Čitajte roman “Karakondžula” na Diwan online: Očevi

Književnica Bisera Boškailo je našem Magazinu ustupila pravo da objavimo njen novi roman “Karakondžula” u djelovima.

Čitaoci Diwan online imaju priliku da svake nedjelje čitaju po jedno poglavlje iz ovog romana koji je u 2013. godini dobio nagradu izdavačke kuće “Bosanska riječ” za knjigu godine.

Bisera Suljić Boškailo: Karakondžula

Bisera Suljić Boškailo

Danas objavljujemo peto poglavlje romana Karakondžula.

5. Očevi

Kao da se sunce danas bijaše nešto zamajalo – zaboravilo pred noć odimicati. I dok su ga zvijezde gore pogledom požurivale, oni dole su cijedili iz njega još malo svjetla, kako bi mogli svoju rabotu dovršiti.

„Tamna noći, tamna li si“, čuo se ženski glas sa brda, tužan kao pogled iza suznog oka, mutan kao i ovo vrijeme izmedju ikindije i akšama, kada pada džinija po zemlji. Stanovnici Crništa, kao i oni iz Popovića smatrali su ovo vrijeme nevaktom i zato su hitali da dan dovrše, prije nego nevakat nastupi. I samo se još u kotaru Hukin otac sam okretao oko tek zadenutog gizdavog sijena, diveći mu se. Zagnjurio je na tren glavu u miris pokošenih cvjetova, kao u ženina poprsja, pprešao rukom po tim oblinama i okrećući se ka guvnu gdje se danas cijeli dan vrhlo, nasmiješio.

Na guvnu je bilo sve počišćeno i spremno za noć. Huka je već sa konjima zamicao k vodi, sa suncem koje je za horizont sad u žurbi palo ne vidjevši koliko samo očevog ponosa može da zasija u pogledu iza spuštenih zavađenih obrva, dok gleda svog sina.

„Koliko se sad samo tu nihalo očinske nadmenosti, jer ga je upravo on takvim napravio i bio vladar svoga svijeta u kojem mu je napokon sve dobro krenulo! Ove godine je kao nikad bujalo sve što je njegovo: i stoka, i livade, i žito, i ako Bog da ove jeseni će oženiti i Huku. Vakat je, a godina mu je tako puno dala. Napraviće mu veliku svadbu, nezaboravnu. Prodaće volove i sijena i dovesti mu mladu koja mu priliči, odlučio je sad, i u takvom zadovoljstvu dohvatio račvastu šiljatu vilu kako bi napunio kotaricu sijenom i krenuo stanovima, jer već se spustio nevakat – momentat kad svaka bolest, mraka i hrdja napada i hajvana i insana“, reče Svjedok i dodade:

„U Crništu su već svi ugnali stoku, proučili dove i bismilom stavili gužbu na kotar i rezu na štalu – zaključali sve što se zaključati može, da bi po sabahu polako otvorili sve to, jer se vaktom bude i sve im je na oku.“

U kotaru je Zećo punio kotaricu sijenom koje je nanijetio ponijeti svojim konjima, da imaju noćas, kako bi sutra bili još britkiji. I nakon toga će i on k domu. Bio je dobro umoran i jedva je vilu zabo u kotaricu. Zadnjim trzajem snage je još to podigao na desno rame i onako u mjestu namještao na svom ramenu taj teret – probao može li mu kuda prevagnuti, sam sebi potiho govoreći, „e vala još ovo“, kad iza leđa mu se neko zakašlja i povika : „Aksamhairullaaah, Zećo“.

Izubaha – kao iz bukve. Zećo se trznu na glas iza leđa što mu sleže krv. I kako se sa kotaricom okrenu k njemu, ni sam on ne znade.

“Otkud ti… u…?”

“Vala bio tu, pa te vido. Ah, što ti je rodilo dobro žito! Ne sjećam se da ti je ikad ovako rodilo…“

Zeći je u utrobi nešto tutnjalo. Ne voli da mu niko prilazi ovako iza leđa, i izubaha, posebno u ovo nedoba. I bio je sada toliko ljut na Muljka da nije mogao ni da ga pogleda, a kamoli da govori sa njim. Vrtio se u teškoj ćutnji oko sebe sa onom kotaricom i nije čak osjećao više ni umor ni težinu sijena koje je natovario na svoje rame.

„Onaj pekar iz Pazara ti je vidio žito i juče mi na pijaci veli da koliko god ga imaš, on će ti ga uzet.“

Zećo je i dalje stajao ne podižući pogled. Od bijesa koji ga je ledio ništa nije ni sad izgovorio. No, Muljko ga bijaše učokotio sa onim lukavim pogledom, nastavljajući svoje:

“Ah, kako bi valjalo da ga možeš negdje samljeti. Pare bi velike uzeo za žito ove godine. Pare velike… samo da ga imamo gdje samljet. Pekar hoće mljeveno, a mi eto… Ono vodenice dole u klisuri radi, ali ne može postići da samelje ni za naše potrebe, a kamo li za prodaju…“

Zećo polako dođe sebi, zakorači nesigurnim korakom ustranu i krenu stranom, osjećajući kako mu se sad noć tako spustila kao tona po plećima. No, to Muljka ne spriječi da nastavi, herajući se stranom za njim:

„Znaš, razmišljao sam i našao možda dobro rješenje“, reče i primače mu se tik uz rame kako bi mu mogao vidjeti lice. Kad ga je Zećo ljutito i upitno pogleda, on malo zasta iza njega, pa će onako koliko da ga ovaj čuje:

“Što ne bi mljeo to žito u vodenici noću? Ponoći niko ne melje i tada je vodenica slobodna.“

Zećo iznenada zastade, a Muljko na kotaricu nalete. Zećo to iskoristi i odgurnuo ga sa svojim teretom ustranu, pa mirno nastavi puteljkom. Muljko posrnu da padne, ali se nekako ipak suzdrža ko đavo na nogama.

“Ja mislim, da su to samo babske priče. To da se noću u vodenici ne smije mljeti… i zanoćiti. Ženske izmišljotine. Ja bih vala smio zanoćit“, uporno nastavi svoju namjeru za njim.

“Pa, zanoći, ko ti brani?”, drznu se Zećo, sačeka opet svoj momenat, i okrenuvši se k njemu sa kotaricom sad ga još jače odgurnu. Ovaj se okliznu, ali se opet dočeka hitro rukom i ispravi, te opet tik uz Zeću stranom nastavi, kao da se ništa nije desilo:

“Da je meni rodilo kao tebi, ja bih. Ali ja ove godine nisam posijao puno. I to malo mogu samljet kad bude red došao na mene. Meni to sada još nije potreba…“

Zećo sad ništa ne reče, samo malo hrabrije krenu dalje u namjeri da mu kod onog trna, što se ispred crnio, dobro pokaže gdje mu je mjesto.

“Ali ti imaš sina koji je najjači u devet sela… I još mu se nije našao ravan. Nije valjda da se boji zanoćit u vodenici? Ta sila… Ko njemu šta može? Nije valjda da se onakva sila boji babskih gatki? Vala bih ja smio da sam na njegovom mjestu…“
Zećo dočeka svoj mometat, malo požuri prije trna i kad vide da ovaj za njim požuri, on naglo zastade, malo se povrati unazad i što moga jače i brže se kotaricom k Muljku okrete i dočeka ga njom. Kad vide da ovaj pade u trn i jedva se održa da se cijelom dužinom ne stovali u njega, Zećo mu uz prigušeni osmjeh dobaci: „Allahmanet Muljko!“.

Još jednom je kraičkom oka pogledao k Muljku koji je češao ruke vadeći zarivene trniće, prije nego se sjuri brzim korakom niz stranu ka svojim kućama.

Tek kad je Zećo spustio kotaricu i počeo da vadi sijeno iz nje i baca konjima on osjeti bol u leđima. Kao je nosio tovar od hiljadu kila. Kako ga ovaj čovjek natovari ovako? Bio je srdit i burlalo je u njemu od osjećaja mržnje prema tom ljigavom komšiji kojeg nije nikako mogao podnijeti u blizini.

„Dobro rodilo žito… Pekar ga želi… Noću mljeti… Pare, i pare, i pare… Huka može sve…”, ponavljao je Muljkove riječi koje su se valjale po njegovoj utrobi kotrljale po mozgu, uh, tumbale se po čitavom njemu. „Uh, uhladžo jedna, ti da mi kažeš šta bih ja mogao! Huljo podmukla…“, izgovorio je jače izlazeći iz štale.

No, i dok je sjedio za sofrom i večerao po pameti su mu letale rečenice: “Mogao bi dobre pare uzeti… I napraviti Huki nezampaćenu svadbu. Još prije zime…“

„Zećo je po prirodi bio svakako ćutljiv i o ovome susretu nikome nije ništa htio reći, ali starom mu ocu koji je na minderu kroz pendžer ovaj susret posmatrao, nije mogao to sakriti“, dodade Svjedok.

„Ona vaška te vidim spopala u nevakat. Šta sad hoće gnjida?”, prozbori otac u neko vrijeme.

“Hm, šta? Došao da me uči šta sa žitom. Kao pekar iz Pazara se raspituje za njega, ali hoće mljeveno…”

“I? Pa on zna da ga nemamo gdje samljet prije zime.”

„Kaže, što ne bi mljeli i noću. Huka je najjači…”

“Eh, bagre, šta njemu neće sve pasti napamet. Misli li on da smo mi hajvani?! Da šaljemo dijete da ga ponoći jaše Karakondžula – to on hoće!“, dobaci mati iz budžaka gdje je po mraku vadila naćvi da zamijesi hljeb za sutra: „Znam ja dobro šta on hoće. Hoće da se ne osveti što mu Huka neće Zilku…“

„Hmmm!… Umukni ti tamo… Ti i tvoja Karakodžula… Zbog nje bih ga ja poslao, nego neću da se narod sa nama ibretiše i da nam se smije. Noću nije nikad niko mljeo, neće ni Morići, pa makar umrli od gladi“, reče i poče da brzo jede vruću tarhanu, pokušavajući da ne sluša opet očeve Bog zna po koji put već ispričane priče. No, ništa mu nije pomoglo, one su tekle:
„To o Karakondžuli su možda babske, ali džinije ima oko vode noću i zato se noću ne melje. Džinija je postojala i prije ljudi, još dok je zemlja bila užarena i zato su oni od vatre. Kad se zemlja ohladila, Bog je naredio melecima da rasteraju džine po šumama i pustim mjestima kako bi se napravio prostor za ljude. Ali nisu uspjeli sve rastjerati i njihove ženske mogu stanovati još po raznim vrtovima, voćnjacima, šumama i razvalinama… Džinski napad šala nije. On dolazi silnom brzinom, brže nego okom trepneš i oni imaju snagu koja se ne može mjeriti sa ljudskom. Baš zato se kaže džinovska snaga. Imalo je toga u moj vakat da je šejtanija jahala zamrkle putnike po cijele noći i jedva živi bi ostajali kada bi se prvi pijetli čuli“, navijeno je besjedio dedo svoju.

„Jeste kao našeg Muljku što je jahala… I šta se na kraju ispostavi? Potrpala ga kod mezareva onaj arsuz Selima i cirkuzala se sa njim. Kad mu je duša gotovu izašla na nos ona pobjegla niza stranu uz kikot. Zar nije priznala svima da je to ona bila? I on morade baš nju da oženi“, povrati mu po prvi put noćas Zećo, valjda jer je i dalje bio Muljkom onako iznemiren.

„Možda je njega ona te noći jahala, ali imalo je primjera gdje je bilo drugo u pitanju. Je li Haso pričao kako ga je pojahao onaj šejtan i da ga je on pojasom zavezo za sebe i donio ga tako do kuće i kad ga je htio u ognjište baciti, on zacvilio i molio da mu oprosti i da neće nikad više… I dao mu je nagradu za to što ga je pustio. Ja mislim da mu je taj mali džin pokazao i gdje da nađe zakopano zlato. Nego odakle mu bilo odjednom onoliko da je kupio i imanje od Bukovičana?“

„Ama, ja se toga ne bih bojao… Šta našem Huki može tako neki patuljak ili kakva žena? Ne može mu deset ljudi ništa, a ne oni, no, neću da mi se smiju okolo kako moram noću da meljem.“

„Što da se smiju? Ako možemo brašno tako dobro da prodamo, mogu samo da nam zavide na tome“, reće Huka ulazeći u kuću. Huka je sav ovaj razgovor mirno slušao ispod prozora gdje je na panju sjedio i jeo žute, sočne kruške.
„Eh, što da nam se smiju?! Pa zato što se nikad nije mljelo noću?“

„Pa, neko mora biti i prvi“.

“E, vala sine nećeš“, ču se mati. Sad i izađe iz onog tamnog budžaka, prijeteći pesnicom kojom je mijesila hljeb i koja bila sva obavijena tijestom.

“E, vala samo u tvoj zainat hoće!”, uzviknu otac koji nije volio da se ona u ništa miješa. “I ko tebe zašta pita? Umukni!”
“Kad se o mom djetetu radi i ja se pitam i preko mene žive neće ni mrdnut”, odgovori mati odlučna i dalje prijeteći onom stisnutom pesnicom, sa koje se ocijepi malo tijesta i pade na pod.

“Eh, ne mogu da ustajem od umora, pokazao bih ti ja koliko se ti pitaš“, reče Zećo ljutito i poče još brže jesti, kako bi što prije otišao u kućer na spavanje i kako ne bi morao slušati priče svoga oca koji se već bješe dobro rastrkao sa njima.
“Do u nebo oni idu i prisluškuju vijesti i razgovore među melecima. I šejtani to rade, ali su ovi ipak nešto drugo. Šejtan ide sa jednom cipelom. Kada nastupi prvi akšam, ili kada nastupi mrak, spriječite svoju djecu da izlaze, jer se tada šejtani rašire. Zatvarajte vrata i spominjete Allaha dž.š. Zapomaganje i jaukanje liči na šejtanski posao i to se kod nas muslimana ne čini. A i pjesma bogami ima nešto šejtanskog jer je Ibliz prvi zapjevao… Jeste“, reče i izvadi kutiju sa duhanom da savije sebi jednu. Čutao je neko vrijeme i tek kad je pripalio poče ponovo:

„Sad se sejtih. Ćazimaga je jednom išao tako noću pored vodenice. I nešto ga je pojahalo. No, on se davreniso i raspojaso pojas oko stuka i zajagmio ga. Zatego oko sebe tog jahača i odnio do kuće. Kažu kad je s ognjišta uzeo vatre i spalio mu brkove, on je vrištio, i ti kao glasovi ljudski su iz njega se čuli do neba… I kako mu je ovaj brkove palio ovaj je nestajao. Bio mali čovječuljak sa bradom kažu, ali je bio tako težak kao da je imao sto kila. A što je bilo najčudnije ujutru su ispred vrata to jutro našli veliko mrtvo crno pseto…

I Iso je prodao sve zbog njih. Na nemjestu napravio kući. Prodao je sve kad mu je Ljuljka pobjegla rodbini. Jedino nije prodao naćvar i naćve nego im je to halalom dao. Ni guvno mu nije prodao, ni vodu, to mu je halalio. Po vjeri on postupio i za to nije para uzeo: ‘Ovo guvno ti je od mene. Amanet ti je da svakom dozvolis da ovdje ovrše žito, ko god to želi. I tako isto i sa vodom. Ovaj naćvar ti ne prodajem'… on mu tad naglasi da to nije prodao, nego da je halalio. Poklonio je… Ulili su mu noću ti tamoni strah u kosti i on je morao ići odatle.“

Huka je tiho jeo i uz dedinu priču, koju je ovaj ko zna koji put u svom životu ponovio, vraćao se današnjem susretu sa igumanom.

***

„U roku od nekoliko dana otac Đorđo je Huku dva puta zatekao kod manastira. Danas ga je uhvatio kako stoji naspram onog prozora i čeka da ona izađe, da je vidi, čeka da mu nešto padne napamet, da nešto uradi. Čeka da mu dođe ona njegova pamet i da uđe i ukrade je. No, prije nego to učini on je morao da ispita tačno gdje se gluhonijema Grobarka kreće i gdje je iguman u koje vrijeme, i kada je Đurđina sama. Sada je Huka planirao krađu.

Eto tako je juče tu stajao i kovao plan kad izbi iguman otac Đorđo otnekut iza leđa mu“, ispriča im Svjedok.
Huka je stajao naslonjen na hrast i geldao u manastir.

„Pomoz’ Bog, Huka?“

„Bog ti pomogao igumane“, uzvrati Huka, zatečen, neprimjetno zbunjeno.

„Kako vršidba kod vas ide? Ima li umora?“, nastavi iguman.

„Hvatamo lijepe dane, pa i ima“, ogovori Huka i krenu.

„Kraticom ti je ovuda lakše do Crništa, je li?“, dodade.

Huka osjeti tihi popov prijekor, ali mu ništa ne odgovori. Samo krenu uz stranu dok ovaj za njim osta da gleda.

„Imao je on snage i tri puta do Crništa i bez kratica i odmora, ali ga je tu privlačilo to biće iznutra. Vuklo ga, vuklo i dovuklo. On je tuda morao, kud god da je krenuo ili kud god da je pošao tim puteljkom pored manastira je morao. Odlazak u vodenicu i vraćanje tim putem pored manastira je bio poseban čin za njega. Ni sam nije znao zašto baš tada, ali upravo tom prilikom se najviše nadao da će je tu sresti. Huka ju je tada tako silno osjećao u sebi, iako je ona bila iza sto zidova. I svaki put bi poslije toga legao na onu svoju stijenu i sanjario je“, reče Svjedok.

„Nema je danas, ni juče je ne bi, ni prije tri dana, ne, a ja, Bože Svevišnji, je ne mogu sve više bez nje“, prošaptao je Huka. „Bože dragi, oprosti mi, ali ja ne mogu a da je ne tražim, ne mogu da ne oblijećem oko te kule koja je skriva, i u ovom mom svirepom bolu dok naše duše sanjaju ljepotu onozemaljsku, kao da duhovi zla oblijetaju okolo i ne daju nam da se volimo…“

„Nema je, nema, a ja je ljubim živo i žarko, sjenu joj sanjam, dušom je dozivam, prizivam srcem i grlim i ljubim sebe umjesto nje. Oh, varko, varko živa, oh ženo kamena siva, što te sretoh, što te usnih, što za tobom sada jadan ludim… Tako bi otpjevao pjesnik Hukin osjećaj, tako kada bi vidio samo tu snagu čovjeka koji se gube u nevinim plavim cvjetovima što su se njihali u njegovim žudnim pogledima na vjetru, na kamenu.

„A da li je Đurđina osjećala njegov nečujni bolni i božanstveni zov?“, upita neko iz mase.

„Vidjela bi ga ona često kako tuda pokunjeno prolazi i pogledom je traži. Primjetila bi ga slučajno, kao da je nešto tad povelo prozoru da ga vidi, da ga ugleda kroz onaj otvor, kroz koji je sve češće pogledivala, gubeći se u nebo, koje nije imalo granica. ‚Koja sloboda… Bože, uzmi me gore…', šaputala je molećivo tad tu rečenicu, i ponovila je na hiljade puta“, dodade Nevidljiva i kao da bi ona pozvana da odgovori:

„Vidjela je ona da taj česti prolaznik nešto traži. Ona je uz pomoć Grobarkinih napitaka bivala sve više i u ovom svijetu. Postala je sve svjesnija sebe i okruženja, iako nije nikome to željela još pokazati. Njom je već od Đurđevdana polako tekao njen zaustavljeni potok.“

JESTE LI PROČITALI OSTALA POGLAVLJA?

 

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak