Diwan na ekshumaciji/ Drina – najveća masovna grobnica na Balkanu

Do sada je iz Drine izvađena i identificirana 441 osoba, a dno i obale Drine kriju još puno više tjela. Samo iz Višegrada, odakle je i najveći broj do sada identificiranih, kao nestalo vodi se više od 600 Bošnjaka, oni su najvećim dijelom završili u Drini. Ali nisu samo Bošnjaci Višegrad bacani u Drinu, već i iz Rogatice, Foče, Rudog, Srebrenice, Žepe, Zvornika, Bratunca, pa čak je bilo i tijela Bošnjaka iz Priboja i Prijepolja.

Drina-eshumacija-Amor-Anis

Piše: Anes Džunuzović
U petak, 27. septembra 2013. godine iz jezera Perućac, nekoliko kilometara nizvodno od Višegrada u selima Miloševići i Kuratlića vršena je ekshumacija, na pet lokacija, pojedinačnih dijelova skeleta najvjerovatnije Bošnjaka ubijenih u Višegradu 1992. godine. Pronađena su komadi ljudske lobanje, lopatica, podkoljenična kost. Ekshumacija je izvršena uz prisustvo tužitelja Tužiteljstva BiH, kao i uposlenika Instituta za nestale osobe koje je predvodio član kolegija direktora Instituta Amor Mašović. Zahvaljujući dobroj volji tužiteljice Nataše, a po pozivu Amora Mašovića ekshumaciji je prisustvovala i moja malenkost, autor ovir redova.

Na Drini genocid

Drina-eshumacija-Kurtalici
”Pronađene kosti pripadaju najvjerovatnije Bošnjacima iz Višegrada koji su ubijeni 1992. godine”, kaže nam Mašović dok stojimo pored jednog pronađenog komada ljudske lobanje i dodaje: ”Ovaj dio lobanje najvjerovatnije pripada nekom od Bošnjaka čije smo ostatke pronašli prije tri godine kada je remontirana brana, a nivo jezera bio spušten za 17 metara, tada smo pronašli skeletne ostatke od 200 Bošnjaka. Bili su to nepotpuni ostaci, do sada su identificirani ostaci od 162 osobe, a ostale ne možemo identificirati jer nemamo uzorke DNK od bliskih rođaka. Najvjerovatnije se radi o tome da su svi bliski rođaci stradali i da nema niko ko bi dao krv na osnovu koje bi izvršili identifikaciju”, kaže nam Mašović. Poziv tužiteljice Nataše da patrolnim čamcem Granične policije BiH pređemo u selo Kurtalići na drugoj strani Drine, zakratko nas je prekinuo u razgovoru. Nastavili smo ga u čamcu dok nas je preko Drine prevozio Oliver, pripadnik Granične policije BiH. ”Drina je najveća grobnica Bošnjaka i najveća grobnica na Balkanu. U nju su bacani nakon klanja i ubijanja Bošnjaci istočne Bosne još od Balkanskih ratova, pa onda Prvog i Drugog svjetskog rata, te tokom posljednje agresije. Do sada smo iz Drine izvadili i identificirali 441 osobu, a sigurno da dno i obale Drine kriju još puno više ljudskih ostataka. Samo iz Višegrada, odakle je i najveći broj do sada identificiranih, kao nestalo vodi se više od 600 Bošnjaka, oni su najvećim dijelom završili u Drini. Ali nisu samo Bošnjaci iz Višegrada bacani u Drinu, već i iz Rogatice, Foče, Rudog, Srebrenice, Žepe, Zvornika, Bratunca, pa čak je bilo i tijela Bošnjaka iz Priboja i Prijepolja, riječ je o onim Bošnjacima koji su skinuti iz autobusa u Sjeverinu, selu između Priboja i Rudog, i onih skinutih iz voza u Štrpcima. Našli smo i tijela dva vojnika JNA, Bošnjaka, Almas Ahmetspahić iz Višegrada i Ermina Meštrovca iz Lendića kod Jajca. Almas se posljednji put javio iz Prištine, a pronađen je na lokalitetu Paočići. A Ermin se posljednji put ocu Smaji javio iz Trstenika 10. juna 1992. Erminove kosti pronađene su na lokalitetu Donje Štitarevo ”, teškim glasom govori nam Mašović.
Drina-eshumacija-Amor-policija

Masovni zločini nad Bošnjakinjama Višegrada

Utihnuli smo svi, u ionako tihom danu na Drini, bez vjetra, bez laveža pasa, dozivanja ljudi sa njiva koje su prazne i sela u kojima niko ne živi još od ubijanja i protjerivanja 1992. godine. Mir remeti samo motor čamca kojim suvereno upravlja Oliver. Poželjeh, dok smo još na Drini, u čamcu, da sperem ruke od blata koje zaradih dok sam nevješto ulazio u čamac i pružih ruku, a onda mi kroz tijelo prođoše hladni trnci, krv mi se, čini mi se, zaledi i preznojih se. Kroz glavu mi prođe pitanje ”Kako ćeš u Drini punoj krvi i leševa oprati ruke”. Odustao sam, a Mašović kao da mi pročita misli nastavlja pričati: ”Prije nekoliko godina pričao mi je jedan Bošnjak iz ovog sela (Kurtalići) da je u aprilu 1992. godine, prije nego je izbjegao pred četnicima, vidio kako Drinom plutaju vrata, a na njima vezana mrtva žena. Zaplivao je da je izvuče, a kad se približio vidio je još jednu ženu vezanu sa druge strane vrata. To su bile Bošnjakinje iz Višegrada. U Drini su nalažena i tijela zamotana i vezana u prtene džakove, što sugeriše da su živi bacani. Sa mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu četnici su bacali žene sa malom djecom u naručju i takmičili se ko će ih prije upucati. Cilj je bio ubiti ih prije nego upadnu u Drinu. Od 162 osobe do sada identificirane od ostataka pronađenih 2010. godine, ovdje na obali Drine, 40 su bile žene – Bošnjakinje iz Višegrada. Među njima su bile i tri djevojčice uzrasta od 9,5 do 17,5 godina. A najstarije su bile Aiša Imamagić i Hašida Ohranović, rođene 1906. godine. I desetero djece smo tada ekshumirali, najmlađi je bio Haris Podžić koji je imao samo četiri godine kad je ubijen i bačen u Drinu”, završava priču Mašović dok izlazimo na desnu obalu Drine, u Kurtaliće, baš na mjesto gdje je bila masovna grobnica iz koje je 2001. godine ekshumirana 61 osoba, sve Bošnjaci, a gdje je sada otkriven jedan komad ljudske lobanje. DNK analiza će utvrditi da li pripada već nađenim licima ili se radi o još jednoj bošnjačkoj žrtvi koja je bačena u Drinu.
Drina-eshumacija-tim

Noćne more

Dok su osoblje Instituta i tužiteljica Nataša obavljali potrebnu proceduru koja se izvršava prilikom ekshumacije nastavio sam razgovor sa Mašovićem. ”Četnici iz Višegrada bili su posebno monstruozni. Višegrad je i grad vatrenih lomača, a ne samo klanja i bacanja u Drinu. Vi znate da je u Pionirskoj ulici u kući zatvoreno i zapaljeno više od 70 ljudi 27. juna 1992. Znate za sličan slučaj i na Bikavcu, a takvih lomača je bilo još puno u Višegradu i selima oko Višegrada. Nažalost, niko od sadašnjih žitelja, Srba, i vlasti u Višegradu do danas nije pokazao ni trunke kajanja, sažaljenja, dobre volje da bar otkrije neke grobnice, da kaže gdje su odneseni ostaci zapaljenih ljudi u kući u Pionirskoj, da kažu gdje su masovne grobnice. Jednostavno niko, svi šute i podržavaju i dan-danas taj svirepi zločin iz 1992. U Višegradu je silovano više od 200 Bošnjakinja, neko od njih su silovane desetinama i stotinama puta, a onda ubijane i bacane u Drinu ili masovne grobnice”, govori nam Mašović, dok bezuspješno pokušavamo šetajući pored Drine u blizini masovne grobnice otkrivene 2001. godine pronaći još neku kost, neki kaput, haljinu, cipelu, sahat, nešto što je ostalo od Bošnjaka Višegrada bačenih u Drinu. Ponovo nas zovu, vrijeme je da se vratimo na drugu stranu, u Miloševiće, da se tamo dovrši ekshumacija pronađenih kostiju, jednog dijela lobanje, podkoljenične kosti i jedne lopatice. Mi smo se po izlasku iz čamca pozdravili sa Mašovićem i ostalom ekipom, ostavili smo ih da dovrše svoj posao, a mi smo otišli put Sarajeva. Prošli smo kroz Višegrad, Dženan kaže da stanemo malo, da odemo do čuvenog mosta, glavnog junaka romana Ive Andrića ”Na Drini ćuprija” zbog kojeg je dobio Nobelovu nagradu za književnost, a koga upravo obnavlja Republika Turska, kao Osmansku zaostavštinu. Onda se pogledasmo, i sve nam bi jasno. Prošli smo bez pogleda na most Mehmed-paše Sokolovića na kome su zaklane u zadnjem stoljeću stotine naših sunarodnika Bošnjaka. Te noći sam sanjao Drinu, most, ubijanje i klanje. Ujutru se zapitah kako je onom Amoru Mašoviću!?

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak