Čovjek koji je obavjestio svijet o zločinu u Sjeverinu: “Pokušali su da me ubiju”

“Bio je pokušaj likvidacije. Na mene i mog sina su ispaljena dva puščana hica. Srećom bio je promašaj. Samo su nas obasule iglice bora pod kojim smo sjedili. Prethodno, samo par sati prije nam je ostavljeno pismo sa prijetnjom da ćemo biti ubijeni, ali smo mi to ignorisali. Čuvam to pismo i danas. Dva puta me pretukla policija. Jednom mi podnijela tužbu zbog korišćenja fotoaparata u selu Kukurovići. Osuđivan sam zbog novinskog teksta, u kojem sam lokalne medije za jedan komentar proglasio fašističkim. Telefonom mi je prijećeno da ću biti ubijen”, kaže Džemail Halilagić u intervjuu za Diwan magazin kojeg radimo da dan otmice 16 Bošnjaka iz autobusa u Sjeverinu.

dzemo halil

Autor: Ekipa Diwana

Naš sagovornik je rođen u Priboju, gdje i sada živi. Od agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu bavi se zaštitom ljudskih prava i sloboda, najprije kroz politički angažman u SDA Sandžaka i saradnju sa Fondom za humanitarno pravo iz Beograda i Sandžačkim odborom za zaštitu ljudskih prava i sloboda, da bi 2002. godine osnovao Odbor za zaštitu ljudskih prava i humanitarnu djelatnost. Ostao je upamćen kao čovjek koji je devedesetih godina putem revije Sandžak i MNVS/BNVS obavještavao domaću, ali i međunarodnu javnost o zločinima u ovoj sandžačkoj opštini. Bilo je to vrijeme kada su i za manje stvari padale bošnjačke glave, no Džemail je bio čvrst i nepokolebljiv borac za prava Bošnjaka. Takav je i danas.

Diwan: Početkom 90-tih godina angažujete se kroz stranku SDA, MNVS, kao i kroz reviju Sandžak. Objasnite nam bliže Vaš angažman tada?

– Od raspada bivše Jugoslavije Bošnjaci u Srbiji su prestali biti konstitutivni narod. Preimenovani su u nacionalnu manjinu kojoj je prijetio i fizički nestanak. Događanja naroda, mitinzi, negiranje identiteta Bošnjaka, sve je to djelovalo frustrirajuće na pripadnike svih nacionalnih manjina. Stranka demokratske akcije Sandžaka je tada bila jedini odbranbeni mehanizam od nasrtaja četničke ideologije na sve što se zove bošnjačko. Svjestan činjenice da je narod koji nema svoje političko vođstvo osuđen na propast, uključio sam se u misiju zaštite identiteta i ustavnog prava svog naroda.

Kroz Priboj je prošlo 30 hiljada izbjeglica

Diwan: U Priboju je tada , dakle, bila teška situacije, jedan ste od rijetkih koji je tada odašiljao glas u svijet o tadašnjim zbivanjima. Možete li ukratko opisati tadašnju situaciju u Priboju i Polimlju i koji su to događaju se tada desili?

– Nakon agresije tada nam zajedničke vojske na Bosnu i Hercegovinu, situacija u Priboju i Pljevljima se nije bitno razlikovala od one koja je vladala u gradovima istočne Bosne. Najprije su kroz Priboj potekle kolone od oko 30.000 izbjeglica. Neki ljudi, koji su se prilikom četničkih napada našli u njivama, dolazili su u opancima ili samo u čarapama. Sačekivali smo te izbjeglice na prilazima Priboju, zbrinjavali ih i otpremali uglavnom u Tursku. Kroz Priboj su prolazili vojni efektivi, topovi, minobacači i druga artiljerijska oruđa. Kolone vojnih kamiona i autobusa sa živom silom. Srbima je podijeljeno oružje. Svih 24 sahata Limskom dolinom je odjekivala bjesomučna pucnjava. Bila je to demonstracija sile u funkciji zastrašivanja Bošnjaka. Iznad naših glava su prelijetali avioni sa smrtnim tovarom. Bombe su prenosili čak i helikopteri sa oznakama crvenog križa. Sve se to vidjelo golim okom. U svaku bošnjačku mahalu su bile uperene topovske cijevi. Kroz Priboj su prolazili pijani Rusi, Rumuni i ko zna ko sve ne. Istovremeno se intenzivno vršio kadrocid. Svi Bošnjaci na rukovodećim funkcijama su smijenjeni. Upad četnika Duška Kornjače u pribojsku bolnicu i odvođenje dvojice Bošnjaka iz bolesničke postelje, a zatim njihova likvidacija 10. juna 1992. , izazvao je odlazak 11 ljekara specijalista i drugog bošnjačkog osoblja. Ubojstvo Rama Berba 26. avgusta 1992., na sred ulice u Sjeverinu, samo zbog imena u ličnoj karti i istog dana spaljivanje pet bošnjačkih kuća u selu Sočice, otvorilo je pandorinu kutiju. Bošnjaci su počeli da bježe, uglavnom u zemlje zapadne Evrope.

Diwan: Svakako je najveći zločin onaj u Sjeverinu kada je oteto 16 Bošnjaka. Sjećate li se tadašnje atmosfere i šta je od tada do danas urađeno?

– Taj kobni 22. oktobar je nadvio crni oblak nad Bošnjake.Dan ranije ispred svoje kuće srpska vojska je kidnapovala Sabahudina Ćatovića. Ni danas se ne zna njegova sudbina, jer ga nema na fotografijama otetih iz autobusa. To jutro je 16 Bošnjaka, među njima i jedna žena, ušlo u radnički autobus u Sjeverinu. Nakon desetak minuta vožnje, autobus je zaustavljen u Mioču. Pred autobusom se pojavilo 12 do zuba naoružanih srpskih vojnika sa maskama na glavama. Izvodili su jednog po jednog Bošnjaka i tačno su znali ko je Srbin ko Bošnjak i onda ih ubacili na kamion pod ceradom. Autobus je sa srpskim putnicima produžio za Priboj. Vozač je otmicu prijavio svojim šefovima, ali niko ništa nije učinio da spase kidnapovane putnike. Za to vrijeme kidnapovani Bošnjaci su u kamionu maltretirani i primoravani da pjevaju četničke pjesme. Odvedeni su u motel Vilina vlas u Višegradu, gdje su mučeni na najsvirepiji način, proglašavani mudžahedinima a potom su odvedeni na obalu Drine, gdje je izveden ritual klanja uz klicanje mase Srba iz Višegrada. Potom ih je ova horda mrtve kamenovala i pobacala u Drinu.

Htjeli su da nas isele i u tome su uspjeli

Poslije saznanja o otmici i odsustva bilo kakvog reagovanja vlasti u Priboju i Srbiji, među Bošnjacima u Priboju i Sandžaku zavladala je agonija straha i panike. Počelo je masovno iseljavanje. Kuće u bošnjačkim selima su gorjele, policijska tortura je bila nepodnošljiva. Nekoliko čelnih ljudi iz SDA je strahujući za svoj život napustilo Priboj. Pobjegli su i čelni ljudi Islamske zajednice. Nastupila je totalna dezorijentacija. Onaj ostatak rukovodećih ljudi u SDA brzo se snašao i iznašao mehanizam da se svijet upozna o zločinima u Priboju. Počeli su pristizati strani novinari, misija KEBS-a, značajne međunarodne i domaće nevladine organizacije, predstavnici ambasada. To je malo usporilo iseljavanje a onda se dogodio novi zločin. Jedinica Užičkog korpusa Vojske skraćene Jugoslavije, odnosno srpske vojske, izvršila je 18. februara 1993. granatiranje sela Kukurovići, tri Bošnjaka su ubijena, od toga dva muškarca živa spaljena u svojim kućama, dok je jedna žena pronađena mrtva bez odjeće, polomljenih ruku i nogu. Ta vojska je silovala starice, pljačkala imovinu, napadala džamije. Strategija etničkog čišćena Sandžaka se nastavila još jednim strašnim zločinom. Samo devet dana nakon Kukurovića, u željezničkoj stanici Štrpci, samo nekoliko kilometara od Priboja, 27. februara, srpska vojska je zaustavila voz izvela iz njega 18 Bošnjaka, jednog Hrvata i jednog crnca. Oni su odvezeni u Višegrad, gdje su ubijeni i bačeni u Drinu. Imamo pouzdana saznanja u vidu dokumenata iz kojih se vidi da su Vlada Srbije, Generalštab i Uprava željeznica na 30 dana ranije znali da će se otmica desiti. Da je sve organizovano u vrhu države, pokazuje činjenica da su ovog puta pošteđeni putnici Bošnjaci iz Priboja, a kidnapovani su Bošnjaci iz Prijepolja i južnog Sandžaka. Cilj otmice je bio da se uzdrma dubina Sandžaka i podstakne masovno iseljavanje. To se i dogodilo. Iz Sandžaka se iselilo 70.000 Bošnjaka, a Priboj i Pljevlja je napustilo oko 65% bošnjačkog stanovništva. Sa ovom likvidacijom putnika iz voza i ubijenim u pljevaljskoj Bukovici, broj ubijenih Bošnjaka u zapadnom Sandžaku je 48. Kako bi bila spriječena i svaka pomisao na povratak Bošnjaka u svoja sela, srpska vojska je 6. aprila 1993. sa čarapama na glavama upala u kuću Hasana Mujovića u Sjeverinu koji je preko šuma došao da obiđe svoju majku. Majka je onesviješćena udarcem kundakom a Hasan je odveden i ni do danas se ne zna za njegovu sudbinu. Iza njega je ostalo sedmero djece. U kampanji etničkog čišćenja u Priboju je spaljeno i uništeno 180 bošnjačkih kuća a 20 naselja je ostalo bez Bošnjaka. U Bukovici 39. Od svih zločina procesuiran je samo slučaj otmice u Sjeverinu. Priređena je jedna farsa od suđenja. Optužena su i osuđena samo četverica zločinaca i to oni za koje se znalo da će biti optuženi za živu lomaču u Višegradu i zločine u Zvorniku.

Sve sam izdržao

Diwan: Sigurno da Vam nije bilo lahko u takvom okruženju s obzirom na Vaš angažman. Jeste li imali problema, prijetnji, pričalo se i o pokušajima ubistva?

– Pitate me jesam li ja imao problema. Mučno je prisjećati se tog vremena. Bio je pokušaj likvidacije. Na mene i mog sina su ispaljena dva puščana hica. Srećom bio je promašaj. Samo su nas obasule iglice bora pod kojim smo sjedili. Prethodno, samo par sati prije nam je ostavljeno pismo sa prijetnjom da ćemo biti ubijeni, ali smo mi to ignorisali. Čuvam to pismo i danas. Dva puta me pretukla policija. Jednom mi podnijela tužbu zbog korišćenja fotoaparata u selu Kukurovići. Osuđivan sam zbog novinskog teksta, u kojem sam lokalne medije za jedan komentar proglasio fašističkim. Telefonom mi je prijećeno da ću biti ubijen. Prijavljivao sam policiji, ali ona nije reagovala. Traženo je od mene da se iselim iz Priboja, da spustim loptu na zemlju, izložen sam bio medijskoj satanizaciji i mnogo čega još. Sve sam izdržao. Moja porodica je patila. Režimske sluge su udarale tamo gdje sam najranjiviji. Na djecu. Sve mi se to događalo zbog toga, što sam širio glas istine o zločinima nad Bošnjacima.

Novi Pazar nema osjećaj za situaciju u Limskoj dolini

Diwan: Kakva je danas situacija u Priboju? Koje su to posljedice tih dešavanja 90-tih godina?

– Stanje ljudskih prava Bošnjaka u Priboju je i danas katastrofalno. Priboj je crna rupa na mapi Evrope. Vlast ne dozvoljava uvođenje bosanskog jezika u službenu upotrebu. Ne dozvoljava gradnju džamije u Novom gradu. Opstruirana je gradnja spomenika za žrtve Sjeverina na državnom zemljištu. Sve je ustupljeno Islamskoj zajednici koja spomenik gradi na privatnoj parceli, ali se na ovaj način ponižavaju žrtve i amnestira država od odgovornosti za zločin. Da vjerska zajednica gradi spomenik žrtvama koje su stradale u državnom teroru, a da država gradi spomenike stradalim Srbima u agresiji na bivše republike, je čin vrhunskog licemjerja nezabilježenog u civiliziranom svijetu. Za žrtve zločina nema nikakve nadoknade ili bilo kakve satisfakcije. Ne čini se ništa za povratak Bošnjaka u svoja sela, koji su izbjeglice u sopstvenoj lokalnoj zajedici, što je jedinstven primjer u Evropi. Bošnjaci, koji su izbjegli u zemlje zapadne Evrope nemaju nikakvih uslova za povratak. Bošnjaka nema na rukovodećim funkcijama, neadekvatno su zastupljeni u prosvjeti, sudstvu, policiji, javnim preduzećima, u lokalnim medijima nema ni jednog Bošnjaka. U školama i vrtićima se vrši asimilacija i nameće pravoslavna duhovnost. Diskriminacija je evidentna u svim sferama života. Život Bošnjaka je ispod svakog dostojanstva. Sve se ovo odvija u znaku proklamovane četničke strategije o čišćenju graničnog pojasa od nesrba u dubini od 20 kilometara. Četnička monstruozna kovanica o zelenoj transferzali koja povezuje Istambul i Sarajevo ,izazov je da se ona prekine. Priboj je najslabija karika. Priboj je za Bošnjake isto ono što je Bosfor za Turke. Nova Varoš je skoro očišćena od Bošnjaka. Čišćenje Priboja a potom i cijele Limske doline donosi Bošnjacima status koji imaju Palestinci. Četnički ideolozi ovo područje nazivaju Raško-polimska oblast, jugozapadna Srbija, Zlatiborski region, Stari vlah i slično. Sandžak se briše iz svake retorike. Pojavljuju se knjige u kojima se navodi da su Bošnjaci Priboja i Prijepolja odnekud došli, da nisu autohton narod, da su nekropole stećaka srpski srednjevjekovni spomenici. Historija se falsifikuje drsko i otvoreno. U svemu se prepoznaje namjera srpskog režima da se Priboj, Prijepolje i Nova Varoš očiste od Bošnjaka a Sandžak svede na Novi Pazar, Tutin i Sjenicu. To se vidi i u odgovoru Vlade Srbije na Izveštaj Specijalnog izvjestioca UN za ljudska prava Elizabet Ren.

Diwan: Kakav je odnos bošnjačke politike, institucija spram Priboja?

– Nažalost bošnjačka politika u Sandžaku nije u stanju da prepozna namjere četničke strategije o regionalizaciji Srbije. Ili možda jeste, jer bošnjački lideri se prema Bošnjacima Limske doline i odnose kao da smo mi otpisani. Bošnjačka politika se kreira u Novom Pazaru, Bošnjaci Limske doline se posmatraju samo kao glasačka mašina, imenuju se povjerenici koji rade za interes lidera a ne naroda. Imamo ilustrativan primjer u Priboju gdje povjerenik negira zločine nad Bošnjacima, ali je ekspert za lopovluk, mito i korupciju i kao takav je prihvatljiv jer obezbjeđuje glasove koji učvršćuju pozicije lidera u Novom Pazaru. Bošnjaci Limske doline se moraju okrenuti sebi, politički se ujediniti bez obzira kojoj opciji pripadaju. Na lokalnom nivou bili bi nezaobilazan faktor u svakoj općini. Bili bi oslobođeni svih podjela koje se proizvode u Novom Pazaru. Sami bi se borili za strane investicije koje u Limsku dolinu ne dolaze.
_____________________________
Diwan magazin
*Prenošenje intervjua je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak