Skip to content

Demijurzi zla: Tri »D« za Veliku Srbiju – Dobrica, Dodik i Dačić

Glavni ideolog, inicijator, inspirator, podstrekač, organizator, propagator i realizator projekta Velika Srbija s kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog veka, srpski otac nacije Dobrica Ćosić objavio je ove godine knjigu pod naslovom „Bosanski rat“ u kojoj je sabrao  svoje zapise, sećanja, dnevničke beleške, pisma, govore, razgovore, polemike koje se odnose na Bosanski rat a koji su ranije objavljeni u njegovim knjigama. Ova Ćosićeva kniga na nesumnjiv i, moglo bi se reći, magistralan način potvrđuje, na osnovu drugih izvora i dokaza već utvrđenu, glavnu, prvorazrednu i odlučujuću ulogu Dobrice Ćosića kada je reč o uzrocima rata na prostoru bivše Jugoslavije, početku i karakteru tog rata kao i razlozima raspada Jugoslavije.

Ova Ćosićeva knjiga odličan je povod da se analizira njegov uticaj, njegov angažman i delovanje u svim segmentima rata na prostoru bivše Jugoslavije u kojima je njegova misija najznačajnija, nezaobilazna i nezamenjiva. Razmotrićemo ulogu Dobrice Ćosića u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije sa posebnim osvrtom na pripreme i početak rata, uzroke i karakter rata.

Dok je Aleksandar Ranković bio čovek broj 2 u Jugoslaviji i glavni zagovornik unitarističke i centralističke Jugoslavije, Dobrica Ćosić je visoko kotirao u samom vrhu države uključujući i Josipa Broza sa kojim putuje brodom „Galeb“ u posetu Africi 1961. godine. Unitarističku Jugoslaviju Ćosić je tretirao kao proširenu Srbiju i zalagao se za rigidni centralizam i unitarizam pod upravom UDBE i partije. Svoje unitarističke pozicije Ćosić je najočiglednije predstavio 1961. godine u polemici sa slovenačkim intelektualcem Dušanom Piljevcem u kojoj se zalaže za ukidanje republika pod izgovorom uspostavljanja socijalističkog jugoslovenstva, jedinstva i solidarnosti.

Posle pada Rankovića, Ćosić prelazi u opoziciju, deluje u Srpskoj književnoj zadruzi (SKZ), Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU) i nizu drugih ad hoc formiranih institucija, stvara vrlo uticajan i snažan paralelan centar vlasti. Takođe, piše „roman reku“ o srpskom narodu u XIX i XX veku. Ističe svoju krilaticu o tome da Srbi dobijaju u ratu a gube u miru. Sve više insistira na konačnom rešenju srpskog nacionalnog i državnog pitanja ne skrivajući misao i uverenje da je srpska država svuda gde žive Srbi. Ćosić i njegovi intelektualci kojih ima veliki broj sve češće spminju Berlinski kongres 1878. godine kada je po njihovom mišljenju Srbija trebala da dobije Bosnu i Hercegovinu jer je to srpska država. Takođe, stalno kritikuju odluke AVNOJ-a iz Jajca i ustav Jugoslavije iz 1974. Godine. Dakle, teritorijalne aspiracije prema Bosni i Hercegovini Ćosića i  njegovih dugogodišnjih i odanih istomišljenika, intelektualaca iz Srbija postoje godinama pre početka rata.

Polovinom osamdesetih godina kada se već oseća propast komunizma u Evropi, kada na vlast u Srbiji dolaze mlađi ljudi a koji su međusobno dugogodišnji saradnici i prijatelji Ivan Stambolić, Slbodan Milošević i Buca Pavlović, i kada je Ćosić uspeo da u SANU-u obezbedi skoro potpunu podršku za svoje političke i nacionalne ideje dolazi do dogovora srpske nacionalističke inteligencije oko Ćosića i SANU da sastave neki dokument ili manifest u kome će pismeno izneti program za rešenje srpskog državnog i nacionalnog pitanja u kome se Bosna i Hercegovina tretira kao srpska zemlja.

Početkom septembra 1986. godine Ćosić zakazuje sastanak sa književnikom, tada svojim prijateljem i izdavačem Vidosavom Stevanovićem koji je školski drug sa Bucom Pavlvoićem i vrlo blizak prijatelj sa Ivanom Stambolićem. Pošto su Stambolić i Pavlović uz Miloševića tri najvažnija političara u to vreme u Srbiji, Ćosić traži od Stevanovića:

„Ti dobro pamtiš. Zapamtićeš ovo što ću ti ispričati. Sve što kažem prenećeš Pavloviću i Stamboliću. To je moja politička poruka njima…Država u kojoj živimo nije više Jugoslavija već brionska Jugoslavija. Tito je napravio za svoje potrebe, a protiv Srba. Federalizacija iz 1974 napravila je države od republika, a Srbi su ostali u bar tri republike. Srbsko nacionalno biće je razbijeno i podeljeno. Jugoslavija se mora menjati zbog nacionalnog pitanja, pre svega zbog našeg nacionalnog pitanja. Srpski komunisti moraju temeljno promeniti svoju politiku, ona mora biti nacionalna. Treba dovršiti nedovršeni posao i stvoriti državu u kojoj će živeti svi Srbi. Ako drugi neće s nama, u redu, neka idu, ali neka ostave ono što nama pripada. Izlazak iz Jugoslavije mora da se plati. Moja poruka Pavloviću i Stamboliću glasi. Ili će sprovoditi srpsku politiku ili će nestati sa scene, biće izdajnici kao i njihovi prethodnici. Spreman sam da razgovaram sa njima o tome. Neka me javno napadaju, ako im je to privremeno potrebno, ali treba da razgovaramo.“

Stevanoviće je preneo Ćosićevu poruku Pavloviću i Stamboliću koji su mu rekli da je to zastareo, lud i opasan predlog. Stevanović je o toj njihvoj reakciji obavestio Ćosića koji je na to rekao: „ To je najveća glupost koju su učinili u svojim životima punim gluposti.“ Ubrzo posle ovog Stevanovićevog posredovanja pojavio se pisani tekst Memoranduma SANU koji predstavlja pravi poziv srpskom narodu na rat protiv ostalih naroda u Jugoslaviji i obrazloženje zbog čega srpski narod treba da se pobuni i reši svoje državno i nacionalno pitanje. Memorandum SANU je zaista akt sa kojim počinje drama naroda koju su živeli na prostoru bivše Jugoslavije. Tvorac Memoranduma i autor svih ključnih forumlacija u njemu je nesumnjivo Dobrica Ćosić. To proizlazi iz njegovog polažaja u SANU, činjenice da o političkim pitanjima u Akademiji nema diskusije bez Ćosićevog imprimatura. Zatim, svedočenjem Vidosava Stevanovića pouzadno se može utrvditi da je Ćosić Stevanoviću tri nedelje pre objavljivanja Memoranduma saopštio sažetu verziju tog akta za zahtevom da o tome obavesti Stambolića i Pavlovića. U knjizi „Memorandum SANU pod udarima politike“ koji su napisali akademici Kosta Mihailović i Vasilije Krestić, objašnjava se da Ćosić nije bio član Komisije za izradu Memoranduma, ali da je održano ukupno tri sednice Komisije i na sve tri je učestvovao Ćosić sa iznošenjem svojih predloga. Dugogodišnji Ćosićev prijatelj, saradnik u paralelnom centru vlasti i politički istomišljenik Tasa Mladenović u memoarskoj knjizi „Usputne skice za portrete“ piše:

„kako je Dobrica Ćosić bio jedan od glavnih inicijatora ideje da Srpska akademija konačno izvrši celokupnu analizu položaja srpskog naroda, sama ta činjenica po sebi bila je dovoljna da se u sve uključi i dr. Jovan Rašković.“

To je još jedan dokaz da je Ćosić pravi autor Memoranduma. Na to ukazuje i tekstološka analiza Memoranduma iz koje proizlazi Ćosićev stil, retorika, njegove preokupacije, rečenički sklopovi, njegva deviza da Srbi dobijaju u ratu a gube u miru. Dakle, autor Memoranduma SANU je bez ikakve dileme i bilo kakve sumnje Dobrica Ćosić.

Vladajuća politička garnitura u Srbiji na čelu sa Ivanom Stambolićem oštro je osudila Memorandum SANU. Međutim, uskoro dolazi do Osme sedmice CKA SKJ, smene Stambolića, dolaska na vlast Slobodana Miloševića i nacionalističkih mitinga istine i podrške Miloševiću.

Ćosić pozdravlja dolazak Miloševića na vlast navodeći:

„Odlika svih nacionalnih pokreta je nastajanje nacionalnih vođa. U srpskoj istoriji tako se zbiva od Karađorđa do Slobodana Miloševića. Miloševića nije stvorila srpskim vođom partija ni socijalistička ideologija; takvim su ga mogli učiniti samo nacionalne energije i državotvorstvo…Slobodan Milošević je postao političar sa svojstvima i harizmom vođe, državotvorstvom kao nacionalnim ciljem – odbrana srpstva i odbrana moderne srpske države…Milošević je hrabro, pragmatično i neskrupulozno kako to biva u politici, izvanredno iskoristio svoju istorijsku priliku: da obnovu srpsku državu srušenu u Jugoslaviji i titoizmu i zadobije ugled i značaj kakav posle Pašića u srpskom narodu niko nije imao.“

Nema konkretnih dokaza da je Ćosić direktno doprineo smeni Stambolića i usponu Miloševića, ali svi događaji iz druge polovine osamdesetih događaja, posebno Ćosićeve aktuvnosti ukazuju na to.

Dorica Ćosić je smatrao da su Srbi bili među pobednicima u Prvom i Drugom svetskom ratu, a da u miru nisu uspeli da ostvare svoju državu u kojoj bi živeli svi Srbi, pa je zato računao da iskoristi treći veliki događaj  u Evropi u XX veku – propast komunizma (prva dva su Prvi i Drugi svetski rat) da proširi Srbiju. Smatrao je da će to moći da učini jednim blickrigom, koristeći JNA koja je bila, po njegovom mišljenju, pod dominantnim uticajem Srba. Međutim, JNA se ubrzo raspala po nacionalnim šavovima tako da blickrig nije uspeo. Bez obzira na to u Bosni rat vode vojne i policijske snage Savezne Republike Jugoslavije koje su za taj rat obezbedile oružje, oruđe, oklopna i druga vozila, avione, helikoptere, granate, municiju, starešinski kadar, finasije, logistiku, pozadinu, slobodnu teritoriju, prihvat ranjenih i bolesnih na VMA u Beogradu, dok su bosanski Srbi davali samo živu silu ili „topovsko meso“.

Biograf Dobrice Ćosića i Slobodana Miloševića, Slavoljub Đukić koji je o njima napisao više knjiga, koji ih obojicu odlično poznaje a takođe i prilike u Srbiji piše:

„Srbi su primili Dobricu kao idejnog tvorca nacionalnog programa, a Slobodana kao izvršioca toga programa, mada među njima postoje krupne razlike moralne i političke. Ćosić sledi svoja uverenja, a Milošević je pragmatični vođa koji ide za svojim interesima. Tako počinje njihovo približavanje u predvečerje rasturanja Jugoslavije i straha za nacionalnu sudbinu.“

Dobrica Ćosić je svojim političkim delovanjem postavio vođe srpskog naroda u Bosni i Hrvatskoj Radovana Karadžića i Jovana Raškovića. O tome Slavoljub Đukić piše:

„Dok je srpski predsednik prihvatio Karadžića kao nužno zlo, Ćosić je sačuvao prisne odnose sa predsednikom bosanskih Srba još iz vremena kada je on sebi krčio put nacionalnog vođe. Po Ćosićevom mišljenju Karadžić je najdarovitiji srpski političar.“

Karadžićeva Srpska demokratska stranka početkom novembra 1990. godine održava skup u Centru Sava u Beogradu. Dobrica Ćosić pozdravlja skup sledećim rečim:

„Ovaj trnutak je istorijski: ostvaruje se oslobodilačko i demokratsko jedinstvo srpskog naroda u težnji za novom državom i novim društvenim poretkom. U Beogradu su među nama, svojima predstavnici Srpske demokratkse stranke Bosne i Hercegovine koja označava početak duhovnog i političkog preporoda srpskog naroda u Bosni i Hercegovini dojučerašnje raje Titovih vezira.“

Ovo je otvorena, potpuno ogoljena i bez okolišenja izrečena pretnja Bosni i Hercegovini. Ćosić mnogo pre početka sukoba u Bosni preti da će Bosna biti srpska država, da Karadžić i njegova stranka oslobađaju Bosnu. Dakle, Ćosić poziva na osvajanje Bosne i formiranje na njenoj teritoriji srpske države. To je otvoren poziv u rat, za teritorijalno osvanje, za konstituisanje Velike Srbije.

U najznačajnijem srpskom dnevnom listu „Politika“ 26. Jula 1991. godine objavljen je interviju Milorada Vučelića sa Dobricom Ćosićem u kome on govori o entičkom čišćenju bosanske teritorije:

„Moguća su planska preseljenja i razmena stanovništva što je najteže, najbolnije, ali i to je bolje od života u mržnji i međusobnom ubijanju.“

U to vreme u Bosni nema nikakve mržnje, sukoba ili ubijanja. To je Ćosićevo huškanje na rat, njegova ratna propaganda i promovisanje ideja iz memoranduma SANU.

U skladu sa Ćosićevim položajem u to vreme u Srbiji i Saveznoj Republici Jugoslaviji,  Slobodan Milošević ga postavlja za predsednika Savezne Republika Jugoslavije i Vrhovnog komandanta vojske koja ratuje u Bosni. Ćosić je predsednik Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) u vreme najžešćeg rata u Bosni u periodu od juna 1992. do juna 1993.godine.

Dok je bio predsednik SRJ desila se otmica i ubistvo 19 Bošnjaka iz voza u stanici Štrpci koji su ubijeni. O toj otmici Ćosić je bio obavešten mesec dana unapred ali ništa nije preduzeo da je spreči. U knjizi Miodraga Petrovića, književnog krtičara iz Niša, „Susreti sa Dobricom Ćosićem“ koja je izašla 2000. godine Petrović pita Ćosića ko je porušio tolike kuće Muslimana u okolini Višegrada pošto su zajedno bili u Višegradu. Na to pitanje Ćosić mu odgovara:

„Užički korpus…Tu su se Muslimani uklinili i to njihovo uklinjavanje na domak granica Srbije bila je njihova potajna i svesno vođena politika. Ja sam poslao Užički korpus na borbene zadatke, a posle kad su mi javljali o žrtvama san me nikako nije hteo.“

Tu knjigu je Ćosić odmah po izlasku povukao iz prodaje jer se plašio Haškog tribunala koji se tada interesovao za njegovu ulogu. U vreme dok je bio Vrhovni komandant vojske koja je ratovala u Bosni Ćosić je bio povezan i sa mnogim drugim tragičnim događajima u Bosni.

Krajem juna 1993. godine Dobrica Ćosić je održao sastanak sa generalima vojske Jugoslavije u Dobanovcima gde je izgleda pokušavao da dobije njihovu naklonost i obezbedni podršku za vojni udar i smenu Miloševića. Međutim, Milošević je to prokljuvio i ekspresno u roku od 24 sata smenio Ćosića sa mesta predsednika.

U svojoj knjizi „Bosanski rat“ Ćosić na samom početku tvrdi da su ga započeli Muslimani ubijajući Srbe, da je ubijen srpski svat na Baščaršiji, da su „zelene beretke“ krenule u džihad za nezavisnu i cjelovitu Bosnu i  Hercegovinu, da se u Bosni odvijao verski, međunacionalni i građanski rat. Iz svega što smo naveli u ovom tekstu vrlo jasno proizlazi da se radilo o agresorskom ratu Srbije protiv Bosne i Hercegovine, o srpskom ratu za teritorije, o osvajačkom pohodu na Bosnu i Hercegovinu koja je po Ćosiću srpska zemlja. A glavnu ulogu u tom agresorskom ratu za teritorije, za Veliku Srbiju imao je Dobrica Ćosić.

Navešćemo nekoliko Ćosićevih opservacija o tom ratu iz knjige „Bosanski rat“:

„Kao pisac Vremena smrti i Vremena zla treba da ostanem veran vekovnom srpskom idealu: nacionalnom i državnom ujedinjenju srpskog naroda; ali i opstanku i slobodi srpskog naroda preko Drine i Save danas.“

„Dva veka mi imamo jedan isti cilj, a to je borba za oslobođenje i ujedinjenje srpskog naroda. Ovo je sedmi rat koji se vodi za ostvarenje tog cilja.“

„Evo treće prilike u ovom veku da se stvori jedna nova država i da srpski narod ponovo dođe do zajedničkog krova i pretpostavki za zajednički život, nadamo se, najzada u konačnom miru.“

„Stvara se srpska država preko Drine, Srbi će ostvariti svoja nacionalna i građanska prava. Veliki istorijski događaj. Drina više neće biti krvava međa. Sada treba svim snagama u mir. Sačuvati izboreno i stvoreno.“

Knjiga „Bosnaski rat“ potvrđuje sve relevantne i značajne knjge koje su se pojavile posle rata u Bosni da je rat u Bosni bio srpski agresorski napad na Bosnu, da je bio srpski rat za teritorije i rat za stvaranje Velike Srbije koju Srbi priželjkuju još od Berlinskog kongresa 1878. godine. Bez obzira na Ćosićeva tvrdnje da je rat u Bosni bio verski, etnički i građanski iz same njegove knjige proizalzi suprotno.

U ovom kontekstu treba citirati najboljeg poznavaoca srpske istorije u XIX i XX veku eminentnu beogradsku istoričarku Latinku Perović koja na jednom skupu istoričara 2003. godine govori:

„Središno mesto političke misli srpskog naroda u XIX u XX veku jeste njegovo sjedinjenje. Nijedna realno postojeća srpska država nije smela da odloži ostvarenje ovog zavetnog cilja. Otuda se njenom razvitku u dubinu predpostvlja teritorijalna ekspanzija…“

Na kraju treba istaći i to da iz knjige  „Bosanski rat“ proizlazi da se u Bosni pre početka, za vreme trajanja i neposredno posle završetla rata ništa nije moglo odlučiti bez znanja i odobrenja Dobrice Ćosića. S obzirom da je u ratu u Bosni poginulo oko 100.000 ljudi, da je izvršen genocid prosto je neverovatno da glavni akter toga rata Dobrica Ćosić nije izveden pred Haški tribunal.