Abdulah Sidran: SULEJMAN SA VRATNIKA I LAV IZ JASNE POLJANE

Takav jedan šejtan po mojim koščicama rovi od kako sam prvi udisaj zraka udahnuo, i roviće dokle posljednji iz pluća ne ispustim. Nikako sebi ne umijem objasniti kako ga ja to svih ovih 72 godine ipak nekako na nekakvoj uzdi držim.

????????????????????????????????????

Autor: Abdulah Sidran

Ne može živjeti u skladu sa svijetom onaj koji bi da ga popravlja i mijenja. Tačka. Jedared je, kad 1908. godine po ruskoj Carevini zapuhaše sabahzorski revolucionarni vjetrovi, u svojoj Jasnoj Poljani, grof Lav Nikolajevič Tolstoj primio delegaciju studenata budućih revolucionara. Došli da od velikog mislioca zatraže podršku. Njegova je riječ jednako važila u Moskvi, Lenjingradu, u Sibiru i Parizu, Cirihu, Berlinu, Rimu i Londonu. Znati odgovor na pitanje: A šta je o tome kazao Tolstoj ? značilo je biti obrazovan, obaviješten, napredan i – moderan. I danas, stotinu i pet godina poslije smrti velikoga pisca, žive su i kojekuda po svijetu rasturene djeluju ‘narodnjačke’ religijske zajednice ‘tolstojevaca’. Sa Crkvom odranije u zavadi, i anatemisan, Grof nije imao nikakvih problema da svoja radikalna gledišta o uređenju svijeta i društva u njemu iskazuje direktno i neuvijeno. Sve što su mu studenti, jedan po jedan, kazivali o svojim ustaničkim zamislima domaćin je, sučući brčine, slušao pomno, a povremeno, gledajući u šarene papuče na svojim stopalima, s odobravanjem klimuckao glavom. Kad je svaki od članova delegacije kazao što je imao reći, veliki pisac upita: Dobro, a kad sve to, uz Božju pomoć, završite – šta je cilj ?

Momci poskočiše na noge:

Da promijenimo svijet ! Da ruskoga mužika promijenimo ! Čovjeka da promijenimo !

Reče li im šta ili ne reče, ovoga trena ne pamtim, ali je grofica Sofija Andrejevna nepogrešivo uočila muževljevu gestu nakon koje će, prema uhodanom načinu, ona lično, biranim riječima, vrle izaslanike revolucionarne ruske mladeži obavijestiti da se Grof umorio i da je vrijeme za prijem isteklo. Ni tri minuta neće trajati procedura ispraćaja gostiju, a Grof će se namrgođen povući u svoju sobu.

Sve je mogao razumjeti i prihvatiti, ali da neko pomišlja prepravljati, mijenjati i preuređivati ono što je svojeručno uredio Stvoritelj, Gospodin Bog, Allah dželešanuhu – s time je njegova pamet raskrstila odmah po izlasku iz raspusničkih godina kasne mladosti. S idejom o promijeni Svijeta nekako mu se, s puno opreza, i smjelo prići, ali ma i zucnuti o mogućnosti da se promijeni Čovjek – nije bilo dopustivo. Gospodine, vrata su iza Vaših leđa !

Evo se danas oko nas stubokom prevrće kosmos Bosne, a ne postoji baš niko ko bi nam znao kazati šta da se radi niti uprijeti prstom u kakvog univerzitetskog Grofa Lava Nikolajeviča kod kog bi se takve pameti možda moglo naći. Najmudriju riječ – nakon mojih hiljadu žučnih pa zato i glupih – čuo sam od dragog prijatelja, sarajevskvog alima Sulejman-efendije Bugarija. Kao da mi kazuje najveseliju planetarnu vijest, preko onih svojih bijelih zuba reče samo: SVE JE TO FAZA. Isto isticijato kao da je izgovorio: Zanemari to slobodno, brate Abdullahu !

Za mene je kasno, brate Sulejmane ! Ja sam sve svoje faze potrošio, sedamdesetdvije godinice u stražnjicu sprco a nikakvoj pameti nisam došo. Na sudbinu Bosne nisam sposoban gledati iz tvojih, svemirskih visina. Jeste, sve je to faza. Pa neka Bosne i ne bude, bivalo je i većih i ljepših i jačih i država i zemalja i naroda i jezika, pa ih više nema, pa ih više niko ni po knjigama ne spominje.

Ali se u svakoj mojoj koščici i danas, svakoga trena, koprca jedan od onih studenata što ih je Sofija Andrejevna ljubazno hišnula iz Tolstojeva seoskoga dvora. Tolike godine prošle a njemu, tome mladiću što se u meni koprca, još uvijek žao što se nije povrnuo natrag pa kakvom kamenčugom polupo sva stakla i sve šta se moglo polupati po krovu i zidovima piščevoga dvora u Jasnoj Poljani. Da mu je na dohvatu bio, kamenom bi ga i u glavu gađo. Takav jedan šejtan po mojim koščicama rovi od kako sam prvi udisaj zraka udahnuo, i roviće dokle posljednji iz pluća ne ispustim. Nikako sebi ne umijem objasniti kako ga ja to svih ovih 72 godine ipak nekako na nekakvoj uzdi držim.

Sve je to faza. Uopće nije isključeno, kad još malčice ostarim – ovo mi nikako nije dovoljno – da odem u Jasnu Poljanu i na grobu velikoga Lava Nikolajeviča u sebi proizvedem neka, od sadašnjih ljepša i plemenitija osjećanja. Ako mi analize pokažu da ne može drukčije, zamoliću prijatelja Sulejmana da pođe sa mnom. Tu neće biti problema. On umije ići uz nesretna čovjeka a da taj nesretnik i ne vidi i ne zna da uza se ima pouzdanu pratnju.

(Sedmica, Avaz, 30.1. 2016.)

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak