Arif Ključanin: Tragovi dobra

U velikom moru tragičnih sudbina obilježenih silovanjima, pokoljima i teško zamislivim oblicima nasilja, koji su se dogodili tokom proljeća i ljeta 1992. godine u Istočnoj Bosni, ističe se sudbina siročadi Damira i Amira iz Foče. Njihova tužna sudbina svakako je posebna, jer je tragedija svakog čovjeka posebna, i po Zlu, ali još više po maloj ljudskoj gesti koja ih je spasila.

Tragovi dobra

Tragovi dobra

Priča se da su bogumilski didovi u osami svojih trošnih koliba, na maglovitim visovima bosanskih planina, uspjeli razviti složenu vještinu “čitanja“ ljudske sudbine i da su je jasno mogli slijediti i naprijed, prema budućim događanjima, i nazad, kroz zaborav prohujalih vremena sve do njenog izrastanja iz Božanske volje. Slijedeći godinama hirovite ritmove rađanja i umiranja u Bosni, stopu iza tragike života, tražili su potvrdu svoje vjere – tanke i krte opne što ih je držala nad prijetećim mrakom kosmičke i povijesne beznačajnosti – vjere u pobjedu Dobra. Jer, od iskona Dobro, što živi samo na treperavim zrakama svjetlosti, izloženo je proždrljivoj tami Zla čiji su prostori beskonačni. Odavno bi Dobro posustalo, svjetlost zgasnula, da se ne hrani i ne hrabri našom vjerom, i odavno bi naše duše bile ispunjene mrakom, hladnoćom i ništavilom da nema Dobra čije nam svjetlo ublažava boli trajanja.

Nakon pokolja što dolaziše sa Istoka i Zapada, silazili bi didovi sa planina pred preživjele i, ljubeći im rane govorili o Dobru, slabijem od novorođenčeta, koje će nemoćno izdahnuti ako mu ne ponude srce bez mržnje i vjeru, a kad nestane Dobra, nestaće i nas i Bosne. Nevjericu iz očiju preživjelih ispirali bi upornim hodom po rijetkim tragovima Dobra i molitvom. I tako Bosna bijaše sačuvana.

***

U velikom moru tragičnih sudbina obilježenih silovanjima, pokoljima i teško zamislivim oblicima nasilja, koji su se dogodili tokom proljeća i ljeta 1992. godine u Istočnoj Bosni, ističe se sudbina siročadi Damira i Amira iz Foče. Njihova tužna sudbina svakako je posebna, jer je tragedija svakog čovjeka posebna, i po Zlu, ali još više po maloj ljudskoj gesti koja ih je spasila. Telegrafski, priča njihovog života izgleda ovako:

Latif (1959.) i Fadila (1962.) iz sela Trošanj kod Foče, bismiletom su po običaju popratili rađanje svojih sinova Damira (1980.) i Amira (1989.). Ljeti, kad bi im se kućica izgubila u zelenilu bašče i pjevu ptica, u samo njima znanoj igri, sa djecom u naručju i sa smijehom tražili su stazu do soba sa mekim ćilimima i mirisom đula i bosiljka. Nenadano, ljeto 1992. godine ispunila je strašna igra Zla. Prvo su srpski vojnici odveli Latifa, vezanog kao psa, u neki od logora za muslimane gdje i priče nestaju. Nedugo poslije toga potjerali su ih iz kuće, a 3. srpnja sa manjom grupom žena i staraca Fadila je protjerana iz Foče. U naručju je nosila trogodišnjeg Amira, a drugom rukom je držala Damira. Na izlasku iz grada vojnici su počeli pucati po njima. Fadila je uspjela pretrčati tridesetak koraka kad ju je jedan metak pogodio u glavu, a drugi u pluća. Isti je metak ranio Amira u but. Pala je zajedno sa djecom ne ispuštajući ih ni mrtva. Djeca su isti dan prebačena u logor gdje je brigu o njima preuzeo jedan bračni par fočanskih Srba, dirnuti njihom sudbinom, a koji su tamo radili kao priučeni bolničari. Amiru je rana zarasla, ali u logorskim uvjetima djeca su vidno slabila. U nemogućnosti da muslimanskoj djeci pruže više nego što je srpska vlast propisivala, bračni par Kovačević odlučili su djecu krišom izvesti iz logora. Sa grupom žena, koje su transportirali za Novi Pazar, poslali su i djecu. Nakon dva mjeseca u Novom Pazaru se pojavila nana, Fadilina majka, koja je preuzela djecu. Krajem 1992. godine sa nanom djeca odlaze u Tursku, u izbjeglički kamp Kirklareli. U džepu kaputa starijeg djeteta pronađeno je pismo ljudi koji su se brinuli o djeci u logoru:

Odobašić Damir i Amir

Draga moja djeco,

Bez obzira na strahote rata i vaše tužne sudbine da u svojoj mladosti ostanete siročad, molim vas poslušajte moj savjet, savjet jedne majke:

- Nikad ne zaboravite ko ste, što ste i odakle ste!

- Volite se i pomažite jedan drugom!

- Budite ponajprije POŠTENI, vrijedni i radni ljudi

- Nikad ne mrzite ljude samo zato što su druge vjere i nacije, jer dobar čovjek je samo čovjek, ZAPAMTITE, a zli ljudi nisu ljudska bića – to su đavoli.

- Ti Damire, kao stariji brat, čuvaj svog Amira:

Voljela bih da postanete POZNATI ljudi i to po dobru.

I kad odrastete, kad osnujete svoje porodice ni tada ne zaboravite jedan na drugog. Imala bih mnogo toga da vas zamolim, nasavjetujem, ali to se ne može napisati na ovom parčetu papira i zato vas samo molim da postanete ČESTITI LJUDI. Ako kada uzmognete da mi se, odnosno, da nam se javite, javite se na telefon 01573-545 Foča, ili na adresu Kovačević Zorka-Zora i Kovačević Samibor, Moša Pijade 6, Foča. Ako ikada budete osjetili da vam možemo pomoći i tada nam se javite bez imalo ustručavanja.

Ponajprije, javite nam se preko radija – gdje ste i kako ste.

Neka vas Bog čuva.

Foča 6.8.1992.

 

U zlu koje je poklopilo Bosnu i Hercegovinu ovo dobroćudno i pomalo naivno pismo (a koja dobroćudnost danas nije naivna?) jedan je od malobrojnih tragova Dobra. Ono je kroz tužnu Amirovu i Damirovu sudbinu postalo skupocjena relikvija jedne vjere bez koje nije moguće postati Dobrim čovjekom. Kada su mi u Turskoj, prije osamnaest godina čitali ovo pismo bilo je puno izbjeglica, svi su plakali. Neki od dragosti što Dobra još ima, a neki iz nemoći da se u to rijetko Dobro povjeruje. Amir i Damir, vjerujem, čuvaju ovo pismo i sigurno će postati Dobri ljudi. Ako tako ne bude, ne samo da neće biti Bosne, neće biti ni svijeta!

Objavljeno: 20.8.2013.
Izvor:  www.behar.hr

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak