Almir MEHONIĆ: Bošnjačko pravo veta na Vučićeve naočare

Obilježavanje 20 godina od genocida u Srebrenici je doživjelo svoju suprotnost. Nismo čuli izvinjenje majkama Srebrenice, ali smo zato čuli njihovo izvinjenje Vučiću. Vrijede li premijerske naočare više od 8372 ubijenih Bošnjaka? Imaju li Bošnjaci kao narod pravo veta na premijerske naočare?

Almir Mehonić

Almir Mehonić

Komemoracija i dženaza u Potočarima prošla je u sjenci incidenta koji se dogodio nad srbijanskim premijerom Vučićem. Beogradski spin doktori su uspjeli da cijelo težište stvari sa boli majki Srebrenice prebace na ovaj događaj. Izvanrednom manipulacijom, imenovanjem incidenta kao atentata na srbijanskog premijera, teatralnim konferencijama za medije, stekao se dojam da se 11. jula nije obilježilo 20 godina od genocida u Srebrenici već se obilježio genocid nad premijerskim naočarima.

Ipak, da se ovo prethodno ne bi tumačilo kao odobravanje incidenta u Potočarima, treba razdvojiti sam incident od onoga što je prethodilo i uslijedilo njemu.

Dakle, bilo kakav incident u memorijalnom kompleksu Potočari, a posebice na dan dženaze predstavlja jednu vrstu skrnavljenja svetosti čina dženaze. Naročito je neprihvatljivo i suprotno bošnjačkim običajima da se prema gostu, ma bilo ko to bio, na takav način odnosi. To je civilizacijski i ljudski neprihvatljiv gest. Svaki gost, pa čak i onaj kojeg ne volite, pa čak i onaj koji vas vrijeđa, mora biti siguran u vašoj kući.

No, hajmo se prisjetiti šta je to prethodilo incidentu u Potočarima.

Bili su to dani uvrijedljivih i remetilačkih poteza od strane Beograda. Počelo je sa rehabilitacijom četničkog komandanta Draže Mihailovića. U jeku priče o srpsko – bošnjačkom dijalogu događa se hapšenje srebrenčkog ratnog komandatna Orića po potjernici iz Srbije. Potjernici prema čovjeku koji niti je državljanin Srbije, niti su eventualni zločini, za koje ga Srbija optužuje, počinjeni na njenom teritoriju, niti su žrtve bili državljani Srbije. Ovo se zove mješanje u unutarnja pitanja susjedne BiH i daljnom pretenzijom na njenu teritiriju.

Nakon toga su uslijedile poruke i izjave relativizacije srebreničkog genocida, da bi takva aktivnost doživjela svoj vrhunac ulaganjem ruskog veta na Rezoluciju o Srebrenici pred Savjetom bezbjednosti UN. Naravno, opet pod uticajem Srbije.

Tek tada, kada se oborila Rezolucija u SB, premijer Vučić najavljuje ponositi odlazak u Srebrenicu, kako je i izjavio prilikom jedne od njegovih konferencija za medije u Vladi Srbije. Zar se u Potočare može ponositi doći? Zar postoji čovjek koji zaista suosjeća bol majki Srebrenice i razmjere tog zločina a koji može ponos nositi među mezarove nevino ubijenih ljudi?

Na komemoraciju većina državnika je došla sa srebreničkim cvijetom na reveru. Vučić to nije uradio. Cvijet su morale da mu stave majke Srebrenice. Svi državnici pred spomenikom u Potočarima su i govorom tijela, poginjanjem glave, podizanjem ruku u vidu molitve, pokazali pijetet prema žrtvama. Svi osim jednog. Vučić se nije udostojio napraviti naklon ni prilikom spuštanja cvijeća kojeg on nije donio u Potočare nego mu je dato od organizatora.

Sve navedeno dovodi nas u veliku dilemu da li se Vučić u Potočarima želio ponizno pokloniti žrtvama krvavog pira srpske vojske. Sve je ličilo na manifestaciju prkosa i trijumfa zbog neusvajanja Rezolucije u Savjetu bezbjednosti.

Nisu ovo riječi opravdanja za incidentno ponašanje jednog dijela prisutnih u Potočarima, ali kao da su se ti ljudi htjeli dovesti do tog stadijuma da reaguju na onakav način. Jer običan puk nije političar koji mjeri efekte nekog poteza i njegove negativne implikacije. Masu ne vodi mozak i racio već emocije. Pisao je o tom fenomenu evropski mislilac Gustav Le Bon koji se smatra osnivačem psihologije masa. Kao da je nekome odgovaralo da do incidenta i dođe. Kao da je neko želio da se umjesto izvinjenja porodicama žrtava izvinjavamo Vučiću. Kao da je nekome odgovaralo da bošnjačka žrtva ne bude centralna figura toga dana, nego da to budu premijerske naočare. Potvrđuju to i poslijednje informacije vezane za pronalazak telefona jednog od agenata Bezbjednosno informativne agencije Srbije (BIA).

Hajka koja je uslijedila nakon toga od strane medija pod kontrolom Vučića, lažno imenovanje incidenta kao atentata na premijera Srbije i zloupotreba srebreničkog genocida da bi se politički profitiralo, da bi se pravio politički spektakl, pokazuje da Srbiju vode ljudi koji niti su spremni priznati genocid u Srebrenici, niti su spremni otvoriti suštinski dijalog sa Bošnjacima. Bošnjaci se žele natjerati da oproste bez izvinjenja, bez kajanja, bez priznanja krivice. Bošnjaci se tjeraju da oproste a da im taj oprost niko ne traži. Bošnjacima se pred tv kamerama pruža ruka dijaloga a iza kamere stisnuta pesnica.

Obilježavanje 20 godina od genocida u Srebrenici je doživjelo svoju suprotnost. Nismo čuli izvinjenje majkama Srebrenice, ali smo zato čuli njihovo izvinjenje Vučiću. Vrijede li premijerske naočare više od 8372 ubijenih Bošnjaka? Imaju li Bošnjaci kao narod pravo veta na premijerske naočare?

Tekst objavljen u beogradskom listu Danas

Facebook komentari

komentara

Prvi komentar na ovaj članak. Slobodno se pridružite razgovoru.

  1. sofia 21.07.2015 u 06:06 - Reply

    Da,na zalost,gospodine Mehonicu,u pravu ste.Na zalost,…bilo bi divno da ovo sto ste rekli nije istina.

Reaguj na ovaj članak