Čitajte roman “Karakondžula” na Diwan online: Grobarka – treće poglavlje

Književnica Bisera Boškailo je našem Magazinu ustupila pravo da objavimo njen novi roman “Karakondžula” u djelovima.

Čitaoci Diwan online imaju priliku da svake nedjelje čitaju po jedno poglavlje iz ovog romana koji je u 2013. godini dobio nagradu izdavačke kuće “Bosanska riječ” za knjigu godine.

Bisera Suljić Boškailo: Karakondžula

Bisera Suljić Boškailo

Danas objavljujemo treće poglavlje romana Karakondžula.

3. Grobarka

Grobarka je izbila iz šume upravo kad je Draga zamicala preko šljivika k svojoj hudžari. Ćušnula je nogom mačka sa praga i ušunjala se u manastir. Sjurila je s ramena, pored užarenog ognjišta, otrcane bisage iz kojih su izbijale probehrale grančice, i provirila isposnicu; kroz onu njenu osmatračnicu u zidu, skrivenu iza onog velikog drvenog krsta, kojeg je prvo poljubila, pa pomakla malo ustranu. Ugledavši Đurđinu kako kleči i šapuće molitve, ona klimnu glavom, vrati krst na svoje mjesto i nesta iza duvara.

Noseći drveni krug na kome se pušio komad crnog hljeba pomazan maslom i neki vrući napitak, Grobarka se nađe ubrzo kod isposnice. Miris vina i potopljenih trava u njemu, uvijajući se po onoj ušunjaloj svjetlosnoj marami, punio je hladnu keliju. Grobarka čučnu naspram isposnice, te unijevši joj se u lice, molećivim pogledom joj ukaza na jelo. Tim istim pogledom je posmatrala sve dok ova poslušno ne dohvati komad sa kruga, našta joj se Grobarka gluhonijemo raskezi, tutnu joj u ruke još posudu sa vinom i nesta.
Dok je isposnica ispijala posljednje gutljaje vina, sa druge strane kelije, pored one rupe u zidu zadovoljno je podrhtavala stogodišnja ruka staračkog priviđenja. Kao kakva uhoda sa nekog drugog svijeta, ova starica se pojavljivala i nestajala. Ono, kao da je neki čarobnjak štapićem stvarao i postavljao tamo gdje mu treba, a onda je tim štapićem gubio iz svog vidokruga; Cak – i eto nje, cak – i nema nje. Baš tako se ona opet našla u Đurđininoj keliji. Preko ruku je držala svečano presavijenu crnu haljinu.
„Ovu crnu svilu ukrašenu bogato vezom, čipkom i zlatnim gajtanima Đurđina je imala na sebi one kobne noći kada je stigla u manastir“, reče Svjedok.

„Sve rabote koje idu po perfektnom planu imaju i odobrenje odozgo. Zar ne? Ovdje je sve izgledalo da staričina današnja najmera ima nečiju podršku“, doda Višestrani.

„U jutrošnjem prokuhanom vinu bilo je čudnih začina i travki. Da. To se da primjetiti i po isposničinom pogledu, po odrazu lica na kojem je leluja neki veo dalekog zadovoljstva. Po prvi put, otkako je ovdje, titra joj je na usni milina osmjeha, otkrivajući nevino ljepotu bisera skrivenih iza tih roznih latica“, objasni Svjedok.

Starica nije mogla suzdržati u sebi sreću zbog tog što vidi, tako da se i sama u tom osjećaju izgubila, zarivši svoje nokte u isposničinu crnu maramu koju joj je odjednom trznula s glave, otkrivši tako Đurđinine teške pletenice, savijene kao kakve dugačke, isprepletane, uspavane zmije. Gluhonijema prikaza ih je razdvajila tako grubo, čupajući joj kose još grublje kad ih je raspletala, u ljutini na nešto, ili na nekog! Đurđinine vlasi su padale su silne, mehke, sjajne, u nemirnim loknama oživljene. Rebrasto su se spuštale teške po podu. Grobarka je duboko uzdahnula nad tom poluživom kosatom lutkom, dohvatila je grubo za ruku i držeći joj čvrsto prstiće povukla za sobom iz kelije.
hudžara
U uskoj prostorijici iza rasplamsalog ognjišta čekalo je staro zahrđalo veliko korito napunjeno vodom i cvjetovima. Starica je drenovom grančicom promiješala plodove proljeća po vodi. Krezubo se osmjehnula isposnici, zagledala joj se u oči i počela da joj otkopčava crnu odjeću. Dugokosa se joj se posve prepustila. Nezadugo je posve ostala bez odjeće. Stajala je gola i gorda ispred starice i gledala je učogorno u oči. Starica joj dade rukom znak da treba da uđe i klekne u korito. Đurđina zagaca, sjede, ispruži se u njemu i zagnjuri glavu u vodu. Ispruženo mlado tijelo u koritu izgledalo je kao tijelo princeza u mrtvačkom kristalnom sanduku ukrašenom cvjetovima. Grobarka dohvati isposnicu za kose, podiže je iz vode, i zasjede. Iz starih pregršti su se po djevici rasipali jabukovi cvjetovi. Nijeme usnice starice su izgovarale ispreturanim zvucima čarobne riječi. One koje se tada trebaju izgovarai: „Ko dren zdrava, ko jabuka lepa – od Boga ti veka, a od mene leka“.

„Isposnica je znala da gluhonijema starica upravo ove riječi mumlala. Znala je te riječi još iz djetinjstva. Da. Otnekud je to znala i zato se sada srećna utapala u Grobarkinim čarima, i samo u ponekom otetom trzaju uspavanog joj života, ona je nesvjesno odavala znake koji su bili dovoljni starici da sebi da još više prava nad tim bićem. Uostalom, ona je njena jedina zaštitnica. A Grobarka je znala da je Đurđinin točak života bio one kobne noći zakočen, zabravljen, okovan lancima. No, ona je znala da je samo još ona mogla spasiti svojim čarolijama, ona joj je mogla razbuditi život, pokidati joj okove, ući joj u mrak, pokrenuti joj stroj života“, dodade Svjedok.

„Danas je Đurđevdan, znači, vrijeme i mjesto su se susreli, i sve se poklopilo sa Grobarkinim namjerama. Ona je dobro znala kad je taj momentat, kad se i kosmos otvara ovim prostranstvima, i kad su sile i odozgo i odozdo davale ljudskim bićima svoje odobrenje“, nastavi sad Višestrani.

„Zato je Grobarka upravo jutros i smiješala sve to Đurđini. I izgledalo je sve da je uspjela u svojoj namjeri, jer je bilo vidljivo da se isposnica polako budila iz svog izgubljenog života. Primjetilo se to u trzaju oka, usne, osjetilo se to po grču tijela koje je Zora dodirivala, a ono se stiskalo“, javi se opet Novi iz mase.

„Da, Đurđina je sada počinjala bivati sve svjesnija, i u onom nemoćnom slijeganju ramenom, ili, izgubljenom osmjehu, vidjelo se to vraćanje njene svjesnosti – prisustva sebe u svijetu koji je okruživao. Osjećalo se to u stidnim trzajevima, dok je dopuštala malehnoj starici da joj pere njenu intimu“, dodade opet Nevidljiva.

Đurđina je primjetila na to izboranom staračkom licu zadovoljstvo. Izgledalo je da je i ona postala svega svjesna, pa i onda kad je ova obukla u svečanu crnu haljinu, i kad je za ruku povela k oltaru gdje su obije kleknule, prekrstile se, zapalile svijeće i krenule vratima.

Povela ju je zracima sunca, obasjanom drvenom postolju. Dah nježnog vjetra Đurđinu zapuhnu, prolete joj utrobom i kao da razbudi u njoj osjećaj proljeća – njeno sve-jedno-mi-je-stanje kao da je ostalo u onoj vodi u koritu. Kao da je sprato sa nje. Zato ona zadrhta, i na tren zatvori oči. Niz lice su joj se okotrljaše dvije suze.

Grobarka je bila u svom poslu i svijetu. Dok joj je češljala duge vlasi nije čak ni primjetila kada su im Juka i Huka približili. Tek kad je osjetila Đurđininu uzdrhtalost i ugledala joj onaj momenat u očima, trznu se, pomilova isposnicu po potiljku i spustivši lijevu ruku na njeno lice, prstima joj zatvori oči.

„U tom momentu je usto čestitala sebi što je uspjela da je uvede u svijet, gdje je sada samo ona vladala, i gdje je sve moglo biti samo još dio onoga skovanog tamo gore, u tom nevidljivom, tamo gore gdje se sve ovo spremalo, i gdje je Grobarka mogla biti njihova ispružena ruka. Da, starica je odrađivala svoje u osjećaju da je sada ona vladarica ove ljepote“, nastavi Višestrani i dodade:

„Da. U toj svojoj pobjedi ona je bila i onda, kada su se sve jači glasovi iz daljine počeli približavati manastiru i kada je isposnica ponovo uzdrhtala, ugledavši strane ljude u svojoj blizini.“
Starica tek tad ugleda ljude oko njih, ugleda kako bulje u isposnicu, pružaju prste da joj kose dodirnu, i ona im odgurnu ispružene ruke, dohvati Đurđinu za lakat, i povuče za njom u manastir. Na vratima manastira je pogledala sa ponosom masu što je očarana gledala isposnicu, krsteći se izgubljeno, kao da vide sad samu sveticu.

***

Ubrzo su šarenilo i život ispunili proplanak ispred manastira. Kao na pozorišnoj bini, tu na livadku ispred manastira, igrao je život svoj svečani komad. Po zvucima frule su se širili glasni osmjesi mladosti i rascvjetalosti života zalazeći u manastir. Isposnica je, po prvi put otkako je ovdje, provirila kroz onu fašu u zidu. Jedan joj je bio poznat. Da. Negdje je ona vidjela onog. Onog što je upravo u tom momentu pogleda k manastiru, i pomjeri desnom rukom fes, kao da joj reče: „Ejdovale, draga“, a naboj njegove snage kao da probi te kamene zidine i uletje tamo gdje mu upriješe oči obadvije, gdje mu odlete srce iz njedara. Isposnica se kao strijelom pogođena sruči na čergu i usni.

„Drhtali su cvjetovi đurđevka ispod njene kože. Neko joj je u snu svirao na harfi, neko je dodirivao, mazio, ljubio, neko joj se u krv uvukao, venama tekao. Ona je osjećala toplotu kako se po njoj razlijeva. Stiskala je tijelo preko crne haljine, kao da je nešto, neko bio u njoj, i ona više nije znala da li da se brani, ili da mu se vapeći nudi… Vrisak slasti joj je drhtio po vrhu. Skočila je sa poda… Željela je da zaustavi taj slatki treptaj tijela… Provirila je ponovo nesvjesno kroz svoj uski otvor u zidu“, poče svoju priču Ljubljena.

Na ledini su se rvali momci. Soko je letio nisko pod oblake, kao da je tražio granu da počini, da odmori krilo ustrijeljeno, dok ga jure orli i vranovi.

„Da. Đurđina je vidjela tu pticu i borbu gore na nebu, vidjela tu igru snage mladosti na zemlji, tu igru života i sreće na očaranim licima navijača, vidjela sve to u poletu kojeg je osjećala u sebi. Captjela je kao cvijet na vjetru u čuđenju šarenila nošnje, i ljudi, u probuđenom osjećaju i nadošlom razumu koji je sad prepoznavao mješavinu raznih boja iz raznih svjetova“, upade u priču sad Nevidljiva.

„To je za nju bilo novorođeno saznanje, i ona je sada zasigurno znala da ovo nije ranije srela – ona ovo šarenilo i taj spoj što vidi vani ne poznaje od ranije, ne prepoznaje ništa slično iz svijeta kojeg dolazi. Koliko samo gizdavosti u tim jedne do druge poredanim nevjestama umotanim u gronu solunske svile, u fesima s dukatima, u svilenim košuljama i đerdanima, koliko samo radosti u djevojčurcima u lanenim bijelim košuljama i vezenim haljinkama, koliko samo ponosa u onima pod crnininom. Jedino joj je još ona kafena boja bila bliska, ta boja kore Johe joj je na tren otela osmjeh i vratila je u svoju prošlost…“, nastavi Svjedok.

I dok se Đurđina iz tamne hladne odaje čudila toj mješavini, o zemlju je jedan silnik bacao jednog po jednog, uz povik mase: “Oooooooooo…”

Junačini koji bi je tresnuo čovjeka o zemlju nije dugo trebalo da obori svakog tog majčinog jablana koji mu se ušapi. I svaki put bi u toj kruni pobjede pogledao ka kamenoj kuli. Kao da je svu tu snagu danas prosipao samo radi nje – one koja ga je zanijela, i koja je sad tu iza zidina.
„Huka je danas i ovdje poklanjao svoju snagu njoj, onoj što je jutros pronašao, onoj koja mu je jutros na put stala, onoj što je prvom pogledom oči njegove za sebe zavezala, onoj koja mu je poslana odozgo jer je osjećao da je ona njegova, pa iako je izgeldalo da je ona bila sveta i zabranjena“, s uzdahom reče Ljubljena, pa nastavi:

„Hm… Da li ga opet onaj šejtan iz njega vara? Da li?… Ali šta se tu sad može? Šta? Huka je samo još znao da je ona sada naspram njega, osjećao je da ga ona otuda gleda, i zato joj je htio dati tako silno sebe. Ona je za njega bila sada njegova duša, nešto što je prirodno njegovo“.

Pred njegovim očima se nije pomicala ona jutrošnja slika, i ona je sada titrala živa po njoj. Ona u crnoj haljini, raspletenih kosa, milog lica i duboko u njega zagledana. I kao da mu je govorila: „Ja sam samo tvoja. Dođi uzmi svoje“.

„I on joj je zato sada davao sebe. Letio je na krilima te ljubavi, nagizdan i pun uzavrele snage prosipao je ispred nje te bisere znoja. U tijelu je bila ona, i ono je sada zračilo svršenstvom i ljepotom“, opet prošapta sneno Lubljena.

Kad je već sve junake oborio, prije nego je obukao ponovo svoju košulju, Huka je stao i učogorno počeo gledati k onoj faši u zidu, osjećajući da ga ona posmatra, uhvaćena u mreži njegove snage i gordosti pod kožom, i kao da je osjećao u sebi te nabubrele vene, te kamene mišiće kojim je burlao i šikljao nadošli planinski potok. On je danas u nekom luđačkom napadu sile iz svog tijela bacao majčine junačine o zemlju, a narod oduševljen, samo izbezumljeno vikao: “Aaaaa!…“, dodajući sa zapanjujućim uzdahom: “Svaka ti čast, Huka!”

Tapšali su ga po širokim ramenima, gurali se da ga kao svetinju dotaknu, da osjete pod prstima tu snagu.

“Snagu koju je i Đurđina u svojim venama sada osjećala. Dal’ zbog onog sna koji ju je probudio u onom slatkom bolu nadraženosti između njenih butina, gdje je sada još jače drhtio taj plod koji se želio otkinuti, jer je bio zreo i sočan i moćan, il’ zbog vina kojim je Zora napila, dal’ zbog sjećanja koje joj se sada od nekud vraćalo i kao iza zamagljenog ogledala u mozgu se nazirao, i primicao?… Ko to zna? Ko to sada zna?“, nastavi Ljubljena.

„Ona je na tren zaboravila na otrov koju je osjetila da je nosila u grudima, u utrobi, u svom ostatku života… Đurđina je osjećala sada samo tako silno mržnju prema tom zlu koji ju je otkinuo kao cvijet i stavio da vene u vazni ovog tamnog prostora gdje će mirisati dok posve ne uvene i ne nađe mjesto na smeću, umjesto da se iznova svakog proljeća rađa taj đurđevak, da cvjeta uvijek iznova. Sada u ovom momentu kao da su se upalile sve lampice u njenom zatamnjenom mozgu, i ona je ugledala onu kobnu mrku noć, boj, vrisak žene…“, dodade Nevidljiva.

Ponovo je stisla oči u svom bolu, želeći da se prisjeti svega…

„No, mrak je brzo prekinuo primicanje svjetla, privezao joj ponovo tamni povez na oči, kako ne bi vidjela taj svijet iz kojeg je došla. U bolu joj se ponudio osjećaj straha. Drhat je počeo da je hvata, da joj struji tijelom, da je grči, otima dah“, tiho će Nevidljiva.

Legla je. Dohvatila je staričin štap koji je ova danas tu zaboravila, stisla ga je tamo gdje joj je to nešto najjače igralo, podrhtavalo…

„On je bio tu. On je bio sa njom. On je dodirivao. Osjetila ga na sebi, u sebi, pod sobom… Ta njegova snaga je tekla njom, i te graške znoja su je oblijevale…“, uzdahnu Ljubljena.

Jauknula je tiho: „Aaaaaaj…“.

Iza zida je gluhonijema starica zadovoljno prižmirivala u užitku nemira, osjećaja i poleta ljubavnog opoja, izbačenog grča iz ispaćenog tijela njene štićenice.

Sve se to dešavalo baš onda kada su se muslihuni devet sela izdvojili iz mase i zauzeli mjesta tu za onim okruglim stolom, kako bi se dogovarili o vodenici. I da nije bilo vike momaka koji su se i dalje natjecali snagom i bacali veliki teški kamen sa ramena, oni bi i jasno čuli ono Đurđinino ispušteno: „Aaaaaaj…“, koje je sada samo otac Đorđo čuo, sjedeći u onom tronu u drvenim cvjetovima, gdje je jutros starica Đurđinu češljala

Đurđina je ležala tako predata, pružena, ponuđena. Čula je iza zidina i njenog otvora, kao iz sna dogovaranje i planiranje ljudi koji su željeli sa sagrade novu vodenicu. No, ona nije željela da se udubljuje u njihov razgovor, jer je bila umorna, a i to se nije nje ticalo, i zato je samo čula ono što je morala čuti, glasove koji su lukavo vukli na svoju vodu, glasove koji su se opirali i branili. Igumanov glas je ipak sa pažnjom oslušnula. Predlagao je mirnim tonom da se vodenica napravi na neutralnom terenu:

“Dole nedaleko od Crne reke je Belo vrelo. Moćno je i ima tri nepresušna izvora. U šumi je, i ne treba nositi daleko građu za vodenicu… A i tačno se nalazi na sredini naših devet sela, tako da je gotovo svima isto do njega doći. I tu se nikome neće plaćati ujam jer je to ničiji teren…”

Isposnica je prije nego je ponovo usnila čula glasove odobravanja. U današnji dan bi trebalo da se svi majstori iz sela skupe i da vodenicu naprave.

„To sve nije ona mogla, a da kroz onaj otvor u zidu, ne čuje, onako kao da se pela na nebo i prisluškivala iza sjajnih zastora dogovor i planiranje onih na nebu koji su se dogovarali o životu onih dole.
I tad njena duša posta tiha i ispunjena. Kao da je vidjela mejdane sreće i kako je sve zadovoljno i ispunjeno svetom visinom gdje ona bi i vidje taj raj mira. No, to traja samo tren, jer taj mir joj ne dade onaj Čuvar zla kojeg Đurđina sad osjeti, i ču mu lukav i podrugljiv glas, brujanje i tutnjanje iz dubina, vidje tamno ružno lice: ‘Znjane o sebi davi… Hajde sa mnom. Hajde da ti pokažem vječnost sreće', prošaputa joj hladno na uho i povuče je sebi snagom kojoj se ona nije mogla oduprijeti. Nestajala u ledeni mrak, u jezu zvukova koji su vrištali, ječali, jezivo, jezivo… Padala je, a dole ispod je čekalo ključanje pakla. Ona se uhvatila za tanku nit želje da se spasi: ‘Bože! Bože! Bože mili, spasi me!', povika i most se ispred nje sagradi. Odvajao je ova dva svijeta: svijet savršenog mira i ljepote od ovog uzavrelog jezivog što je vapio za njom. ‘Bože, moj Milostivi, Presvetli, pomozi mi', izgovori još uvijek prepadnuto, i ruka spasenja je dotače“, ču se Nevidljiva.
Tada se isposnica vrati sebi i svojoj keliji. Gledala je oko sebe i kao da se pitala zbog čega je ovdje. Ona je ovdje samo još malo, pa će dalje. Kad otac Đorđe bude vidio da je zrela za monaški život i odlazak sa ovoga svijeta. Ona će odavde kada bude odradila to probno vrijeme monaškog života. Da, tada će doći po nju i ona će otići odavde, zauvijek. A to neće biti još dugo za čekati. Kad joj se ona kobna noć razdani, tada će Đurđina krenuti put dalje. Do tada mora ovdje moliti za oprost njenih grijeha kojima je dobro dušu svoju natovarila. to je osjećala, ali nije još znala šta se u tim bisagama duše krilo i koliko je grijeha tu bilo. To je bilo još i za nju tajna, i tek kada se te njene bisage razdriješe, ovore, kada joj se rastru ti zavijeni grijesi i ugledaju svoje svjetlo dana, ona će biti spašena, mislila je sad trezveno.
Ustala je sa čerge i klekla ispred krsta, počevši usplahireno da moli. „O Bože, oprosti mi moj greh…“
„No, što je danas Đurđina više molila za oprost sve više je vukao onaj osjećaj užitka u stomaku. Drhtio je u njoj i zvao je da mu se opet da. Tražio joj je ruku da ga pomiluje i umiri, tražio stisak. I ona je osjetila onog silnog drznika po sebi. Osjećala u sebi onu snagu, dok joj ramena stišće, dok je privija uz sebe, dok ulazi u nju i uzima je. ‘Bože, šta je ovo danas sa mnom? Oprosti mi za ovaj osećaj. Ja…', mrmljala je. I čula ga: ‘Znaš kakva je to snaga? Ljepota, koja ti se nudi je tvoj spas. Uzmi ga! Oseti ga!', čula je opet onaj hladni šapat. ‘Bože, ja sam samo tvoja i tebi želim da pripadnem za naveke…', izgovorila je još brže“, zaneseno će Ljubljena.

Ta borba u njoj je bila preteška, tako sa se skljukala na čergu. Ponovo se davala onome što je zadizao njenu crnu haljinu i razlijevao joj slas pod kožom.

Nebo je izgledalo kao da je zažmirilo i nije htjelo da vidi ovaj njen grijeh…

JESTE LI PROČITALI OSTALA POGLAVLJA?

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak