DAN DŽAMIJA: Niste ni zapamtili, a već ste zaboravili…

Ništa nam nije pomoglo što smo skoro sve bili zaboravili, i svoju prošlost, i svoju vjeru, čak i svoje ime; osuđeni smo bili na uništenje. Tu grešku više nećemo ponoviti (A.Izetbegović) … jer prošlost se ponavlja onima koji je zaboravljaju.

plava-džamija-e1383643212654

AUTOR: Mr. Elvir Topalović

Po Odluci Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, svake godine 7. maj se obilježava kao Dan džamija. Kao dan sjećanja na 614 porušenih džamija, kao dan sjećanja na rušenje banjalučke ljepotice Ferhad – pašine / Ferhadija džamije, koja je 7. maja 1993. godine u ranim jutarnjim satima minirana i porušena od strane srpsko – četničkog agresora.
Obilježavanje Dana džamija je kolektivno podsjećanje na prošlost, na plansko uništavanje svih džamija u BiH i drugih vjerskih i kulturnih objekata, kao i na plansko uništenje jednog naroda i svega onog što obilježava taj narod.
Obilježavanje Dana džamija je prilika za poduku i upoznavanje sa zločinima koji nisu značili puku fizičku likvidaciju pripadnika jednog naroda, ali su u konačnici za cilj imali njegovo uništenje.
Upravo zbog toga ovaj tekst će nam poslužiti kao poduka i podsjećanje na ono što jesmo i ono što nikada ne smijemo zaboraviti, kako bismo (budni) živjeli u miru.

1. Rušenje džamija i drugih vjerskih objekata zločin bez presedana

Od samog početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, agresorska djelovanja nisu bila usmjerna samo na ugrožavanje ljudskih života već su istim intezitetom usmjeravana i na uništavanje bošnjačkih kulturnih, historijskih i vjerskih objekata, dakle, svega onog što podsjeća na postojanje jednog naroda i što će voditi njegovom nestanku.
Agresorska zločinačka misija kodirana je na ubistvo silovanje, protjerivanje, istrebljenje, čišćenje bošnjačkog naroda, bošnjačkih sela, paljenje i rušenje kulturnih, vjerskih i obrazovnih objekta. Koliko su dobro bili isplanirani zločinački pohidi, i s kojom tačnošću su određivane mete pokazuje i činjenica da u tom pohodu nisu pošteđeni ni „najvredniji objekti islamske arhitekture u Bosni i Hercegovini“.
Agresorska djelovanja bila su usmjerena i na uništenje objekata kao što su „Gazi Husrev-begova džamija (izgrađena 1532. pogođena s preko stotinu razornih projektila), Careva džamija (1565.), Ali-pašina džamija (1561.) i Magribija (1766.) u Sarajevu, Aladža (1551.) i Careva džamija (1483.) u Foči, Sultan Esme džamija (1745.) u Jajcu, Karađoz-begova džamija (1570.) u Mostaru, Ferhadija (1579.) i Arnaudija (1595.) u Banjoj Luci (srušene 7. maja 1993.), Emin Turhan-begova džamija u Ustikolini (1448/49.), najstarija džamija u Bosni i Hercegovini“, i mnogi drugi vjerski objekti.
U toku srpsko – crnogorske i hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu uništeno je 614 bosanskih džamija, dok je 307 džamija u velikoj mjeri oštećeno. Zbirom ova dva broja dolazimo do podatka da je 921 džamija u Bosni i Hercegovini bila metom agresorskih dejestava, što je više od 80 % džamija koje su u Bosni i Hercegovini postojale prije agresije.
Najveći broj ovih džamija uništavan je postavljanjem razornih eksplozivnih naprava, spaljivanjem ili ispaljivanjem artiljerisjkih granata, nakon čega su njihovi ostaci odvoženi na razne deponije.
Pored uništavanja džamija agresori su uništitili veliki broj i drugih vjerskih objekata. Uništeno je i oštećeno 259 mesdžida (mjesto za obavljanje namaza koje nema minaret – džamije bez minareta), zatim 87 mekteba (objekti za podučavanje djece o temeljima islama – osnovna škola), 9 tekija (bogomolja / prostor za vršenje vjeskih obreda uglavnom pripadnika derviša / sufija), 37 turbeta, a 7 je u velikoj mjeri oštećeno. U potpunosti je uništeno 405 vakufskih objekata različite namjene, dok je 149 takvih objekata oštećeno u velikoj mjeri.
Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovakvo mjesto još nisam vidio, riječi su kojima je Evlija Čelebija opisao svoj boravak u Foči i posjetu Aladži džamiji. Oduševljen ljepotom Aladža džamije i njenog harema i šadrvana koji se nalazio u haremu, Evlija Čelebija je još zapisao “To je umjetnički izrađen šafijski šadrvan, da zaljubljeni ljudi, gledajući kako iz kamene čaše pljušti živa voda i pravi vodoskok, prestanu čeznuti…”.
Upravo, nastavak teksta posvećen je bosanskim ljepoticama, Aladži džamiji, Gazi Husrev – begovoj džamiji, Atik džamiji, Karadžozbegovoj džamiji i Ferhadiji džamiji, koje su ostale da pokazuju i svjedoče Allahovu pomoć i zaštitu najavljenu u Kur'anskim surama El Džinn („A džamije su Allaha radi, pa se mimo Njega ne molite drugome“ (El-Džinn:18), Et – Tevbe “Allahove džamije grade i održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.” (Et-Tevbe, 18), El – Bekare: “Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim džamijama ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!” (El-Bekare, 114).
Begova-dzamija

Gazi Husrev – begova džamija u Sarajevu

„Ja, Husrev, rob skromni, u milosti Boga,
služeći istini Kur’ana vječnoga,
dići ću džamiju, svoje prvo djelo,
da ukrasim njome Sarajevo b’jelo,
nek’ istini služi i pod suncem stoji,
nek’ okuplja ljude, vjerne duše broji,
da su bliže Onom što je iznad svega,
čija Riječ je vječna:
Tvorcu zemlje, neba“..

Gazi Husrev – beg bio je sin trebinjskog Fertahtbega i turske princeze Seldžuke, kćerke sultana Bejezida II. Rođen je u Srezu, u Egejskoj Makedoniji, godine 1480.
Zbog svoje vojničke hrabrosti i uspijeha prozvan je gazijom, a namjesnikom Bosne postao je 1521. godine gdje je ostao do svoje smrti 1541. godine. Svojim dolaskom u Sarajevo, ovom gradu donosi uspon i napredak.
Sa dolaskom u Sarajevo, Gazija čudesnim nadahnućem počinje da snuje i kuje svoja velika djela koja počinju rasti jedno uz drugo, a sva u biti velika, sadržajna i plemenita, kakva je i Gazi Husrev – begova džamija koju Gazija sagradi „u ime Boga (kao) dom onih koji ničice padaju“.
Džamiju je Gazi Husrev – beg dao izgraditi 938. godine po hidžri, odnosno 1530./31. godine po Gregorijanskom kalendaru. Posao projektovanja i gradnje ove džamije Gazija je povjerio mimaru Turskog carstva Adžem Esir Ali, Perzijanacu iz Tabriza koji je bio zarobljen u Tursko – persijskom ratu, a kasnije, sve do svoje smrti (1538. godine) obavljao dužnost glavnog arhitekte u Carigradu.
Gazi Husrev – begova džamija ima složeno arhitektonsko rješenje. Frontalnim dijelom džamije dominiraju teški, mramorni stupovi na koje se oslanjaju lukovi džamijskog trijema. Oni dijele trijem na pet kvadratnih polja, od kojih je svako presvođeno kubetom.
Središnji džamijski prostor, u temeljnim je linijama jednostavna građevna figura sa 13 m širine i istom tolikom dužinom, koja se u vertikalnom profilu razvija do savršenosti.
U vrhu džamije, tačno na sredini čeonog zida, u crvenoj mramornoj plohi nalazi se prekrasno dekorisani mihrab. Desno od mihraba je mimber podignuta od sedam vrsta mramora, a lijevo od mihraba se nalaze još dva ćursa (mjesta odakle se povremeno drže opšteobrazovna predavanja).
Nasuprot mihrabu, na desnoj strani od ulaznih džamijskih vrata nalazi se mahfil (galerija) podignut na osam mramornih stubova i ograđen drvenom ogradom.
U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu i granatiranja grada Sarajeva (1992.-1995.), Gazi Hursev – begova džamija je pogođena sa više od 100 minobacačkih i topovskih projektila, ali je 2001/02. godine urađena potpuno nova dekoracija ostvarujući tip i kolorit ornamenata u saglasnosti sa originalnim stilom orijentalne arhitekture.

Atik džamija u Bijeljini

Atik džamija sa haremom i turbetom najstarija je džamija u Bijeljini. U svom imenu sadrži oznaku stare džamije, u narodu je poznata i kao Carska džamija, a po svom vakifu sultan Sulejmanu Veličanstvenom dobila je ime Sulejmanija. Džamija je sagrađena između 1520. i 1566. godine. U blizini džamije je bio sagrađen hamam, a oko džamije i hamama je bio iskopan jarak sa palisadama, odakle se čaršija u slučaju potrebe mogla braniti.
U tursko-austrijskom ratu od 1716. do 1718. godine, džamija i hamam su su bili teško oštećeni, a netom austrijskog osvajanja Bijeljine, džamija je pretvorena u katoličku crkvu. Beogradskim mirom iz 1739. godine Bijeljina i njena Sultan Sulejmanova Atik džamija ponovo dolaze u ruke Osmanlija. Džamiji je 1758/59. godine ponovo vračena njena prvobitna namjena.
Džamija je renovirana 1893. Godine, kada je izgrađena nova munara, a 1912. godine je povišena za još 10 m i dodata je još jedna šerefa. Od te 1912. godine, pa sve do kraja Drugog svjetsko rata bila jedina džamija sa dva šerefeta u Bosni i Hercegovini, i jedna od najviših.
Objekat Atik džamija i turbe su u potpunosti srušeni u ramazan 13. marta 1993. godine. Džamiju je srušio srpsko – četnički agresor koristeći eksploziv. Niti nakon miniranja džamije zločinci se nisu smirili pa su iz džamije opljačkali znamenitosti koje svjedoče postojanje džamije i Bošnjačkog naroda na tom prostoru. Iz džamije su odneseni stari čilimi, među kojima i oni koje je austrougarski car Franjo Josip poklonio ovoj džamiji (jedan čilim u komadu težio je 300 kg), zatim su odnesena i dva sanuduka, a u jednom od njih su bili pohranjeni stari kitabi i rukopisi, među kojima je bio jedan rukopis Kur'ana od prije 400 godina.
Obnova Atik džamije započeta je 2002. godine i završena je 2014. godine kada ju je ponovo otvorio Reisu – l – ulema Husein ef. Kavazović. Atik džamija je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Herecegovine.
aladza

Aladža džamija u Foči

„Bijaše rat…
Aladžo, i tebe raniše, uništiše dušmani,
Lokacije dvije sada su mezar tvoj,
Kabure pokraj tebe nađoše ubijeni Bošnjaci,
Aman, s jedne strane Drine trijem i sofa leže,
Na obali drugoj mihrab i munara,
Aman, tužno leže, ljepotico Balkana“…

„Džamija Hasana Nazira je u cijelom svijetu poznata kao Aladža džamija. To je krasna džamija. Nema joj ravne u cijelom bosanskom ejaletu. Njen je graditelj Ramadan-aga, glavni majstor mimar Sinana, glavnog neimara sultan-Sulejmana”
Ovako je znamentiti putopisac Evlija Čelebija opisao Fočansku Aladža džamiju, dodavši još „Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovakvo mjesto nisam još vidio”.
Aladža džamija Šarena ili džamija Hasana Nezira bila je jedan o najznačajnijih arhitektonskih spomenika u Bosni i Hercegovini. Sagrađena 1550/51. godine. Njen vakif je Hasan Nezir. Uz samu džamiju nalazio se i šadrvan. Aladža džamija je pune 442 godine privlačila stručnjake, ali i običan svijet koji su samo zbog nje dolazili u Foču kako bi se divili njenoj ljepoti, i to sve do augusta mjesec 1992. godine i dana kada je u potpunosti srušena Aladža džamija.
Aladžu džamiju sa još 18 drugih Fočanskih džamija srušio je srbo – četnički agresor u svom divljačkom, barbarskom djelovanju. Zločin rušenja Aladža džamije posebno je zapamčen po svojoj gnusnosti jer je agresor nastojao sa lica zemlje izbrisati svaki trag o postojanju džamije.
Posebnu pažnju je posvetio uklanjanju građevinskih ostataka sa zemljišta na kojem se nalazila džamija i zatiranju temelja džamije. Ostaci Aladža džamije su sistemski odvoženi na različite lokacije, a nakon što je započet proces obnove, isti materijali su pronađeni na dvije lokacije.
Jedna od tih lokacija se nalazila 200 metara južno od željeznog mjesta na rijeci Drini. Ostaci su bili prekriveni zemljom, šutom i raznim otpadima, a ispod isti su pronađeni i posmrtni ostaci ubijenih Fočaka.
Druga lokacija nalazila 300 metara sjeverno od željeznog mosta preko rijeke Drine, udaljena oko 500 metara od prve lokacije, i prema procjenama Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika i Federalne komisije za traženje nestalih, njena površina je oko 1000 m2.
Svi ostaci Aladža džamije su pronađeni na ovim lokalitetima i isti će biti iskorišteni u njenoj obnovi. Intezivni radovi na priprama za obnovu džamije po Odluci Rijaseta Islamske zajednice započeti su 2013. godine, a sam početak obnove ozvaničen je 30. maja 2014. godine postavljanjem kamena temeljca za ponovnu izgradnju džamije.
Predviđeno je da uz Allahovu pomoć obnova Aladža džamije bude okončana za 900 dana, kada će ova ljepotica ponovo krasiti Foču i svejdočiti o postojanju Islama i Bošnjaka na ovim prostorima.,

Karađozbegova džamija u Mostaru

Karađozbegova džamija najveća je i jedna od najljepših džamija Hercegovine. Nalazi se u Mostaru. Sagrađena je 1557. godine „desetak godina prije nego što je nad rijekom Neretvom bljesnuo „savinuti palmin list“, onaj most, čudesni i neusporedivi – Most Sultana Sulejmana, Veličanstvenog.“
Podigao ju je Karađoz – beg, sin grada Mostara, kojem rijetki znaju pravo ime – Mehmed-beg sin Ebu Seadetov, koji je imao i dva brata od kojih je prvi Rustem-paša bio veliki Osmanski vezir, a drugi, Sinan-paša namjesnik Hercegovine od 1549. do 1574. godine. Arhitekt džamije je glasoviti Mimar Sinan.
Nad Karađozbegovom džamijom je velika kupola, a unutrašnjost je četvrtaste osnove, dimenzija 13,4 x 13,4 metara. Minaret Karađozbegove džamije je visok, skladan i ukrašen.
Karađozbegova džamija je u toku agrsije na Bosnu i Hercegovinu usljed bombardovanja grada Mostara od strane hvratskog agresor pretrpjela teška oštećenja kada je minaret sasvim uništen u napadima tenkovske artiljerije.
Karađozbegova džamija je obnovljena i otvorena u julu mjesecu 2004. godine, a prethodno je u maju mjesecu od strane Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Ferhad – pašina (Ferhadija) džamija u Banja Luci

Fehad-pašina (Ferhadija) džamija predstavljala je centralni objekat banalučke čaršije. Nalazila se u blizini banjalučkog Kastela, podignuta na prostoru između potoka Crkvine (Crkvene) i rijeke Vrbas, u nekadašnjem Donjem Šeheru.
Ferhadija džamija sagrađena je 1579. godine za vrijeme vladavine Ferhad paše Sokolovića, u vrijeme kada je Banja Luka bila sjedištem bosaknskog pašaluka.
Svrstava se u najvrednijih kulturno – historijskih spomenike orijentalne kulture u Bosni i Hercegovini, sagrađena u duhu škole poznatog turskog arhitekte Mimara Sinana. Ferhad – paša Sokolović je bio član čuvene porodice Sokolovića koja je obilježila dio historije Bosne u vrijeme kada je Osmansko carstvo bilo na vrhuncu svoje moći.
Evlija Ćelebija u svom ”Putopisu” je Ferhadiju okarakterisao ”poput carske”. Građevinska cjelina Ferhad – pašine (Ferhadije) džamije sastojala se od: džamije, dvorišta džamije, harema, šadrvana, turbeta i ogradnog zida sa ulaznim portalom.
U agresiji na Bonu i Hercegovinu, metom agresora našla se i Ferhadija džamija. Rušena je u nekoliko navrata. Prvo (djelimično) rušenje džamije desilo se 6. maja 1993. godine kada je aktivirana eksplozivna naprava od strane srbo – četničkog agresora potpomognutog od strane vlasti eniteta Republike Srpske, a u cilju sprovođenja etničkog čiščenja Bošnjaka sa ovog prostora. Nakon što prvog rušenja agresor je 7. maja započeo postupak odvoženja materijala i ostataka Ferhadija džamije, da bi 8. maja bili porušeni i ostaci džamije.
Agresor se nije zadovoljio činom rušenja džamije već je u septembru 1993. godine pokrenuo postupak potpunog čišćenja lokaliteta oko Ferhadija džamije, što je značilo i uništenje mezarja, ograde i harema džamije. Ovaj čin čiščenja lokaliteta na kojem je bila smještena Ferhadija nastavljen je i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i do oktobra mjeseca 1996. godine uklonjeni su svi tragovi postojanja Ferhadija džamije.
No, uprkos svim nastojanjima agresora da u svakom pogledu očisti prostor eniteta Republike Srpske od bošnjačkog življa i svega što u kulturološkom, religijskom i povijesnom pogledu veže za ovaj narod, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini (Muftijstvo banjalučko) 2001. godine dobila je urbanističku saglasnost za ponovnu izgranju Ferhadija džamije.
Na dan njenog rušenja 7. maja 2001 godine relizirano je postavljanje kamena temeljca za džamiju, ali srpski nacionalisti bez imalo stida i kajanja napravili su nasilne proteste u kojima je jedan Bošnjak smrtno stradao.
Danas se u punom jeku odvija obnova Ferhadija džamije i ušla je u svoju završnu fazu. Ferhadija džamija je uvrštena na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, a od 1950. godine nalazila se na i listi zaštičenih objekata od strane UNESCO-a.
Ferhadija džamija i sve druge džamije ponovo će krasiti bosansku zemlju, jer obećanje je to, Gospodara svega živog i neživog, Onog koji obećanja svoja ispunjava.
Čuvajmo i gradimo naše džamije jer džamije su Allahove kuće na zemlji, pa ko voli Allaha, voli i Njegove kuće i često i mnogo ih posjećuje.
_________________
Korišteni izvori:
1. Kadić, Rešad (1997) Ilhamijin put u smrt, El Kalem, Sarajevo.
2. Islamska zajednica u BiH (2010), Vakufi u BiH, historijat, trenutno stanje i perspektive, Sarajevo,
3. Karčić, Hamza, učenički rad O.Š.“Husein Efendija Đozo“ Goražde,
4. Omerdić, Muharem (2015), Porušeni i oštećeni sakralni i drugi objekti islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 1992. -1995., [dostupno na: http://dzemat-oberhausen.de/?p=2573],
5. Islamska zajednica u BiH, Gazi Husre-begov vakuf, [pristupljeno: 01.5.2015], http://vakuf-gazi.ba/
6. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, [pristupljeno: 01.5.2015], http://kons.gov.ba/index.php?lang=1

Diwan magazin
* Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i obaveznog linka koji vodi na izvorni tekst. Autorska prava su zaštićena zakonom.

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak