Čitajte roman “Karakondžula” na Diwan online: Manastir Đurđevica

Književnica Bisera Boškailo je našem Magazinu ustupila pravo da objavimo njen novi roman “Karakondžula” u djelovima.

Čitaoci Diwan online će imati priliku da svake nedjelje čitaju po jedno poglavlje iz ovog romana koji je u 2013. godini dobio nagradu izdavačke kuće “Bosanska riječ” za knjigu godine.

Bisera Suljić Boškailo

Bisera Suljić Boškailo

Danas objavljujemo prvo poglavlje romana Karakondžula.

1. Manastir Đurđevica

„O čemu se ovdje radi?!…“
„Milostivi!…“
„O čemu se ovde radi?!…“, čuo se izbezumljeni šapat…

Sve je počelo onog jutra, kad se svjetlo zanosno spustilo na krov ženskog manastira Đurđevica, a porodilja Draga ugledala, kroz ledene šare na prozoru, silazak svjetlucavih niti s neba; pokrenulo je onda, kad se zanjihao u njoj dašak radosti, a ona zapojila: „Kao zlatna rajska ptica raširenih krila…“; kad je poljubivši svoje tek rođeno posmrče, u majčinskom poletu zgrabila korito s tek opranim vešom i pohitala preko šljivika k mjestu gdje se spustio nebeski sjaj – sudbinska vrata su se otškrinula kad je ona pelene prostrla po obasjanom dijelu manastirskog krova i vrativši se zadovoljna na pod spustila da zadoji čedo – kugla tajne je napukla kad se vrisak igumana oca Đorđa razlegnuo usnulom Đurđevicom, kad mu je glas zagrmio tako, da se i ona makanja u kolijevci od njeg prenula i ispustila toplu majčinsku sisu, a iz nje šiknulo nadošlo mlijeko…

Tada je sve krenulo. Tada, kad je Svemogući onaj izbezumljeni šapat po carstvu nebeskom zlatnim konopima iz sumorne doline uzdignuo i u slikama Svoga svjetla svijetom raznio…

„Bože! Veliki Bože! Zar to da se baš nama desi?! Zbog pelena… da ostanemo bez naše svete kuće!?…“, jaukao je iguman, do neba proklinjući i pelene i majku što ih rastije, tu na krovu ove svetinje i to na Đurđevdan, Dan manastira i proljeća, dan kada se devet sela spremalo za veliki sabor, koji će se, kao i svake godine, danas dogoditi upravo ispred ove kamene ljepotice. Nikada nije bio izgubljeniji neg tada, kada je tik ispred uskog prozora isposničke kelije sestre Đurđine, kroz koji su sad prodirale nekolike sunčice, u bijesu proklinjao rabotu sirote udovice, koja je nadnijeta nad kolijevkom i dalje dojila čedo, onako utonuta u svoju nesreću, ne shvatajući ništa, trznuvši se iz sebe tek kad začu igumanov zov: „Draganaaa!…“

Ćušnula je tad vlažnu sisu u košulju, odgurnula ustranu kolijevku i zateturala se k prozoru sa kojeg su se već topile u suzama bijele šume. Preletjela je prstima preko okna i ugledavši igumana Đorđa kako i zubima i rukama trga i cijepa njene pelene, kako ih gazi i mlježdi po mokroj zemlji, ona sklopi ruke na usta i zaustavi krik…

K mjestu svog zločina Draga se došunjala tek kad su se očeve psovke utišale i kad je njegova sjena, zamičući k Popovićima, postala crna tačka međ velikim hrastovim slovima.

***

„Eh… pa? Odkud bi ona znala to što otac Đorđe zna? Za to staro proročanstvo malo je njih čulo… A i zašto bi manastir nestao zbog pelena? Posebno što je porodilji namjera bila bezazlena. Ona je samo pokrenuta majčinskim instiktom htjela da joj se te krpe tu na tom suncu brže osuše, kako bi sirota mogla da povije svoju zlatnu jabuku…“, prošaputa Prva iz mase, baš ona što stajaše tik uz Svjedoka, koji bi, na ovoj beskrajnoj poljani, pozvan da pokaže u živim slikama i oživljenim svjetovima sve kako je bilo.

„Pelene su nečiste, zato. A i među pelenama bilo je i udovičinih nečistih krpa“, odgovori Druga.

„Ah, prije će manastir zbog drugih grijeha i sudbina krenuti preko Crne rijeke?“, brecnu se Treća.

„Hm… Da. Jer, šta je sa ovom iskušenicom što sad u keliji šapće jutarnje molitve, klečeći, u odsjaju što joj preko ramena crta sebe po kamenom zidu?“, javi se iz hora Četvrta.

„Stanite! Što ne bismo krenuli sad k tom mjestu istine? Jer, iako, mi možemo da znamo samo onoliko koliko nam On da da znamo – onoliko koliko nam je puhnuo svog duha i znanja i otkrivene istine i upute na pravi put, ipak, pođimo i mi…“, pozva ih Vođa.

„Sljijedimo samo Njegove znake i naćićemo lako istinu“, prošapta Pravostrani.

„Ali kako ih sljijediti kad ih ne znamo svi čitati? Ili, pak, te važne znake predvidimo, previdimo, zalutamo u njima?“, zamišljeno dodade Višestrani.

I tu započe djelidba između onih što vidješe samo vidljivo i ono što im Svjedok ponudi, i onih što vidješe pored toga i ono nevidljivo. I tu započe razilaženje; tu na toj međi između raja i pakla – gdje se prepliću dvije jake stuje; struje ljubavi koja se smije-zrije-grije i struje ljubavi koja rovi-mori-gori…

I krenu se; jedni putevima razuma, drugi putevima srca – džadama koje bijahu negdje gore nacrtane, u zamotuljku pružene, skrivene među faltnama labirinta gdje im bi jedino ostavljeno da se pronađe tačka odakle će se krenuti po tom nevidljivom krugu što bi darovan odozgo, kao zagonetka koja se cijelim životom rješava.

Vođa koji je bio čitač karte, koja je ukazivala na put priče, krenu sad ispred Svjedoka:

„Zar mi čulima ne otkrivamo samo to što je već negdje prije za nas stvoreno? Isto kao što je stvoren i ovaj crni mačak, što drijema na suncu ispred odškrinutih vrata manastira, pa, dok on prede svoj mir, mi ga vidimo samo kao znak – ne shvatajući zbog čega nam je ovdje sa ovim ženskim manastirom poturen; sa ovom svetom kućom smještenom ovako na kraju livade, u cvatu kaćunica i visibaba rastrtih do izvora Studenac odakle se uzdižu stogodišnja hrastova stabla – kao u nekoj bajci u kojoj je sveti dvorac tako naslonjen jednim dijelom na liticu, napravljen u gotskom stilu, pod vizantiskim i romaničkim utjecajem, sa nutrinom u kojoj freske govore o Bogorodičinom životu, dok na zlatnoj pozadini sa imitacijom mozaika žive scene Uspenja Presvete Bogorodice i Rođenje Hrista, obogaćeno ukrasima nježnog osjećaja vezene duše jedne žene, tako zagonetno da niko ne zna, čak, ni otkad je ovdje, ni zašto baš ovdje…“

„Ali bitno je, ipak, reći ono što se o njemu zna, a to je, da je on u svom dugovjekovnom postojanju često nestajao u plamenu, koji je ili grom palio, ili, pak, neka druga ispružena ruka, dok bi se poslije toga opet nekako zagonetno ovoj uklesanoj djevici pružala ruka spasenja, i ona bi iz pepela ponovo nicala i blistala u svom vezu bijelog kamena, tu okačenoj, na orlovoj litici“, značajno će Pravostrani s uperenim kažiprstom u nebo.

„Dobri duh neke kneginje, monahinje, ili, pak, svetice, čuvao ju je, valjda kako bi u njenim odajama nalazile utočište božje milosnice, zaručenice i udovice vlastelina izginulih u bojevima; kako bi se ovdje pripremale za monaški život, za odlazak u svijet između ovoga svijeta i onoga što se od nas krije ispod nevidljivog plašta i otkriva se samo onoliko koliko je određeno i pruženo od onih zlatnih ruku odozgo“, zaneseno nastavi Žena u zelenoj haljini.

„U ovom manastiru su mnoge žene tražile spas – nalazeći izbavljenje svoje na međumjeđi svjetova“, dodade Vođa.

„Isto kao i ova isposnica što se sada u njemu ovih nekoliko ciča mjeseci, pored gluhonijeme stogodišnje Zore i crnog mačka Bogu nudi?“, opet upade Pravostrani.

„Nažalost, njena sudbina je još uvijek zapečaćena u pismu predatom igumanu Đorđu“, odgovori mu Vođa, i nastavi sigurnije sa svojim tezama:

„O njoj se ništa zasigurno još ne zna – ni ko je ona, ni odakle je, ni zašto je ovdje, ni šta su joj grijesi koje ona danonoćno ispašta. Ona je velika zagonetka što zbog nesvakidašnje ljepote otima narodu i lažu i istinu. Zbog nje se čak svi sjećaju one crne noći kad su je oko ponoći doveli po oluji i snijegu i predali igumanu manastira ocu Đorđu. Spustili su tad ti neznanci do vrata njen crni kovčeg, ocu igumanu pružili pismo – na čudnom jeziku koji je samo on u selu razumio – i nestali u tami.“

„Pričalo se da on nije bio previše iznenađen kad su mu je doveli. Kao da je o njenom dolasku bio ranije obaviješten. Ja mislim da on sve zna, iako se nikada nije nikom o tom izjasnio. Radoznaloj Dragi je samo jednom ljutito prošaputao:

‘To su božje stvari i neka ostane na tome. Sestra Đurđina je sad pod božjom zaštitom!’ Samo je to iguman o njoj rekao“, dodade Pravostrani, iskoristivši kraću pauzu Vođe.

„Da. Narod koji se nikada nije odrekao ni laži ni istine i ovdje je svašta nagađalo, pokušavalo na sve načine nešto o njoj doznat. Osjećao je da se tu krije nešto veliko… Zato se išlo i dotle da su čak od gluhonijeme starice, koje su se plašili, i zbog strašne mršavosti uvijek izbjegavali, pokušavali šta izvući. Ta ljudska radoznalost je bila ovdje tolika da su se sad čak i radovali kada bi tu rugobu od žene sreli. Svi su, i djeca, i stari, i žene, i muški, svi ama pokušavali da se sporazumu sa njom, da što novo saznaju, kako bi mogli da prenesu, da uveličavaju, šire do beskraja priču. Ali, ta njihova Grobarka – kako joj ime dadoše – odmahivala je svima ludo rukama, ispuštajući pritom jauke zvijeri, pokazujući kaziprstom u nebo, kazivajući da je to volja odozgo, i ona ništa ne zna, te neka je puste više s tim. Tako je iskušenica Đurđina duboko u svojoj duši sama nosila svoju mučnu istinu koju je, već devedesetdevet dana sa molitvama, ispoštavanjem do besvijesti, pokušavala da iscijeli. I da je upravo ova Grobarka nije čupala iz kandži smrti, da nije gurala suhe cjepanice u ognjište što se nalazilo u hodniku manastira, odakle se zagrijavalo nekoliko kelija i velika crkvena sala, da je nije brižno ogrtala vunenim ponjavama, kad bi primjetila da ova ima groznicu, kuhala joj razne čajeve, miješala razne trave u prokuhano vino, koje bi je umirilo, uspavalo, rekli bi povratilo životu, ova bajna iskušenica bi već odavno bila pod zemljom“, preuze pripovijest Svjedok.

„Ali, starica kao da je u nesretnoj iskušenici vidjela sveticu. Ona se borila tako za nju kao da je živjela samo još za nju. Virila bi je kroz šupljinu u zidu kelije kako ova ispošćava i moli za oprost grijeha, kojima je bila natovarena, klečeći na utabanoj zemlji po kojoj je starica nabacila sad nekoliko starih dijelova vunenih čergi, kako bi joj bar malo omekšala mjesto gdje isposnica provodi svoje vrijeme. Za ovu isposnicu je Grobarka išla duboko u planinu, u portazi za korijenjem i pečurkama skrivenim ispod zemlje, čime je hranila i poila, održavala u životu, spašavajući tako tu nezemaljsku ljepotu – čuvajući taj sjaj nesretne mlade žene u ovoj tami“, ubaci se ponovo Žena u zelenoj haljini, ona što sad stajaše odmah do one faše u zidu, posmatrajući kroz otvor isposnicu kako klečeći šaptće molitve.

„Starica je i jutros rano, prije nego je i sunce izvirilo, krenula da joj donese iz planine lijeka. Pošla je bisagama i crnim mačkom, koji je po običaju pošao za njom, ali koji se uvijek nekako prije nje manastiru vraćao…“, nastavi Prva koja bi sad prva do nje.

„Ali, naklonost prema Đurđini pokazivao je i iguman manastira, otac Đorđo. Iako je bio red da se i ona, kao i sve ranije stanovnice ovih odaja, koje bi ovdje bile smještene do momenta dok se ne bi posve zamonašile, a tim činom i odlazile u veće manastire, ocu Đorđu ispovijede, ona to ne samo da još nije učinila, već, on kao da to nije ni očekivao od nje…“, ču se s pripovjedačkog kamena glas Novog stanovnika pripovjedačke zemlje Svevremenske, prije nego Svjedok nastavi:

„Da. Činilo se da je iguman, rijetko je vidjevši pred olatarom, prepratio onim pogledom koji joj je govorio: ‘Samo polako. Tu sam ja, kad ti zatrebam.'A ona kao da je to osjećala. Upravo, po njenom milom pogledu, kada bi ga ugledala, dalo se vidjeti da je ona tog sjedobrada igumana prihvatila bliskom dušom. Kao da je prepoznala u njemu od nekud joj poznati mir, spokojstvo koje se ogledao najviše u njegovoj snažnoj pribranosti, a i izrazitoj blagosti u licu i pokretu ruke. I baš zato je ona jutros, kad je čula njegove uzrujane i ljutite povike, prozborila poluglasno: ‘Presvetla Bogorodice, zastupi nas, ne prestaj, i pokrovom Tvojim mir nam daj’.

Ona je na trenutak, kako bi umirila osjećanja pobuđena glasovima s vana, zaćutala i osluškivala. I tek kad se ništa više nije s vana čulo, nastavila: ‘Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, radi molitava Tvoje prečiste Majke i svih Svetih, pomiluj nas. Amin…’

Đurđina je jutros, da li zbog tih sunčevih veselih niti koje su se ušunjale kroz onu usku liniju u zidu, ili, pak, zbog takvih jauka igumana oca Đorđa, osjetila da je bila nekako kao bliža ovom svijetu. Po prvi put od kad je ovdje, poželjela je saznati šta se to tu dešava, tu, tik iza njenih zidina, pored uskog dugog prozora, koji je ličio više na fašu i tanku uspravnu crtu, nego na prozor: ‘Hvala tebi, Bože naš, slava Tebi. Care nebesni, Utešitelju, Duše Istine koji si svuda prisutan i sve ispunjavaš. Riznice dobra i Davaoče života, dođi i useli se u nas, i očisti nas od svake nečistoće i spasi, Blagi, duše naše. Sveti Bože, Sveti Besmrtni, pomiluj nas…’ govorila je glasno da je Draga, sakupljajući po zemlji svoje ukaljane pelene, te nebeske riječi jasno čula, i morala tako je ponesena tim isposničinim glasom ljubičice, prisloniti uho na hladn zid: ‘Gospode, pomiluj… Oče naš koji si na nebesima… Pomiluj me, Bože, po velikoj milosti Svojoj i po obilnom milosrđu Svom očisti grehe moje. Greh moj je stalno preda mnom… Ne odgurni me od lica Tvoga i duha Tvoga Svetoga, ne oduzmi od mene…', čula je prije neg je provirila kroz taj uski otvor u kamenu, kako bi i vidjela to božje biće unutra. No, kad joj se otuda ponudi samo mrak, ona se trgnu unazad, stisnu svoje pelene na prsa i, prije nego potrča kroz napupili voćnjak k svom domu, još prošapta: ‘Bože, oprosti mi moj greh napravljen iz neznanja…'“

JESTE LI PROČITALI OSTALA POGLAVLJA?

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak