Čitajte roman “Karakondžula” na Diwan online: Mula-Ćoro

Književnica Bisera Boškailo je našem Magazinu ustupila pravo da objavimo njen novi roman “Karakondžula” u djelovima.

Čitaoci Diwan online imaju priliku da svake nedjelje čitaju po jedno poglavlje iz ovog romana koji je u 2013. godini dobio nagradu izdavačke kuće “Bosanska riječ” za knjigu godine.

Bisera Suljić Boškailo: Karakondžula

Bisera Suljić Boškailo

Danas objavljujemo drugo poglavlje romana Karakondžula.

Mula-Ćoro

„Vidiš, živim… Kao živa sjenka za tobom se vučem…“, čulo se iza napuklog prozora, pored kojeg su upravo prolazili Huka i Juka. Zastali su i pogledali se. Ko je to mogao prije njih stići? Pošli su prije svih zora, samo da bi bili prvi, da ne bi čekali na red, koji je kod Mula-Ćora bio moranje… Gazili su junački preko vrleti i šuma i evo su tu i prije svanuća, prije sunca koje se tek sada iz haljinke sanjivo proteže, bljeskajući prvim pogledom k brežuljku, k hodžinom čardaku stropuštenom tu ispod velikog oraha, poput kakvog skhanog, ritavog viteza, koji samo još malo sa ta dva okna životom cmilji.

I sve kao u nekoj staroj priči; i vrata koja su se širom otvorila sama od sebe, prije nego su Juka i Huka zakucali i Mula-Ćoro koji je sjedio na minderu i piljkao šiljatom iglom zlatni džepni sahat; kao da slijepim očima vidi to što u tankim prstima drži, kao da su mu zjenice izletjele iz glave, tu se na tom okruglom zlatnom sahatu smjestile, pa sada one njega odozdo gledaju i vodaju mu prozirne prstiće po zubastim koturićima, nudeći mu baš to šta on želi da vidi.

Huka i Juka su stajali pognjureno na otvorenim niskim vratima, ispred kojih je ležao crni pas i lijeno ih odozdo jednim okom virukao.

I dok su oni tako bili na vratima, cijelo sunce se odjednom uvali na sred sobe, onako, nekako veliko i blještavo…

„Svud usput je Juka Huki pričao o čudima hodže, a ovaj mu se podsmijavao, prećutavši mu i jutros ono – ono, da je i on jednom davno bio, još kao dječak, kod hodže sa amidžinicom Sadkom i njenom Mihrom; prećutavši mu i jutros tu davnu posjetu Mula-Ćori, tu veliku tajnu  na koju  Huka nije smio nikada ni pomisliti, a kamoli nekom povjeriti“, poče Svjedok.

„Ali dođe vrijeme svemu, pa i tome. Kao sazrela kruška mu sad, to u njemu skrajnuto pade na pamet, hrupi na vrata sjećanja i otvori ih širom“, dodade Vođa.

Huka je u sjaju jutra vidio u drveni pod zariveni nož; tu u onoj tačkici gdje su se početak i kraj kruga spajali – okruženja kojeg je hodža sa oštrom britvom crnih korica oko njih onda iscrtao, odvojivši ih tako od ovog svijeta.

Gledao je sad u sebe; tu u krugu, na serdžadi, naspram Mula-Ćora sjedio je zbunjeni dječak. I kao da su ga i sada nabadala ona koščasta hodžina koljenima, koja su im se dodirivala, dok mu je na desnoj ruci crnom bojom crtao četvorokut, ispisujući oko njega harfove…  Amidžinica Sadku je držeći Mihru za desnu ruku sjedila u lijevom ćošku sobe, na velikoj ovnovoj pustećiji, učeći tiho dove…

“Bujrum, bujrum momci! Bujrum Juka!… I ti junačino, što si me svud putem psovao i govorio: ‘Da šta zna, napravio bi sebi oči, a ne bi slijep tumarao po mraku'… Nije ti se meni jutros dolazilo, aaa?… Hoćeš danas da svijetu pokažeš junaštvo?… Ne uzdiži se sinko mnogo tom silinom što ti je Bogom data. Jer, što ti se više da, više moraš i potegliti… Heheeee… Na sopstvenoj grbači se mora svaki poklon nositi…”, govorio Mula-Čoro, onako sa pauzama, kao da napipava po mraku svoje riječi.

Hodža je bio sam u sobi i prije nego su njih dvojica mogli doći sebi, onako ušokoćeni na vratima, on je podižući rastvoren sahat ka desnom uhu, da oslušne da li je to ćutanje u zlatu već  prozborilo, ne pomjerajući ni glavu, ni slijepi pogled, nešto kao za sebe prošaputao, pa pažljivo oslušnuvši rad srca rastvorenog zlatnog sahata, spustio ga ponovo na drveni stolčić ispred sebe, nastavljajući da pomjera iglom zubaste koturiće.

„Bujrum mommmčineee!“, povika sad uz malo naređivačke boje u veselijem tonu, ne podižući pogled:

Ova dvojica razbacanih mladića, koji su tako pogurili na vratima i izgledali kao kakvi prepadnuti vrapćići, trznuše se, izuše obuću i uđoše. Prišli su slijepom hodži, dohvatili njegovu ispruženu ruku, prvo Juka, pa Huka, i sjeli na minder – jedan sa jedne, drugi sa druge hodžine strane – buljeći sad sva trojica u lubinu zlatnog otvorenog sahata koji je disao na stolčiću.

pester-stare-kuce

Soba je bila topla i mirisala je na čaj od šipurka, što je krčkutao u ćošku na ognjištu. Huka je primjetio da je na drvenim očađalim gredama bilo okačeno ono isto mirisno suho cvijeće. I onaj izlupljeni leđen je bio je do ognjišta, kao i drvena stoličica i ibrik sa vodom. Sve je bilo kao prije osamnaest godina.

Huka se nađe ponovo u dječaku koji je klečao u krugu naspam hodže sa harfovima na iscrtanom dlanu, na kojem je još ležao ispisan papir i postavljena malehna bijela posuda sa vodom. Na čelu mu je bila zalijepljena papirna traka ispisana harfovima.

„Šta misliš, šta ti piše na čelu? Eeee… Tu ti piše, sine moj, da si ti ovu moć koju ćeš sad dobiti, nekada imao… No, ti si ovo zapustio i zabacio, ali Mi smo ti otkrili koprenu i tvoj vid će sad postati oštar… To ti ovdje piše i štiti te – da se ne prepadneš slika koje ćeš sada vidjeti, a koje nisi još vidio“, šaputao mu je hodža nježnim tonom dok je lijepio na Hukinom čelu mokru cjedulju, bacivši zatim u posudi sa žarom nešto što jako zadimi i zamirisa.

„Ovu dovu koju hodža uči Huka je znao;  ponekad je i sam učio, kad bi mu bilo nešto teško. I pomogla bi mu“, nastavi Svjedok da objašnjava živu sliku koju je masa gledala ispred sebe  kako se perliva u raznim svjetovima i vremenima, tu po kristalnom platnu na poljani  Svevremenskoj, kao na filmu.

Hodža je dječaka pokrio prozirnom zelenom maramom i u posudici u kojoj se nalazio žar počeo  bacati harfovima ispisane papiriće.

„Gledaj samo u vodu i kad primjetiš neku promjenu, javi mi“, naredio mu je slijepac i nastavio šaptati  dove.

„Vidite li kako dječak ulazi u svijet posude sa vodom? Vidite li kako mu se na dlanu  prostire beskrajna poljana po kojoj hodaju  bića jednog džinskog svijeta? Vidite kako se prepade i trznu?“, nastavi Svjedok.

Huka je bio taman krenuo da kaže hodži da vidi malena čudna bića kad hrupi neki jak vjetar, grmljavina, tresak s neba. Podrhtavala je i zemlja i kuća i… No, ubrzo se taj potres umiri i kao da se ništa nije zbilo. Dječak pogleda oko sebe i prošaputa:

“Vidim…“

„Ti ponavljaj što ja govorim. Reci im blagim tonom: ‘Neka dođe i vaš poglavica'!

„Neka dođe i vaš poglavica!“, ponovi dječak molećivo, a ubrzo zatim dodade hodži:  „Evo, poglavica stiže!“

Hodža skoči na noge da dočeka poglavicu s poštovanjem.

„Poglavica je sjeo…“, reče dječak.

Hodža kleknu naspram dječaka, probijajući ga opet svojim koščastim koljenima.

„Reci im, bolesnik je ovdje i neka kaže uzrok bolesti i od šta je Mihra Sadkina obolila i neka odstrani napadača od nje lijepim načinom, a u protivnom ću biti primoran upotrijebiti one Kur'anske ajete i božja imena što su u stanju napadača spaliti.“

Dječak to ponovi.

Prizemna malehna bića, sa šiljatim kapama i ušima koje su im se vukle do zemlje, obučeni u nekakvoj vojničkoj uniformi, izvedoše jednog od njih, koji se nije razlikovao od ostalih, i pokazaše ga kao krivca.

„Evo, doveli su ga!“

Hodža poče učiti jačim glasom Aletul-kjursiju. Na Hukinom dlanu se polako krenu zatvorati ona poljana i onaj tamo svijet i osta samo ona voda sa zapisom u posudi. Huka pogleda u hodžu koji mu klimnu zadovoljno, zatim se okrenu k Mihri. Kad je ugleda kako leži na majčinom krilu u nesvijesti, on se brzom trznu.

„Hairli… To je znak da je spašena…“, reče hodža kao da onako slijep vidi onesviješćenu Mihru koja je upravo dolazila sebi, pa pomilovavši Huku po kosi, pruži mi slatkiš, kao nagradu za posao koji je odradio…

 

“Hmm…, odvajkada se ispod ženskog ruha znala kriti guja… Helemnejse to ti je bilo  određeno…“, prošaputa Mula-Ćoro, kao da je i on sad vidio onaj davni događaj koji je bio zakopan u Huki.

 

„Nikom ne smiješ reći to što se kod hodže desilo. Ako kome ispričaš, Mihra će nam se ponovo razboljeti i ko zna šta će se svima nama desiti. Nikom Huka, nikom, nikom, nikom ne pričaj ništa… Jesi li čuo?!“, pritvrđivala da je usput amidžinica, stisnuvši ga uz bukvu,  privijajući ga uz svoje tijelo, uvlačeći mu glavu što dublje u njena topla meka poprsja, dodavši  s uzdahom: „Mihra će nam  umrijeti, samo ako sve odmah ne zaboraviš…“

Devetogodišnjak je skupljao ukočen u njenoj toploti.

„Huka je volio Mihru iznad svega. Ona ga je najbolje pazila; nikada ga nije udarila, niti  uvrijedila. Ne, ona mu je često krijući davala vrućeg hljeba i kajmaka. Zato je on iz zahvalnosti i velike ljubavi prema njoj, ovaj događaj jednostavno kao tama progutao. No, sve bi on i sad uradio za Mihru, jer je u njenoj blizini bio zaštićen i sretan. On bi ga često branila i otimala od majčinih mu batina. A on bi zatim trčkarao tako veselo oko nje, kao kakav mali kučić“, ispriča Svjedok.

„Onda kad su je prosci odveli, tako je plakao na svojoj litici. Kao da je umrla“, dodade Žena u zelenoj haljini.

„Kako je tek bio tužan kad bi čuo se priča da Mihra, poslije porođaja, nije više bila ona Mihra i da će da je vrate, jer nije upamet dobro. Prišunjao bi se i krijući prisluškivao sašaptavanje majke i amidžinice. Čuo je kako je Mihra u toj bolesti umišljala da je gola – da nema na sebi odijela, iako je bila posve obučena. Čuo je i to da je poslije porođaja i dalje natečenog stomaka i žuta kao mejt i da ponekad ne prepoznaje ukućane i kako je trzala sa sebe odjeću, i, ili šutjela, ili neprekidno pričala, ili se pak smijala, ili neprestano plakala. I u takvom stanju su je i vratili Morićima – bez djeteta. Mihra više nije znala, iz tog žala za djetetom, nizašta na ovom svijetu“, nastavi Pravostrani.

„Zato je Huka bio više nego ponosan na sebe što joj je pomogao jer, na čuđenje sviju, Mihra je poslije posjete hodži posve ozdravila i zdrava se vratila mužu i djetetu. O toj posjeti Mula-Ćori nikada se ništa nikom nije ni nazucnulo. Kao da se nije ni dogodila. Jedino je poslije tog dana Huka od amidžinice Sadke češće dobio kajmakom namazani komad vrućeg hljeba“, dodade još Svjedok, prije nego se svi vratiše današnjoj sceni.

„Helem, kroz vrata ljubavi zanesenih, najčešće ulazi onaj… onaj… tamoni“, nastavi opet  nepovezano hodža, sad u nekom uzbuđenju prevrćući očima i podižući glavu k plafonu.

„I to što će ti se desiti Juka… ah… Huka, biće samo ona naša sudbinska jabuka – plod života našega… Jedne noći… A tu i nema razlike… noć ili hiljaduijednanoć… Na kraju ostaju da nam mrak prohujalog života obasjavaju samo slike kratkog momenta u kojem smo voljeli… Haman… pitaš se sada Huka: ‘A šta će iza ovog slijepa samca, starca ostati?', iza hodže koji je dobar dio svoga vijeka proveo slijep i baš ovdje na minderu?'“, govorio je kao u transu kolajući očima, podižući glavu i izgašene zjenice visoko ka plafonu, i puštajući da se tako u polukrug vraćaju normali.

„Ostaće sinko i iza mene tovar ljubavi. Onaj koji ćeš ti brzih dana na grbači osjetiti… Ono što sam ja godinama nosio, a i što će naš Juka godinama nositi, ti ćeš u jednoj noći morati ponijeti… Ako te dragi Bog ne spasi…“

Tu zastade, ugriznu usnicu, stisnu pesnicu, i podignuvši pogled sa ugašenim zenicama opet visoko u grede, pa spustivši ga k podu, nastavi:

„Ne zaboravite, nikoga Bog ne ostavlja okraćenim za nešto, i ne natovari ga više nego ovaj može ponijeti… Pa, moja Džinka sa kojom živim, od kako znam za muškost svoju, nije ništa drugačija nego i Jukina Minka, koju će tegliti na svojoj grbači… ihihihihi… koliko dugo. Ha, ha, ha,…“

Kad to reče hodža se čudno poče smijati, kao bezazleno dijete, prije nego nastavi:

„A ta tvoja, ta tvoja, Vilogorka… to ljudsko sure sa onoga svijeta… No, Bog, Jedini, opet sve zna…”, promumla, kao za sebe, glavu dižući plafonu.

„Koliko su Juka i Huka razumjeli to što slijepi Mula-Ćoro besjedi? Koliko su im bili jasni ti njegovi skokovi iz jednog vilajeta u drugi?“, upita Prva.

„Juki ga je bilo možda lakše shvatiti, jer je mnogo čuo od svojih učitelja o hodžinoj vidovitosti i njegovoj moći, o njegovom skupljanju daire i njegovom načinu liječenja, i življenja uopšte. Neki Jukini učitelji u medresi su podmješljivo o njemu govorili, drugi su prećutkivali svoje mišljenje, odnosno sa strahopoštovanjem se ne miješali u to što je bilo i za njih zagonetka, a treći bi samo nemoćno zaključili kako je Mula-Ćori, eto  Bog sa jedne strane uzeo ljudski vid, a sa druge dodijelio vanzemaljski“, odgovori Druga.

„Po narodu su, pak, kolale priče, kako je Mula-Ćoro kao momčurak, otnekud, po najvećoj sloti došao u ovaj napušteni čardak. Tada je bio kreposan i lijep momčić. Ali, u ovoj kući je odmah počelo polako nestajati u njemu te životne vitalnosti i na kraju je on od vrućice koja ga je pogodila posve izgubio vid“, nastavi Treća.

„Govorkalo se da se sve desilo zato što se susreo sa djevojkom iz džinskog svijeta od koje se nikada više nije mogao rastati. Ona mu je otvorila vrata tog tamo njenog vilajeta i crpjela mu kroz ljubav na dušeku život. Spasio se čiste smrti jer je bio veliki vijernik. Uspio je da se kroz dove donekle izvuče, i da ostane ovako dugo da živi – za  razliku od drugih koji su završavali brzo smrću, jer one izvuku svaku kapcu života iz muškarca dok opće sa njima“, javi se Četvrta.

„Pričalo se i o onom nesretniku, što je tu živio prije hodže. Zuka se zvao i rat ga je ovuda  nanio. Bio je jak i lijep. No, nezadugo su ga našli mrtva u kući. Oči mu bile isprsle iz glave, tijelo razstrgano bilo po ćoškovima, usmrdio se bio, jedva su ga uspjeli zakopati. Nikad se  nije saznao ko je to mogao uraditi, i šta se tačno dogodilo. Neki hodže su govorili da je to sa njim uradio sam šejtan, drugi da su gladni vuci ili psi raskomadali njegovo tijelo kada je bio od neke čudne bolesti bolestan. Neki su bili sigurni da ga je Karakondžula tako izderala. No, tačno niko ne zna šta se sa njim dogodilo, zato tu više nikad niko nije htio da uđe prije nego je Mula-Ćoro došao. On mu je bio rođak i jedini nasljednik po majci. I to je sve što se o hodžinom životu znalo“, reče Pravostrani.

„Da. Govorilo se i to kako je Mula-Ćoro samo imamu Mehi ispričao svoju muku. Ispovjedio  mu se i ispričao mu kako je tada došao da traži svog daidžu Zuku, o kojem se nije ništa dugo znalo. Ovu kuću je vidio još iz daljine. U njoj se bilo neko svjetlo. Bila je zima i hladno, a kuća je blistala u noći toplinom. Presretan što je mogao negdje skloniti glavu, prije nego se smrzne u cičoj noći, pohitao je sanjivo k tom idiličnom čardaku. Kad je zakucao na vrata ona su se sama otvorila. U sobi je zatekao mladu lijepu djevojku kako veze pjevajući. Pozvala ga je unutra. Ušao je. I nikada više nije izišao iz nje. Tako se zaljubio u nju, pa, iako je sumnjao da je možda i Onaaa-Tamona, on se nije mogao odvojiti nje. Ostao je. I narod je tu od tada liječio. Jedino koga nije mogao da izliječi – bio je on sam“, dodade Svjedok.

„U svjetlu ovakvih priča, Juka ga je još kao dječak doživljavao kao čarobnjaka i zato se sa strahopoštovanjem odnosio prema njemu. I rado bi uvijek poslušao majku koja ga je nerijetko,  krijući od oca i ostalih slala hodži. Pa, iako je Juka kasnije postao imam, kao i svi njegovi daidže, Mula-Ćoro je ostao za njega hodža koji se treba poštovati jer je mnoge i insane i hajvane svojim čudom izliječio“, nastavi sigurnije Vođa.

„Za razliku od Juke, Huka se, pak, nije bavio puno sa hodžom. Onaj davni susret bio je zaturio, odbacio ga daleko i od sebe i drugih, i da nije danas bio ovdje, sve bi mu to što se nekad desilo  izgledalo kao da se nikad nije ni dogodilo, kao da je bio samo čudni neki gotovo zaboravljeni san. Jer, čak ni onda kada bi čuo da je kakva dobra djevojka pobjegla za kakvog jadu, i narod  smješkajući komentarisao kako je tu Mula-Ćoro umiješao prste, Huka nije taj davni događaj vadio iz jame zaborava, tako da možemo sa sigurnošću tvrditi da su se svi više bavili čudima i moći hodže nego on – on, Huka, koji  je možda imao najviše razloga za to“, preuze Svjedok svoje svjedočenje prije nego se opet vratiše u hodžin čardak.

Ali, kako je mogao ovaj slijepi starac znati šta je usput šumom o njemu govorio?, pitao se Huka gledajući ga postiđen ispod dugih trepavica. Lice i uši su mu bile crvene od stida. Sramota ne samo da mu je obavila lijepo lice, nego kao da je zatvorila sve ulaze u njegov razum, tako da on sada ove slijepčeve riječi nije uopšte shvatio – on je jedino vidio kako hodžini glasovi letaju oko njega, i kako se na njega čak podmješljivo cere.

„Tim vraćanjem sjećanja na ono davno vrijeme, hodžinim današnjim prijekorom, Huka je upravo zapao u vanstanje – u svijet nesvjestosti sebe i svog bića i svog mjesta i svog vremena“, prošapta Višestrani.

„U tom stanju Nule Huka je bio i onda kad je hodža zapisao Jukinoj sestri, koja je imala cijele noći čudnu groznicu i vrućicu, objašnjavaljući kako ima jedan vid padavice koju prouzrokuju džinni ili iz strasti i požude, ili iz njihove mržnje i osvjete zbog njima učinjene nepravde od strane ljudske ruke -  srdžbe njihove kad im se rani njihov svijet, kao što je, naprimjer, mokrenje na njih, posipanjem vrelom vodom njihova staništa, ili, pak, ubistvom nekih od njih“, dodade Svjedok i prstom im pokaza da gledaju šta se dalje zbiva.

„Poruči ocu da nije trebao da puca u glas na tavanu. Sreća što ti je majka čuvši vrisak proučila brzo Šehade, inače… I dobro bi bilo da premjestite što prije kuću na drugo mjesto. Čardak ste napravili usred vilinog kola… Ne znam, ali ako vas nisu dirali, niste trebali ni vi njih. Bojim se i dalje njihove osvjete… Premjestite ga što prije…“, reče hodža Juki dok je dovršavao zapis. Juka pogleda značajno Huku i išaretom mu pokuša pokazati hodžino čudo.

„Kao da je sve vidio. Baš tako je sve i bilo. U novom čardaku su se, od kako su ga napravili, noću kasno tavanom čuli čudni zvuci, slično sašaptavanju. I koraci su škripali po gredama. Jukin otac Muljko je odlučio da to po kratkom postupku riješi. Pripremio je pušku kraj jastuka i čekao tri noći da čuje to sasuškavanje, i te korake po tavanu“, reče Svjedok i ubaci ih u drugi svijet.

„E nećeš više!“, uzviknu Jukin otac treće noći i zapuca u tom pravcu.

Vrisak se začuo ne na tavanu već nedaleko od kuće. Jukina mati je skoči iz sna i prepadnuta naglas prouči Šehade.

„Šta to uradi nesretniče?!“, zakuka.

„Muljkovica je bila hadžijina kćer i znala je šta će biti i zato je pokušavala na sve načine muža odvratiti od ove njegove namjere. Ali on nije slušao ženske brbljotine i uradio je po svome. Ispostavilo se, ipak, da je bilo baš onako kako je majka i govorila. Od tada su im se čuda svakodnevno dešavala. Stoku su nalazili najčešće jutrom mrtvu“, pojasni Svjedok.

„A i Zilka im je sve češće bivala u vrućici. Noćas je bila na samom umoru. Zbog nje je Juku majka krijući, u strahu od oca, poslala Mula-Ćori. Samo je on mogao Zilku, uz Božju pomoć, još spasiti, mislila je i rekla mu tiho da niko ne čuje da ide Mula-Čori. Neka uzme Huku da nije noću sam i neka ništa nikom ne govori. Tako mu je govorila onim maglovitim šapatom i požurivala ga da što prije krene, prije nego Muljko, koji je spavao u kućeru i čuvao torove, ustane“, reče Žena u zelenoj haljini prije nego se ponovo vratiše hodžinom čardaku.

„Huka, ne zaboravi, kad ti bolesnik povjeri svoju bolest, postaješ i ti hećim… Ali zapamti  da se lijek za svakog čovjeka nalazi u njemu samom“, dodade mu, dok mu je pružao ruku da se oproste.

Huka se trznu, trgnu ruku, pa ponovo sav zacrveni. Opet ga je potrefio. Huka je kao ranjena zvijer odskočio od njega, izletio brzinom van i zamalo da nije ugazio crnog uspavanog psa ispred vrata. Htio je da što prije pobjegne šro dalje od ovog čarobnjaka. Trčao je puteljkom ispred Juke, kojeg bi samo ponekad ispod oka poglednuo, koliko da provjeri šta ovaj o jučerašnjem dogašaju zna.

„Još jedna zaključana fijoka se sama otvorila. U njoj probudio onaj užareni ljetnji dan i ono milovanje vjetra dok je ispod stare kruške čekao da ona tuda sa vodom naiđe. Zrelo žito, žega u danu, žudnja u momčiću“, reče Svjedok i povede masu za sobom, povede je ispod stare kruške.

„Daj mi samo da je dotaknem…“, molio ju je Huka, pokušavajući da joj zadigne haljinku.

„Nemoj to… nemoj… Evo ti dirni me ovdje“, promucala je i uzela mu tu ruku i stavila na tek nabubrele sisice.

Povukao je ruku i krenuo opet zadizati haljinku:

„Hoću samo da malo je dirnem… Samo malo…“

„Oni su još djeca i još ništa ne znaju…“, prošapta neko iz mase.

„Kako se ona našla ispod njega u žitu, nije znao ni Huka sad da ga ubiješ. Sjećao se samo da je zlato pod njima zašuštilo i da je on uvukao ruku tamo gdje je htio, a da ga je nešto mokro dočekalo“, dovrši Svjedok.

Huka je odskočio od nje i potrčao niz brdo. Držao je uprljanu ruku što dalje od sebe, kao da je htio da ne bude ta lijeva ruka više njegov dio. Trčao je k izvoru, tako izgubljen i blijed sa izbačenom rukom ustranu šaptajući: „Popišala me…“

Voda je dugo tekla hladna po tek zamočenim prstima lijeve ruke.

„Ni stotine litara nisu mogle sprati taj osjećaj poniženja u njemu. Kao da se taj mokri dio zalijepio za njegove prste i uvukao kroz kožu u njega. Huka je bio je ponižen. Mislio je da ga je popiškila. Da, to mu je učinila, mislio je tada i bježao od te sramote, bježao od nje, od sebe, sve dok nije postao muško, osjetio zrelu ženu pod sobom. A kad mu je amidžić objasnio kako je to sa ženom kad je uzbuđena, on je shvatio da je ono tada bio izliv Zilkine ljubavi i strasti, a ne poniženja. No, to saznanje ga je još više tjeralo na stid pred njom i on je godinama izbjegavao, a ona zbog toga sve više patila. I ovo što mu je hodža dobacio bilo je na taj račun, mislio je. Bio je to i prijekor i upozorenje. Možda je trebalo da sjedne i da sa njom popriča o tom davnom nemilom događaju puno ranije, a ne da čeka sto godina i da je tek juče onako zasretne, mislio je… Opet na onom mjestu pored izvora… Rekao joj je, zamuckujući, kako njih dvoje moraju popričati, i tako joj brzo kao pjesmicu izbiflao, pokušavajući da joj objasni, moleći je da mu oprosti…“, ispriča im sad Svjedok.

„Ali ja te volim“, prošaptala je, pocrvenjela, pomodrila, vidio je kako iz njene utrobe nešto ka ustima kreće i ona je, prije nego je počela da povraća, da izbaci to zlo iz sebe, pobjegla od njega niz brdo.

„Zilka je bila zato cijele noći bolesna, mislio je Huka dok je ćuteći žurio za Jukom, koji samo što nije trčao s posudom u džepu u kojoj se voda sa hodžinim zapisima ljeljuškala. I dobro je da su žurili i da Juka nije ništa više pitao. Huki je bilo lakše da u svom ćutanju nosi teret tog davnog susreta sa Zilkom, pa i onog jučerašnjeg dana, i ovog današnjeg prijekora slijepog starca. Uh! Zašto da se to sve desi meni, Huki Moriću?, pitao se i proklinjao sebe što je ponekad takav. Mrzio je sad zbog toga sebe. Najradije bi sam sebe išamarao, izudarao, tako je prezirao sad sebe zbog sebe, i odlučio, upavo dao zavjet sebi, da će pod hitno da se promijeni, da postane dobar i čist čovjek“, završi Svjedok i utihnu, posmatrajući ih žive ispod providnog plašta gdje oni tu masu što ih je pravila nisu mogli videti, a masa njih jeste.

Obojica su žurili i ćutali, sve dok nisu kraticom, od Popovića, izbili k manastiru i ugledali Grobarku kako, tu na suncu ispred manastira, češlja duge vlasi crvenokose djeve obučene u crnoj čipkastoj svili. Tada su malo pozastali. Grobarka i isposnica su bile okupirane svojim poslom i činilo se da nisu ni primjetile mladiće koji su im se približavali; onako kao da ih je sila teže privlačila, bez da su bili svjesni svojih koraka i pokreta kada su usporeno prošli pored njih; Juka je dok su prolazili pognuo pogled ka zemlji, Huka nije. On ga je na toj slici Starice i dugokose ljepotice zalijepio – utanjajući u tamnezelene oči, u bijelo lice ispod teških vlasi crvenkaste kose koja je prekrivala tu ljepotu djeve što je sjedila na velikom panju, koji je bio tako isklesan, da je ličio na tron ustoličen u drvenim cvjetovima. Na tren je i zastao i utonuo u taj ponuđeni pogled isposnice, koja je tad prstićima pomakla pramen sa lica, kao da je htjela da mu i ona prkosno još više svoju ljepotu otkrije. Ili je, pak, i ona htjela da ga bolje vidi? Ili je možda željela da prekori svojim dražesnim pogledom i skladom, savršenstvom ljepote, tog đilkoša sa nakrivljenim fesom, ispod kojeg su mu crne vlasi kovrđžale oko vrata. A on joj se u tom momentu čak i šeretki nasmiješio, uživajući potpuno u tom ženskom stvoru koji je od Boga poslan da ljudima pokaže ljepotu božju.

„Eeee…“, uzdahnuo je zatim duboko i nasmiješivši požurio za Jukom.

pester

***

Iz njihovih pogleda izbio je jak izvor sudbonosne rijeke – iz onog spoja momenta kad im se duše uhvatiše jedna za drugu i zauvijek slijepiše jedna za drugu, kao kad se pronađu razdovjene polovine. Eto, tad oni postaše obale jedne rijeke što se zvaše san ljubavi. Eto, tad  neko, baš tada pomače zastor od skritog vilajeta i putanja im se ocrta na horizontu, onako kao kad započne da se otvara krug slobode date čovjeku kako bi imao osjećaj da je on sam kovač svog života i on sam može da bira šta će i kud će.

„Huka je bio kao stvoren da bude primjer onoga šta smo i onda kada smo najjači. Da, šta smo? Šta smo u mi u suštini u kosmosu kad mislimo da smo tako značajni i od neba veliki? No, on je bio i primjer koliko se može natovariti duša… a i odgovor da li se uhvaćeni u mreži sudbine srcem mogu osloboditi“, progovori opet Višestrani.

„I šta nam daje sve ljubav“, dodade Ljubljena.

„Da. Bilo je negdje gore određeno da se uđe kroz vrata ljubavi i da se u svijet životnog umjetničkog djela, sobom dotakne ta vječna zagonetka. No, da li je to bio momenat spoja dva kosmosa između kojih se nepremostiva granica božjim čudom izbrisala, ili je to bila razapeta mreža šejtana koji hvata duše izgubljene u magli ljubavi, to čemo tek vidjeti?…“, dodade Svjedok a Ljubljena uzviknu:

„ O čemu se radi u ovakvoj ljubavi? O čemu se ovdje radi? Bože, o čemu se i u mom životu radi?! O čemu se radi?…“

„Danas se dogodio spoj Hukinih i Đurđininih svjetova – moment Hukina ispunjenja, tren u kojem je Đurđina osjetila kroz mrak svoj jauk i krik duše, vidjela u dubokoj šumi odsjaj i susret mačeva kroz bljijesak groma; zvuk oštrog metala kroz kišnu oluju kako smrtonosno uz sijev zveči, i ječi, i ubija… Vidite kako je ona od bola jeknula, orvorila jače oči, zaustavila dah, kako bi, i pored razjapljenih rana u sebi, ušla u taj tamni dio svog života i otkrila šta je to bilo, šta je odvojio njenu dušu od tijela…“, prošaputa nesvjesno Nevidljiva, pa kad vidje da se masa okrenu k njoj, ona sigurnije dovrši:

„Gluhonijema Zora je osjetila isposničin bolni drhat. Pogledala je u oči i uhvatila to djevino čupanje utrobe iz dubina sebe – to prisjećanje, te žeravice kojima je pokušavala osvijetliti svoju crnu rupu. Starica je vidjela da njena svetica ne može da razagna kobnu tamu, jer oluja njenih osjećaja gasila svjetiljke, i ne mogavši više da gleda isposničin strah, izbezumljenost, ona je pomilova po kosi, pa spusti svoju stogodišnju ruku na djevine razgoročene oči, da ih  zatvori, da se tako ne muči.“

„Huuuu…“

“To je ta isposnica… što joj se ljepota prepričava…”

“Vvvhhhh… Hhhuuu… Vilogorka…”

“Mora da si tetrijebio u nju… Po običaju…”

“Pa, kad mi je Bog ondje iznio i ponudio, grehota bi bilo da se i ne nagledam te ljepote.”

“Opet ti zadireš u zabranjeno. Znaš li ti hadis koji kaže: ‘I oči mogu načiniti blud… Nemoj da ti pogled slijedi pogled, jer je dozvoljen samo prvi, a drugi ne’.”

„E to i jeste bio samo prvi pogled.“

„Koji je potrajao ihihihi… toliko dugo da ti je iz njega slast draži kroz tijelo kao nadošla Bisernica  projurila…“

„Otkud ti znaš… kad si u zemlju gledao?“

„Vidio sam u tvom jadnom dubokom ‘ahhhh…'“

„Nisi ti džaba išao na škole. Te hodže su te ipak naučile nečemu.“

„Prouči ti Šehade, bolje ti je…“

Huka se na to osmjehnu, i ništa više ne izgovori. Obojica su uz brdo žurili i ćutali. Nisu pregovorili ni kada su stigli blizu kuća, gdje Juka ubrza k čardaku, a Huka skrenu s puta, ka svojoj obasjanoj litici – mjestu gdje se najčešće odmarao sebe. Ispružio se po ravnoj kamenoj ploči i poluzatvorenih očiju posmatrao dole duboko ispod sebe prostranstva koja su se sad ispod ogrtača duge zime izvlačila proljećnim šarenilom. Huka je letio kao orao padinama, kud je Crna rijeka krivudala, uspinjao se liticom, zastao povrh kuće njegove Nizame koju će danas, ako Bog da, na saboru pored sebe gledati. „Nizama!“, prošaputa i trznu se. Kao da mu  želja za njom posta odjednom nevažna, strana, nebitna, smiješna. Sad se drugo u njemu dogodilo. U Hukinoj glavi su se prelijevale jedna u drugu kao dugine boje maloprijašnje scene. Morao se pomjeriti sa mjesta i uznemiren iz džepa izvaditi ogledalce. Pogledao se, pomakao pramen sa čela, nasmijao i sretan počeo da njime svjetluca dole ka rijeci, ka kući smještenoj na prvoj padini sela Vilije. Sa tim odsjajem sunca uhvaćenog u ogledalcetu Huka i sam poletje k ustreptalom Zelenom Firu.

U duginim bojama kupale su se i plesale mu vile. Huka im je čuo muziku i nebesku pjesmu, vidio im bose nožice, sa zlatnim zvečećim halhalama, optočene jakutom i dragim kamenjem oko članaka, ispod svilenih haljina u cvjetnim bojama i sjaju… Jednu je za sebe izdvojio. Ili se ona sama za njega izdvojila, u svoj svojoj ljepoti? Huka ju je poželio. I ona kao da je osjetila njegovu želju izdvojila se i krenula njemu. Primicala mu se pjevajući umilnim glasom poput golubijeg mladunčeta. Ten joj je bio bijel, baš kao vršak plamena vatre, oči zelenkastoplave, kao dva draga kamena, a usne poput rumene jabuke i zrele trešnje. Na sebi je imala haljinu od crvenog jakuta, ukrašenu još najljepšom svilom. Njene kose su bile kao u palme lišće, i doticale su joj pete, presijavajući se blago crvenom bojom. Ličila je na isposnicu koju je upravo vidio ispred manastira. Zastao mu je dah i zatvorio oči. Utom mu priđoše njene sluge. Spustiše tepsiju punu zlata i bisera i dragog kamenja ispred njega.

„Uzmi moj poklon“, reče mu zaneseno, dok se mazila crvenom ružom. Huka je gledao nijemo u njene oči i vidio u toj bistrini svoj lik. Smješkala se zavodnički, primakla ružu usnama, nježno je poljubila, pružila mu je. Istu onu ružu koju je dobio onog dana ispred pekare u Pazaru dok je čekao na vrele hljebčiće. Onu crvenu ružu što mu je dijete pružilo, govoreći: “Rekla je da je ubrala iz bašće svog srca i da ti je poklanja kao najljepšem momku”.

“Ko je ta? Kako se zove? Čija je?”, dovikivao je za djetetom Huka, prije neg je ono zašlo za sokače.

“Otkud znam kad je pokrivena”, dobacilo je, i nestalo.

Huka se gubio u ljepoti ruže koja je mirisala opojom najsretnijeg čovjeka na svijetu, miješajući se sa dahom vrelih okruglih hljebova koje mu je pekar pružao kroz onaj mali otvor, dobacivši uz zavidan uzdah: “Kupio si hljeb i dobio crvenu ružu na poklon. Znaš li samo koliko ti sreće držiš u svojim rukama?”

„Ova ruža je iz bašče mog srca“, prošaputa mu ponovo.

Huka ispruži ruke k ruži. Ali, kad bi tik da je dohvati, ona je povuče k sebi i uz kikot se preli zracima safira, rubina, dragulja, dijamata, ostavši mu samo praznu, za njom, ispruženu ruku. Treptila je u božjim bojama ispred njega – tu nadomaku ivice, između njega i ponora.

“Hajde, Huka hajdeeee… Dođi, dođi, dođiiii… Hajde sa mnom, pođi…“, šaputala mu je maznim, vrelim glasom, vrućim kao što zna biti ona jara iz pekare koja bi ga zapuhnula kada bi u Pazaru kupovao okrugle, vrele hljebove, tek izvučene dugom lopatom iz dubine užarene pekare. Taj osjećaj, taj trenutak tog žara koji bi ga zapahnuo i toplote hljeba u rukama; onako oblog, zlatastog i vrućeg… Sada je osjetio tu istu vrelinu iz usana njegove zavodnice koja mu je nudila crvenu mirisnu ružu polegnutu između raspojasanih grudi. Vidio je dva hljeba i pružio ruke ka njima, mekanim i svilenim, i vrelim… I već se podizao sa kamene ploče spreman da krene za njom, niz njegovu liticu, tu smrtnu urvinu, kad ga nečija ruka povuče  uz povik.

“Heeejjj, kuda? Šta je sa tobom Huka?”

“Šta?”

“Šta šta? Hoćeš ti da odletiš sa stijene?”

“Eh. Ja?… Ali ja sam Huka Morić, ja znam da letim.”

“Znaš, aha… Mula-Ćoro tebe dobro danas sredi. I neka te. Govorio sam ti ćuti, a ti hoćeš da pričaš protiv njega i njegovog djela.“

„Epa…“

„Jesi li vidio? Jesi li i iz njegovih usta čuo da kaže da on živi sa Džinkom? A one svjetlosnom brzinom mogu da se kreću, i da mu sve prenesu, i čak mnogo što-šta i donesu. Jesi li vidio kako slijep opravlja sahat? Njegovim rukama se ona služi i upravlja njima. I njega je cijelog života ona vodila, ona i njena vojska od devedeseti devet istih… jer kako bi mogao slijep sve sam… I čuli ga kad reče ‘moja Džinka i tvoja Minka'?…E, moj brate, da ne bi sad mene ode ti niz liticu. Ti zaboravljaš da je Šejtan uvijek sa samcem. “

“A dalje od dvojice…”

“Tako je… I ne zaboravi, nikad nikog ne potcjenjuj, jer ovaj svijet je sazdan od čuda…”, reče sigurno, povuče druga još jače sebi, zagrli ga i povede uz puteljak ka Crništu.

JESTE LI PROČITALI OSTALA POGLAVLJA?

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak