Crna Gora: Bez spinovanja do dobrih odnosa

Crna Gora je bez suvišnih ‘ali’ priznala krivicu za sukobe devedesetih, zbog čega ima odlične odnose sa susjedima.

Posjeta hrvatskog ministra vanjskih poslova Mira Kovača Podgorici protekla je, kako bi se diplomatskim rječnikom reklo, u znaku obostranog uvažavanja i odlučnosti da se prijateljski odnosi između dvije zemlje dodatno unaprijede. Nije to bila poza: odnosi Hrvatske i Crne Gore zaista su izvanredni.

Što je nemali uspjeh, kada se uzme u obzir crnogorska agresija na Hrvatsku prije četvrt vijeka. Odnosi Hrvatske i Crne Gore nam, tako, mogu poslužiti kao primjer kako je, uprkos teškom ratnom nasljeđu, moguće izgraditi vezu baziranu na racionalnoj, pa još i iskrenoj politici.

O čemu je Kovač razgovarao sa domaćinima u Podgorici?

Padali su, dakako, kurtoazni komplimenti. Kovač je ocijenio kako je Crna Gora dobar primjer uspješnih integracionih procesa. Crnogorski predsjednik Filip Vujanović rekao je kako je podrška Hrvatske za Crnu Goru važna, pa istakao ulogu manjina – hrvatske u Crnoj Gori i crnogorske u Hrvatskoj. Manjine su „snažan most u saradnji dvije države“, rekao je Vujanović.

Činjenica da je novi hrvatski ministar vanjskih poslova već na početku mandata posjetio Crnu Goru znakovita je. Kovač je u intervjuu Pobjedi saopštio da Hrvatska želi dobre odnose sa susjedima. “Puno bolje nego što ih je zatekla”, dodao je, aludirajući da su vlada Zorana Milanovića i njegova prethodnica Vesna Pusić za dobre odnose u regionu mogli učiniti više. Što je iznenađujuće, jer se tokom Milanovićevog mandata sa hrvatske desnice često moglo čuti kako hrvatska vlada previše pažnje posvećuje regionu, čak i vodi nekakvu „projugoslovensku politiku“. Ti prigovori stali su u slogan: „Hrvatska je EU, ne region“.

Podrška Crnoj Gori

„Hrvatskoj je vrlo važno imati stabilno i demokratsko susjedstvo. Zato podržavamo skoro priključenje Crne Gore NATO savezu, a potom i zajedničkoj europskoj obitelji”, poentirao je Kovač, pa onda još i podcrtao, rekavši kako će Hrvatska među prvima ratifikovati ulazak Crne Gore u NATO.

Nova hrvatska vlada, dakle, ulazak Crne Gore u EU i NATO neće uslovljavati postizanjem sporazuma o Prevlaci. Upravo Prevlaka je, za omladinu i vrlo zaboravne, bila jedan od formalnih razloga crnogorskog napada na Dubrovnik.

Kovač i njegov crnogorski kolega Igor Lukšić složili su se da će pitanje Prevlake, ne budu li dvije zemlje uspjele pronaći dogovor, prepustiti međunarodnim institucijama. Po Lukšiću, i to je prijateljski vid rješenja.

Situacija je, dakle, posve jasna. Odnosi Crne Gore i Hrvatske svakom su postratnom godinom bivali bolji, bez obzira je li Hrvatskom upravljala lijeva ili desna vlada. U Crnoj Gori se, kao što znamo, vlast za to vrijeme nije promijenila – Đukanović vlada praktično od jaslica – ali se jeste mijenjala. Današnjoj Crnoj Gori ni na pamet ne pada ništa od arsenala nesojluka koji je prema Hrvatskoj, što verbalno, što artiljerijski ispalila početkom devedesetih. Crnoj Gori je danas potrebna prijateljska Hrvatska, koja se već nalazi tamo kamo se Montenegro zaputio – u EU i NATO. Hrvatska Crnoj Gori ne samo da može pomoći, nego i odmoći.

Hrvatskoj, pak, odgovara da joj južni susjed uđe u NATO, i tako bude spriječena svaka mogućnost da zbog promjene vlasti u Crnoj Gori bude promijenjena i spoljna politika, pa Hrvatska na granici dobije rusko-srpsku vojnu bazu.

Ali nije samo obostrani interes ono zbog čega su dobri odnosi te dvije države mogući: ovdje se racionalno odveć često povlači pred političkom patologijom, na to smo navikli.

Crna Gora je priznala krivicu za sukob devedesetih. Priznala je bezuslovno, bez „ali“, „međutim“, bez onoga „da, ali treba to sagledati u širem istorijskom kontekstu“, bez onoga „jesmo mi to, ali šta ćemo sa Jasenovcem“, itakodaljeitomeslično.

Crna Gora ima svoje vuline, ali oni, za razliku od Srbije, ne sjede u Vladi. Nema koškanja po novinama, nema diplomatskih niskih udaraca, nema pokušaja da se predizborni rejting popravi demonstracijom „čvrstog stava“ prema susjedu, kako to periodično čine Srbija i Hrvatska.

Suprotnost regiji

Nema svega onoga što je karakteristika odnosa Bosne i Hercegovine i Srbije, recimo. Zla što ih je Crna Gora tokom rata počinila u Hrvatskoj nisu usporediva sa monstruoznostima kojima je Srbija saučestvovala u Bosni i Hercegovini. Pa ipak, da je Srbija pošla putem Crne Gore, pa iz svoje zvanične priče o ratu u Bosni uklonila sva već pomenuta „možda“, „ali“ i „druge dimenzije“, odnosi BiH i Srbije danas bi bili tačno onakvi kakvima Aleksandar Vučić tvrdi da ih želi učiniti: izvanredni.

No sve ide teže kada je vaša zvanična politika da sve što čujete, vidite i uhvatite iskoristite kao dio spinovanja javnosti čiji je jedini zadatak učvrstiti „svoje“ u uvjerenju da smo „mi“ u pravu.

Primjer. Ovih je dana uhapšen osuđeni ratni zločinac Tomislav Duić, komandant splitskog logora „Lora“. Skrivao se 15 godina, a uhapšen je u svom stanu. Što jeste jeste, kući je najsigurnije. Biće da je Duić čitao Poeovo „Ukradeno pismo“. Ko bi se sjetio da ratnog zločinca u bijegu traži u njegovom stanu?

Ako izuzmemo proruske medije, u Crnoj Gori nije bilo likovanja zbog hapšenja Duića, još manje pokušaja da se zločinima koje su počinjeni na hrvatskoj strani relativizuje krivica za napad na Dubrovnik (uzgred, i Hercegovinu).

Sad uporedite to sa hapšenjem Jovana Divjaka (koji, za razliku od Duića, nije zločinac) i kabinetski indukovanom histerijom srpskih medija koji su to hapšenje pratili. Histerijom koja je podrazumijevala i medijski linč srpskog reditelja i glumca koji su, u znak podrške Divjaku, obukli majice sa njegovim likom (pa se bijesnoj javnosti ispričali zbog toga).

Srbija Borisa Tadića je hapšenje Divjaka isposlovala jer je Tadićev režim branio svoju „istinu“ o ratu o Bosni. A ta je „istina“, čudno, bila ista kao i „istina“ Miloševićevog režima.

Ista je, gle čuda, i „istina“ Vučićevog režima. Divjak je uhapšen jer je Tadićev režim želio dokazati kako su zločinci Srbi koji su branili Sarajevo, ne oni koji su ga bombardovali i držali pod opsadom.

A to je kao da se neko, bilo ko, u Crnoj Gori sjeti da pojasni kako istinski zločinac nije bio nikšićki rezervista koji je po Konavlima pokrao sve osim onoga što je bilo vezano za nebo, pa onda meračio ispaljujući plotune po Dubrovniku. Kao da neko pokuša objasniti kako zločinac nije bio on, nego Milan Milišić, od oca Rista iz Trebinja i majke Olge Radulović iz Sarajeva, vanredni pjesnik i prevodilac, koji je ostao u opkoljenom rodnom gradu, pa u svom dubrovačkom stanu ubijen granatom, i tako postao jedna od prvih žrtava srpsko-crnogorskog „oslobađanja Dubrovnika“.

Posebna je priča što se u Crnoj Gori danas malo ko sjeti Milana Milišića, koji je bio veći pjesnik od sve one pjesničke bagre iz Udruženja književnika Crne Gore, bagre koja je što poetski, a što oružjem opsluživala svako zlo u Crnoj Gori ovih četvrt vijeka: kako ono koje je počinjeno, tako i ono koje je, uprkos pjesnicima, akademicima CANU i uglednim knjižarima, zamalo izbjegnuto.

No tu ćemo priču ispričati neki drugi put.

Facebook komentari

komentara

sljedeći članak >

Reaguj na ovaj članak