Bošnjaci u Njemačkoj: Od gastarbajtera do organizirane dijaspore

Iako prve potpunije statističke pokazatelje o iseljavanju radnika s područja nekadašnje Jugoslavije imamo već od 1921. godine, većina istraživanja ove problematike fokusirana je ipak na drugu polovinu 20. stoljeća. Ovom problemu do sada je posvećeno više historiografskih, socioloških, antropoloških i drugih studija, u kojima su autori, svako na svoj način, nastojali rasvijetliti pojedine aspekte života ove populacije

Bošnjaci u Njemačkoj: Od gastarbajtera do organizirane dijaspore

Bošnjaci u Njemačkoj: Od gastarbajtera do organizirane dijaspore

Pitanju iseljavanja stanovnika iz Bosne i Hercegovine tokom 20. stoljeća do sada posvećeno je više historiografskih radova, usmjerenih u nekoliko različitih tematskih pravaca. Fokus je ponajviše bio usmjeren na migracije muslimanskog stanovništva nakon Berlinskog kongresa, ali ni druge teme nisu ostale sasvim zanemarene. Ipak, kada se radi o migracijama radnika prema Zapadnoj Evropi, studije o tom pitanju su manje brojne, a i one postojeće uglavnom su fokusirane na pojedine, konkretne probleme. Tako je, naprimjer, Mustafa Imamović u studiji “Bošnjaci u emigraciji” fokus istraživanja usmjerio samo na djelovanje “Bosanskih pogleda” Adil-bega Zulfikarpašića tokom šezdesetih godina 20. stoljeća. Ova, u osnovi izuzetno vrijedna knjiga, fokusirana je samo na jednu grupu ljudi, političke aktiviste u emigraciji, uz rijetko spominjanje novog talasa ekonomske emigracije koji je krenuo prema Zapadnoj Evropi upravo u vrijeme o kojem ova knjiga govori.

Ekonomska migracija 1960-ih

Sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća Evropa se susrela s novom, privremenom ekonomskom migracijom, koja je rezultirala stanjem kakvo i danas vlada u većini zemalja Evropske unije, a to je nastanak velikog broja manjinskih zajednica u zemljama koje su primale privremenu ekonomsku migraciju.

Ovaj termin se nije u potpunosti ustalio, pa je dolazilo do čestih promjena naziva za ove grupe ljudi, radnike prije svega. Nosioci ovih migracionih talasa vrlo često su označavani kao imigranti, emigranti, strani radnici, ekonomski migranti, stranci, radnici na “privremenom” radu u inozemstvu, gastarbajteri i sl. Nestabilnosti ove terminologije doprinijele su i zemlje domaćini, koje su ovakvim terminološkim rješenjima ustvari ukazivale na privremenost ovih migracionih procesa, stvarajući na taj način jasnu razliku u odnosu na ranije, velike useljeničke talase, karakteristične za prekookeanske migracije.

S druge strane, namjera radnika migranata također je bila privremenog karaktera, jer je većina njih vjerovala da privremeno odlaze na rad izvan domovine kako bi riješili egzistencijalna pitanja. Dugotrajnost navedenog procesa, pak, rezultirala je činjenicom da se sada već može govoriti o novim generacijama stranaca koji rade u drugim zemljama te da u tom smislu već imamo formirane manjinske zajednice u skoro svim zemljama Zapadne Evrope.

Jugoslaveni na “privremenom” radu na Zapadu

Pitanju izvoza radne snage u zemlje Zapadne Evrope Jugoslavija je pristupila sistematski već šezdesetih godina, potpisivanjem niza sporazuma sa zemljama koje su primile radnike iz Jugoslavije, a time i iz Bosne i Hercegovine. Od 1963. godine i donošenja “Uputstava o zapošljavanju radne snage u inostranstvu”, zatim potpisivanjem sporazuma s Francuskom, Švedskom i Austrijom 1965, a potom i sa SR Njemačkom 1968. godine, Jugoslavija je uredila odnose s navedenim zemljama o radničkim migracijama. Iako već s početka sedamdesetih godina možemo govoriti o broju od oko milion radnika izvan Jugoslavije, navedenu cifru ne čine i oni koji su ilegalno odlazili vani tražeći rješenje i sreću negdje izvan granica domovine. Tempo odlazaka radnika iz Jugoslavije rastao je tokom sedamdesetih godina do te mjere da je službena jugoslavenska statistika za 1981. godinu zabilježila preko milion onih na “privremenom radu” izvan Jugoslavije, a, prema istim podacima, od tog broja bilo je 106.900 osoba iz Bosne i Hercegovine. Kao jedna od zemalja koja je uvozila radnu snagu iz Jugoslavije posebno se ističe Njemačka, mada ni druge zemlje ne bi trebale biti zanemarene u tom pogledu.

Paralelno s migracijama iz šezdesetih godina trajalo je i istraživanje fenomena migracija, tako da se vremenski gotovo podudara s pojavljivanjem klasičnog djela o migracijama E. S. Leeja (1966). Inače se migracije, kao “svaka promjena mjesta boravka”, posmatraju na makro i mikroplanu, što doprinosi sistematizaciji i boljem razumijevanju ovog fenomena. Tako makroteorije migracije promatraju s općeg, društvenog plana i ističu, osim ekonomskih, i druge društvene faktore koji utječu na kretanja iz jednog društva u drugo. S druge strane, mikroteorije migracije promatraju kroz individualnu perspektivu aktera migracija.

Mikroteorije u obzir uzimaju odluke donosene na individualnom nivou, a na osnovu obrazovanja, očekivane plaće, generalno, poboljšanja života. Ovaj teorijski model naziva se “push-pull” i jedan je od najkorištenijih modela za pojašnjenje fenomena migracija. Tako su, prema spomenutom autoru, migranti pokrenuti “pull” efektom prošli kroz tzv. pozitivnu selekciju, jer u migraciji vide poboljšanje kvaliteta života, za razliku od migranata pokrenutih “push” efektom.

Brojčanom povećanju bosanskohercegovačkih migranata značajno su doprinijeli razlozi vezani za push efekt. Naime, raspad Jugoslavije i ratovi na području nekadašnje države uzrokovali su veliki broj prisilnih promjena mjesta boravka, pa su, uz izmjenu dotadašnje demografske slike zemalja nasljednica bivše Jugoslavije, vidno povećali i migrantske zajednice u zemljama Zapadne Evrope. Većina zemalja ponudila je prihvatilišta i smještaj bosanskohercegovačkim prognanicima, otvarajući na taj način prostor za omasovljenje do tada prisutnih, uglavnom, radničkih zajednica. Za razliku od emigracije nastale nakon Drugog svjetskog rata, gdje su Bošnjaci uglavnom bili u procjepu između hrvatske i srpske emigracije, što je jedan od osnovnih zaključaka Imamovićeve studije, talas prognanika iz Bosne i Hercegovine 1992–1995, većinom Bošnjaka, već je dolaskom u zemlje prihvatilišta imao susret s bosanskohercegovačkim, ali i bošnjačkim zajednicama, koje su bile u početnoj fazi svoga organiziranog djelovanja.

Bošnjaci u Berlinu

U Berlinu, glavnom njemačkom gradu, već i prije formalnog ujedinjenja Njemačke otpočele su aktivnosti grupe vrijednih i požrtvovanih entuzijasta za organiziranje Bošnjaka u jedinstvenu zajednicu. Zvanično pravo javnosti i formalnu vidljivost stekli su formiranjem Islamskog kulturnog centra Bošnjaka u Berlinu (IKC Berlin) 10. septembra 1989. godine, a od februara 1990. godine udruženje je sudski registrirano. Od samog formiranja ovog udrženja, njegove su aktivnosti usmjerene u nekoliko pravaca s jasno definiranim ciljnim grupama. Od 1991. godine do danas, vjerske aktivnosti udruženja aktivno koordinira i vodi agilni imam Advan ef. Ljevaković. Prvi značajniji ispit zrelosti IKC Berlin prolazio je tokom ratnih godina, pružajući utočište i pomoć desetinama hiljada bosanskohercegovačkih prognanika, većinom Bošnjaka. Prema podacima koji se mogu dobiti u usmenim razgovorima s aktivnim učesnicima događaja o kojima govorimo, tokom navedenog perioda u Berlinu je bilo oko 30.000 prognanih Bošnjaka. Literatura koja nudi osnovne informacije o organiziranosti bošnjačkih zajednica u dijaspori slaže se u ocjeni da IKC Berlin “spada u red najvećih i najorganiziranijih u cijeloj dijaspori”.

Povećanjem broja Bošnjaka u Berlinu, usljed rata u Bosni i Hercegovini, porastao je i broj članova IKC Berlin, što je ovoj zajednici već tada odredilo buduće pravce djelovanja. Nakon prvobitno iznajmljenog prostora za organizirano djelovanje IKC Berlin se već 1994. godine preselio u nove, također iznajmljene prostorije. Okončanjem rata u Bosni i Hercegovini, veliki broj prognanih se vratio, ali je značajan dio i danas u Berlinu i čini okosnicu djelovanja ovog centra. Nakon što je pitanje izbjeglica djelimično riješeno poslijeratnim povratkom u Bosnu i Hercegovinu, IKC Berlin je na pragu 21. stoljeća pristupio rješavanju vlastitog statusa kupovinom prostora za potrebe udruženja. Vrijedni i organizirani članovi ove zajednice svojim su doprinosima aktivno učestvovali u kupovini, ali i adaptaciji kupljenih prostorija koje danas služe za nesmetano djelovanje IKC Berlin.

Različiti pravci djelovanja

Danas IKC Berlin djeluje u nekoliko pravaca, od vjerske edukacije, kulturnih aktivnosti, humanitarnog rada do sportskih aktivnosti. Vjerska edukacija podrazumijeva servisiranje duhovnih potreba članova zajednice, tribine i javna predavanja, podučavanje arapskog jezika i pisma, osnovnu vjersku obuku, kao i niz drugih manifestacija kao što su šerijatska vjenčanja, bajramske akademije i sl. U red kulturnih aktivnosti IKC Berlin ubrajaju se javna predavanja, promocije knjiga, izložbe, okrugli stolovi te aktivan rad na unapređenju interkulturalnog i međureligijskog dijaloga s pripadnicima drugih zajednica, kojih u Berlinu uistinu ne nedostaje. Red sportskih aktivnosti ispunjen je organiziranjem turnira u nogometu, šahu i stonom tenisu, a povod ovih turnira najčešće su vjerski blagdani.

Konačno, posebno vrijedno jeste djelovanje ove zajednice na humanitarnom planu. Od dočeka i prijema bošnjačkih prognanika tokom rata 1992–1995 humanitarni rad nastavljen je poslijeratnim stipendiranjem siročadi, siromašnih kao i podrškom školovanju generacijama Bošnjaka od osnovne škole do univerzitetskog obrazovanja. U tu svrhu do sada su osigurane i distribuirane desetine hiljada eura, novac je u različitim stipendijama doniran mladima širom Bosne i Hercegovine. Posebnu pažnju obrazovanju IKC Berlin pokazuje kroz organiziranje i djelovanje “Bošnjačke biblioteke” u okvirima centra. Sve navedene podatke moguće je pratiti i kroz “Bilten Islamskog kulturnog centra Bošnjaka u Berlinu”, polugodišnji časopis čije su stranice ispunjene stupcima različitih podataka o navedenim aktivnostima i već sada primjetnoj prepoznatljivosti prema vani. Naime, listajući nekoliko posljednjih brojeva Biltena uočili smo da je IKC Berlin postao prepoznatljiv u njemačkom društvu. Tako nailazimo na podatke da je gost IKC Berlin 2011. godine bio i Christian Wullf, tadašnji njemački predsjednik, a nisu rijetke ni informacije da su predstavnici centra, predsjednik ili imam vrlo često gosti značajnih diplomatskih prijema, susreta na kojima ovi vrijedni Bošnjaci ponekad nastupaju ispred svih muslimana u Berlinu, jer i s drugim muslimanskim zajednicama grade prisne odnose i saradnju.

Prešavši težak put, od nevidiljive zajednice velikog broja radnika do izuzetno organizirane dijaspore u jednom njemačkom gradu, Bošnjaci u IKC Berlin se nadaju širenju polja svoga djelovanja, naročito prema Bosni i Hercegovini. Sljedeći koraci bi svakako trebali biti usmjereni prema aktivnostima koje trebaju biti rezultat zajedničkog rada sa zajednicama i institucijama u Bosni i Hercegovini. Vrijeme je za nove poteze!

Autor: Amir Duranović
Izvor: Novo vrijeme

 

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak