Čitajte roman “Karakondžula” na Diwan online: Susret – četvrto poglavlje

Književnica Bisera Boškailo je našem Magazinu ustupila pravo da objavimo njen novi roman “Karakondžula” u djelovima.

Čitaoci Diwan online imaju priliku da svake nedjelje čitaju po jedno poglavlje iz ovog romana koji je u 2013. godini dobio nagradu izdavačke kuće “Bosanska riječ” za knjigu godine.

Bisera Suljić Boškailo: Karakondžula

Bisera Suljić Boškailo

Danas objavljujemo četvrto poglavlje romana Karakondžula.

4. SUSRET

Sa izvora to dolazi: „Aaa…lallalala… allaaallala…lalallaaaaa nananalalalaaaaa…“. Čuješ li taj glas koji se stvara u tananim odajama duše i izlazi na njenim krilima da leprša po dolovima – put neba?
Djevina je to pjesma.
„Stakverulah… Da ovo nije izvorska vila?“, prošaputa Zilka kad se primače česmi i vidje tog stvora Božjeg što je sjedilo na kraju drvenog izvorskog korita i raspletalo kose, napajajući se svojim zvucima, pa i onda kada je Zilka spuštajući testije, kleknula i sama pored česme gledajući je zatečeno kroz roze ojce, već dobro dotrajale joj šamije. Poluotvorene usne su se lijeno pomicale sa lalanjem i samo je rijetki treptaj dugih trepavica odavao živu ženu.
„Ti mora da si ta iz manastira?“, doviknu joj Zilka, poturajući pod mlaz vode drugu testiju. „Bože, kako si samo lijepa… još ljepša nego se priča…“, dodade izgubljena u ljepoti ove blijede žene sa kestenjastocrvenom valovitom kosom što se po zemlji rasipala. Haljinka od crne svile činila je tako vanzemaljskom, nestvarnom u tom nevinom joj smiješku pomiješanim sa svjetlošću ljeta.
Umjesto odgovora ona je samo zaustavila svoje lalanje koje je sada kažiprstom počela crtati po vodi u koritu.
Zilka joj se primače i sjede na drugi kraj drvenog korita. Osjećaj srodnosti sa tom ženom izbaci joj čep sa oborene testije i iz nje krenu da curi muka – tajna koja se nikada nikome nije otkrila sad je potekla:
„I ja bih tako rado pobjegla daleko od sviju, i bila samo još Njegova. Ali, kod nas nema, kao to kod vas manastira i takvih mjesta gdje se žena može skrajnuti i predati se samo dragom Bogu – Onom gore što te čeka, što je sa tobom i nikada te ne napušta i ne iznevjeri…“
Zastade. Skazaljke pogleda im se sustigoše, prije nego sekundara krenu dalje svojom putanjom. Djeva u crnini tad spusti svoj pogled k vodi, a Zilka uzdahnu:
„Uhvatila je i mene… I pustila me da se kao živi mrtvac borim sa svojim životom… Znaš… to stalno nadmetanje sa sobom… da se ne odmoriš ni sekunde od tog osjećaja, nego da mu stalno podmećeš svoja leđa i da ga teška i nevidljiva tegliš – i nikom ne dozvoliš da sazna kako ti je, nego da se u ponosu svom nosiš sa tom halom… tom aždahom…“
Sada se malo zagrcnu. Progunu, približi joj se, unije u lice, pa zašapta:
“To je krvoločna neka borba sa… Aaahhh! I to je neko nazvao ljubav… Hee! Ljubav?! To je džehenem ovoga svijeta. To je cijepanje duše – čerečenje utrobe – razbijanje mozga… To je gore od Karakondžile koja davi u snu čovjeka ga dok mu duša ne pihne i na nos i na usta…“
Žena u crnom podiže pogled sa vode, pogelda nekako kroz nju i uspavano prođe preko pramena duge kose mokrom rukom. Zilka zasta i zagleda se u te zelene oči, pa nastavi:
„Znaš iste smo… I ja sam tako voljela… No, sada se ne sjećam više ničega, sem te muke i toga da sam ga nosila posvuda u sebi, onako velika i teška i osim njega nizašta više nije bilo mjesta u meni i mom mozgu. I sve je bio on… Sve te podsjeća samo na njega. Kud god da se kreneš i šta god da uradiš, on je tu… on… Posvuda on… Bože mili! To je godinama trajalo. Sve do onog momenta kad sam čula da Nizamu voli i da hoće da samo nju oženi. Deset godina je mlađa… Ah! Tad je on umro u meni. Tad je naišao plač – ne za njim, neg za mojim jadnim godinama. Ukrao mi je vrijeme u kojem sam mogla da rađam. Istrgao mi je srce iz života…Haah!…“, poviknu Zilka i neki naboj gnijeva joj se na licu ukaza.
Stiskala je ivicu drvenog korita i nije osjećala da tim jakim stiskom sebi nabija bol:
„Mene ništa nije moglo u ničemu da zaustavi. Posebno u učenju dova. Voljela sam to otkako me brat naučio da čitam tu svetu knjigu. Nije ništa moglo da me na tom putu spriječi da ne idem dalje… Ali, on se zapriječi… I ništa više nisam mogla da zapamtim… I na namaze sam posve zaboravila…“
Zastala je opet, pognula glavu i šutjela neko vrijeme. Vidjelo se da je prilazila sve bliže ključalom izvoru svoje muke, odakle je morala zahvatiti golim rukama svoj jad. Počela je da stisnutom pesnicom kucka po drvetu, kao da svoju muku zakucava u njega, prije nego je ponovo skupila snage. Stiskala je ivicu stogodišneg balvana kojem su ljudi izvadili utrobu i naprvili od njega korito za vodu iz kojeg se stoka napajala.
„Hee! Ja nisam htjela niti jednog muškarca više da vidim. Svima koji su me prosili nalazila sam mahane. Jer, ja sam tražila momka po njegovom kalupu, po njemu, po onom što sam ja stvorila od njega… A on je bio od šejtana postavljen kao provalija životu, kao ogroman kamen koji će me zaustaviti na pravom putu… I jedino što ti je ostalo je da se pitaš što je to moralo da mi se desi? Da baš mene strefi ta nesreća! Zašto Bože, kad nisam nikome ništa nikad nažao učinila? O čemi se tu radi?! O čemu se radi, Bože?! Pitala sam često i jutrom i po noći, i godinama…“
Zastala je. U grču usana se vidjela borba sa teretom koji je izvlačila iz sebe:
„Kasno sam shvatila da sam sama kriva… Ja sam ga stvorila u mozgu kao savršenstvo i mogli su svi da crknu oko mene i da mi ga otkrivaju, da mi pokazuju ko je, ali ne… Kad ti otvaraju oči oni su ti tad samo dušmani – svi koji su htjeli da mi pokvare tu sliku koju sam o njemu stvorila bili su mi neprijatelji. Valjda je to tako kad te uhvati ta sila koju ljudi zovu eto ljubav… E ja sam sve škole svijeta završila na toj jedinoj ljubavi; na tim snovima, pogledima, čekanjima, susretima…
Kad smo bili djeca, bivalo je tako, da ako nas nema tamo gdje treba da se vidimo, onda bismo se izbezumljeno tražili, sve dok se ne bismo našli… A onda bismo oboje pošli svojim putem, bez da jedno drugom damo znaka da nešto jedno drugom više značimo…
On je dolazio pod moj prozor, stajao neko vrijeme tu samo da mi dokaže da je on tu – da ne nalazim nekoga jer me on čeka… Razumiješ? Da ti stvori sliku da pripadate jedno drugom i da ti ostavi zagonetku. Zadatak da ti ostavi – zadatak da ga čekaš…“
Ućutala je i stavila ruku na usta, gubeći pogled u daljinu:
„Onog dana… Promijenio se… Izbjegavao me… iako sam ja pokušavala da budem ista. Mogla sam da mi drhti i uroba i duša i da umirem, ali ja prolazim pored njega onako uzdignuto, hladno, ponosno i još sa osmjehom… A ovamo sve kleca u meni, puca – umire za njim…
I sve više mislim da mi je učinjeno, da sam nagazila na krvav sihir. Jer ta takva tegoba, ta tajna skrivena ljubav… ne može to tako da boli. Ne, ne može… Bože, bolje je čovjeka grom da strefi nego to, bolje je da sa litice u Crnu rijeku skoči, u Zli Fir da se utopi, bolje nego to. To ti isisa tako mozak, iscijedi tako dušu, izdrobi ti srce…“
Isposnica je tad pogleda i one kao po dogovoru, u duetu, počeše kažiprstom da prave kruziće po vodi u koritu – jedna s jedne, druga sa druge strane drvenog korita. Krugovi su se širili i spajali im sudbine:
„Kako mi je žao godina! Kako to da mu halalim?! Tolike godine misliti samo na njega i čekati ga… Izgubiti tolike godine – izgubiti najljepšu mladost. Da misliš tolike godine samo na jedno; i dan i noć i gdje god ideš, i šta god da radiš, da je sve samo on… Bože moj! To ne bih poželjela nikom, ni krvniku svom…
A sve to ne bi bilo tako da se on samo oženio. Ali, on se za moju nesreću nije ženio i… Time mi je ostavio poruku, zagonetku koja se sa mojim željama podudarala… Mislim to da smo jedno za drugo stvoreni…
Hee!… Nema tu muškarca, nema muška u muškarcu kod onog koji ide tako na mozak žene… Da sam mu dao Bog dala to parčenče tijela kao i druge… možda bi mi bilo lakše. Sama bih riješila svoju sudbinu i znala bih gdje pripadam…
Heej, jadna ja! Ali, ne ja sam čekala da me zaprosi i stvarala ga tako bez mahane. I uvijek mislila da me on takav voli… Ja sam ga u sebi onako stvorila kako meni najbolje pasuje, kakav mi treba, pa kad bi slučajno prošao pored moje kuće putem, kuda svi prolaze, ja sam mislila da je prošao samo da mene vidi i srce bi mi zadrhtalo, i ja bih tako u tom osjećaju i tim mislima živjela danima. Pa i kad ne bi tuda prošao ja sam mislila da je to znak da me voli i neće da ovuda prođe, samo zato jer mu ponos ne da. Iz ponosa neće da ja primjetim koliko me on silno voli. Eh. Uzdizala sam ga, kovala u zlato… A on je bio samo jedan jado… Jednom mi je rekao: ‘Kad ti ja odem, ti nećeš moći više da živiš. Crknućeš bez mene!', rekao mi je tad i vriskao u smijehu i sreći zbog toga. I kao da mi je tad ukleo i ostavio da u to vjerujem. Kao da je tad posijao u meni tog šejtana da mi ne da da živim, nego da lupa po mojoj duši i dan i noć…
I nije mogao niko da mi priđe ni blizu. Ne dam se više – hoću sad i ja da trujem. ‘Ti srca nemaš', kaže mi mati kad odbijam posljednje prosce, jade neke, a ne zna da sam ja ranjena i da sad samo mogu da ranjavam, jer je on od mene napravio zvijer i ja više ne dam srce, ne dam lijepim osjećanjima… Ne mogu sada da pripadnem nekom starcu, ili udovcu ili bogalju… Kako kad moju mladost nije još niko mladošću uzeo!?… Kako mi je samo teško što sam dala tolike godine i što nisam povukla ranije liniju… Kad shvatiš gdje ti je vrijeme otišlo… u toj borbi s nevidljivim, u samom čekanju…
Kad sam čula za Nizamu… he, žensko…. Tad sam i snove, i javu, i sudbinu… i sve sam pokušala da natjeram da mi se promijeni. Čak sam u gluho doba molila, ili između jacije i ikindije, ne znam ni koga sve od sila, molila da mi pomogne i da mu se osvetim. Bacala sam krupnu so u vatru i govorila čarke: ‘Molim sve sahbije ovog svijeta da mi pomognu i kao što ova so gori, crni i puca, tako crni i puca sin te i te, ako ne dođe da vidi mene, Zilku, kćerku Seliminu, dabogda crko, dabogda puko…’ Eto, i to sam radila i protiv Boga hilila… Stavljala sam u crvenu krpu šećera i na to dvije noći spavala i devetnaest puta izgovarala: hube, hube, hube, vere, vere, vere, birevhil, emsali vesvalji valjidin. Ako znam šta to znači, Bog me ubio, ali to mi je rekla Sadka da pomaže. Dala sam mu onda taj šećer da sa kahvom popije, kad je sa Jukom prije nekoliko svratio. Ne znam šta mi bi da ponovo zadirem u rane kad već dobro znam da od nas nema ništa. Ali, eto, uradila sam to…
Uoči Đurđevdana sam ispod jastuka stavila tri zalogaja hljeba, malo soli, peškir, ogledalo, češalj. Kažu treba to, jer peškir mu je kao put, ogledalo kao sunce, češalj ćuprija koju mora da pređe da mi u san dođe. I tri puta sam rekla kad sam to postavila: ‘Nijet činim Allahu se molim da mi na san dođe onaj ko mi bude suđen da zajedno pojedemo hljeb.’ I nadala sam se opet njemu. Ženska pamet nikada ne nauči, iako mi je dan prije toga rekao kako je onda pogriješio, te kako me moli za oprost. A ja budala mu otvorim srce i kažem da ga volim… Bože, što mi to trebade da mu priznam, da mu se još više otkrijem? I od muke sam se bila tako razbolela da su se borili za moju ubijenu dušu… koju nekako spasiše… Hm… Spasiše? Produžiše samo moju muku. No, moram priznati da mi je bilo poslije lakše. Valjda kad kažeš nekom šta osjećaš, ti time sebe ozdraviš…
No, žensko ne oprašta lako… I u toj muci nisam zaboravila da stavim te zalogaje i da vidim šta hoće sudbina dalje sa mnom. Bila sam i te noći bolesna i u vrućici i trabunjala sam svašta, ali on se tad nije pojavio u san. Vidjela sam samo sebe kako šumom trčim i vičem i dozivam dok Crna rijeka kao podivljala raste i raste i penje se sve do našeg Crništa, našeg crnoga, prokletog mjesta; ne bi mu čovjek dao tako ime da nije crno i prokleto. I mi sa njim…“
Tu je umukla. Sedjele su obije tako kao dva kipa na izvoru i nisu se pomjerile ni onda kada su primjetile da im se Grobarka primakla s punim rukama ljubičastog Verema. Tek kad se zakašljucala, i dohvatila isposnicu za ruku, Zilka se vrati realnosti. Ustala je stavila jednu tetestiju na glavu, a druge dvije uzela u ruke i krenula. Okrenula se poslije nekoliko koraka, i vidjela kako starica niz stranu za ruku vodi.

***

„Taj ljetnji dan je bio kao stvoren za ljubav. Sve je bilo zrelo i spremno za taj čin koji se osjećao u vazduhu, u povjetarcu koji je vreo pirio i uvlačio se u srca“, reče Ljubljena i uzdahnu.
„Huka je tako silno osjećao tu havu. U naboju osjećaja što su sve više bujala i huktala u njemu, potrčao je niz Strmik, dole k manastiru. Kao nikada je osjećao u stomaku da je bio riba na udici ribara koji je ovaj izvukao iz vode, a ona se još zadnjim atomima snage brani i bartaga uhvaćena u svojoj sudbini. Bolela ga je danas tako duša i on je morao bezglavo njoj, uhvaćen u mreži svoje neobuzdane želje da je opet vidi, makar kroz zid“, dodade Nevidljiva.
„Od onog Đurđevog dana Huka je morao pored manastira da gotovo svaki dan prođe; pa i kad bi trebao do Popovića ili Vilija, Čarovine ili vodenice, i kada ne bi, on bi se našao poslom, u nadi da će je opet sresti. Znao je da će i ovaj ljubomorni kamen što je za sebe čuva pred ovom muškom silnom željom popustiti. Moraće te bijele zidine zadrhtati i iz svoje tamne utrobe je njemu prepustiti, jer on je od njihova susreta po svuda sa sobom nosi. Ona mu se uvukla na Đurđevdan u utrobu i on je od tada samo za nju živio i tom se nije mogao oduprijeti. Kada biste ga vidjeli shvatili biste da on milom nije tako ludo išao u potragu za njom. U lov na žensko, kao ranije što je činio. Ne. Bilo je tu nešto jače. Lovac je ovdje bio ulovljen. Gonič je bio uhvaćen“, nastavi Ljubljena.
Huka je izgubljen u osjećaju žudnje, želje da je ugleda učogorno čekao i tetrijebio u zidine, naslonjen na hrast, naspram one faše u zidu manastira.

„Kako se samo kamen otvara pred njegovom žudnjom i pokazuje mu je. On je vidi kako ga ona sada otuda iz mraka gleda. I to je bilo neko ispunjeno zadovoljstvo“, reče Svjedok.

„Zato je Huka vraćao često odatle domu u tom osjećaju da ga je vidjela i da se tim susretom kao i on srećom napojila, zadovoljila i ona ono nježno u sebi. No, to ga je kratko držalo jer ona mu je rasla u duši, sa minutama bivala sve teža i teža i teža. I samo u njenoj blizini on je mogao otovariti i malo odahnuti“, reče opet Ljubljena.

„Osjećao je on to kao teške čini koje su na njega bačene i ponekad je čak mislio da bi trebao Mula-Ćori, koji mora da mu je prošaptao neku svoju i začarao, jer on od onog dana kada ga je posjetio nije bio više on. No, kad bi pomislio da nje nema i da bi je se tako odrekao, on je odustajao od te namjere. Ne, on ne želi ipak da je zaboravi. Hodža mu može samo pomoći da je osvoji, ako može, ali drugo ne… Ama ni to mu ne treba. Ako sam ne mogne da je osvoji, onda on nije Huka, mislio je tako i odustajao od posjete Mula-Ćori i nastavljajući tako da živi nekako pored sebe. Kao da mu je tu kod manstira ostao duh i on ga je jedino mogao tu na tren ponovo imati u sebi. Sve što je bilo van tog kruga bilo je prazno i Huka je osjećao u svojoj svijesti samo nepoznati svijet gdje je vladala sila koja se zvala želja, žudnja – ta silna ljubav koja je bila nadnijeta nad njim poput crna oblaka iz kojeg sijeva i grmi dok ga vjetar i oluja nose tamo-ovamo. Huka je bio kao niko jak, pa je i to nekako podnosio, jer je znao kad je ponovo vidi, biće zadovoljena ta živina u njemu i on će moći ponovo da počne drugačije da živi. Znao je da, ako mu se pruži prilika da je ugleda, ona će biti njegova. Jer, koju on nije mogao osvojiti? Samo treba uhvatiti priliku, kao onu koju je ugledao prije nekoliko dana, kada je vidio otvorena vrata manastira“, ispriča im Svjedok i oni otvoriše ispred sebe još jedan događaj.

Huka je pomislio je da mu je šansa s otvorenim vraima otvorena i krenuo je njima. Ušao je unutra. Vani je svjetlost bila tako jaka, da ga je mrak posve zaslijepio. I dok su mu se oči borile za vid, naletio je tako na oca Đorđa koji je smijući se iz mraka progovorio:

„Huka, da se nisi izgubio? Ili ti trebam?“
„Trebaš. Tražim…“, zamucao je.
„Evo sad ću ja. Sačekaj me na klupi ispred…“, reče i zagrlivši Huku isprati ga do vrata.

Huka se još jednom za sobom okrenu, ne bi li je ipak ugledao u toj tami. Ali zidine su bijahu žive guje koje ljubomorno čuvahu princezu koju je Huka izgubljen tražio. I tek kad je otac Đorđo izišao iz manastira i pošao njemu, on se sjetio da mora da izmisli priču zašto ga je trebao.
„To se ti vratio iz vodenice?“, prvi započe iguman.
„Jesam vala“, slaga Huka.
„Ona kako čujem dobro radi i neprestano je u pogonu. Ove godine je dobro svima rodilo i biće još veće gužne i navale. Ali, hvala Bogu što je rodilo, pa samljeće se…
Huka to potvrdi glavom, ali mu ni sam ne znajući zašto izletje:
„A kako bi bilo da meljemo i noću?“
Kao da tu rečenicu neko drugi iz njega progovori.

Otac Đorđo se trznu i pogleda ga dublje u oči i u nevjerici se krajičkom usne nasmijašivši, upita: „A ko je taj što bi noću smio mljeti u vodenici?“

Kad ugleda potvrdni osmjeh na Hukinim usnama on uzdahnu i zamišljeno nastavi:

„Narod svašta priča. Ali, svega se događalo, i kod nas i kod vas. Nepisani je zakon, da se noću oko vodenice ne treba motati… Ima tu nešto. Ja ne znam šta bih tu dodao, ali narod zna… Sigurno u tome ima i istine.“

Iguman podiže zatim dlanove, kao da nebu pitanje pruža, ućuta, i pogleda u Huku, da čuje i vidi šta ovaj misli. Kad je ugleda njegov pogled kako kroz njega prolazi, on nastavi:

„A zar bi se ti, zaista, usudio u vodenici prenoćiti? Ja znam da si ti najjači i da ti se niko u snazi ne more meriti, ali sinko, zle sile su čudo. Ne treba ih potcenjivati. Ja lično ne verujem u te priče što kolaju o Karakondžuli, o toj nemani što se ovih godina oko naše vode mota, kako narod priča… Ali u đavolja posla se ne treba petljati. Bojim se, sine, da ni tvoja snaga to ne bi izdržala. Predložio bih ti da se ne upuštaš u tu rabotu. Dok se može za dana mljeti, mljećemo, a što ne može, ne može se.“

Huka je ćutao.

„Ma, ko njemu šta može?! Pih, Karakondžula?! Šejtanka! Priče kojom se plaše mala djeca. Pa i da je istina da ta lijepa jadnica koja nema mira na onom svijetu ljude noću zasreće i jaše, šta ona njemu i njegovoj snazi može?, mislio je, i sad čak poželio da se uhvati u koštac i sa tim izazovom, sa tom čudnom nemani. Poželio je sada tako da se susretne sa njom. Da je pobijedi. Da se o tome po svijetu priča…“, dodade Nevidljiva.

Otac Đorđo ga je posmatrao i kao da je vidio njegove misli. Nije moglo da se na Hukinom licu ne primjeti igra te čudne sjene: „Neka ti je Bog na pomoći, sinko“, reče i ustade, isprativši ga do puta k Crništu, tapšući ga po ramenima u taktu kojim mu je govorio, nemoj više ovuda, okani se ovog puta…

„No, Huka je prolazio i dalje svakodnevno pored manastira, vrijebajući svoju šansu.
I danas je isto tako došao do manastira, naslonio se na hrast i gledao k tom dvoru koji mora osvojiti. A kameni bedem mu je danas izgledalo kao nikad čudan – tih i prazan“, reče Svjedok i oni otvoriše ispred sebe još jednu scenu.

Vrata manastira su bila zatvorena i ljetnja vrućina se igrala po njima svojim zlatom. Huka je kratko zastao ispred njih i uzdahnuvši, prohitao uz put, onako kao da bježi od nečega tu nevidljivog i opasnog.

„Danas on nije imao nizašta ni kap snage u sebi i samo kao da je čekao da prođe i ovaj dan.
Ramazan je pri kraju i do danas je Huka svoj post nosio bez tegobe, nije osjećao ni žeđ, ni glad, iako je kosio, ali danas je bio i žedan i gladan i jedva je čekao da padne mrak, da se iftari, i baci u san. O tome je Huka razmišljao dok se pognute glave penjao kroz bukovu šumu k Crništu. Danas mu je nekako duh nosio tijelo i on je bio u drugom stanju života. Ima to – ono kada čovjek ne osjeća da može da upravlja svojim tijelom i kada ga nose neke sile u sebi – stanje kada ti duh dobije tijelo, a tijelo izgubi duh. E tako se i Huka sada osjećao dok je hodio po šarama sjena drveća, da nije čak ni primjetio da su mu se u susret približavale dvije prilike“, nastavi Svjedok.

Huka začuo kako koraci nedaleko od njega lome suhe grančice podiže lijeno pogled sa zemlje. Kao da je ugledao priviđenje; Grobarka je išla naprijed, a isposnica rašćupane kose sa njom. Zastao je, ukopao se, prislonio na bukvu, skrajnuo im se sa puta. Starica je prošla pored njega pogledavši ga ispod oka. Za njom se isposnica vukla. Kod Huke je zastala, pružila ruku k njemu i dotakla ga ovlaž po pasu. Ukočio se. Nije disao. Presjekle su mu se noge i on je tako naslonjen izgledao kao gromada koja bi se, samo da je neko sada dotakne, rasprsnula u paraparčad i jedino bi ostale njegove oči koje su bile sad zakovane za njene. Starica je osjetivši da je isposnica pored njega zastala, povrati unazad, dohvati je za ruku i povuče za sobom. Isposnica krenu za njom, ali njene oči ostaše priveznane za Hukine.

„Gromovi su se sudarali u njihovim pogledima. Koja samo privlačnost energija! Koja je samo sila tu tad buktala! Bože! Koji samo nerazumni spoj. I ne samo da je on bio slijepljen za nju, nego je i ona bila za njega, tako da je čak i kada je odmakla bila i dalje okrenuta njemu. Vidite li kako je njena ispružena ruka bila kao veo koji se vukao za njom, sve dok nije zašla za krivinu?“, zaneseno će Ljubljena.

Huka se tad još jače nasloni na bukvu. Bio je u stanju nepomjeranja.

„Eh, da je on bio sad onaj jaki Huka, i da ga ona nije ovako začarala, znao bi on šta. Dohvatio bi on nju za tu ispruženu ruku, nakrkačio je i pobjegao sa njom uz šumu, ili niz tu urvinu. Grobarku bi on nekako sredio… Našao bi on načina i za nju. Ali, eto nekako mu se sve umrtvilo danas i kad je vidio on nije bio sposoban ni da stoji, a kamoli da se bori za nju i da je silom povuče. A tako bi je naslonio na bukvu, i skidao zubima dio po dio sa nje. Gore na svoju stijenu bi je odnio i kleknuo kao ispred gorde Vilogorke koja je izbočila ponosno svaki svoj dio, pohotno se nudeći na ljetnjem povjetarcu, onako moćno se dajući, svjesna svoje ljepote koju posjeduje, dok bi on kleknuo ispred nje, zatvorio oči, dodirivao joj latice usnama, penjao se do vrhunca sebe, grabio je na najgrublji način, oborio ispod sebe, ušao u novi svijet, i pao sretan poslije pored nje. Ili bi je ovdje na bukvu naslonio, zadigao joj haljine… Ljubio bi joj koljena i posvuda bi je otimao od sviju i svega“, nastavi Vođa i svi ga posmatraše nekako zanijeto, ali kad čuše ono Hukino „Ohhh!…“ i ugledaše kako se stiskao o bukvu gotovo zadovoljivši taj tako jako rijetki osjećaj koji ga je sada svog prožimao, oni se još više začudiše. Čuli su sada svi ono što je Huku upozorilo, što mi je možgom prohujalo:

„Ramazan je, ne griješi se!“
„Uh!“, prošaputa on, strecnu se, tjerajući od sebe te griješne misli. Ali što ih je više tjerao i htio biti u ovom svetom danu čistiji, sve više je nešto tjeralo u njemu taj nagon da se do kraja zadovolji. Nije znao šta da radi i počeo je da trči uz stranu, da pobjegne od tih šejtanskih podvala, da se otme toj sili.

„Ali od sebe i svojih misli se nigdje ne može, i on je i dalje na razne načine otimao od stare Zore, nosio je, ljubio, volio. Od sebe i svoje jake želje isto kao od nesreće on danas nije mogao utjeći“, nastavi Svjedok prije nego je Huka zastao i stisko svoju glavu koliko je jače mogao. Drhtilo je sve u njemu. Tijelo mu se treslo u užitku, kao nikad. I izgledalo je da što je više znao da je zabranjeno, da kvari time post, to ga je više tjeralo na taj čin grijeha. Udarao se pesnicom o prsa, šamarao sam sebe da dođe sebi, branio se, ali tom osjećaju kao da se morao predati… „Aaaaaaaaaj!“, vrisnuo je.

„Hm, jado, kad imade priliku što je ne iskoristi, već napuni gaće“, prošaputa prekorno kad dođe malo sebi, i kad shvati kakvu je propustio priliku i životni momenat. Od muke je dohvatio podeblju granu i tako je skršio, prije neg krenu da trči uz šumu, bijesan, ali i zadovoljan i sretan.

„Sad je makar saznao da ova njegova vila zna da pobjegne tamnim i hladnim zidinama manastira, pa, ako je danas izašla iz njega i otišla tako daleko, hej krenula njegovom Crništu, ona će to opet uraditi. Ona ga je danas tražila. U to je bio siguran. Jer, zašto bi krenula k Crništu? Ona njega voli i ne može bez njega da živi isto kao i on bez nje. Sad on zna kud je njena putanja, mislio je penjući se k svojoj stijeni“, objasni Svjedok, iako je svima to bilo jasno.

„Ona je kao ovaj nježni cvijet plavi“, reče Huka kad se ispruži po svojoj litici gdje se cvetuljak na povetarcu ljuljao u zalasku sunca. Ubrao ga je milo i kao da je dodirivao nju prinio ga usnama, poljubio, prljiljubio između usnica, i ostavio ga tu da se gnijezdi, doirujući mu vrškom jezika nevine latice, dok je plavičak mirisao na vjetar uzdrhtali, na sunce žarko, na nebo slobodno, na ljeto zrelo, na nju, nevinu i zrelu, na slatkiš u sebi… Huka je opet u sanjanju tu gotovo i zaspao, tu na toj svojoj litici.

„Hej!“
Huka se trznu od dodira ruke na njegovom ramenu i ugleda Juku. Nasmija mu se onako sanjivog pogleda.
„Ne idi više dole. Ne idi onim putem. Ono je mjesto začarano… zbog one svetinje. Ne prolazi onuda više“, poče da ga preklinje Juka jer je znao svoga prijatelja, jer mu je znao sve.

„Juka je bio prvi koji je vidio tu njegovu smutnju i slutnju, tu začaranu tamu i izbezumljenost razuma“, dodade Svjedok.

„Hm…m…m…“, osmjehom je Huka to htio ublažiti. „Sreo sam je opet. Dodirnula me… Ruku mi pružila… da je izbavim hoće…“, prošaputao je sanjivo.

„E moj jado“, prošaputa Juka vidjevši ga ovako nemoćna i jadna, pa dodade kao za sebe: „Ali šta i ti tu sada možeš? Ne bi ti to radio da ne moraš. Znam ja da ti sad to moraš, da moraš da ponovo vidiš to lice i taj njen prkosni, mirni, duboki i izgubljeni pogled“. Juka ja to izgovorio kao nikad tako saosjećajno vidjevši sebe u Hukinim vodenim očima.

„No, Juka nije ni deseti dio tog Hukinog osjećaja znao. Da je samo mogao dokučiti koliko bi samo nemira Huku uzdrmalo kada bi se približavao tom kamenom dvorcu, on bi mu i dan i noć učio dove. Na svakom namazu bi za njega molio Boga. Da je znao da Huka u toj svojoj muci i sada leži na ploči svog krša i čeka da ga pozove ona vila i da krene niz liticu za njom. A možda i ne bi krenuo, možda je samo čeka da se uvjeri da li bi sad pošao za njom, kao onda kada je krenuo zaveden. Ili bi joj pokazao svoju snagu i jačinu? Odbio bi je. Da. Rekao bi joj: ‘Hej, ali ja sam Huka Morić! I ja sam našao ljepšu od tebe!’

Ali vila mu se nije pojavljivala. Kao da je i ona osjećala njenu nemoć i tu njegovu nadmoć. Nije se pojavljivala ni onda kada bi izvadio iz džepa ogledalce i blicao sa te visine po dolovima i šumama, potocima i ravnicama želeći da po svaku cijenu isproba sebe i da ponovo zakorači u onaj osjećaj koji je jednom imao i zbog kojeg je gotovo odletio niz liticu, da ga nije Juka spasio. Ali ta svjetlosna zla prelijepa vila mu se nije više pojavljivala“, nastavi Svjedok.

„I vila se prepala moje snage i nema je više“, reće Huka šapatom Juki.
Juka mu se tako gromko nasija.
“Pa, naravno da je nema više. Onda ti je hočko malu kaznicu priredio i šapnuo ti jednu da ti se mozak zavrtjeo i onako pamet izgubio. Zato je to onda bilo tako… Njegova Džinka i njena vojska od devedeset i devet joj drugarica šala nije…”
„A tvoja Minka je li šala?“
„Ja sam sretan sa njom, iako… ne znam šta da uradim da joj se huja sa majkinom podudari. Ali, valjda će se navići i one jedna na drugu. Kad zakmeči u kolijevci i one će biti dvije u jednoj… A ti i Nizama?“
„Ah… Još mi je rano, još sam ja mlad…“
„Zbog njenog brata nećeš da je ženiš?“
„Ma ko traga njega. Može on dobit po nosu i…“
„A šta misliš da pobjegne kad je ne daju proscima?…“
„Nije žurbe… Uostalom, jesam li ja kriv što sam ga oborio i što sam jači od njega?“
„Mogao si ga i pustiti da te pobijedi.“
„Ja? Ne. Ja sam najjači i ja ne mogu da pustim slabijeg od sebe da me pobijedi.“
„E, sada čekaj godinama na nju…“
„Ah, pa tek mi je dvadesetsedma. Pa i ti si se tek oženio“
„Ali ja sam tri-četiri godine mlađi od tebe.“
„Kad dođe vakat, biće i to.“
„Ali tvoji se sekiraju. Majka me tvoja i danas molila da o tome popričam sa tobom. A, nešto i razmišljam ima i drugih lijepih cura…“
„Ima, ali znaš me da sam tvrdoglav i da ću uzeti ono što želim. Uostalom, ni Nizama me više ne interesuje.“
„Koja je sad?… Ne misliš valjda… na Manastirku?!“, povika zabezeknuto, kao da ne zna boj u Huki.
„Hm… Vilogorku!?“
„Ti si lud. Ti si posve lud. Tebi treba pisat pod hitno. Znaš li ti ko je ona?! Šta je ona?! Znaš li ti da ona nije na ovom svijetu?! Priča se da ne zna ni sama ko je i šta je… To ime što nosi dobila je ovdje kad je došla te olujne noći. Ni ime joj se ne zna, a kamoli šta drugo. Izgubila pamćenje…“
„Šta će joj pamćenje? Dovoljno je da zna samo za mene“, reče Huka, i poskoči sa svoje litice.

Juka primjeti odluku na Hukinom licu. Odmahnu je za njim glavom, i prošaputao Šehade.

JESTE LI PROČITALI OSTALA POGLAVLJA?

Facebook komentari

komentara

3 komentara na ovaj članak. Slobodno se pridružite razgovoru.

  1. Adnan Koljindar 22.11.2013 u 02:54 - Reply

    Duboka zivotna prica, tako stvarna kao da se dogadja upravo dok se cita…
    Ali, autorka treba obratiti paznju na RIJECI, njihovo znacenje, porijeklo…
    Ne kaze se ne PASUJE nego ne ODGOVARA. Fali, nedostaje tom romanu LEKTURA. Uopshceno gledano, kod pisanja knjizevnog djela koristi se bogatstvo domaceg jezika, a od stranih jezika se pozajmljuje samo ako u domacem ne postoji pogodna rijec.

  2. Adnan Koljindar 22.11.2013 u 21:07 - Reply

    Karakondzula je mitsko bice kod Srba. Usvojeno je od susjednog naroda Vlaha. Ustvari se zove Karakandzil, crna kandza, crna ruka.
    Kod nas Bosnjaka se rijetko javlja u narodnom vjerovanju i obichno zbog blizine Srba. Kod nas Bosnjaka iz sjeverne Crne gore, u prokletijskoj oblasti se javlja Kuljezdra, kojoj se pripisuju slicna svojstva kao Karakandzilu ( karakondzuli).

  3. Adnan Koljindar 22.11.2013 u 22:30 - Reply

    Citat:”Hej, ali ja sam Huka Moric. I ja sam nashao ljepshu od tebe.”

    Tako impresivna snaga slikanja i kazivanja ljudskog zivota! Na zalost, gramaticki neispravno.

Reaguj na ovaj članak