Skip to content

(Ne)Djelovanje Međunarodne Zajednice u BiH u Periodu 1992–1995

Sa danom međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine kao suverene i nezavisna država otpočeli su oružani sukob u BiH „s namjerom da se to međunarodno priznanje poništi podjelom Bosne i Hercegovine između dva velikodržavna projekta. Sukob su prvo započeli bosanski Srbi u sadejstvu sa paravojnim formacijama pristiglim iz Srbije i Crne Gore, uz otvoreno ili prikrveno sadejstvo i komandovanje dotadašnje JNA koja se u međuvremenu pretvorila u etnički čistu vojsku“ (Ibrahimagić, 2001: 26). Drugi velikodržavni projekat pokrenut je od strane Hrvatske kada su Hrvati otvorili front protiv bosanske armije i države Bosne i Hercegovine proglašavajući u Livnu 24.8.1993. godine paradržavnu tvorevinu Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu. „Najzlokobniji događaji zbili su se u prvim danima travnja kada su Arkanove paravojne formacije stigle u Bijeljinu u sjeveroistočnu Bosnu“, u čijim redovima su se večinom nalazili Srbijanci „bili su nedavno okončali operaciju čišćenja u Vukovaru“ (Malcolm, 1995: 185).

U Bosnu i Hercegovinu su stigli po istom zadatku „čiščenja“ u kojoj je kao i u Vukovaru cilj bio očistiti srpske dijelove od nesrpskog življa, Bošnjaka i Hrvata. Ovi upadi paravojnih formacija, kasnije legalnih vojski dvije susjedne države Srbije i Crne Gore i Hrvatske na teritoriji međunarodno priznate države su samo jedan od akata agresije(1). Rat u Bosni i Hercegovini se sa pravom može smatrati agresijom, štaviše on je “po svojoj prirodi predstavljao agresiju sa svim njenim pravnim posljedicama. Ovakva pravna kvalifikacija rata protiv Bosne i Hercegovine dijelom je potvrđena 30.5.1992. Rezoucijom Savjeta sigurnosti 757.“ kojom su SR Jugoslaviji uvedene ekonomske i diplomatske sankcije a Hrvatskoj zapriječeno istim (Cikotić, 2010: 84). Međunarodna zajednica nije otvoreno priznala da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija, a da je rat u Bosni i Hercegovini ništa drugo nego li agresorski rat. Pitanje je zašto to nije učinila ako su Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i nezavisnu državu priznali Evropska zajednica, Ujedinjeni narodi i druge međunarodne organizacije? Zašto su reakcije međunarodne zajednice bile toliko konfuzne, negativne i neusaglašene?

Međunarodna zajednica od samog početka agresije na Bosnu i Hercegovinu nije željela rat u Bosni i Hercegovini nazvati agresijom iz prostog razloga jer bi u tom slučaju „bila obavezna skinuti embargo za naoružavanje bosanske armije, a niti priznati da agresor u Bosni i Hercegovini provodi genocid nad bošnjačkim narodom, jer bi u tom slučaju bila obavezna umiješati se u sukobe i spriječiti genocid“ (Ibragimagić, 2001: 23). Veliko licemjerstvo međunarodne zajednice spram „bosanske tragedije posebno je izraženo u njenom odbijanju da se ukine embargo na uvoz oružja Bosni i Hercegovini, odnosno onim snagama koje su branile njenu slobodu“ (Filipović i Duraković, 2002:290-292). Kao glavno obrazloženje koje je stizalo iz međunarodnih krugova na neukidanje embarga na uvoz oružja, uvedenog 25.09. u sukob SR Jugoslavije i Hrvatske isticano je da bi „skidanje embarga na uvoz oružja za Bosnu i Hercegovinu samo doprinijelo intenziviranju sukoba“. Dakle, iako je Bosna i Hercegovina kao suverena država imala sva prava da koristi „blagodati člana 51. Povelje UN-a“, pravo na indivdualnu odnosno kolektivnu samoodbranu, a da su susjedne države SR Jugoslavija i Hrvatska bile dužne poštovati teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine; ovakva antibosanska djelovanja susjednih joj država, očito su joj uskratila njena temeljna prava koja su je konstituisala kao međunarodno-pravno priznatu državu (Muminović, 2008: 209).

Reakcije međunarodne zajednice bile su općenito konfuzne ili negativne. Iako je ovo bio direktan atak na jednu članicu Ujedinjenih nacija, a samim tim i na samu Organizaciju, evropsku a i međunarodnu zajednicu, UN nisu preduzimale nikakve efikasnije mjere kojima bi zaustavile agresiju na BiH. Početkom maja „glavni tajnik UN-a Boutros Boutros Ghali isključio je upotrebu snaga UN-a za održavanje mira u Bosni i Hercegovini, pa su do 16.5. većina njihovih jedinica već bile povučene iz Sarajeva“ (Malcolm, 1995: 189). Ilustracije radi zanimljivo je razmotriti izvještaj Boutrosa Ghalija, tadašnjeg generalnog sekretara UN-a iz maja 1992. godine dvije sedmice nakon povlačenja UNPROFOR-a iz Sarajeva u kojem je on „ponovio retoriku Miloševićevog odnosa s javnošću, sadržan u tome da su vojska i paravojne snage u Bosni nezavisne i da nisu imale veze sa Beogradom“ (Cikotić, 2010: 139). Svrha ovog Galiovog izvještaja je bila da se spriječi nametanje sankcija Srbiji, „što je bila mjera koju je predlagala američka vlada a protivili joj se Britanci i Francuzi, koji su željeli da se Miloševiću pruži još jedna šansa za zaustavljanja nasilja u Bosni“ (Malcolm, 1905: 189). Sankcije su ipak nametnute Srbiji 30.05. ali su imale slabe efeke jer je srpski ratni pohod nastavljen, a povrh svega toga kao i embargo i ostale sankcije su bile podrivane dostavama goriva, i drugih potreba koje su stizale iz Grčke, Rusije i Ukrajine. „Međunarodna zajednica (koju su početkom raspada Jugoslavije činile vodeće članice Europske Unije: Francuska, Engleska, Španjolska, Italija i Njemačka, potom Rusija) nisu se mogle dogovoriti o modalitetima završetka ratnih sukoba u BiH kao ni doći do kompromisnog rješenja o unutarnjem uređenju, u međuvremenu već međunarodno priznate države Bosne i Hercegovin i članice UN-a“(Markešić, 2008: 197).

U svojoj bosanskoj politici međunarodna zajednica je zamijenila uzrok za posljedicu, što je kako ističe Malcolm zapravo i njena osnova pogreška, praćeni su simptomi rata a nisu otkrivani njegovi uzroci. Reklo bi se da međunarodna zajednica čak nije ni htjela shvatiti narav Miloševićevog plana, tretirajući rat u Bosni i Hercegovini više kao vojni nego politički problem. „Odgovornost ili krivnju određivali su jednostavno tako što su upirali prstom u ljude koji pucaju, a kako su sada dvije strane pucale jedna na drugu, krivnju su stavljali na obje strane (Malcolm, 1995: 189). Kako bi potvrdili naprijed izrečene teze o konfuznim, negativnim i podijeljenim stavovima međunarodne zajednice o bosanskom pitanju u nastavku ćemo izdvojiti neke izjave njenih predstavnika, izrečene u vrijeme ratnih događaja u Bosni i Hercegovini.

Lord Carrington je u jednoj od svojih izjava rekao „svi su krivi za ono što se zbiva u BiH“, Douglas Hurd je tvrdio „dizanje embarga može prolongirati trajanje borbi“, tadašnji američki državni sekretar James Baker je jednom prilikom o ratu u Bosni i Hercegovini izjavio kako „u toj borbi Amerika nema svog psa“. Zamjenik državnog sekretara Larry Eagleburger izjavio da SAD ne mogu učiniti puno u ratu u BiH sve dok se „tamošnji narodi ne umore od međusobnog ubijanja“. Ostala je zabilježena i izjava Francuskog predsjednika Fransoa Miterana koji je rat u BiH nazvao „izbjegličkom krizom“.

Dok je Evropa bila podijeljena o slučaju Bosne i Hercegovine sa druge strane kako je to izjavio Roy Neitze odnos „administracije predsjednika Busha prema onome što se dešavalo u Bosni i Hercegovini u ljeto 1992. godine mogao bi se nazvati kombinacijom namjerne nezainteresiranosti i svjesne ravnodušnosti“ (Azinović, Epizoda 3). Prvi znak moguće promjene u politici Zapada po pitanju rata u Bosni i Hercegovini smatra Malcolm javljaju se „početkom kolovoza 1992. godine kada su se neki novinari i jedna televizijska ekipa uspjela probiti do srpskih koncetracionih logora u sjevernoj Bosni“ i zabilježiti stravične slike na koje su se političari Zapada počeli zgražavati. Ubrzo je nakon toga u Londonu sazvana zajednička konferencija EZ i UN o stanju u bivšoj Jugoslaviji. Konferenciju je sazvala Velika Britanija, jer je upravo ona u tom trenutku predsjedavala EZ.

Na konferenciji je usvojeno nekoliko mjera među kojima su „pojačan nadzor nad provođenjem sankcija protiv Srbije na Dunavu, proglašenje zabrane prelijetanja borbenih aviona nad prostorom BiH, te imenovanje lorda Owena za pregovarača EZ“ (Malcolm, 1995: 192). Od tog trenutka počinju intenzivniji napori EZ na rješavanju bosanskohercegovačkog konflikta. Istina bilo je više pokušaja da se iznađe mirno rješenje, počevši od Cutileirovog mirovnog posredovanja iz februara 1992, Vence-Oewenovog plana, zatim Owen-Stolterbegova plana iz 1993. godine. Svi ovi pokušaji su propali iz razloga nezadovoljstva sukobljenih strana, a sukobi su nastavljeni sve do trenutka kada se SAD direktno uključuju u rješavanje bosanskohercegovačkog krvavog sukoba. Već u ljeto 1995. godine Kongres donosi odluku o ukidanju embarga na uvoz naoružanja i vojne opreme. Dolazi do snažne transformacije politike međunarodne zajednice prema BiH, pad Srebrenice i strašni zločini koji su desili na tom području u ljeto 1995. godine, utiču na stvaranje drugačije slike o ratu u BiH.
______________
1 Prema ovoj Rezoluciji aktom /činom agresije se smatra: „a) invazija ili napad oružanim snagama neke države na područje neke druge države ili svaka vojna okupacija, čak i privremena, koja proizlazi iz takve invazije ili napada, ili svako pripojenje područja ili dijela područja neke druge države izvršeno upotrebom sile;
b) bombardiranje od strane oružanih snaga neke države područja neke druge države, ili upotreba ma koje vrste oružja od strane neke države protiv područja neke druge države; c) blokada luka i obale neke države od strane oružanih snaga neke druge države; d) napad od strane oružanih snaga neke države na kopnene, pomorske ili zračne snage ili na mornaricu i civilno zrakoplovstvo neke druge države; e) upotreba oružanih snaga neke države koje su stacionirane na području neke druge države uz pristanak države primateljice, protivno uvjetima koji su predviđeni sporazumom, ili svako produljenje njihove prisutnosti na tome području nakon prestanka sporazuma; f) postupak neke države kojim dopušta da njezino područje, koje je stavila na raspolaganje nekoj drugoj državi, bude upotrijebljeno od strane te druge države za izvršenje čina agresije protiv neke treće države; g) upućivanje od strane ili u ime neke ili skupina dobrovoljaca ili plaćenika koji poduzimaju protiv neke druge države oružane čine takve ozbiljnosti da se izjednačuju s gore navedenim činima ili se sadržajno mogu njima obuhvatiti“ (Degan, 2011: 250-251).