Čitajte roman “Karakondžula” na Diwan online: Noć u duši

Književnica Bisera Boškailo je našem Magazinu ustupila pravo da objavimo njen novi roman “Karakondžula” u djelovima.

Čitaoci Diwan online imaju priliku da svake nedjelje čitaju po jedno poglavlje iz ovog romana koji je u 2013. godini dobio nagradu izdavačke kuće “Bosanska riječ” za knjigu godine.

Bisera Suljić Boškailo: Karakondžula

Bisera Suljić Boškailo

Danas objavljujemo osmo poglavlje romana Karakondžula.

8. Noć u duši

Čuo ju je. Trgla ga je iz sna. Na vratima je hrupila. Stajala je ispred njega. Ležao je ušokoćeno i bio živa nepomična slika sa otvorenim usnama. I ona se uvukla kroz ta usta u njega i vukla kao za udicu uhvaćen mu dah iz njegove duše, iz njegovog srca, iz njegove utrobe i razuma. Vukla je svojom utrobom za konop iz njega njegov duh i uvlačila sve dublje u sebe, dok joj se on iz srca i petnih žila predavao, sav uvijen usplahirenom žudnjom uranjao u njeno vrelo tijelo… Ili je ona uranjala u njega? Ko je u koga ulazio, ko je koga uzimao, ko je bio u koga zariven, to niko sada nije mogao tačno reći, jer jedno je bilo jedno, jedno je bilo u jednom… A to što je izgledalo da je on ugurao sebe u njenu toplu tjeskobu i utopio se kao u vrelu rijeku, to je bilo samo varka, jer i ona je ušla u njega i izgorijevala tu u utrobi, dok on nije ni pokušavao da se izvuče iz tog tijesnog zagrljaja, da uzme malo vazduha, upravo jer je beskonačno svim bićem volio, a i osjetio da je ona željela da je on tu, tako zauvijek, u njoj ukopan, ne puštajući ga ni mrvice iz svog stiska. Samo su ruke bile te koje su mogle da slobodno svoje prste i nokte zarivaju u tijela, pitajući se u sreći, da li je ovo dar ljepote zabranjene ljubavi, ili je ovo njena kazna?

„Kraljice moja! Ne dam te više nikom… Ni Bogu te ne dam više… da me Bog oprosti üta govorim…“, mucao je pod njom i ječao u slasti momenta…
Njeno: „Aaaaaj…“ budilo je iznova njegove udarce osjećaja. Zvuci muzike njenih uzdisaja su cijedile iz njega muškost. I kao da je voda pod vodenicom u toj boli i sama ječala.
„Vooooliiim teeee… Viloooo… hhhooh…“, ponavljao je dok joj je poklanjao sebe.
Njene teške guste kose su joj prikrivale i lice i tijelo. Noć je bila ogrnuta slutnjom i samo je bio još živ kriješt one čudne ptice, svaki put kada bi ona Huki otela iz tijela tu tečnost muške snage, u onim momentima kada bi on vidio svjetlost raja u sebi, iako bi baš tada oblaci prikrili i zvijezde i mjesec i sve ono svijetlo u vasioni, i spojili tame i gore i dole, jer se mali plamičak lojanice u prašnjavoj vodenici sa njenim dolaskom ugasio.
I samo se još čuo klobut vodeničkog točka, onako tmurno je kao predosjećao to što se u vodenici dešavalo dok se nešto u bijelom primicalo nečujnim korakom k vratima. Melek smrti je spreman čekao na pragu vodenice da Zmaju iz Crništa uzme dušu i odnese sa sobom, tamo gdje treba da duša smrtnika bude.

U huku vode i zloslutnom miru šume, strašnoj litici koja je gledala prijeteće preko rijeke, u punom mjesecu kojeg je sada veliki crni oblak potrpao, spremala se Huki strašna kazna, iako on nije vidio svog novog posjetioca i nije znao ništa o tome. On je bio u svijetu ljubavi i šta mu ko može. Njegovu svijest je ona otela i osjećaji strasti su ga nosili na svojim krilima. Pojahala je na tog konja i pohotno mu se gubeći oko ušiju, vrata, sa stotinu ruku, po cijelom tijelu sapletala svoje mreže kojima će izvući život iz njega. Najjače mu je stiskala srce i iz grudi mu je dah života tjerala ka ustima gdje su njene usne čekale da ga u sebe posve uvuče. Sve je u njemu bilo uzeto i zarobljeno. Kroz njeno vrelo međunožje on je sve više ulazio u nju ne znajući da posve nestaje tako sa tim osjećajem pohotne strasti. No, on joj se davao dobrovoljno i spreman je bio da joj pokloni i svoju dušu.

Posjetilac je sjedio na pragu i gledao hladno, spreman da uzme to zašta je došao. I baš kad je Huki pupak života trebao biti presječen uz jak udar groma negdje u blizini i svjetlosnog mača iz neba, dođe spasenje. Huka se trznu. Glavom mu proljete otac i majka. I djed se tu ispred njega stvori.
„Ukaza se tad njegovo dobročinstvo prema roditeljima i njegova ljubav i poštovanje prema njima i to ga spasi Meleka smrti���, čuo je djeda, dok je on kao dječak sjedio na podu kod njegovih nogu, bradom naslonjen na to koštavo koljeno starca.

„Huka je tad bio ponosan na sebe i svoje dobročinstvo, nastavljajući da to dobro biće u sebi gaji i hrani time što je udovoljavao i ocu i majki i slušao ih koliko mu je dozvoljavao onaj šejtan u njemu koji se nije mogao istjerati i koji ga je zavodio i vodio da čini još češće nestašluke i zijane i da se poslije toga tako strašno kaje, da je uživao, čak, u krvničkim udarcima oca koji ga je kažnjavao zbog njegove neposlušnosti. Tad je Huka u toj boli sve više volio tog oca jer ga je to liječilo od tog nemirka u sebi. Tada se kajao i svaki put kada bi ga batinama kaznili, on je bio sretan jer se oslobađao tako tog tereta u sebi koja ga je korila što je to radio. Batine su mu bile kao plaćeni ceh i on bi onda bio slobodan i čist. Zato je još više volio tog svog oca i svoju porodicu i rodbinu, pa i cijeli svijet. Ta ljubav prema roditeljima je bila tako velika i rasla je iz dana u dan sve više i više i postojala i u Huki kao veliko biće koje nosi u sebi i ono ga napaja snagom života kao i sada što ga napoji i vrati životu“, reče Svjedok, a Melek na pragu klimnu nekom u znak odobravanja i nesta.

Huka dođe malo sebi, uze vazduha i povrati se. Snažno se trznu, šćepa silno svoju jahačicu i okrenuo je ispod sebe. Sada je on bio gore i samar je bio na njoj. Snaga koja je izvirala iz njega nju je ipak sada pojila njegovom nježnošću.

„Ko bi rekao da ovaj ženski kabadahija i zulimćar može biti ovako nježan i mio? On je uživao da svoje žene pokorava sebi, da mu one budu dole, da ih ponizi i da ih na kraju ljubavne seanse pljune, ili da ih udari prije nego bi podigao svoje haljinke i nestao, ne osvrćući se na njih. Kako se tada gadio i sebe i njih. Odjednom mu je onu žudnju za tim pohotnicama mijenjao osjećaj da je to što su uradili nešto prestupničko, zločin koji je ogavan i čin i zavođenje onog zloće u njemu koji ga je zaveo, natjerao da to Huka uradi bez razmišljanja“, reče Višestrani.

„No, sada se Huki nešto drugo dešavalo. On je noćas bio nešto drugo. Noćas je želio da zauvijek ostane sa njom i poslije prestupničkog čina i grijeha i tolikog izliva iz sebe on se nije stidio ni nje ni sebe, već je jedino još želio da zuvijek ostane tu pored nje“, ponosno će Ljubljena.
„Hoću da budeš moja… Da te vodim kući…“, ponavljao joj je, kao i poslije svakog napajanja. „Ti si moja i ne dam te više… nikom te ne dam više…“, govorio joj je ne znajući da se ljepota sna prekida onda kada poželimo da potraje.
„Ako me možeš odnijeti do svoje kuće, onda sam tvoja…“, prošaputa ispod crne kose, a jara i pohota iz njene dubine ga zapahnu.
„Ja? Ja sam Huka Morić! Ja mogu sve“, reče poletno, podiže je na sebe i krenu.

Nakrkačio je sebi na leđa i krenuo, kao i svaki zmaj sa svojom djevom, u svojoj velikoj ljubavi i požudi i ponosu što je vilu uhvatio. Nosio je uz strmi puteljak kroz šumu, po mraku, gluha noć ga je omoravala, no on je njene bujne kose i moćno tijelo osjećao svuda po sebi. Po njegovom krupnim graškama znoja milila je njena kosa koja ni jednog momenta nije dozvolila da Huka vidi njene oči i lice. On je osjećao pune ruke butina pod prstima koje sad stisnuo… Pune muške šake su puna duša. Zarivao je prste u to tijelo dok je nosio na grbači uskim puteljkom kroz šumu. Bila je teška kao stijena vodeničog točka, ali taj osjećaj zarivenih ruku u njene butine davao mu je još više njegove nadljudske snage kojom ga je Bog bio obdario. Huka je teglio kroz crni mrak po kojem je još kiša udarila… Uprćen je teglio kroz šumu, uz strminu, uz bezdan. Saplitao se za granje i kamenje po tami. Crna ptica je letjela oko njega. Njen mukli kriješt ga je upozoravao na opasnost. Iza stabala se počeše pojavljivati siluete u crnom. Čula se sve bliže vriska i jeziva jeka. Time je hajka na Huku započela. Bježao je natovaren niz šumu. Nije imao šansi da se bori protiv tolikih strašila i zato je trčao bezglavo, tegleći je. Ali oni ga sustigoše.

Kezili su se na njega, prevrtali krvavim očima u zadovoljstvu što je njihov. Kolo se sapletalo oko njega i hiljade kandži su mu se bližile. Zatvorio je oči i prošaputao: „Allahu dragi, pomozi!“ Te riječi kao čarobna formula života i spasa rasteraše strašila i šejtane oko njega i kad je Huka otvorio ponovo oči, vide samo njihove ostatke kako nestaju u tami. Pojavi mu se ponovo djeda.

„Od šejtana ga spasi dozivanje i pominjanje Allaha“, reče mu djeda i Huka vidio opet sebe u njegovom krilu, kako mu dirka vrhove bijele čalme. „Dedo moj, dragi“, prošapta i spusti se na mokru zemlju. No, ona ga lupnu malo po ramenu i dade mu znak da treba da krene uz brdo, uz kanjon, da nastavi kud je krenuo sa njom, da nastavi da nosi tu svoju voljenu svome domu. Huka poslušno ustade, uzdahnu, skupi tako snagu uz onaj svoj inat da je nepobjediv i krenu.
„Jado ne zna da je on sada bio uhvaćeni“, prošapta Pravostrani.
Nebo je bilo i dalje prekriveno onim crnim oblakom i ni prst se pred okom se nije vidio. Lilo je iz nadvijenih nebesa.

„Huki je zadovoljni osjećaj da dragu kući svojoj vodi bio svjetlo i on kao da je vidio i zvijezde i otvoreno nebo i palate na nebu i dijamante i dragulje, i sve je tu bilo samo sada za njega. On je lebdio po tom prelijepom svijetu svoje ljubavi i ovo što se sada oko njega dešavalo i to što je grmjelo i sijevalo i lilo, to kao da on nije primjećivao“, dodade Ljubljena.

U osjećaju posjedovanja žuđenog stvora Huka je podskočio, pa je brzinom prevrnuo na mokru zemlju, odmah tu uz veliku bukvu na čije korijenje obavijene mahovinom je spustio njenu glavu i bio ponovo nad njom. Zemlja se otvarala, kiša je i dalje padala, iz visina je sijevalo i udaralo. Činilo se da to Huki ništa ne smeta. On je ponovo imao i pokazao joj svoju muškost i šta mu još ko može.
Kad se zadovoljio, ustao je, nakrkačio je i htio da nastavi put.

Ali tada vidje opet da nije sam. Bio je opkoljen onima koji su spremno krenuli da ga kazne. Zverkao je odko sebe i gledao kuda da se izvuče iz tog kruga koji se sve više sužavao oko njega i iz neba i iz zemlje i sa strane? Otsvakud su ga nalijetali i on nije mogao nikuda više i već se predavao. No, opet sa sijevanjem i jakim udarem groma i tim svetlom na trenutke osvijetljeni pojaviše njegovi namazi, kao živa vojska koja stade između njega i ovih Meleka kazne i svojom snagom ih kao vjetar otpuhnuše i rastjeraše ih od Huke. On ugleda djeda i nasiješi se.

„Huka je bio vijernik i klanjao je ne svaki namaz, ali je obavljao tu dužnost dosta savjesno. Nasmješio se sada jer se sjetio kako se dok se djeda spuštao na ovčiju pustećiju i klanjao, on kao mali dječak kroz procijepane čakšire uvlačio prst, a ovaj ne mogavši prekinuti namaz, samo rukom malo odmahnu i prstom mu zaprijetio. Za to je i dobio od oca dobre motke, a djeda u žalu za unukom poče opet svoju priču. Sada mu se upravo desilo ono iz djedovih priča koje su ga povele volji i želji za klanjanjem. Djedov način, za razliku od očevog, koji je sve rješavao svojom motkom, ostavljao je jači pečat. Otac ga je znao išibati kad ne bi htio ustati na Sabah-namaz, a djedo bi ga poljubio i izvadio iz džepa Pazarski slatkiš, a iz glave priču koje je Huka volio slušati jer su ga nosile u neki tuđi i davni svijet koji je Huki bio ipak blizak. Sve u svemu Huka ne samo zbog očevih batina, nego više iz svoje potrebe klanjao. Tada se osjećao posebno, osjećao je tu božju ljubav koja bi mu kad bi se usresredio da ga Ovaj voli i osjetio toplinu po njedrima i cijelom tijelu, i vidio neki novi svijet tamo iza horizonta. Eto kao da su ga ti stanovnici tamo tog horizonta sad spasili“, reče Pravostrani.

Huka kao da ču i sam tu priču Pravostranog, okrenu se k vojsci namaza koja ga sada spasi, zahvali im se osmjehom, usta sa zemlje, i sa svoje voljene, strese se, natovari je ponovo na leđa i krenu uz kanjon.

***

Ispred mu je bio cilj, dom i ona u njemu, zauvijek sa njim i djeca lijepa i snažna pored nje i ognjišta, i topla postelja svake noći na njenim bujnim kosama, nježnim grudima. Osjećao joj je ruku i nogu prebačenu po njemu i sve to ga je sad pojilo snagom i on se natovaren i do zemlje pognut pentrao uz Strmicu.

„A otac?“, ču kako da mu je neko šapnu. Huka zatvori na tren oči, onako kao da je htio da ga izbriše iz vidika.

„Ne, ne dam te, Vilogorko moja!“, prošaputao je, odlučan da se bori i protiv svog oca, kojeg tako silno voli.

„I po prvi put je u svom vijeku Huka sada počeo da malo mrzi tog svog oca, kojeg je što ga je ovaj više mlatio čime je stigao, sve više volio i poštovao. Kao da su mu te batine nudile uživanje, kao da je iz njih rasla ljubav prema tom silovitom ćutljivom i tvrdoglavom čovjeku. Iz svakog onog djelića modrog tijela kuda je on tukao Huku kao da je nicala ljubav i kao drvo u džungli silovito do neba raslo. No, iako je Huka sada bio odlučan, ipak, vidite kako je pomislivši opet na oca malo pod njom pokleknuo, a ona mu postade odjednom nepodnošljivo teška“, reče Svjedok a Huka tom momentu kao da htjede da je spusti, otovari je tu, i tu je ostavi.

Ona kao da osjeti njegove misli, stisnu se i priljubi mu još više uz tijelo. Grudi njene mu gola pleća pomaziše i ona mu pored uha izazovno jeknu ono njeno: „Aaaaj“.

Huki dođe snaga, žudnja i on je ponovo poleže ispod sebe, utanjajući u draž ljubavi. I to mu podari novu snagu. Ustao je, podigao je na leđa i krenuo je. Bio je žedan. Dahćao je od žeđi, ali iako su potoci lili ispred njega on se nije mogao sjetiti da se sagne i napije, čak ni kapi kiše nisu mu padale na pamet da unese u sebe. Svuda voda, čak je i izvor je bio nedaleko od njega, i tekao je silinom i nudio mu se, ali on nije mogao snaći snage da mu priđe i da se napije. Gegao se sa njom u krug, ne mogavši da se pomjeri ni koraka prema vodi. Od žeđi je počeo da se gubi i da pada. Odjednom se pojavi njegov post, poput kakvog milog meleka i pruži mu ruku pomoći, napoji ga i nesta.

Ta bijela hurija koja mu spasi život samo se još jednom mu nasmiješi prije nego se u vodu zavuče i on krenu natovaren uz brdo.

„Dedo!“, prošapta i nasmješi se. Od te ljubavi prema svom djedu kojeg se sada sjeti on podskoči, stisnu je za butine i trznu se. Njegova ljubav koju je nosio bivala mu je sve teža i teža i teža, iako je ona bila sve mršavija, kost i koža koja ga je davila svojom težinom.

„Ali, on je Huka i on je mora ponijeti, kako je obećao, do kuće. Mora. A i ništa dobro se lako ne dobiva. Noćas će se malo namučiti dok je nosi, ali onda će sa njom uživati cijeli svoj život. Uostalom, ko bi bio on da je ne može ponijeti? Pa ponio bi tri žene ako treba, a ne nju koju je tako strašno volio, iako mu se ona sada navalila na pleća i ličila sve više tegobom svojom na Karakondžulu, koja jaše putnike noću kad joj se na nemjestu nađju“, reče Svjedok.

Huka se okrenu k ženi koju je nosio i htjede da je pogleda u lice, ali ona mu okrenu glavu, navali se na njega i on pod teretom stisnut, dohvati je samo jače rukom i nastavi da se bori sa njenom težinom i njegovom snagom koja je nestajala, dok je šuma postajala tijesna i sve se više smanjivala, a on je morao pogrbljen i savijen kroz nju, kroz tu smanjenu šumu i noć. Huka je čupao snagu i govorio joj: „Ja sam Huka Morić, ja mogu sve. Ako treba cijeloga života mogu da te nosim. Kao da je to nešto!“ Ona je samo šutjela i jahala ga, navaljivala sobom na njegova leđa. Trnovite grane su čupale njenu kosu i dijelovi njenog tijela su ostajali po trnju pored puteljka kojim su se peli. Kiša je još jače počela padati. Niz blatnjavu stranu jurili su potočići i puteljak je bio sve klizaviji. Huka je padao, ustajao, pod njegovim rukama je sve manje bilo njenih butina, a sve više njene tegobe i njegovo izranjavano tijelo bilo je spoj krvi, kiše, blata i znoja. Ona mu je bivala sve teža i teža, a zmaj Huka je postajao sve slabiji i slabiji. Taj zmaj, taj pohotnik je polako padao.

„Ne ne, ne!… Ja sam Huka Morić i ja ću te donijeti do Crništa… Do svoje kuće… Unijeću te preko praga, poleći te na svoj krevet i tu ću te zaključati, da te niko ne vidi i da niko nikad ne sazna gdje si. Što mora ko i saznati da si ti tu. Ti ćeš biti dio mog skrivenog svijeta i što briga koga ko si ti i šta si ti“, to joj je Huka šaptao i davao tim i sebi snage, kujući planove. I tako je nastavio da je tegli uz brdo. Grmljavina mu je ponekad osvjetljavala put, ponekad nju. Šuma kao da je pod kišom i olujom htjela pobjeći. Od straha i strašne noći je drveće dobilo noge. Sudarali su se sa Hukom i njegovim tovarom. Huka je vidio da su mu Đurđinu granje i trnje očupali, da su joj tijelo izgrizli slijepi miševi, ili te čudne ptice koje su kriještele oko njih i da su joj se kosti počinjale nazirati ispod nenih crnih rasčupanih kosa.

Čak su po njenom tijelu počele da mile zmije. Izlazile su iz onih njenih kosa kao iz trnja. Huka je vidio u zmijama lice svoje majke i sestara i amidžinica i daidžinica i kojekakvih drugih žena i… Bilo mu je to tako ogavno da je htio da je baci zajedno sa zmijama, ali ona mu se privi uz tijelo i ne dade se. On se onda u muci ipak sjeti da je znao brojnicu. No, sada je zaboravio. Dugo mu je trebalo da je u mozgu pronađe i da je prouči. I tad nestadoše te zmije sa njena tijela.

Čim zmije nestaše nađe se Juka na putu. Stao je tako ispred njih da im je posve prepirječio put. Prišao im što je mogao bliže, prišao njoj i nasmešio joj se zavodnički. Huka je vidio da mu je ovaj želi oteti, šapćući joj kurvarski na uho. Pomislio je da je Juka želi povesti za sobom. Rasrdio se na njega i brzim udarcem pesnicom u nos ga udari. Juka pade.

„Tako će biti svima ko se primakne mojoj ženi… Pesnica-nos-patos!“, razjareno je uzviknuo, a Juka tad nesta kao priviđenje. I taman je Juka nestao, pojaviše se drugi momci i ljudi i počeše je pohotno gledati, želeći da mu je otmu. Htio je sa svima da se tuče. Režao je kao ranjeni lav. Ono sa uzdahom njeno izgovoreno: „Aaaaaaaaj!…“ ga je sad razjarivalo, mislio je da se ona to njima daje i bio sav bijesan. Tako bijesan da je udario šakom i spustio i ispred njih i tih pohotnih pogleda uinat uronio ponovo u nju. „Ona je moja i ona se samo meni daje. Vidite li to?!“, vriskao je nad njom, a oni nestajali. Onda je ponovo nakrkačio i nastavio dalje da je tegli uz sve veću strminu.

Na brdaščetu ga je čekao sad otac.
„Huka, šta radiš? Šta će ti ovo?“, čuo je oca koji je onom njegovom debelom drvenom močugom, kojom ga je najčešće i mlatio, mahao ispred njegova nosa. Prijetio mu je stvarčicom koja je u Hukinom srcu u boli stvarala ljubavi prema njemu. Kao da je bila začarana ta stvarčica, koja boli, ali koja tjera da se voli. Huka je gledao u tu debelu močugu i smješako joj se.
„Oče, udri koliko možeš, ali nju ti ne dam. Ubij me na mrtvo, ali ovo je moje.“ Otac se okrenuo tri puta od bijesa u vrtušku i niz stranu bacio svoju motku:
„Bože, šta sam ti zgriješio da mi dade ovakvu budalu?!“, vriskao je i nestajao u onoj bačenoj močugi.
„Ova nije za tebe sine. Ovo je Vlahnja iz manastira. Vrati je gdje si je našao, sine Huka, da ne bude bruka…“, molila ga molećivo mati, kršeći u nemoći svoje ruke.
„Ne, ona je moja i ne dam je!“, odgovarao je i nastavio dalje da je tegli uz vrlet.
„Ali ova ti ne može roditi djecu. Ovo je Mula-Ćorova Džinka, ovo nije insan“, vikao je dedo unijevši mu se u oči.
„Neka je, moja je“, reče i odgurnu ga ustranu.

Nije odustajao, odguravao bi ih jednom rukom od sebe sve redom i sestre i rodbinu i prijatelje i nastavio da je vuče uz šumovitu vrlet. Nosio je sa zadnim atomima snage, a njena tegoba je bila sad u njegovom milimetarskom koraku.
„Ona je moja. Ona mi je suđena i ne dam je nikom! Šta svi hoćete od mene? Ja je volim i hoću samo nju i šta to vas briga?! Ona je moja i šta hoćete?“, ponavljao je dok je prolazio kroz Popoviće, a seljani svi stajali pored puta i gledali kako je krkači i tegli uz strminu, gore ka Crništu.

„Ti si moja i Božija!, šaptao joj je i puzao pod njenom težinom. „Ti si samo moja?“, zapovjednički i zabrinuto je upitao kada su bili blizu manastira i kada je osjetio njen nemir. U tom momentu je grom bacio munju ka zemlji i obasjao mu tamu. Njene kose su bile očupane, njeno tijelo oglodano, iako se njeno lice nije moglo vidjeti od kose, ni njene oči, njene bore su se osjećale pod njegovim prstima.

Ali iako je sve bilo protiv njega, iako su i oni njeni sada izašli na put da mu je uzmu, iako je sve manje osjećao svoju muškost, on je nastavio da je nosi, sada najviše u svom inatu. On nikada nije gubio ni jednu bitku, a neće ni ovu. On je snažni Huka, Zmaj od Crništa, Sandžo je on pravi i kako da ga žena nadjača? Ne, to je nemoguće. Cijeli bi mu se svijet smijao, mislio je i puzao pod njenim teretom naprijed, primičući se sve bliže manastiru.
Odozgo se opet kroz sijevanje groma sve vidjelo. I odozgo je sve bilo riješeno. Grom je udario u onaj veliki hrast kod manastira. Huka je od udara osjetio potres pod sobom. Na tren mu je ta sila otela dah i vidik i nju i jedino što je ugledao je kako kao ona kroz maglu ulazi u manastir. Pomislio je da ona želi da se oprosti od svog doma, od Grobarke i svog manastirskog života i vratiće mu se. I zato je pustio. No, opet se čuo jauk vjetra i grom je odozgo rascijepio tamu i nebesa i Huka se izgubio za tren.

JESTE LI PROČITALI OSTALA POGLAVLJA?

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak