Brisel – duhovni centar muslimana

Autor: Midhat Hajrović
0 526688_3557689081217_675842313_aPrije više od mjesec dana u Zagrebu je došlo do susreta trojice muftija, zagrebačkog Aziz ef. Hasanovića, ljubljanskog Nedžad ef. Grabusa i sandžačkog Muamer ef. Zukorlića. Oni su se između ostalog složili i o “neophodnosti pokretanja inicijative za uspostavu evropskog muftije”. Nakon toga na istu ovu temu, a pod naslovom „Evropski muftija“ objavljen je i tekst Nedžad ef. Grabusa.

U osnovi, ideja da muslimani Evrope imaju u Briselu svog predstavnika je vrijedna pažnje. Takva inicijativa je posebno značajna obzirom na jak talas islamofobije i na činjenicu da je sa porastom i jačanjem muslimanske zajednice u Evropi došlo i do porasta problema sa kojima se ista suočava. Međutim, nameće se i izvedbena kompleksnost u rješavanju ove problematike. Složena struktura muslimanske zajednice u Evropi, nepovjerenje i predrasude od strane svih aktera u procesu definisanja međusobnih odnosa su samo neki od problema.

U cijeloj Evropi živi oko pedeset milona muslimana, a diljem zapadne Evrope govorimo o brojci od dvadeset miliona. Među njima su i Bošnjaci u dijaspori. Prvi gasterbeiteri iz Turske su u Njemačku počeli stizati prije pedeset godina, a trenutno imamo već treću generaciju doseljenika iz islamskih zemalja. U Francuskoj se dobar dio tih mladih ljudi već izjašnjavaju kao Francuzi. I dok bosanski i albanski muslimani, kao autohtoni evropski narodi, nemaju većih problema sa definiranjem svojeg identiteta, postavlja se pitanje, kakav zapravo identitet danas imaju drugi evropski muslimani? Tarik Ramadan, jedan od najznačajnijih muslimanskih intelektualaca današnjice je jednom prilikom jasno podvukao da se njegov identitet ne može odrediti samo vjerom. On je musliman po vjeri, Švajcarac po naciji, Evropljanin po kulturi, Egipćanin po sjećanju a po principima je univerzalist. Imamo milione muslimana koji će se vremenom sve više identificirati na ovaj način.

Osim “doseljeničkih” muslimana, širom Evrope imamo značajan broj konvertita. Neki podaci govore da u Njemačkoj ima oko 40.000 konvertita. U Francuskoj čak 70.000. Ovakva složena struktura muslimanske zajednice nameće problem prezentovanja u najvećem evropskom domu. Zapravo, ovaj problem postoji već na nivou država. Samo u Njemačkoj imamo nekoliko krovnih organizacija, formiranih uglavnom na etničkom principu koje su po strukturi i veličini veoma različite. Pokretnjem Konferencije o islamu, koja ima savjetodavni karakter, njemačka Vlada je pokušala baciti više svjetla na ovaj problem.

Sve ovo, međutim, nije ni bilo nužno reći. Ni za muftiju Grabusa ova statistika nema neki značaj. Zapravo, predstavlja ozbiljnu smetnju konceptu “evropskog muftije”o kojem se razgovaralo na sastanku u Zagrebu. Iako naziv to sugeriše, sa sigurnošću se može zaključiti da se taj sastanak nije bavio pitanjem predstavnika evropskih muslimana u sjedištu Evropske unije. Istina, sa tog skupa nikakvo konkretno objašnjenje nije došlo ali je javnost preko pomenutog teksta mogla da sazna o čemu se radi: „Čak iako niko ne želi – IZ u BiH može razmišljati da ima svoga predstavnika u Briselu“. Dakle, ne radi se o predstavniku evropskih muslimana već se radi o ideji da se u Brisel pošalje predstavnik IZ u BiH. Ukoliko za to postoji potreba, zašto da ne. U tom slučaju takvoj akciji ne mora prethoditi nikakva naučna rasprava niti su bitni statistički pokazatelji. U sjedištu Evropske unije, pored predstavnika svih država članica Evropske unije, svoje mjesto su našla i razna privredna predstavništva, predstavništva regiona, parlamentarna predstavništva država koje nisu članice EU, kantonalna predstavništva itd. Svoje mjesto u Briselu traže i nacionalne manjine, etnička skupina Roma pa čak i gradovi. Pa zašto da se u Briselu ne nađe i predstavnik IZ u BiH?
0 brisel
No, prije toga potrebno je ispoštovati proceduru prisutnu u evropskoj praksi, a to je da se najprije iscrpe sve mogućnosti i urede odnosi unutar samih država. Nakon intenzivne aktivnosti na polju definisanja međusobnih odnosa između Islamske zajednice u Crnoj Gori i Vlade Crne Gore, predstavnici IZ i Vlade Crne Gore su početkom 2012. godine potpisali Ugovor koji definiše uređenje odnosa od zajedničkog interesa između Vlade Crne Gore i Islamske zajednice u Crnoj Gori. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini bi trebala to isto uraditi sa državom Bosnom i Hercegovinom, a Islamska zajednica u Srbiji sa državom Srbijom. Uređivanje odnosa između IZ-a i država u kojima djeluju ne znači slabljenje njihovih međusobnih veza. Naprotiv, novim Ustavom IZ u BiH će se predvidjeti veze između Islamskih zajednica nastalih raspadom Jugoslavije, a ti ugovori bi trebali biti u skladu sa njim. Bilo bi logično preći tu fazu pa tek onda donositi odluku da li zaista postoji potreba za briselskom stolicom ili ne.

Ljubljanski muftija Nedžad ef. Grabus se u svojoj analizi osvrnuo na nekoliko činjenica, kako iz prošlosti tako i sadašnjeg trenutka. Neke su više, a neke manje relevantne za temu koja se obrađuje. Iako na početku analize minimizira značaj statističkih podataka, na kraju teksta ipak kaže da u Evropi živi više stotina hiljada muslimana porijeklom iz naše zemlje. U tome on prepoznaje legitimitet slanja predstavnika IZ u BiH u Brisel. Svjesno ili nesvjesno, ovim se taklo u jedno otvoreno pitanje koje vremenom sve više dobija na značaju, a to je pitanje odnosa Islamske zajednica u BiH i Islamskih zajednica Bošnjaka u dijaspori, prije svega sa Islamskom zajednicom Bošnjaka u Njemačkoj (IGBD). U ovom kontekstu bitno je podvući ono što je muftija Grabus zaboravio da kaže. Naime, ne postoji organizaciona i strukturalna razlika samo između turskog Dijaneta i bosanskog Rijaseta. Ove razlike postoje i između bosanskog Rijaseta i njemačkog IGBD-a.

Etnički aspekt ovdje ne igra veliku ulogu. Nije nikada ni igrao jer, zašto to ne reći, taj etnički kod nije pomogao Bošnjacima okupljenim oko IGBD-a sve ove godine da za svoje probleme i potrebe naiđu na dovoljno razumijevanja kod IZ u BiH. Tek sada, sa dolaskom Husein ef. Kavazovića na čelo Islamske zajednice, primjećuje se pozitivan trend. Vrijeme će pokazati koliko se zakasnilo sa ispravljanjem te greške. Ali je u ovom trenutku veoma diskutabilno legitimitet za predstavnika IZ u BiH u Briselu tražiti u bošnjačkoj dijaspori.

IZ u BiH može poslati svog predstavnika u Brisel, ali on ne može imati ambicije da predstavlja „ostatak“ evropskih muslimana. Zato naziv „evropski“ djeluje zbunjujuće. Po čemu je evropski ako iza njega ne stoji ni 5% muslimana koji žive u Evropi? Zašto ne naziv koji se sam po sebi nameće – predstavnik IZ u BiH u Briselu? Naravno, postavlja se i pitanje da li to mora biti muftija. U Briselu se ne dijele fetve niti se tumače vjerski propisi. Za to postoji Evropsko vijeće za fetve sa sjedištem u Dablinu koje redovno održava sjednice. Uostalom, Bošnjaci u Njemačkoj imaju svoga muftiju te bi im jedan sigurno bio višak. U Briselu se lobira i odvija živa diplomatska aktivnost, a za to nije nužno poznavanje fikha? Očigledno se na ovaj način, ovakvom igrom riječi i ne želi odslikati suština inicijative. Možda se samo želi održati kontinuitet nečije titule. Neke muftije u Islamskoj zajednici su već odavno postale prije prepoznatljive kao političari nego kao vjerski autoriteti. To što je javnost u dobroj mjeri već naviknuta na to, ne znači da se u Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini ne trebaju pozabaviti načinom upotrebe tog časnog naziva. Baš kao i u javnost novoplasiranom kovanicom, “reis emeritusom”.

Behar.hr

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak