Diwan analiza povodom genocidnog punoljetstva: O odgovornosti, opomeni, istini i pamćenju.

“Svi su nestali, kad je bio juli, što nisam i ja, sada bi sve lakše bilo”

1013508_10151769327993245_1358220407_nPiše: Fahrudin Kladničanin

U tuđem, na tuđem, ja sam tuđa. Voljela sam mog sina, voljela sam moje dijete. I zamišljam ga ja. Sjećam se kada izlazi iz svoje sobe i kako vadi cigaru, pa je pomiriše, stavi za uho i čeka kafu da stavim, pa zapali cigaru. I onaj dim….on je znao dunuti dim u krugovima onako jedan za drugim..pa čini mi se da se moglo oklagiju provući kroz one kolutove. Toliko ja stvorim to sebi u mislima, da ja njega i osjetim i dodirom i svim. Onda kažem – Bože što mi ga nema. Pa što se to desilo. Bože, zar su ti ljudi mogli tako nešto uraditi. I nije to samo jedno dijete, to je hiljadu majki. (Kada Hotić, Srebrenica)

Tokom otvaranja Muzeja holokausta 22. aprila 1993. godine u Washingtonu usred svog glavnog govora, koji je držao onaj ko je preživeo holokaust, Elie Wiesel je odstupio od svog rukopisa, okrenuo se predsjedniku Sjedinjenih Država Bilu Clintonu i rekao: „Gospodine predsjedniče, posjetio sam Sarajevo i još ne mogu da spavam. To je drugi holokaust, gospodine predsjedniče, morate nešto učiniti“. Kako ističe Christian Schwarz Schilling, ovaj događaj je uzburkao američku svijest više nego što su otupjeli Evropljani mogli i zamisliti. Međutim, dvije godine poslije ove opomene dogodio se genocid u Srebrenici.

Dozvoljeni genocid

Naučnici koji proučavaju društvo su uopšteno dali svoje shvatanje genocida u okvirima političke strukture unutar koje se on događa, konteksta u kojem se genocid pojavljuje, motivima počinitelja, prirodom žrtvi i stadijume kroz koji genocid prolazi. Gregory H. Stanton, je definisao genocid kao proces koji se razvija u osam faza. Klasifikacija – Sve kulture imaju kategoriju koje dele ljude na „nas“ i „njih“ u odnosu na etnicitet, rasu, religiju, nacionalnost. U Srebrenici, klasifikacija kao prva faza genocida, podrazumjevala je kategoričnu podjelu na grupu koju treba eliminisati. Klasifikacija i simoblizacija kao prve dvije faze su u samoj biti stvari koje su univerzalne za ljude i ne vode odmah genocidu, ukoliko ne vode u treću fazu koja podrazumjeva dehumanizaciju. Jedna grupa negira ljudskost druge grupe. Dehumanizacija nadjačava prirodan otklon prema ubistvu. Genocid je uvijek organizovan, obično od dražve, mada kroz istroiju smo imali prilike da vidimo da genocid sprovode i neke neformalne terorističke grupe, koje su opet direktno ili indirketno umešane sa državom. U ovoj četvrtoj fazi država obično ima napravljene planove za genocidna ubistva. Žrtve su identifikovane i odvojene zbog svog etničkog ili vjerskog identiteta. Liste smrti su napravljene. Sve je spremno. Koncentracioni logori napunjeni, ljudi getoizirani u uslovima ograničenim za život. Nastupa faza pripreme. Istrebljenje počinje, i brzo započinju masovna ubistva pravno nazvana „GENOCID“. To je za izvršitelje istrebljenje jer oni ne veruju da su njihove žrtve u potpunosti ljudi. U fazi nazavnoj istrebljnje, jedino brza i nadmoćna oružana intervencija može zaustavtit genocid. Međutim u Srebrenici nije bilo međunarodne intervencije, svijet je dozvolio da se dogodi genocid! Na kraju kada se sistematski ubije preko 8000 ljudi nastupa faza poricanja koja uvijek mora pratiti genocid. Ono je jedno od najneumoljivih indikatora za dalje genocidne masakre. Izvršioci genocida iskopravaju masovne grobnice, spaljuju tijela, premještaju, sve u cilju prekrivanja stvarnih činjenica. Sve se ovo dogodilo jula mjeseca u na teritorii cijele Bosne I Hercegovine, a posebno Srebrenice.

Događaji iz jula 1995. bili su prelomni za Evropu i međunarodnu politiku uopšte. Moralo je da se dogodi plansko i sistematizovano ubijanje mladića i muškaraca naočigled „zaštitnih trupa“ UN da bi se probilo to tada zatovoreno ignorisanje velikog dijela Evrope prema „etničkim čišćenjima“ širom Bosne i Hercegovine. Etničko čišćenje je bio jasno profilisan cilj rata, a ne njegova posledica. “Došlo je vrijeme da vas se otarasimo. Muslimani, dolaze Vam crni dani, nema više Tita da čuje vaše kukanje, istrjebit ćemo vas – tako se Nafil Seferović, stari seljak iz Hrustova, prisjeća jednog od počinitelja, kad su ih ubacivali u kamion.“ Srebrenica je postala demilitarizovana zona pod zaštitom mirovnih snaga UN 16. aprila 1993. godine kada je Vijeće sigurnosti UN donio rezoluciju po kojoj „sve strane i svi ostali treba da Srebrenicu i njenu okolinu smatraju „zaštićenom zonom“ koja se ne smije oružano napadati niti izlagati drugom neprijateljskom djelovanju.“ Prva grupa vojnika Unprofor-a stigla je u Srebrenicu 18. aprila 1993. godine. Nakon toga, nova grupa vojnika stizala je svakih šest mjeseci. Od početka 1995. godine do enklave je stizalo sve manje konvoja humanitarne pomoći. „Ja sam 19 puta išla preko ovih brda. Išla sam, gazila rijeku po snijegu, gazila rijeku jer je put miniran tamo iz Voljevice od Bratunca. Nosila sam hranu, oko 25 kila kukuruza i šta nađem. Često puta je njiha minirana i ko prvi uđe, direktno u mine. Izgine narod, ali idemo mi. Borba je naći hranu. Gora je od granate, glad je gora od granate“ – kaže Kada Hotić.

Mrtva nada

UN Kriegsverbrechen Karadzic
U uslovima humanitarne katastrofe u Srebrenici je te 1995. godine živjelo oko 60.000 ljudi. Vjerovali su da su spašeni. Vjerovali su u mrtvu nadu. Srebrenica se dogodila jer je međunarodna zajednica ostala po strani, iako je prema Konvenciji o sprečavanju genocida i kažnjavanju genocida (iz 1949.) bila obavezna da djeluje. Kredibilitet proklamovanih demokratskih i moralnih vrijednosti svijeta prema događajima u Srebrenici bio je doveden u pitanje. Zapadne vlade su izbjegavale da zločin nazovu svojim pravim imenom GENOCIDOM kako bi izbjegle i svoje obaveze proizašle iz Konvencije. Takav stav međunarodnih zvaničnika, ohrabrile su srpske snage u realizaciji svoje zločinačke politike. Do sada je popisano više od 8.000 žrtava srebreničkog GENOCIDA. Među njima je više od 1000 maloljetnih. “Fabrika ubijanja” je trajala više od 10 dana. U presudi generalu Krstiću stoji da “nijedan opis ne može dočarati užas događaja koji su se u Srebrenici odigrali tokom tih devet dana od 10 do 19. jula 1995. godine, kao ni svu težinu saznanja da se čovjek pod pritiskom rata može srozati na takva zverstva”. Ratko Mladić je izvršio masakr nad muškarcima iz Srebrenice, ali su zemlje u UN-ovom Vijeću sigurnosti to omogućile dajući im nadu u maglovitu sigurnost.

Prošlo je 18 godina od GENOCIDA u Srebrenici i teško je sagledati istinsku dimenziju ovog monostruznog čina počinjenog tokom ratnih sukoba na ex-jugoslovenskom prostoru. Ali, iz današnje perspektive GENOCID u Srebrenici je kako ističe Sonja Biserko “posljednji korak u kontinuitetu destrukcije koji je počela, kada je Bosna u pitanju, proljeća 1992. godine.” Četiri ipo godine nakom masakra koji je počinjen u Srebrenici, svojim izvještajem, oglasio se Generalni sekretar OUN-a Kofi Anan. U izvještaju koji je objavljen 17. novembra 1999. godine, se navodi sljedeće: “Ujedinjene nacije serijom grešaka, lošom procjenom i nesposobnošću da sagledaju dimenzije zla s kojom su bili suočeni, propustile su da obave svoj dio posla u spasavanju stanovništva Srebrenice”. Na 155 gusto kucanih stranica UN su priznale odgovornost za nepreduzimanje odgovarajuće vojne sile u odbrani navodno “Zaštićene zone”. To je jedna od najmračnijih stranica ljudske historije. Poslije Drugog svjetskog rata Evropa nije vidjela masakar takvih razmjera, navodi se u saopštenju Kofija Anana. Vijeće sigurnosti UN kriv je za veliki dio propusta u mirovnom procesu zbog svoga načina donošenja rezolucija bez resursa i za potkopavanje UN-ovog vlastitog ugleda, čime je također doprinio da ljudi koji su u to vrijeme vjerovali i nadali se, izgubli su ne samo nadu, već i živote. Tadausz Mazoviecki, specijalni izvjestilac Komisije za ljudska prava UN, 25. jula 1995. godine se u znak protesta što su UN dospustile da padnu Srebrenica i Žepa javno povukao sa dužnosti. Inače Mazowiecki je svojevremeno u potpunosti podržavao koncept zaštićenih zona UN.

O pomirenju

Kako ističe Tina Rozenberg “…Pomirenje koje dopušta da ono što je prošlo pripada samo prošlosti uopšte nije u pravo pomirenje”. Komsija Vlade Republike Srpske priznala je učešće Vojske Republike Srpske u srebreničkom masakru i navela je u toj akciji bilo angažovano 17.342 lica. Međunarodni krivični sud u Hagu optužio je 18 osoba za planiranje, organizovanje i sprovođenje masovnog ubijanja srebreničkih Bošnjaka. Krajem marta Srbijanski parlament u šturoj deklaraciji donijetoj u gluho doba noći, osudio je “zločin” u Srebrenici.
Kada sam prije sedam godina došao do Potočara i vidio polja bijelih nišana, koji svjedoče o monstruoznom GENOCIDU počinjenom nad nedužnim srebreničkim Bošnjacima; majke i sestre koje se u čitnji po drugi put opraštaju sa svojim najmilijim u godini srebreničkog punoljetstva. “Ja danas ispraćam 27 člana svoje porodice, dragi moj Fahrudine, više nemam nikog. Svi su nestali, kad je bio juli, što nisam i ja, sada bi sve lakše bilo.”

Srebrenička tragedija i agresorski pohod na Bosnu i Hercegovinu nije se smjela dogoditi. Ali se ipak dogodila. Usred moderne Evrope na pragu 21 vijeka u iščekivanju ere slobode, demokaratije i ljudskog dostojanstva. Čitajući memoare bivše Državne sekretarke SAD Medeleine Albright ovim riječima se sjeća Srebrenice “Moramo se sjetiti onoga što smo iz ovih tragedija naučili, i ne smijemo sebi nikada dozvoliti da zaboravimo. Na svakom slicu, na svakoj slici, u svakoj priči stji upozorenje”

Pamtimo!

Napisano u povodu punoljetstva srebreničkog genocida!

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak