Čitajte roman “Karakondžula” na Diwan online: Akšamska svita

Književnica Bisera Boškailo je našem Magazinu ustupila pravo da objavimo njen novi roman “Karakondžula” u djelovima.

Čitaoci Diwan online će imati priliku da svake nedjelje čitaju po jedno poglavlje iz ovog romana koji je u 2013. godini dobio nagradu izdavačke kuće “Bosanska riječ” za knjigu godine.

Bisera Suljić Boškailo

Bisera Suljić Boškailo

Danas objavljujemo sedmo poglavlje romana Karakondžula.

7. Akšamska svita

Akšamska svita se spuštala svečano. Svemir je bio opružen u svom dubokom svodu; daleko iznad svega, a tako prisutan na ovoj svojoj stopi; Razapeta mreža noći se u raznim bojama širila, i u svom neprimjetnom osvajanju težila da bude mrka. I samo su tajanstveno otvorena vrata vodenice noćas, u ovoj bajkovitoj ljepoti koja je mirisala na začaranost, otkrivala  insansko prisustvo.

U svojoj usamljenosti, u svome snu o ljubavi, Huka je ležao ispružen na vrećama žita, sa rukama ispod glave. I samo mu je zapljuskivanje vode i buka točka, koji je gnjavio zlatna zrncad ispod sebe, prigušivalo tu neizmjernu struju osjećaja, tu zvučnu agoniju mučenih otkucaja srca. U muzici pobune i bjesnila vode što su je ukrotili, Hukin mozak se ispražnjavao od svakodnevnice.  Kroz grede su se još pomalo provlačili zraci zalazećeg sunca. Miješajući se sa tom svjetlošću  i vriskom vode Hukin duh se prikupljao u sebe i smirujući svoja krila predavao mu se, u nadi da će se naći spasenje za obojicu. Voda, svjetlost i ljubav – ima li išta tajanstvenije i ljepše u kosmosu nego kad se to troje pomiješa?

„Zabranjeno…“, prošaptao je i uz šeretski osmjeh uzdahnuo, uz ono njegovo „vvvaaahhh!“, dodajući „ La ilahe ilelah…“, uz osjećaj da ga sada i ovaj savršeni svemir  upozorava na grijeh koji on uzima u svoje  misli.

„Zašto mi je poslao kad mi je zabranjena? Ne! On je stvorio za mene, poslao mi je da je volim,  da Njega kroz nju još više volim. A kako Ga ne bih volio kad je On onakvu stvorio? Bože dragi kako Te samo volim! A i Ti mene voliš! Voliš!? Inače mi ne bi dao sve ovo što Si mi dao, ovu snagu, zdravlje, ljepotu… I nju Si mi dao kao poklon svega. Dao Si mi je, kako bih i ja osjetio kako srce u ljubavi može da gori“, izgovorio je poluglasno i zaćutao.

„Zabranjeno?! Ne!!! Da mi je zabranjena ne bi mi bila namijenjena, ne bih se za nju zalijepila moja duša, ne bi sa njom letio k nebu, sada, ne bih poderao hiljade zastora da vidim ono što se očima ne vidi… Ne, nije meni ona zabranjena. Ona je Huki namijenjena!“, zašaptao je, i odjednom  uzviknulo: „Aahhhhhhh!“.

Kao da je vrisnulo nešto iz njega, iz dubine njegove vodenice, dok su u ravnomjernom toku, grgutanju tri potočića svojim poslom jurila, niz strminu, u želji da se što prije sretne sa svojom rijekom.

„Šta vodu briga što je ovo izgubljeno biće noćas tu i što tako beznadežno voli u toj malehnoj vodenici koja je ovim potočićima nabačena kao prsten, kao znak zarobljenosti i čovjeka i vode. No, isto tako ni Huku sada nije brigalo kud ova voda ide“, reče Višestrani.

„On je sada bio u lijepoti nedokučivog… On je podmirio vodenički točak: naoštrio i namjestio gornji okrugli kamen da se vrti po onom ispod sebe, napunio košaru sa svojim žitom,  pustio čagrtalo da trakara po točku i tako uzima zrno po zrno pšenice da melje, i da sobom brane  teške okrugle kamene točkove da jedan drugog u svojoj ljubavi i sili pojedu.

U svom tom okruženju Huka je nagazio u kolo ljubavi koja mu je sad u svim oblicima i nošnjama igrala oko njega i nije mu dala više iz tog kruga sebe“, nastavi svjedočenje Svjedok.

„Nije mi zabranjeno?!“, prošaputao je najednom Huka, umiren,  posve se svojoj ljubavi predajući.

„On je sada vidio ispred sebe kako stoji u onoj crnini“, reče Svjedok, a njegova družba je  ugleda tu, kako se ona Huki osmjehuje, zavodnički sa sebe skidajući dio po dio crnine; otkrivajući mu dio po dio bjelila svilene kože. Kose su joj padale po tijelu. Stajala je gordo i pohotno ispred njega, počela da skida i zadnji dio sa sebe; on je usplahireno čekao da sve vidi, da vidi i ono što se krije. No, ispod svilenog veša, bio je još jedan i još jedan i još jedan, i kao da je bila uvijena u  stoijedan ćefin, kako bi bila nedokučiva i neskinuta. Huka je sve više drhtio u žudnji, gorio, padao u slatkom žaru.

„Zabranjeno, Huka!“, čuo je u toj vatri žudnje dubok glas. Trznuo se i ona je nestala. Huka je i dalje bio na onim vrećama, sam i uzbuđen, u rukama stišćući svoj ponos.

„Ahhh…“, promucao je i pogledao ka širom otvorenim vratima.

„Zna on da je to zabranjeno,  zna da je isposnica, da je druge vjere, da je nešto što je tuđe i sveto, nešto što bi mu otac, samo da sazna, da mu se po mislima vrti, mokrim konopom izbio iz glave, iako je odrastao i postao najjači među najjačima. Modrim putevima kože bi amidže izvukle iz njega to što mu se po srcu vrzmalo. Kao nekad kad je bio dječak. Bože, baš svi bi bili protiv tih sila koje su mu venama kolale, protiv momačkih sanjarenja, što su mu u duši poput ruža cvjetale, davile ga tim opojnim mirisom strasti. Svi bi bili dželati tih njegovih neobuzdanih oluja ispod kože“, objasni Svjedok prije nego Huka još jače uzdahnu:

„Vvvvaaahhh!“

„Huka je to izgovorio veoma glasno, jer je shvatio kako bi ta vijest uskomešala i potresla pleme, selo, devet sela i dalje, još dalje, cijeli svijet. Uh, da se samo sazna za čim on mjesecima žudi, za zabranjenim, onim što se Bogu Dragom daje…“, reče Svjedok, prije nego Huka prošapta.

„No, hrabrost je uzeti ono što je zabranjeno! Eeeee… Ja sam Huka!… Šta je meni zabranjeno?!“

Huka to sad prošaputa, osmjehnuvši se se pri tom, sretan što su mu sada i otac i majka i rodbina i svi dragi i nedragi, bili tako daleko, te što je on, ipak, ušao u njenu ljepotu, u njene oči, u njene kose…

Vukao ju je za tu kestenjastocrvenu grivu… Jahali su jedno u drugo zariveni ispod nebeskog svoda. Preplitali su se.

„Hoćeš li ga?…“, pitao ju je i nudio joj sebe, uguravao se u nju, do kraja, do svih krajeva i dubina…  Do dna u kojem je osjetio vulkan… Iz tog izvora je poteklo vrelo, zadovoljstvo koje ga svog prože, ta žena i on i strast i ljubavni žar i ničega trećeg. Sreća, sloboda i samo oni pod vedrim nebom, nema plemena, ni majke, ni oca, ni rodbine ni sela. Tu je samo on i ona. Sve ostalo je obrisano – i vrijeme i ljudi i razlike. Ostali su samo on i ona, i dragi Bog koji ih je stvorio jedno za drugo.

„O Bože, jesi li je zaista meni namijenio? Ako jesi, a znam da jesi, onda mi pomozi da nađem pravi put do naše sreće. Samo mi još to pomozi, dragi voljeni Bože!“, prošaputa opet i izlete iz vodenice. Pogledao je u nebo, podigao otvorene dlanove i uzviknuo:

„Bože, daj mi je. Zauvijek je hoću!“

Gledao je u to umirujuće nebo i kao da je osjetio da mu je On dao. U tim mislima, da je njegova, on je sada tako bio potpunjen zadovoljstvom da je zagrlio brezu, u želji da sa nekim sada podijeli svoju radost, da ne bude sam u sreći. Milovao je to stablo kao da dodiruje nju.

„Ta žena u crnini postala je želja njegovog pogleda, kraljica duše, tijela, srca, kraljica ljubavi, kraljica i sjena njega i njegove tople i burne dubine. Ona je on, ona je njegova i šta se tu ima više da se ko pita i brani. Da nije njegova i njemu namijenjena ne bi bila uvijek uz njega, u njemu. To su božji znaci. Osjećaj ove žudnje i pripadnosti božji je znak. I to je to… Huka je bio uvjeren u to i sad mu je dolazilo da krene gore k njoj, da uđe u onu tamu manastira gdje je boravila, tu među te zidine, hladne, kamene, da uzme to njegovo u naručje, iznese na svjetlost, na cvjetnu livadu, da je otme od njene tuge i pobjegne sa njom. Dolazilo mu je sada, kao i bezbroj puta od kada je ugledao, da zapali taj manastir. Ona bi tada htjela ne htjela morala izići iz njega, morala otići negdje sa njim, zauvijek. Tako često ga je nešto nagovaralo da to uradi“, zaneseno ispriča Ljubljena pred masom i nesta u svjetlosti.

„Noćas mu je ta misao bila najbliža; noćas je slobodan i sam, noćas je došlo i vrijeme da to uradi, da skrati jednim malim plamenom svoje i njene velike muke“, dodade Svjedok prije nego nesta.

Huka je počeo hodati tamo-ovamo. Najednom je zastao, u osjećaju duboke patnje, uzbuđenja, morao je udariti pesnicom direk vrata na vodenici. Ona se zanjiha od te siline njegove.

„On je morao imati tu ženu. Ona je njegova suđenica. On je mora u svojim rukama osjetiti. Neka je zabranjena. A zašto bi bila zabranjena? Ona nikome ne pripada. Tu je sama između tih zidina. Zašto tu da propadne ta ljepota? Ona treba da se ima u naručju. Šta ima od toga da struhne u toj tami? I Bogu ona može da pripadne iako je njegova“, pojavi se ponovo Ljubljena ispriča i nesta.

„Uostalom šta bi joj falilo da dobije pravu vjeru?“, upitao se Huka naglas. Ili baš, ako hoće, ja joj neću ni braniti da se moli Bogu, kako to ona želi. Mada joj je bolje da klanja pet puta dnevno… A ako baš to neće, neka se moli kako je naučila, po svome, samo u mojoj kući… A zar joj je Bog podario tu ljepotu da bi istrunula tu, u ledinama tame i kamena? Ne. Ja ću je spasiti. Zapaliću taj njen zatvor i spasiti je“ sašaptavao se i šetao ubrzano po strmom puteljku oko videnice, kao zavezani nemirni pas oko svog kućerka kad ga uhvati strah od nečeg što mu se primiče.

„Ali kako zapaliti svetu kuću?… Bože sačuvaj! Božje kuće se ne diraju…“, odgovorio je dječije nevino, iako kao stijena odlučno, suprostavljajući se toj sili što ga je pokretala, nagovarala, njom mamila.

„To nije tvoja svetinja… To je samo vlaški manastir…“, čuo je svoj glas iz tame. Čuo je dobro svoj glas, ali glas koji on nije ispustio sad iz sebe. I kao da je u hladu šume bio drugi on i Huka se sada nije tome čudio već je nastavio posve normalno da priča sa drugim sobom.

„Eeeee… ali i to je moja svetinja. Njena svetinja je i moja svetinja. Sve božje kuće su svetinje. Samo je Jedan Bog. Voli svoje, ali poštuj tuđe“, branio se sad Jukinim riječima tu ispod breze koja mu se pretvarala u nju gledajući ga odozgo. Onaj njen prvi pogled ga je sada probadao,  on je osjetio kako ona ulazi u njega, sva je utapa u njega i oni su tu u njegovoj utrobi skupa.

U tom osjećaju sebe i nje Huka se prislonio jače na brezu i zatvorio oči. Cijepao joj je crnu haljinu, žurio da otkrije, dohvati one vruće hljebčiće… Zadizao joj i derao u bijesu požude i ljubavi tu crninu, halapljivo hvatajući njene butine u kojima je htio da utone…

„Neee…, neee Huka, ne…“, braneći se pružala mu se u strasnoj pohoti. I desilo se njihovo spajanje u kosmosu. Vrhovi kože su im drhtjeli, kao u vodopadu osjećaja. I tek kad je ta ljubavna vojska leteće džinije izletjela iz njega i proletjela dalje, on se mokar skljokao k zemlji s uprtim pogledom ka gore, ka nebu, u to nedokučivo, u tu ‘nišu iza koje je svjetiljka u staklenici, a staklenica kao zvijezda bliješteća, svjetlost nad svetlom', kako mu je opisivao Juka tu silu svetla koju je on sada tražio, dok je ona od njega skrivena bila iza svoda.

„'Oni koji ne vjeruju vide samo tmine nad morem dubokim što prekrivaju ga, talas za talasom, a iznad njih oblaci, tmine jedne iznad drugih, kada čovjek izvadi ruku – jedva da je vidi! A kome Allah ne dadne svjetlosti, taj svjetlosti neće ni imati!', govorio mu je Juka riječi iz svete knjige u želji da ga osvijetli tim znanjem koje je šikljalo iz njega. U Hukinom izgubljenom pogledu uprtom ka nebu ležala je sada molitva tom Velikom i Svemogućem i pitanje ‘o čemu se ovdje radi?’ On je počeo da traži sebe pod ovim nebeskim svodom koji je sada bio samo platno slikara koji se sprema da naslika skrhanu snagu i veličinu, da pokaže svima jednu mušku sudbinu, jednu trunčicu u ovom svemiru, mrvicu zvanu čovjek – biće koje se šepuri po ovoj zemaljskoj kugli kao da je nešto veliko…“, reče Svjedok.

 

***

 

„Ti?! Ko si ti?!“, čuo je Huka.

„Ja sam Huka, zvani najjači… Nema jačeg od mene… Još se nije našao majčin sin koji je snažniji od mene“, promumljao je.

„Ha, ha, ha… Jado si ti“, podrugljivo će i lukavo glas.

„Ne, ne… Ja sam veliki i snažni Huka Morić!“, promuklo odgovori,  ustade sa zemlje.

„Ha, ha, ha… Kad joj ti počneš prdjeti… kao sada, a ona stisne usne i nos i počne proklinjati sebe što se ne udade za kakvu gospodu, nego za seljačinu poput tebe. Kako će tada jadnica proklinjati dan kada te upoznala, pa, početi da sanja o nečem što je fino, čisto i mirišljavo kao naprimjer Juka.“

„Eeeeeeeej…! Juka nije bolji od mene!“

„Bolji je od tebe? Pametniji je. Zna šta mudre knjige kažu… Ona će, kao i svaka druga žena, poželjeti tako da bude u njegovoj blizini, da ga sluša dok on riječima veze nove daleke svjetove… A šta može od tebe čuti? Čime ćeš je ti ispuniti poslije one rabote? Snagom?… Hm… I noge ti smrde… Pihhh!… Taj smrad neće ona moći izdržati! Uffff!… “

Huka je nesvjesno pogledao u svoje noge i izuo se. Morao je i sam sebi priznati da se, kada je oslobodio taj miris vonjave vune, znoja i tjeskobe obuće, smučilo to.

„Šta ti rekoh? Smrde! Ha, ha, ha…“

Podrugljivi glas iz njegove tame razuma šamarao ga je, udarao ga po glavi, tijelu, duši, kao što ga je znao njegov otac udarati kad bi mu vuk odnio kakvu ovcu, ili kada bi napravio kakav  drugi šer. Ta neman njegova ga je sada udarala po mozgu, stisla mu glavu i on je počeo da se trese u bijesu i strahu. Osjećao se tako slabašnim i malim. Kao nekad kada su ga svi tukli. Drthio je.

„Ha, ha, ha…“, cerili su se svi oko njega.

„Pobjegla mu žene jer je smrdljivko i glupi seljak!“, sašaptavao se narod i cereći se posmatrao ga dok je on dizao kamen koji niko nije mogao podići.

„O Bože, to ne!“, prošaputao je, skupio se i oborio glavu na kolena.

„Jadnica! E, e,  e,  e, e,…“, podsmijeh se vrtio oko njega, dok se on vrtio oko sebe u brzom ritmu, vrtio oko te nemani koja je imala njegov glas.

„La ilahe ilalah…“, prošapta Huka i tad začu čudan krik neke ptice koja je iz šume izletjela i proljetjela povrh njegove glave, prekinula je Hukinu dramu, koja se na pozornici u ovoj divljini vodila, tu pored nove vodenice, koja je kao da se ništa nije događalo, u ravnomernom huku i svom ritmu, mljela.

Huka se brzo okrenuo za glasom koji je nestao k rijeci.

„Uh, što je ne uhvatih sa pojasom kao moj djed? Kako mi Bog uze pamet te se toga ne sjetih? Pa da krištiš i moliš da te pustim“, prošaputao je za njom.

Stajao je tako i razmišljao.

„Huka sad razmišlja o djedi, sa majčine strane, onog kojeg je Karakondžula zajahala kad je jednom na put zamrknuo. Ali on je bio veoma vrijedan i nije joj se dao nego je uhvatio pojasom. Pričao mu je dedo, kako je tako daveći sa pojasom donio kući, a ona krištila i molila da je pusti, da neće nikada više. Kažu da je tu čupavu neman bacio pored ognjišta, a ona se tada pretvorila u neviđenu ljepoticu. Onako uhvaćena preklinjala ga je da je pusti i da neće više nikada“, ispriča Svjedok.

„Pričali su da je to bio duh neke djevojke koja se bacila sa Kapavica u Zli Fir. Bila je toliko lijepa da joj se čovjek ljepote nije mogao nagledati. Ali neko se našao da taj prelijepi cvijet mladosti otkine, da je uhvati u planini samu i oduzme joj čednost. Nije mogla to podnijeti nego se bacila u Zli Fir. I od tada se mnogima pričinjavalo da su je sretali, te ovdje, te ondje. I na njen račun su neke arsuzke poput Selime znale noću pojahati voljenog i jahati ga po mrkloj noći. A ljudi su u strahu i vjerovanju tih priča prepuštali se i nisu se branili“, ispriča im sada kod vodenice Višeznačni, te uzdahnuvši duboko nastavi:

„Taj Hukin djeda je kažu nije mučio, ali se šaputalo da se on, ipak, dogovorio sa njom da ga služi, da se javi kada mu zatreba njena pomoć. Pa je zato mnogo štošta mogao i znao. Kažu da je znao trenutak kada je htio umrijeti. Pozvao je svu rodbinu i prijatelje, i halalio se fino od njih. Nakon toga je uzeo abdest, legao, zavezao sebi velike prste na nogama, jedan do drugog,  ispuhnuo dušu. Huka se ličio na tog svog djedu, ali eto nije se sada sjetio da i on tako postupi i tu avetinju uhvati. Vjerovatno, jer je bio prljav, nije imao abdesta“.

Huka priđe vodeničkom točku, skinu košulju i čakšire i čarape i go kao od majke rođen, počeo da spira prljavštinju sa tijela i svojih misli.

„Nijet činim da se opaćim“, prošaptao je. „Ešedu en la ilahe ilallah…“

„On je znao sada da mora biti čist. Poslije onog izliva osjećaja sa isposnicom on je izgubio abdest. I ova neman što se vrti oko njega i nagovara, i što mu se podsmjehuje, napala ga  samo zato što je izgubio abdest u mislima sa svojom željenom“, dodade Svjedok.

Huka je nekako umiren šaptao dove i spirao znoj sa svog čvrstog, nabreklog tijela po kojem su se kotrljale krupne hladne graške.

Hukino golo tijelo se naziralo u vodi.

„Hujte vrane i gavrani, ide soko među vama!“, uzviknuo je vidjevši svoje moćno tijelo.

„Ovo su mu majčine riječi koja ga je ponosna do neba uvijek ispraćala na put ovim riječima“, objasni kratko Svjedok.

„Hujte vrane i gavrani ide soko među vama!“, ponovi Huka još jače, a klisura ponije te riječi  na krilima akšama.

„Ima li iko ljepšu đovdu od ovog junaka!“, prošaputao je zatim ponosno, ugledavši sebe gola u vodi.

„To bi se zapitao svako na svijetu da ga je sad ovakvog vidio; da je vidio to božje savršenstvo od muška tijela. Huka osjeća sad pod prstima te svoje nabrekle mišiće i da nije imao nijet da bude čist, vidite, opet bi ga uzbudilo to sopstveno tijelo. Tako je bio ponosan i svjestan svoje ljepote da ga je i sam dodir sebe uzbuđivao i budio lava u sebi. A kako i ne bi i koga ne bi ovakvo uzbudilo“, izjavi Ljubljena.

„Ove snage nema niko!“, pjevušio je Huka.

„Da nije nanijetio da uzme veliki gusul i bude čist, uzviknuo bi on sad šumi one riječi koje bi mu često šaptale one njegove šejtanke što su mu se krišom u šumarcima, ili štalama, ili livadama davale, odnosno uzimale ga; one što su bile zanijete, očarane njegovom snagom i ljepotom. One su mu to priznavale, a on još više dobijao tim apetit za njima“, izjavi Svjedok i nekako stidno nastavi:

„Huka je sletao s jedne na drugu i život mu se odvijao samo u mislima kako te vruće halpnice uloviti; zadovoljiti i sebe i njih, a da niko ne primjeti, ne sazna njihovu sramotu, bila je to  njegova životna smjernica, stvoriti mjesto i vrijeme za strasnu tajnu ljubav koja se nije smjela ni nazrijeti, a kamo li vidjeti. A to mu je bilo još slađe i veće kad mu se kakva branila u strahu, a on je pod svaku cijenu želio dobiti, ispod sebe imati. Najdraže mu je bilo kada bi im zadigao haljinke, a one ga bjelilom i oblinama sebi navukle. Orao je kandžama tad hvatao svoju žrtvu. Svojim jakim rukama bi dohvatio tu bjelinu, savio ih u struk, privukao sebi te primamljive brežuljke i izgubio se među dolovima.

Prije nekoliko dana, kad se ta njegova umjetnost desila, zamalo nije bio uhvaćen na djelu. Baš u momentu kada su mu došli oni najslađi zadnji udarci čuo se doziv ukućana šejtanke koja je bila pod njim…“

Dok se hladnom vodom trljao i Huka se kao sjetio tog momenta. Nasmjao se, odmahujući  glavom kao i onda kada se to desilo. No, sjetivši se opet da uzima upravo veliki gusul, a u želji da se malo kazni zbog ove gadosti, zahvatio je pune pregršti hladne vode ispod vodeničkog točka i poprskao svoje lice, nastavljajući istim tempom i nabojem da tako spira tijelo, čisteći ga opet više od prljavštinje svoje fantazije nego li od znoja. Kada je proučio poluglasno Šehadet vidjela se lakoća u njemu. Obukao se brzinom i vratio vodenici. Pogledao je košaru, dodao još žita i spustio se ponovo na one iste vreće žita od kojih je napravio u ovom uskom prostoru sebi noćas krevet. Stavio je opet ruke ispod glave i opušteno se zagledao u ostatke sunčevih zraka koje su se bile zakačile za vrhove planine, vrativši mu svojom bojom ponovo onu, onu što mu se u mozak usadila. Huka je vidio njene kose… i kao da ga je ona sada iza tih zlatnih krpica sunca virukala.

„Hukaa!“

„Aaa…“, trgao se i poletio pogledom u pravcu ženskog zvuka. Učinilo mu se da ju je vidio između grana.

„Haa…“, promrmljao je ponovo i ustao. Stao je pognut na vrata vodenice i uprtim pogledom gledao u tamu šume.

„Vilogorko!“ dozvao je, kao da je bilo posve normalno da ga ona zove i kao da je to bilo najnormalnije da je ona sada tu i da ga je došla tražiti.

„Vilooo!“, dozvao ju je mazno i njegova  duša poče da treperi, a duh da je živo sanja; mjesečeva svjetlost se odmarala na njihovim golim spojenim tijelima u mirisu  tajne strasne ljubavi.

„Hukaaa…!“, čuo se ponovo ženski glas i on se prenu i pogleda ka šumi. No, tamo je kao na slici bilo je sve nepomično i ukočene krošnje drveća mu otkriše samo da u njima nema nikoga, ni živog miša, a kamo li Đurđine. Stajao je i on nepomično tu tako na vratima kao onaj koji je cijeli život na raskrsnicama stajao, razmisljao i oklijevao, dok je voda koja je šikljala iz zemlje i gurala vodenički točak, rasprskavajući silazila niz liticu, dajući se pohotno svojoj rijeci, ostavljajući mu je njegovu samotinju.

„E, budalo, da ti ona dođe!“, reče prijekorno sebi i sjede do vrata na otvorenoj polupraznoj vreći iz koje se dio žita već mljelo. Dohvatio je svoj zavežljaj koji mu je mati pripremila za put, misleći da se sprema u Pazar, a ne znajući da će njen sin u vodenicu na konak.

„Nije joj htio reći da će u vodenicu, da se ne sekira. On i otac su to potajno odlučili i to će biti tako. Otac je potajno i želio i nije želio ovo, ali nešto je bilo jače, i on je dozvolio da Huka noćas brašno u vodenici  melje. I danas kad je Huka stigao u vodenicu, zatekao ga je već spremna da mu prepusti vodenicu“, dodade Svjedok.

Zećo i konj su već spremno čekali da Huka dođe i da njih dvojica odmah krenu. Ugledavši Huku otac je počeo oko zategnutih konopa da nešto tutelja, i nije Huku u oči pogledati mogao. Kao da mu se žurilo da što prije pobjegne odavde. Kao da su se obojica našli u krađi, u prevari, i jedan drugoga nije mogao od sramote pogledati.

„Sad sam ja ubacio da se melje…“, promrmlja otac i krenuo ispred konja. Huka uđe u vodenicu i pogledao košaru napunjenu žitom, namjesti vreće za leći i tako se ispruži.

Vruća pogača u zavežljaju još nije bila iz svoje utrobe ispustila svu toplinu. I sad se masni sir polako otapao na njoj. Dvije sočne jabuke koje mu je Grobarka danas pružila krenule su da se kotrljaju niz drveni brašnjavi pod. Hitrim pokretom ruku ih zadrža, zamalo ne prevrnuvši zemljani ibrik koji mu je isto tako Grobarka ugurala u zavežljaj. Zaustavio ga je nogom i nasmijao se.

„Huka je ipak mislio da je ovo bio pokon Đurđine, a ne gluhonijeme starice koja mu ga dala. Zato se on sada zadovoljno nasmješio. Mora da je čula juče da kad je igumanu rekao da će danas zanoćiti u vodenici i mljeti brašno, mislio je. Huka je ocu Đorđu to tako povišenim i ponosnim glasom saopštio da je mogla čuti i Draga koja je ispred svoje kuće cijepala drva.  Isposnica je sigurno iza one crte u zidu to čula. Iako nikome u selu Huka nije htio reći, ipak je igumanu manastira tu svoju odluku saopštio. Najviše zbog Đurđine kojoj je morao da pokaže tu svoju moć i neustrašivost“, ispriča Svjedok.

„Eh, eh, eh…“, izusti Huka poluglasno, zadovoljan: „Onaaa, aha Huka, samo ona, onaonaona… Uh, što je volim! Bože, što je tako neizmjerno volim?!“, pjevušio je.

Jabuke su bile tako čvrste. Huka ih je stiskao u šakama. Zatvorio oči i stezao ih, tako kao da stiska nju. Trznuo ga je odjednom neki lom.  Puhnuo je tako vjetar da se vrata ne samo lupnjavom isperd Hukina nosa zatvoriše. On ih još ljući na to gurnu nogom tako jako da ih poluizvali iz okvira.

„Šta ćete. To je Huka koji je volio slobodu i otvorena vrata su mu davala taj osjećaj neuhvaćenosti i otvoreneg prostranstva kojim je sada letio u pratnji vihora šume koja je jedino odavala zaljubljeni vjetar u svom huku“, reče Višestrani.

„Hukaaa!“, kao da je ponovo čuo da ga neko doziva, ali sada glasom ženine upaljene dubine.  Pogledao je hitro k zvuku i vidio opet onu crnu ptičurinu koja je poletjela k firu. I ništa novo mu se otuda nije ponudilo.

Spustio je jabuke na otvoreni zavežjaj i dohvatio hladnu posudu. Vino se klackalo unutra.

„Često je on ovo zabranjeno piće viđao kod onih drugih, ali iako je nekad i poželio da ga proba, nije ga nikada ni mirihnuo. Znao je da je to za njega haram i  kao da je vino imalo šejtana u sebi koji bi i sa i malim gutljajem ušao u njega, bojao ga se. Jednom je doživjeo oca kako povraća i umire od napada glavobolje, a mati mu, držeći čelo da lakše povrati, ženski se svetila: ‘Hoćeš ti šejtansko piće.’ Otac je tada nije kao po običaju odalamio šakom, jer nije imao snage da digne onu ruku koja je često prelamala i njene i Hukine kosti. ‘Platićeš mi za ovo. J… ću ti majku dok mi bude samo malo lakše', i tu je počeo da riga i povraća. Dva dana ga je boljela glava da nije mogao da ustane iz kreveta. I upravo zato Huka nije imao namjeru da to otrovno piće sada proba. Mućkao je tu mameću tečnost vraćajući sliku Grobarke koja mu je mrežgavim rukama pružila poklon i pomogla da ga uvuče u svoj zavežljaj, smješkajuči se lukavo, onako bez ijednog zuba u glavi, dok je on krajičkom oka tražio nju. Imao je osjećaj da ga je ona iza onog uskog otvora u zidu manastira gleda. Bio je siguran da mu je ovo ona bila poslala i zato je sa tim njenim poklonom, i ludim osjećajem zadovoljstva se do neba  vinuo niz puteljak, niz šiblje sve kršeći mladike oko sebe. Toliko poleta u njemu, toliko snage, toliko igre i srećne mladosti dok je silazio vodenici“, ispriča im Svjedok.

Huka sad uz uzdah spusti čuturu do sebe i ponovo dohvati jabuke. Držao je jednu u jednoj ruci, drugu u drugoj i stiskao ih  tako čvrsto i da one nisu bile tako oble i sočne pod njegovim stiskom prstiju pukle bi, rasprštile se, kao što bi njeno tijelo pod njim i njegovim prstima.

„Jabuke i vino koje ga je svojom zabranjenošću mamilo, bili su sada jedno – samo ona“, prošapta Ljubljena.

Huka je opet  spustio jabuke na zavežljaj i uze tu posudu sa vinom. Isčupa čep, pomirisa u uski otvor, nagnu posudu i liznu joj vrh. Mućkao je u ustima prvi gutljaj.

„Zašto ne? Ovo je od nje… i da je otrov, od nje je… Uostalom kad oni ne umru od tog vina, neću ni ja. Neka mi Bog oprosti, ali noćas je moja noć. Do sada sam služio druge, sad hoću da budem sam i pustite me da budem svoj“, šaputao je, braneći se i od sebe i onih što sve vide i zapisuju i svedoče.

I tako je gutljaj po gutljaj, zalijevajući sa njim zalogaje pogače svu tu tamnu tečnost slatkogorkog ukusa ispio.

„Njegova noć mu je u svom plaštu i zavežjaju prinosila novi dar. Huka je sada jednim novim  dijelom sebe osjećao da mu se primiče gost noći, i zato je ustao da ga ispred vrata dočeka“, reče tužno Svjedok.

Huka je stajao ispred vodenice i posmatrao kako potoci veselo jure niz strminu, kako žure da završe svoj put, da se vrate svojoj majci koja je mirno vijugala kanjonom primajući sve u sebe što joj se davalo.

„Potoci su žurili da završe svoj put kao ljubav koja je tekla u Huki. On je sad bio kao oni koji mogu izdržati samoću, oni koji osjećaju da rijeke teku uzvodno, a vode nizvodno“, prošapta Ljubljena i dodade:

„Huka je posmatrao je taj tok rijeke i poželeo i on da joj se da, da se u nju uvuče… I da se nije žurno primicala noć, i da nije morao da bude noćas vodeničar, on bi joj se sigurno sad đipnuo sa stijena Kapavica i otputovao zauvjek sa njom, takav ga je osjećaj slobode i poleta sada nosio, sada kada mu je ličila i na njegovu isposnicu, na onu koja je samo Božja i njegova, onu što mu se uselila u svaki dio i duše i utrobe i srca i tu u njemu živjela, nekada mu darujući tjeskobu, nekad sreću, a nekada tugu što je ne može izvući iz sebe i držati u zagrljaju.“

„Ljubav je rijeka koja teče u nama, rijeka koja nekad presuši, pa bića u njoj počinju da umiru i da nas bole, a nekad navali da nas topi i davi u sebi, rijeka čiji tok možda i možeš promijeniti, ali nikada zaustaviti. Ljubav je rijeka čiji izvor blista u radosti i sreći, a kraj te sa krajem davi“, reče Višestrani zaneseno.

„Ali, moja ljubav nema završetka. Ona će biti moja, biće moja, i ostaće moja. Pošto ja ne želim da se završi ta ljubav, ona se neće ni završiti. Mogu i ja nestati ali se ona neće ni tad  završiti. O njoj će se pričati. Pričaće se i poslije nas“,  šaptao je Huka ubrzano sebi, ono što nije smio drugima.

„Da, ona će biti moja, i samo moja, i samo moja! Do sada sam služio druge, sad hoću da budem sam i pustite me! Aaaaaaj!“, povikao je sad iz sveg glasa, a njegove riječi je tek palo veče nosilo prostranstvima na svom sve tamnijem plaštu.

Huka je bio i nemiran i miran, bio je on, i nije više bio on. I vodenica kao da se okretala oko njega i sve osim njega se utišalo, osim nje u njemu i brujanja vode, i  njene jeke, dok je crni oblak širio svoj kišobran nad zemljom.

„Kad se nebo počne nad tobom oblačiti, ostaješ sam, Huka. Kad se nebo nad tvojom sudbinom zamrači, ostaješ sam… a ništa brže nema od godina i vremena, Huka“, kao da mu je šuma uz talasanje na vjetru šumila djedove riječi, riječi koje mu je i Juka tako često ponavljao, tjerajući ga da se oženi i produži svoju lozu. Huka je čuo jasno te riječi.

„Ono što leži u nama to se ne da promijeniti“, prošaputa sad Višeznačni Hukine riječi, koji to reče i krenu da upali na direku više vrata lojanicu koja mu je uz svoj miris ponudila i svoju prigušenu svjetlost, dok ga je umoran san čupao sebi. Nikada nije imao takav osjećaj da leti po samom sebi, po beskrajnom prostranstvu u tjeskobi svoje utrobe.

„Protiv bola duše imaju samo dva lijeka: nada i san“, promrmljali su obojica Jukine riječi, prije neg ga san odnije svojim prostranstvima ili, pak, prije nego on odnije san svojim dubinama u kojima je sav svemir ležao.

JESTE LI PROČITALI OSTALA POGLAVLJA?

 

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak