Čitajte roman “Karakondžula” na Diwan online: Svitanje

Književnica Bisera Boškailo je našem Magazinu ustupila pravo da objavimo njen novi roman “Karakondžula” u djelovima.

Čitaoci Diwan online imaju priliku da svake nedjelje čitaju po jedno poglavlje iz ovog romana koji je u 2013. godini dobio nagradu izdavačke kuće “Bosanska riječ” za knjigu godine.

Bisera Suljić Boškailo: Karakondžula

Bisera Suljić Boškailo

Danas objavljujemo deveto (posljednje) poglavlje romana Karakondžula.

9. Svitanje

Prvi pijetao se oglasio. Svitanje se razdvajalo od svoje crne ljubavnice. Huka je ležao na svojoj litici.

„O čemu se radi? Bože, o čemu se ovde radi?!“, čulo se iz Popovića i Đurđevice i Vilija.

„O čemu se ovjde radi?! Allahu dragi, sačuvaj nas!“, čulo se iz Crništa i Čarovine i Vidija i Čulija.

Narod se pokrenuo. I mlado i staro i djeca, svi su krenuli da vide čudo, da vide kud će njihov  manastir Đurđevica što sad nebom leti.  I trčali su svi za letećim manastirom uz povike: „Eno ga. Leti k vodenici…“

Odozdo se čulo muklo klapetanje vodeničkog kamena koji je kršio i jeo sam sebe jer je odavno samljeo svoje žito. U njegovom umirujućem bolu se do neba čuo njegov jauk.

„Huka je noćas mljeo u vodenici“, čula se Draga iz mase. „Šta je sa njim? Gde je?“

„Šta?! Huka noćas u vodenici žito mljeo?!“, povikali su začuđeno jedni u druge gledajući.

„Huuuka!?“, odlijegao je odziv.

„Hukaaa, Hukaaaa, Hukaaaa!“, dozivala ga je i litica, dok je narod vikao i jurio k vodenici.

„Nema ga ovdje“, rekoše kad ugledaše da je vodenica prazna. Gurali su se svi na vrata vodenice da vide unutra i da se sami uvjere da ga nema.

„Karakondžula ljudi! Ona!“…“, vrisnu Draga i oni za njom počeše vikati prepadnuto:

„Zeleni Fir, vidite li? Progutao je upravo nešto…“

„Vidio sam i ja kako mu u holovrk nešto upade…“

„Prokleta vodenica…“

„Srušimo je!..“

„Iz nje je i brašno prokleto i hljeb!…“

„Evo tokmak!…“

„Čekajte ljudi! Hoću da vidim gdje je moj sin, moj Huka. Hukaaaaaaaaaaj!“, povika Zećo i holovrljajući priđe vodenici. Ljudi mu se pomakoše da uđe.

Zećo uše u tamni kovčeg svog sina. Tražio je izbezumljno ne vjerujući ni svojim očima, ni svojim ušima. Okretao se u krug po mračnoj brašnjavoj vodenici. Pipao predmete, saginjao se iza bačvi, vreća, direka kao da je tražio svoje malo dijete koje se tu sakrilo. Na kraju je napipao nešto crno i svilenkasto. Izvukao je to velikim šakamai htio rastijeti da vidi šta je. Utom iguman dohvati brzinom svilenu crnu krpu i ote mu je. Stisnu je u svojoj šaci i neprimjetno ugura sebi u njedra, da niko ne vidi, osjećajući da je to nešto njegovo. Predosjećao je šta je moglo biti sa Hukom.

„Ne, njega nije mogla samo Karakondžula udaviti. Ne, od nje Huka jači. Moj sin je pored snage imao i vjeru i to mu se nije moglo desiti“, prošaptao je Zećo ocu Igumanu vidjevši ga kako krije tu svilenu crnu krpu koja je bila hladna poput zmije. I jedino ko je to crno skriveno u Đorevim njedrima primjetio bio je Juka. No, iguman sad povika:

„Karakondžula! Karakondžula je ljudi kriva!… Srušimo ovu prokletu vodenicu!…“

Zećo ga zaprepašećno pogleda i sagnu pogled.

„Da veća sramota ne pukne…“, prošapta mu iguman izvede ga zagrlivi ga iz vodenice.

Narod je krenuo da ruši vodenicu, ali kad se sjena letećeg manastira spustila tik na vodenicu, svi stadoše u strahu.

Juka je kleknuo bez snage tik ispred vodenice koja je zjapila zvukom slutnje prije nego se  začuo drhat polja i planine. Stala je jeka gore. Za visine okačen manastir je opet krenuo i  preletjevši preko njihovih glava iznad Zlog Fira, izbacivši nešto crno iz sebe.

Otac iguman se prekrsti i pade jaukajući na koljena. Masa je razgoročeno gledala čas u njega, čas u Hukinog slomljena oca. I svi su znali zašto Zećo kuka, ali zbog čega je otac Đorđo tako do neba vrisnuo, to nisu razumjeli.

„Karakondžula. Da. Ona je…! Srušimo ovu prokletu vodenicu!“, viknuo je otac Đorđo, a razjarena masa golim rukama počela čupati drveni krov vodenice i bacati luđački niz liticu u rijeku koja je još bjesnije primala i survavala  niz svoju urvinu k Zlom Firu koji je mirno u svojim dubinama primao sve.

„Srušimo je ljudi!“, vrisnuo je napokon i Zećo i uletjeo u vodenicu i počeo da baca sve po vodenici. Brašno je letjelo iz vreća. Ogromni ludi Muro je bijesan i lud počeo kao bijeli brašnjavi džin da lomi sve svojim ogromnim rukama. Taj maloumni, ali jaki džin je volio Huku jer je jedini Huka mogao da ga obori na zemlju. Taj takav junak je ovdje uništen noćas, shvatio je i on. Toliko je on razumio onako malouman, ali i to mu je bilo dovoljno da i veliki teški kameni točak vodenice sam podigne i baci niz urvinu k Zlom Firu gdje je kamen našao svoj mir.

Narod je bacao dijelove vodenice niz stijene Kapavice, a Zli Fir je primao u sebe sve što mu se bacalo. Kao kakva gladna aždaha. Na kraju je kad vodenice više nije bilo i kad se sve završilo, vodeni krug je zatvorio je svoj posljednji krug i umirio se, spreman na san i svoj mir, i samo su Kapavice sa stijena još zlo odjekivale kapajući sa kamena u vodu, poput suza žive vode nekad Bijelog, a sad Crnog vrela.

Narod je sjeo i gledao u daljinu.

„Hajmo ljudi!“, ču se iguman otac Đorđo.

„Kuda?“, upitali su se nijemim pogledom.

„Da se pomolimo Bogu.“

„Ali manastir nam je odletio preko Crne rijeke? Kako ćemo preko rijeke?“, upitali su šapatom i mrtvim i zabezeknutim pogledima. „Manastir nam je odletio u Čarovinu i vidite gdje se spustio. Na samom temelju džamije je sada naš manastir!“

„I šta je sada on – manastir ili džamija? Čija je to sada božja kuća?“, povika maloumni Muro.

„Božja kuća je božja kuća! Čija će drugo biti“, vrisnu iguman i zajeca. Spustio se na zemlju i svi su videli kako roni suze i niko nije ni slutio da je on ronio suze upravo zato što je mnogo o svemu više od njih znao.

„O čemu se ovdje radi efendija Juka?“, upitali su neki okupljeni oko Juke. On je samo odmahivao glavom.

„Allah dragi to jedino zna“, odgovarao je nemoćno udarajući štapom o zemlju.

„ O čemu se ovde radi, oče Đorđo?!“, pitali su i dalje izgubljeno žene.

„Bog dragi to jedino zna“, odgovorio je i on gledajući k Čarovini gdje se manastir bio spustio, roneći i dalje suze.

***

„Koji momak nije sanjao svoju nedostižnu Vilogorku – ženu koja postoji samo u snu ili u pjesmi gdje su nedodirnute? Pa što se čuditi Huki?“, slomljeno, ali i pobjedonosno upita masu Ljubljena.

„Huka se tog jutra se kao iz strašnog sna probudio i jedino čega se sjećao je da Đurđinu čeka i da će ona brzo doći, kad se oprosti sa manastirskim životom. Ali kad su se i treći pijetli iz komšiluka oglasili, a nje nigdje na vidiku nije bilo, počeo je da se nemirno osvrće. Sa svoje litice je vidio kako se u visinama  rvu život i smrt. Vidio je Bulbulticu kako leta okolo i čeka da pobijedi jači. No, što se to njega sad tiče? On čeka na Đurđinu i ona će brzo, mislio je i čekao u svojoj vanzemaljskoj ljubavi“, reče Nevidljiva i spusi se i ona.

Svi su sada gledali u Huku koji je ležao na svojoj litici.

On je sad nemirno pogledivao je k puteljku od manastira, edel je. Onda je sjeo i izvadio svoje ogledalce iz džepa, da se ogledne i malo začešlja, prije nego krene sa njom. U okruglom ogledalcetu se sad vidio skrhani i sijedi starac. Odskočio je. Ogledalo mu se ote i skotrlja niz liticu. Huka brzo  pogleda u svoje ruke. Koža je odavala sto svojih godina. Odmahnuo je glavom. Ispred njegovog pogleda je svoje ostatke vukao stari satrveni konj. Huka jeknu: “Aaaaaaaaaj!“.

U tom momentu manastir se pred njegovim očima uzdigao uvis i počeo da leti.

„Viloooo!“, dozivao ju je gledajući u manastir na nebu. Krenu za njim, ali kad je čuo narod, skoči iza kleke i sakri se od naroda. Kad masa protrča pored njega, on se spusti na zemlju i zaplaka nad svojom sudbinom. Jecao je i bio tako malen u ovom svemiru.

Onda je ugledao kako iz manastira izlijeće ona velika crna ptica i upada u Zeleni Fir. „Aaaaaaaj“- čuo je poznat mu uzdah njegove isposnice i on je vidio kako ona pada u vodu.

„Đurđina!“, vrisnuo je i krenuo niz svoju liticu za njom.

„Aaaaaaaaajjj!“, čulo se.

„Tamo dole ispod Kapavica gdje se voda oduvijek  okrećala u šalovrt, podmukli i opasni fir Crne rijeke mirno je progutao još jedan svoj zalogaj“, prošapta tužno Višeestrani.

Hum litica je sunovratno odozgo gledala i lahorom njenih stogodišnjih hrastova šaptala: ‘Tuđe i tuga zajedno idu…’

U šumovima hrastova miješao se iz daljine prispeo nježan poj čobanice: „Da je meni, lale moje, leći, umrijeti, umrijeti lale moje, smrti ne vidjeti…“

„To Zilka osjeća smrt. To su zvuci koji su rođeni iz žudnje i bola, onda kada srce zapišti na ljubavni neodziv koji iskonsku žudnju preobrazi u tugu kojom se onda hrane čovjekova čula, kad su u krugu koji se zatvara i kada patnja postaje jedini znak života; muka koja priziva smrt – to jedino čudo koje tu bol može prekinuti – taj zov uhvaćenih“, dodade tužno Ljubljena.

„Hukaaaa!“, odlijegao je doziv ljudi vrletima i padinama.

„Karakondžulaaa! O, prokleta Karakondžulooo! Ubio te Bog! Jadnoj meni šta mi uradi sa djetetom!“, vriskala je Hukina mati brdima i trčala k Hukinoj stijeni.

„U zlom mjestu je i sudbina zla…“, dodade Svjedok.

„Sve je bilo u ovoj ljubavi tako čudno, i gorko je pričati o onom što se Huki zbilo; pričati o toj zarobljenoj ljubavi i onoj oslobođenoj patnji, pričati o velikoj tajni ljudskoj, o toj začaranoj stvarčici koju nije bilo čovjeka na ovom svijetu što je nije imao i želio“, reče na kraju Višeznačni i spusti se i on na zemlju.

„Pa, iako se ona u ovoj pripovjesti desila tamo gdje je šiljata klisura pojela svoje nebo, a sunce pojelo njen mrak i poklonilo jedan sretan svijet u čeljustima svemira, gdje se ona, ta ljubav slijepa slavila, posvuda na ovom vilajetu razlijegala, postojala gotovo na isti taj način svima dostupna, isto kao i tamo gdje su eto lile kiše proklestva i gdje su zli vjetrovi nebo snijegom prekrivali, a uprkos tome smijeh i sreća sijali iz hladnog i sivog zastora“, dodade Svjedok spuštajući se i on odozgo.

„Iako je sada ta stvarčica blještila tamo gdje se niko nije osvrćao na tu premijeru zlatnog pozorišnog komada neba, jer su svi jurili ka bezdanu u kojem umrle zvijezde padalice čekahu na svoje uskrsnuće, u nadi da sa njima odlete u svoje nebo, gdje će živjeti dugo, pa i devedeset devet godina, ne znajući da će im one biti kraće od Hukine jedne noći“, dodade Žena u zelenoj haljini, pa i ona sjede do njih na Hukinoj litici.

„Ova predstava ljubavi i zla se rodila tamo na krilima ptice koja se zvala bezvijeme, one ptice  koja se tu spustila da odahne malo, prije svog dugog putovanja po svijetu, ne znajući ni sama da će dugo,  dugo letjeti sa porukom da je Huka samo mustra i jedan od ljudskih stvorova kojima se ovakva fatalna ljubav i sudbina može desiti“, dovrši Pravostrani silazeći i on k njima.

„Eh, kako mu samo zavidim na toj jednoj noći, trajnijoj i ljepšoj od sto drugih godina, toj čednoj i strasnoj ljubavi koja se dogodila tamo dole gdje je raja herojski nosila na krilima drame zajedništva i ljubavi koja je cvjetala i umrla kao i sve velike ljubavi prirodnom smrću, bez straha, bez tog točka što nas pokreće i tjera nas da se bojimo onoga što je dobro i lijepo…

Eto, Huka nije imao straha i nije nikada u sebe sumnjao i pitanjem usporavao tok i ritam života i bio je heroj i neko ko je imao ličnost. Samo mi kukavice težimo da zaustavimo  tok, ne znajući da tako jedino uspijevamo da zaustavljamo sebe, jer život ide dalje i ni putnici po zemlji, ni zvijezde po nebu ne mogu da lutaju bez da ih Onaj gore ne otpuhne“, dovrši Juka djevojčici koju je danas tu zatekao kako kao i Huka sanjari na Hukinoj stijeni.

I prije nego je krenuo da se polako spremi za svoj put kojem se on sad nježno osmjehivao, dodao je i onima drugima koji su se tu nevidljivi spustili:

„Svi mi u životu teglimo svoju Karakondžulu… Nadajmo se samo da je nećemo morati nositi i na onom svijetu…“

JESTE LI PROČITALI OSTALA POGLAVLJA?

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak