A. Izetbegović: “Stvorili su opširnu nauku o izgovoru Kur’ana, bježeći od pitanja kako da ga provedu u život”

Čitava stvarnost muslimanskog svijeta sa svojim raskorakom između riječi i djela; sa svojim razvratom, prljavštinom, nepravdom i kukavičlukom; sa svojim monumentalnim ali praznim džamijama; s velikim bijelim čalmama bez ideala i hrabrosti; s licemjernom islamskom frazom i vjerskom pozom; s ovom vjerom bez vjere, samo je vanjski izraz ove temeljne proturječnosti u kojoj se našao Kur’an i u kojoj je gorljiva odanost prema ovoj Knjizi postupno kombinirana s apsolutnim ignoriranjem njenih principa u praksih

Kur‘an, stranice ispisane hemijskom olovkom Kakav je bio položaj Kur’ana u vremenu koje je prethodilo razdoblju stagnacije i povlačenja?

Odanost prema ovoj Knjizi nije prestajala, ali je izgubila aktvini, a zadržala iracionalni, mistični karakter. Kur’an je izgubio autoritet zakona, a dobio “svetost” predmeta. U njegovom istraživanju i tumačenju mudrost je ustupila mjesto cjepidlačenju, bit formi, a velike misli vještini recitacije. Pod stalnim utjecajem teološkog formalizma Kur'an se sve manje čitao, a sve više “učio” (recitirao), a naredbe o borbi, ispravnosti i osobnom materijalnom žrtvovanju, opore i neprijatne našoj inerciji, rastvorile su se i nestale u ugodnom zvuku učenog kur’anskog teksta.

Ovo neprirodno stanje postupno je prihvaćeno kao normalno, jer je odgovaralo onoj sve brojnijoj skupini muslimana, koja niti je mogla raskinuti s Kur’anom, niti je imala snage da svoj život preuredi prema njegovim zahtjevima. U ovoj činjenici treba tražiti psihološko objašnjenje pojave pretjeranog recitiranja Kur’ana. Kur’an recitiraju, tumače pa recitiraju, proučavaju pa opet recitiraju. Ponavljaju po tisuću puta jednju njegovu rečenicu, da ne bi morali ni jedan jedini put da je primijene.

Stvorili su opširnu i pedantnu znanost o tome kako se Kur’an izgovara, da bi pobjegli od pitanja kako da ga provedu u život. Na kraju, Kur’an su pretvorili u goli zvuk bez razumljivog smisla i sadržaja.

Čitava stvarnost muslimanskog svijeta sa svojim raskorakom između riječi i djela; sa svojim razvratom, prljavštinom, nepravdom i kukavičlukom; sa svojim monumentalnim ali praznim džamijama; s velikim bijelim čalmama bez ideala i hrabrosti; s licemjernom islamskom frazom i vjerskom pozom; s ovom vjerom bez vjere, samo je vanjski izraz ove temeljne proturječnosti u kojoj se našao Kur’an i u kojoj je gorljiva odanost prema ovoj Knjizi postupno kombinirana s apsolutnim ignoriranjem njenih principa u praksih. Evo, u ovoj situaciji s Kur’anom nalazi se prvi i najvažniji stvarni uzrok nazadovanja i nemoći muslimanskih naroda.

Neškolovane i pogrešno školovane

Drugi takav uzrok, koji ima univerzalan značaj, jest školstvo, odnosno odgojni sistem u najširem smislu.

Već vijekovima naši narodi nemaju školovanih ljudi. Umjesto njih imaju druge dvije kategorije, podjednako neopželjne: neškolovane i pogrešno školovane. Ni u jednoj muslimanskoj zemlji mi nemamo školstvo koje bi bilo dovoljno razvijeno i koje bi pri tome odgovaralo moralnim shvaćanjima islama i potrebama naroda. Ovu najosjetljiviju instituciju svakog društva naši vlastodršci su ili zanemarili ili su je prepustili strancima. Škole kojima su stranci davali novac i kadar, pa time i program i ideologiju, nisu obrazovale muslimane, pa čak ni nacionaliste. U njima se našim budućim intelektualcima ubrizgavaju “vrline” poslušnosti, pokoravanja i divljenja prema moći i bogatstvu stranaca; u njima strani odgojitelji stvaraju ovu inteligenciju s vazalskim mentalitetom, koja će ih sutra izvanredno dobro zamijeniti, jer će se i osjećati i ponašati kao pravi stranac u svojoj vlastitoj zemlji. Bilo bi vrlo poučno utvrditi koliki je broj škola i koledža koje, direktno ili indirektno, drže stranci, pa se zamisliti nad razlozima ove izvanredne darežljivosti.

Trebalo bi se udubiti u programe ovih institucija, u ono što oni sadrže i još više u ono što oni ne sadrže. Postalo bi jasno da pravo pitanje i nije u tome da li naša inteligencija hoće i želi da nađe put do svoga naroda, do njegovih pravih težnji i interesa, nego da li ona, ovakva kakva jest, uopće može naći taj put. Radi se o skali vrijednosti i ideala, koja joj je nametnuta i o psihološkom jazu koji je stvoren. Ne trebaju više željezni lanci da se naši narodi drže u pokornosti.

Istu moć imaju i svilene niti ove tuđinske “prosvijećenosti”, koja paralizira volju i svijest obrazovanog dijela jednog naroda.

Dok je ovakvo školstvo, strani vlastodršci i njihovi vazali u muslimanskim zemljama ne trebaju strahovati za svoje pozicije. Umjesto da bude izvor pobune i otpora protiv njih, ovakvo školstvo je njihov najbolji saveznik.

Ovaj tragični jaz između inteligencije i naroda, koji predstavlja jedno od najsumornijih obilježja našeg općeg položaja, produbljava se i s druge strane. Osjećajući tuđinski, i neislamski karakter škole koja im se nudi, narod je instinktivno odbija, pa udaljavanje postaje obostrano. Konstruira se apsurdna optužba o nesklonosti muslimanske sredine prema školi i prosvjeti. U stvari, jasno je da se ne radi o odbijanju škole kao takve, nego o odbijanju tuđe škole, koja je s islamom i narodom izgubila svaku duhovnu vezu.

(Dio teksta “Islamske deklaracije” zbog koje je Alija Izetbegović osuđen na dugogodišnji zatvor u sarajevskom procesu 1983.)

_________________________
Diwan magazin
* Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i obaveznog linka koji vodi na izvorni tekst. Autorska prava su zaštićena zakonom.

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak