826 GODINA OD POVELJE KULINA BANA : Dokaz da je Bosna bila uređena država

Kulin ban u povelji obznanjuje da se svi moraju vladati i provoditi odredbe Povelje iz 1189. godine, što joj dodatno daje značaj dokumenta od najvišeg ranga i sa važnošću na cijeloj teritoriji države Bosne.Pored vladara Bosna je imala dvorski aparat, državni sabor ili stanak i sudstvo.

visoko-ploca-kulina-bana

AUTOR: Mr. Rizvan Halilović

Povelje u srednjevjekovnoj Bosni

a) Povelja bana Kulina

Povelja bana Kulina iz 1189. godine, jedan je od najstarijih ugovra o prijateljskim, privrednim, trgovačkim i svim drugim odnosima između Bosne i Dubrovnika. Ovom Poveljom ban Kulin obećava Dubrovčanima punu slobodu kretanja i trgovanja, bezbijednost i sigurnost svake vrste, za sve dubrovčane širom njegove zemlje. Od njih neće tražiti nikakve dažbine, osim onog što mu ko od svoje volje pokloni. Nije poznato od kada sežu trgovačke i druge dobre veze između Bosne i Dubrovnika. Povelje bana Kulina predstavlja kamen temeljac bosansko-dubrovačkih odnosa, koji su se vremenom sve više i uspješnije razvijali.U tom svjetlu povelja bana Kulina je prvi sačuvani pisani dokument, koji je mnogostruko značajan i u današnje vrijeme. Poznato je da nakon smrti Bizantskog cara Manojla Komnina 1180. godine, prestaje dugogodišnji pritisak Vizantije na banovinu Bosnu, no iako je ban Kulin bio prisiljen da prizna vrhovnu vlast Ugarske i nakon što se stvori samostalna srpska država velikog župana Stevana Nemanje, prekida se neposredna veza Bosne i Vizantije. Bosna je sačuvala svoju samostalnost unutar svojih granica. Ban Kulin je bio u jako dobrim odnosima sa srpskom državom i dinastijom Nemanjića, jer je Kulinova sestra bila udata za Nemanjinog brata humskog kneza Miroslava. Kako bi još snažnije pokrenuli napredak, razvoj i konsolidovanje unutrašnjih prilika bosanski i srpski vladari nastoje privući strani kapital i trgovački promet, povezjući se u prvom redu sa Dubrovačkom Republikom. Tako je srpski župan Stevan Nemanja 1186. godine, a zatim i Bosanski ban Kulina 1189. godine, izdali povelje Dubrovčanima o slobodi kretanja, sigurnosti ljudi, roba, kapitala i slobodne trgovine i svakog drugog privređivanja u županiji Raškoj i banovini Bosni.

Značajno je i to da banovina Bosna nije imala neposrdni dodir sa Dubovačkom Republikom. Iako je Dubrovinik imao dobre veze sa Mediteranom, zbog sve snažnijeg pritiska Venecije, Dubrovnik je sve više bio ovisan o privrednim vezama i trgovinskom razmjenom sa balkanskim zemljama. Do sada nije poznato od koga je potekla inicijativa za pisanjem povelje, ali se zna da je od velikog interesa uspostavljanje trgovačkih veza između Bosne i Dubrovnika, za obje države. Izvjesno je da je u drubrovačkoj kancelariji pisana povelja na latinskom jeziku, koja je potom poslana u Bosnu, na kojoj je ispod tog teksta bosanski pisar, ispisao približan tekst bosančicom, na bosanskom narodnom jeziku, upisujući i tačan datum, mjesec i godinu, što je od strene Bosne bila ujedno izvršena i ratifikacija ove povelje.

U Povelji od 29 avgusta, 1189. godine, ban Kulina se obavezuje knjazu Krvašu i svim dubrovačkim građanima, da će svima biti pravi prijatelj do vijeka. Ban Kulin obećava svim dubrovčanima, potpunu slobodu kretanja i slobodnog trgovanja širom Bosne, kao i to da neće od njih uzimati nikakve globe ni dažbina, osim onoga što mu neko od njih svojom voljom dadne kao poklon.Ban Kulin u Povelji obećava i to da dubrovčanima u Bosni neće biti nikakve sile od njegovih časnika, a da će imati svaku vrstu pomoći i savjeta, kao što bi i sebi pomagali. Bosanski vladar dubrovačkim trgovcima i putnicima u Bosni nudi punu njegovu zaštitu, i besplatne savjete i pomoć.

Zato se može reći da kao najvažnije vrijednosti povelje bana Kulina jesu u tome što Povelja nudi sigurnpost kretanja, trogvanja i sigurnosti ljudi, roba, kapitala i ideja bez ikakvih plaćanja dažbina ili drugih globa, koje su bile tada prisutne, a koje su i dans u velikom broju još uvijek pozamašno opterećenje za realizaciju ovih sloboda.To je naravno imalo za posljedicu još veći podsticaj za dolazak i ostanak brojnih etničkih grupa na prostoru Bosne. Time Bosna nimalo nije bila oštećena, jer joj je na taj način povećan priliv roba, kapitala, ideja i sve većeg privrednog procvata u tadašnjim okolnostima.

Da bismo se uvjerili koliko su vrijedile sve privilegije koje je nudio ban Kulin Dubrovčanima, govore i navodi u prvoj Povelji bana Ninoslava Dubrovčanima, koji se poziva na bana Kulina i da im potvrđuje privilegije koje su dobili od bana Kulina.Ban Ninoslav naglašava u svojoj Povelji da se Dubrovčani mogu slobodno kretati sa svojim imanjima tako kako su se kretali u bana Kulina. Pored ostalih argumenata i to je pokazatelj, da su Dubrovčani u doba bana Kulina uspješno i dobro trgovali u Bosni i da su bili sasvim zadovoljni obilnom trgovinom, sigurnosšću i načinima na koje su prihvatani i podržavani u Bosni. Za vrijeme Kulinovih nasljadnika nije baš sve išlo kao za doba Kulina, što se vidi iz dodatnih intervencija kojima ban Ninoslav pokušava da suzbije pojave koje su vremenom iskrsavale u praksi kao smetnja većeg razvoja trgevine u Bosni. Obim i predmeti trgovanja Dubrovčana u Bosni za vrijeme bana Kulina zavisilo je i od privrednog razvoja Bosne, o čemu slikovito govri i narodno predanje koje kaže da je za Kulinovog vakta bilo doba i izobilja u kojem je bilo svega blaga božijega. Sve to daje za pravo da kažemo da je Kulinovo doba bilo doba prosperiteta i privrednog napretka Bosne.Bosna kao mala i poljoprivredna zemlja poseban napredak počinje u vrijeme bana Stjepana II Kotromanića, u XIV vijeku kada je došlo do razvoja rudarstva u Bosni.

Početci i obim trgovine od davnina do bana Kulina malo je poznata, ali je nepobitna činjenica da je Povelja bana Kulina predstavljala kamen temeljac za utvrđivanje međudržavnih, privrednih, trgovačkih, kulturnih i drugih bosansko-dubrovačkih odnosa, kako se to u historiografiji s pravom ističe.Bosanski vladari su vremnom te privilegije potvrđivali i dodavali nove privilegije, što je dovelo do sve većeg miješanja naroda, kultura, vjera, jezika i drugih uticaja koji su na tlu Bosne utemeljili multikulturalnost, poštovanje drugih i drugačijih, slobodu kretanja, pravnu i svaku sigurnost i nesmetano pravo kretanja i slobodnog nastanjivanja i formiranja Dubrovačkih i drugih naseobina unutar države Bosne. Uz brojne vrste roba i usluga sa obje strane, bavili su se i novčanim i kreditnim poslovanjem, čime su davali doprinos bržem razvoju svih vidova preduzetništva, rudarstva, zakupa rudnika i carina, zanatstva i dr.Sve ove veze sa Dubrovnikom imale su neposredan uticaj širenja veza i sa zemljama Mediterana, kao što su Italija, Venacija, Đenova, Sicilija i dr.Dubrovčani su imali svoje kolonije u Bosni i Raškoj, Dalmaciji, Kotoru, Baru, Albaniji i Grčkoj. Tek dolaskom osmanlija Dubrovčani dobijaju veće slobode i počinju trgovati sa Bugarskom i širom Balkana. Sve je to omogućilo Dubrovniku tako snažan razvoj grada i okoline i još snažniji kulturni razvoj i ulaganja kapitala u trgovačku mornaricu i pomorstvo, što vremenom Dubrovniku daje i privilegiju jedne od najjačih luka na zapadnoj obali Balkana.

b) Povelja bana Mateja Ninosalava

Oko Povelje bana Mateja Ninoslava iz 1234. godine, koju je kao i Kuklin ban izdao Dubrovčanima, u 19 . i 20. vijeku pod uticajem srpskog romantizma, nastaju nepotrebne i neistinite polemike oko toga ko su Vlasi,ko Srblji,a ko Bošnjaci. Čeh Konstantin Jiriček je pod Vlasima vidio Dubrovčane a pod Srblima Bošnjane, što uopšte nije istina, jer je još ban Kulin u svojoj Povelji tačno znao ko su Dubrovčani. Vlasi i Srblji se pojavljuju u Humu i oko Dubrovnika, kao radna snaga i stočari. Jiričekovo mišljenje prihvatili su i neki hrvtski povjesničari kao Franjo Rački, Milan Rešetar i Ferdo Šišić, dok Gregor Čremošnik koji je tu Povelju potanko opisao, navodi da ova povelja najmanje liči na povelju. Prije ove patuljak povelje postojala je Povelja koja je uređivala odnose Bošnjana i Dubrovčana.Dok je mali akt, dodatak velikoj Povelji gdje se spominju Srblji i Vlasi. Original prave Povelje bana Ninioslava nalazio se u Državnom arhivu Dubrovnika.Glavna uloga ove takozvane „B“ povelje je da ban Nonoslav osigura Vlasima slobodu kretanja i uživanje njihove dobiti. Od „izme“ se uzimaju u zaštitu samo Vlasi, a izma je srednjevjekovni naziv za odmazdu.Dubrovački knez je trebao suditi Vlasima jer su govorili romanski jezik sličan jeziku koji su razumijevali Dubrovčani, a ban Ninoslav Srbljima, jer su slovesnki narod i govore sličan jezik Bošnjacima.To je naročito vidljivo iz Treće povelje bana Ninoslava izdate 1240. godine Dubrovčanima. „I ako zaratite sa kraljem Raškim, neću prepustiti ni Vas, ni Vaš dobitak, već ću Vas zaštititi sa svim Vašim dobitkom.“ Takođe je poznata i povelja bana Ninoslava iz 1249. godine koja sve predhodne pojašnjava i otklanja sve dileme oko toga ko su Bošnjani, ko su Vlasi, ko su Srblji, a ko Dubrovčani. „Izma“ je između Bošnjana i Dubrovčana bila isključena, a odnosila se samo na Vlahe i Srblje.

Jasno o tome svjedoči i povelja srpskog kralja Stefana Dušana, koji izdaje povelju, 1345. godine, kojom ukida carinu u Trebinju na dubrovačku prolaznu robu.Dušanova povelja jasno razlikuje Srbe iz Raške od Vlaha i Dubrovčana.Srblji i Vlasi su ljudi koji nose dubrovačku i bosanku robu iz Zahumlja u Bosnu.

Povelja bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića izdata u Moštri u „U hiži velikiog gosta Radoslava“ iz 1322. godine pored ostalog vrlo je značajna po tome što je izdata u hiži velikog Djeda Crkve bosnake, te se umjesto velmoža kao svjedoka pojavljuju sveštenici Crkve bosanske, veliki Djed Radoslav, veliki gost Radoslav, te starci Radomir, Žubomir i Vučko, koji su prisustvovali ovom događaju, izdavanja ove povelje knezu Vukosavu Hrvatiniću.

c) Povelja bana Stjepana II. Kotromanića

Povelja bana Stjepana II. kotromanića, Dubrovčanima o starim običajima iz 1332. godine, „gospodin Bna Stjepan utvrdi zakon, koji prvo bio među Bosnom i Dubrovnikom, da zna svaki človik, koji je zakon prvo bil. ..“ Što je vidljivo da je trgovački i privredni promet bio veoma podivljao i da je bilo potrebno pojačati zakonske odredbe koje regulišu odnose između Bošnjana i Dubrovčana.Ovim zakonom su rgulisani pravni sporovi koji se mogu pojaviti između Bošnjana i Dubrovčana, u kojima se pojavljuju i opšti propisi o sudskim postupcima kod mješovitih bosansko-dubrovačkih parnica. Takođe se reguliše pravo azila i određivanje mjesne nadležnosti spomenutih parnica, kao i izricanje kazni .

d) Povelja kralja Tvrtka I.

Povelja bosanskog kralja Tvrtka I. Dubrovačkoj Republici, iz 1378. godine, kojim se dubrovčanima potvrđuju i neke povlastice koje su im davali srpski župani i kraljevi. Tako je i Svetodmitarski dohodak od 2000 perpera godišnje na ime otkupa za trgovinu davato sve do pada Bosne pod Osmanlijsku vlast.Kralj Tvrtkoje pod „uvjetom i zakonom i načinom do kole dr'ži i gospoduje kraljevstvo mi i ovom zi zemljom primorskom, Trebinjem i Konavlima i Dračevicom“ . Kralj Tvrtko jr dubrovačkim građanima i trgovcima priznao sve privilegije od starina i dodao nove u njgovom kraljevstvu štiteći ih od svake krađe razbojništva i svake zlobe i sile, te da im se ne nanese nikakva šteta u njegovom kraljevstvu. Bosna nije imala ropstvo u smislu kućne posluge, kao u drugim mediteranskim gradovima i državama.

U Dubrovniku i Drijevu su postojali zlogalsni trgovi robljem, dok je u Bosni takva trgovina smatrana nedostojnom i sramnom, pa su bosanski vladari, vjerovatno prvi u Evropi koji su zahtijevali da se takva praksa ukine. Upravo pismo koje je upućeno kralju Ostoji 1400. godine, je takvo pismo u kome se Dubrovčani ispričavaju, uz obećanje da se ubuduće u Dubrovniku neće smjeti „trgovati živim mesom,“ jer ni oni to ne žele.

U pismu se navodi: „ Presvetlome i previsokom gospodinu kir Stefanu Ostoji, po milosti Božijoj, gospodinu kralju Srbljima, Bosni i drugim oblastima od suverenog grada Dubrovnika, kneza, vlastele i od sve općine veliki smerni pozdrav. A što kraljevstvo ti piše za roblje i za so, tvoje veličanstvo treba da sazna: poslali smo naređenje na tržište da se obznani po cijelom trgu da niko ne sme kupovati ili prodavati roblje, jer nismo voljni da ma ko trguje ljudskim mesom.“

Povelja bosanskog kralja Stjepana Tomaševića upućena Dubrovačkoj Republici, iz 1461. godine. „Va ime oca i sina i svetoga duha amin. Milostju božijom Mi gospodin Štefan Stepan Tomašević kral Srblem, Bosni, Primorju, Hum'sci zemli, Dalmaciji, Hr'vatom, Donim ‘kraem, Zapadnim stranam, Usori, Soli, Podrinju i k tomu.“Kralj u svom dvoru u Jajcu potvrđuje sve privilegije koje su predhodnici davali dubrovčanima u vezi sa slobodama kretanja i sigurnosti Dubrovčana i njihvih roba širom kraljevine Bosne. U povelji je navedeno da se samo bolano srebro, to jest označeno državnim pečatom, može voziti po zemlji i izvoziti u Dubrovnik. Na takvo srebro se plaćala rudarina, koja je iznsila 10% vrijednosti srebra.

2. Povelja Kulina bana od 29.8.1189. godine

O Kulinu banu je još uvijek živo sjećanje, kao plemenitom i velikom vladaru. Ona ima oslonca u dobroj vladavini i uređenju države kojom je ban Kulin vladao, pa se često kaže da je Bosna u vrijeme banstva Kulina, bila najsretnija i najobilatija, što potvrđuje narodna poslovica „od Kulina bana i dobrijeh dana“. Kulin ban je stekao status legendarne ličnosti u bosanskoj historiji.Narod ga smatra za ljubimca vila, a njegovu vladavinu kao zlatno doba, kada su žitna polja neprestano lelujala, a šljive vječito, stenjalae pod teretima.Dvadeset četiri godine mira zacijelo je bila dobro došla promjena za običnog Bošnjaka u ono doba. U vrijeme srednjevjekovnih država postoje mnoge države koje, na približno isti način, rješavaju državničke probleme i počinju se stvarti uslovi za nove društvene odnose, koji su vremenom doprinijeti stvaranju novih slojeva društva.

Od nastanka Banovine Bosne u IX vijeku pa do dolaska bana Kulina na vlsat i umješno osamostaljivanje od Vizanta i priznavanje vrhovne vlasti Ugarske 1180. godine, posebnu važnost ima kapitalni dokument koji se u stručnim krugovima i u narodu naziva Povelja Kulina bana. Povelja koja je nastala 29.08.1189. godine, smatra se najvećim i najstarijim sačuvanim dokumentom koji na najkonkretiniji način predstavlja potvrdu i uvjerenje državnosti i pravno uređene banovine Bosne. Povelja je simbol bosanske samostalnosti i pravne uređenosti, a mnogi je neopravdano nazivaju i „rodni list srednjevjekovine bosanske države“. Bosanska predhistorija je nestala još u IX vijeku kada je nestalo nepismenosti u Banvoini Bosni.Pod uticajem velikih misionara i preporoditelja slovenskih naroda, a posebno se to odnosi na pojavu pismenosti u Bosni. Povelja u tom smislu i za savremenu Bosnu i Hercegovinu ima civilizacijski karakter.

Povelja kao bosanski spomenik pismenosti i kulture, ima i opšteslovenski značaj, pa je bilo logično očekivati da Rusija odbije povratiti primjerak Povelje Kulina bana koji se čuva u Sanks Peterburgu.Povelja je pisana na latinskom i bosanskom jeziku pod snažnim uticajem gotskih i ilirskih termina o čemu je u svom naučnom radu posebnu pažnju posvetio dr. Ibrahim Pašić.Povelja ima za cilj da privuče dubrovačke građane i trgovce da što više dolaze i bezbjedno borave i privređuju širom Bosne.Dubrovčani dolaze u Bosnu i odredbe Povelje se impelemntiraju u Bosni, zbog toga je bosnaki tekst opširniji, jasniji i precizniji od latinskog teksta.Kao što Bosnu svojataju mnogi pisci iz Hrvatske i Srbije, tako svojataju i spomenike kulture, kao što su bosanki stećak i povelje bosanskih vladara, a naročito Povelju Kulina bana.

Povelja je najkonkretnija potvrda uređene pravne države Bosne sa svim pravno-političkim institucijama koje su karakteristične za evropske države u srednjem vijeku.

Iako pisana autohtonim bosanskim jezikom i bosančicom, brojni srpski teoretičari je ubrajaju u spomenike srpske države i srpskog jezika. U tome se posebno ističu; Pavle Karano-Tvrtković, Stojan Novaković, Ljubomir Stojanović, Aleksandar Solovljev, Stanoje Stanković, Vladimir Ćorović i drugi. Povelja se uvrštava u lingvističke, pravne i spomeničke dokumente srpske duhovnosti i narodnog jezika. Slično se ponašaju i hrvatski historičari koji u Povelji vide spomenik starohrvatske pismenosti, kao što su Franjo Rački, Vatroslav Jagić, Ivan Kukuljević- Sakcinski, Josip Vrana, i dr. Najgrublje svojatanje i Bosne i kulture, dogodilo se u vrijeme profašističke Nezavisne države Hrvatske, kada su nastale i neke profašističke studije koje su imale za cilj da „naučno“ pokažu da je Bosna integralni dio Hrvatske historije i kulture.Stoga je katolički teolog Marko Perojević Povelju Kulina bana pokušao u potpunosti ikavizirati, „ pravi prijatelj biti vam od sele i do vika, i prav goj držati s vami i pravu viru, do kole sam živ.“ Takođe je to činio i Pavo Anđelić, a kako je Bošnjacima bilo zabranjeno i njihovo vjekovno ime i njihov jezik , kultura i književnost, malo se Bošnjaka bavilo Poveljom Kulina bana do obnove nezacvisnosti Republike Bosne i Hercegovine 1. marta 1992. godine. Ovdje prikazujemo i analiziramo Povelju Kulina bana, na latinskom i na bosanskom jeziku:
a) Latinski tekst Povelje ( Sanks Peterburški primjerak)

„In nomine patris et filii et spiritu sancti amen. Ego banus Culinus Bosne Iuro comiti Gervasio et omnibus Raguseis rectum amicum fore perpetuo et rectam vobiscum pacem manutenere et amicitiamm veram. Et omnes raguseos per totam terram nostram ambulantes moercantes , seu habitantes. Vel transeutes. Recta fide et conscientia vera recipereabsque ulla datione. nisi quis suam per voluntatem mihi donum dare voluerit, et aput nos dum fuerint.

Manutenre et consilium eis prebere ut nostre persone ad nostrum posse. Absque fraude et malo ingenio sic me deus adiuet et hec sancta Ivor evangelia.“

b) Prevod teksta Povelje na bosaski jezik:

„ U ime Oca i Sina i Svetog Duha amin, ja ban
Kulin bosanski se zaklinjem Krvašu i svim
Dubrovčanima da će imati pravog prijatelja gotovo stalno , i
s vama pravi mir i pravo prijateljstvo imati.
I sve Dubrovčane koji se kreću kroz cijelu našu zemlju
ili trguju ili borave ili prolaze
držati s pravom vjerom i istinskim povjerenjem
bez ikakvog davanja, osim ako neki po svojoj volji meni poklon
bude htio dati.
I dokle god kod nas budu bili
njima se može dati savjet od naše osobe i nas
bez prevare i loše namjere.Tako mi Bog pomogao i ova Sveta Jevanđelja.“

c ) Prevod povelje Kulina bana na standardni bosanski jezik

Povelja Kulina bana 29.08.1189. godine:

„U ime Oca i Sina i svetoga Duha.Amin.
Ja, ban bosanski Kulin,
obećavam tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima,
pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka.
I pravicu držati sa Vama,
i pravo povjerenje , dokle budem živ.
Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam,
trgujući,
gdje god se žele kretati,
gdje god koji hoće,
s pravim povjerenjem i pravim srcem,
bez ikakve zlobe,
već šta mi ko od vas da kao poklon.
Neće im biti od mojih časnika sile,
i dokle u mene budu,
davat ću im pomoć kao i sebi,
koliko se može ,
bez ikakve zle primisli.
Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje.
Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan ( na dan ) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.“

Dugo već postoji naučna potreba da se ignorisanje i svojatanje milenijske historije i kulturne baštine Bosne, postavi kao tema naučnog istraživanja kako bismo razbili sve predrasude i zlonamjerna svojatanja Bosne kao države i njenih pravno-političkih i kulturno-historijskih vrijednosti. Uz brojna gibanja inarušavanja dobrih komšijskih odnosa u krvavim i brojnim sukobima izazvanim iz vana. Na ovaj način želimo dati svoj doprinos jasnom tumečenju i određivanju temeljnih pravnih, kultrunih i historijskih dokumenata koji pripadaju samo Bosni ka državi, koja može poslužiti kao pravni osnov utemeljenja multikulturalnosti, ljudskih prava i sloboda novom svjetskom poretku i novoj globalizaciji multikulturalnosti i transkulturalnosti u međunarodnim demokratskim odnosima.
Povelja kao pravni akt koji se odnisio na slobode i prava trgovaca i građana Dubrovnika, a u kojoj ban Kulin daje obećanje „U ime oca i Sina i Svetoga Duha“ i pokazuje da suvereno vlada državom, da posjeduje moć, silu i instrumente državne kontrole i zaštite svim građanima koji mirno putuju širom Bosne kojom ban Kulin vlada i ima svoje „čestnike i časnike“ koji mogu da obezbijede da svi dubrovčani mogu slobodno i neograničeno trgovati i kretati se „gdje god koji odluči“.

I u najnovije vrijeme svijet je prepun ograničenja ulaska iz države u državu i kretanja unutar države, jer su potrebne posebne dozvole i privilegije samo određenom broju ljudi. Zbog toga se s pravom usuđujem ustvrditi da su, multikulturalnost i brojna ljudska prava i slobode, u Bosni još u doba Kulina bana utemeljni i uz određene oscilacije, neprekidno su očuvani kao svojina brojnih vladara poslije Kulina bana, što su potvrđivale Povelje koje su se vrlo često pozivale na Povelju Kulina bana.

„U ime oca i Sina i Svetoga Duha „
Ova uzvišena početnica Povelje na najbolji način svjedoči da je Kulin vjernik, koji se poziva na Boga i na sveto tojstvo, što ga nikako ne može svrstati u nevjernike ili heretike, kako su ga klevetali susjedni vladari kod Pape. Kulin ban je posebno prijateljski nastrojen prema dubrovčanima i on to pokazuje u povelji: „ obećavam tebi kneže Krvašu i svim građanima duborvčanima, pravim vam prijeteljem biti od sada i dovijeka“, zbog čega se ova Povelja može nazvati i „poveljom prijateljstva“.

Pravna država i vladavina prava u državi Bosni u doba vladavine Kulina bana ogleda se u odredbi koja glasi: „I pravicu držati sa Vama, i pravo povjerenje, dokle sam živ.“ Kulin ban posjeduje i legitimne organe koji mogu zaštititi sve goste iz Dubrovika i sve trgovce i njihovu robu, kapital i poslove širom Bosne, odnosno, „kuda ja vladam“, „ trgujući, i gdje god koji želi ići i gdje god koji hoće“, što nije ničim ograničeno kretanje i sloboda bez bilo kakve prislie i „bez ikakve zle primisli“. Kulin ban je u to vrijeme , za razluku od velikog župana Raške, veliki bosanski Ban ( Culin magno bano Bosniae ) patrimonijalni (od oca naslijeđeni ) feudalni suvereni vlasnik i vladar Banovine Bosne, uvjerljivo i uz puno poštovanje vladara Dubrovnika kenza Krvaša i njegovih građana, „gospodstvom vladara“ pokazuje slobodnu volju i neograničenu suverenu vlast i moć, koju potkrjepljuje istinskom voljom i željom za punim poštovanjem i očuvanjem dosotojanstva, s vjerom u trajno prijateljstvo, koje će se pokazati obostrano korisnim i dugotrajnim, o čemu svjedoči i očuvanje primjeraka povelje u Dubrovačkom arhivu do danas. Može se očekivati sličan odnos i kneza Krvaša i Dubrovčana prema putnicima i trgovcima iz Bosne .

„Svi Dubrovčani koji dobronamjerno i prijateljski hode kuda ja vladam,
trgujući
gdje god ko hoće obavljati svoje poslove,
gdje god koji odluči i namjerava,
s pravom vjerom i s pravim srcem podržavaćemo ih,
bez svake štete ( bez ikakve štete)
osim ako mi ko da svojom voljom poklon“

Kao suvereni gospodar Bosne, Kulin ban garantuje, čuva i na adekvatan način zaštićuje slobodu trgovine , pravo na svaku vrstu sigurnosti; ličnu sigurnost, sigurnost robe, sigurnost kretanja kuda koji hoće, slobodu kretanja ljudi, roba, usluga, kapitala, a uz to i svih drugih pozitivnih kretanja koja dolaze sa trgovcima i putnicima u Bosnu. Ban i svi građani, kao i svi činovnici i dostojanstvenici , u ime Boga, žele očuvati sve navedene slobode i prava za sve Dubrovčane „koji dobronamjerno i prijateljski hode kuda ja vladam.“

U širem kontekstu možemo izvesti poređenje sa državama u okruženju, kao i sa mnogim državama toga vremena, kao što su ; Ugarska, Venecija, Dubrovnik, Vizantija, Hrvatska, Dalmacija, Zeta, Raška, pa i nadolazeće Osmanlijsko carstvo, što pokazuje da Bosna nije bila ni po kojem pitanju iza naprednih i snažnih država u srednjem vijeku.

U mnogo čemu je Bosna i prednjačila, pa su stvoreni uslovi za utemeljenje multikulturalnog društva, zajedništva i susretanja mnogih kulturnih kretanja i vjerskih previranja koja su dolazila usljed progona heretika od strane srednjevjekovnih država. Baš u Bosnu, u kojoj su ti isti prognanici bivali slobodni i bez ikakvih smetnji, mogli su nastaviti svoja vjerska, jezička, kulturna i druga opredjeljenja i različitosti.

„I da im ne bude od mojih česnika sile,
i dokle kod mene budu,
daću im pomoć i savjet
prije nego i samome sebi,
koliko je moguće,
bez ikakve zle primisli.“

Ban je okružen snažnim državnim aparatom, koji u svakom momentu i na svakom mjestu uspješno i legitimno može zaštititi sve putnike i trgovce širom Bosne, koliko hoće i kuda žele da se kreću i trguju. Niko ih neće uznemiravati niti vršiti bilo kakvu prisilu ili nasilje nad njima i njihovom robom , već će im pružiti svaku vrstu pomoći bez bilo kakve naknade. Vrlo poučno za našu sadašnju vlast, koja bi na sličan način mogla da riješi nezaposlenost i omogući strana ulaganja u Bosni i Hercegovini, bez bilo kakvih globa i smetnji. Zato je ban Kulin stekao legendarni status u historiji Bošnjaka i države Bosne.

Poveljom Kulina bana se kao međudržavnim sporazumom, samo uređuje jedna već, sigurno od ranije uhodana praksa, trgovačkog prometa i kretanja ljudi između Bosne i Dubrovnika, koja je sigurno od ranije postojala.

To je sigurno i jedan od najvažnijih razloga što su Dubrovčani tako brižljivo očuvali povelju Kulina bana u arhivu Dubrovačke Republike i Sank Petersburgu, kao dokument kompleksne vrijednosti, koji svedoči o međudržavnom i međunarodnom pravno-političkom uređenju odnosa, kao što je to slučaj sa modernim konvencijama i ugovrima širom međunarodne zajednice. Zato se može sa sigurnošću reći da je Povelja Kulina bana iz 1189. godine, preteča mnogim odrdbama iz brojnih međudržavnih i međunarodnih povelja, deklaracija i konvecija, što joj opravdano još više pridaje značaj i današnja pravna nauka.

Povelja Kulina bana kao prvi pisani diplomatski međudržavni i međunarodni dokument i još pisan bosančicom i na narodnom jeziku, kao svjedočanstvo potvrđuje kontinuitet uređene države, vladavine prava uz puno iskazivanje nezavisne vjerske, kulturne, političke i svake druge samobitnosti države Bosne, od njenih najstarijih vremana do danas.

Povelja Kulina bana je temeljni, materijalnopravni dokument koji je svojim odredbama postavio pravni osnov za utemeljenje, očuvanje i zaštitu multikulturalnosti, ljuskih prava i sloboda, koje su se vremenom, kako je država Bosna napredovala i širila svoje teritorije, u svoje granice imala izmiješane etničke, kultrune, jezičke i privredne različitosti.Brojne različitosti su svojstvene za Bosni i Hercergovinu, koja se može smatrati paradigmom multikulturalne i multinacionalne Evropske unije. Kulin ban se nosi uspješno i sa korupcijom koja je oduvijek bila veliki problem za strana ulaganja i investicije, kakve je u Kulinovo doba bilo moguće zaštititi, jer on kaže „davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli, dokle god u mene budu“.
Takav odnos prema trgovcima i prema svim dobronamjernim putnicima u Bosnu, uz punu sigurnost i zaštitu ljudi roba i kapitala, taj se period s pravom naziva „zlatno doba Bosne“.
Kulin ban se na kraju zaklinje : „Tako mi pomogao Bog i sveto Evanđelje“.

To očigledno pokazuje da se Bosna pod vlašću Kulina bana, nije bitno razlikovala od drugih uređenih i razvijenih evropskih feudalnih teoloških država, koja je zajednica vječne sreće, vječne pravde i vječnog mira, uz puno poštovanje ljudskih prava i ljudskog dostojanstva. Kulin ban u povelji obznanjuje da se svi moraju vladati i provoditi odredbe Povelje iz 1189. godine, što joj dodatno daje značaj dokumenta od najvišeg ranga i sa važnošću na cijeloj teritoriji države Bosne.Pored vladara Bosna je imala dvorski aparat, državni sabor ili stanak i sudstvo. Pravna država se temelji na vladavini prava i zakona. U pravnoj državi je sva vlast vezana za zakone i pravo. Pod pravnom državom treba razumjeti sve one principe i postupke koji osiguravaju slobodu pojedinca i njegovo učešće u političkom životu društva.

Sve gore navedene činjenice jasno ukazuju da bi i današnje vlesti, državni službenici, činovnici, građani i svi drugi djelatnici koji se bave osiguranjem i očuvanjem sloboda kretanja ljudi, ideja, rada, roba, kapitala i globalne težnje otvaranja svijeta prema stanovnicima Planete, trebali da se ugledaju na odnose bosanskih vlasti i podanika, u vrijeme Kulina Bana i Povelje koju je izdao kao međunarodnu garanciju o datim slobodama .

Danas je itekako potrebno još više posvetiti pažnju sve većoj zainteresovanosti stranaca za ljepote i kulturna bogatstva Bosne. Pokazati još više gostoljubivosti i kulturnog odnosa prema gostima koji dolaze sa svih strana svijeta, kako bi Bosna imala i višestuku korist od svojih bogatstava. Zato pozivamo sve nevladine, vladine, kulturne i turističke organizacije da učinimo sve kako bismo približili bnašim gostima priprdne ljepote u kulturnu baštinu zakjedništva u različitostima i doprinesemo još boljem imidžu naše prelijepe države Bosne i Hercegovine.
____________________
L I T E R A T U R A:
1. Sima Ćirković, Ban Kulin, Borba za očuvanje samostalnosti 1180. – 1250. str. 46. – 47.
2. Desanka Kovačević_Kojić, Kulinova povelja i Bosansko-Dubrovački odnosi, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1972.
3. Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, Iz historije srednjovjekovne Bosne, Sarajevo, 1972. str. 83.
4. Dženana Čaušević, Pravno politički razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005. str. 33, 36.-37. 38-39.
5. Noel Malkolm, Povijest Bosne, Dani, Sarajevo, 1995.
6. Ibrahim Pašić, Gotizmi i ilirizmi u Kulinovoj povečlji, Sarajevo, 2013.
7. John V.A. Fine, JR, Bosanska crkva – nova tumačenja, Bosanski kulturni centar Sarajevo, 2005.
8. Mustafa Imamović, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Magistrat, Sarajevo, 2001.
9. Salih Jalimam, Državni razvitak Bosne i Hercegovine,Univerzitet u Zenici, Zenica, 2008.
10. Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1996.
11. Dr. Fuad Muhić, Teorija dr#ave i prava Magistrat, Sarajevo, 2002.

________________________
Diwan magazin
* Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i obaveznog linka koji vodi na izvorni tekst. Autorska prava su zaštićena zakonom.

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak