Diwan objavljuje roman u rukopisu Faiza Softića: LJUDI BEZ ADRESE (1)

Jedan od najvećih bošnjačkih pisaca u dijaspori Faiz Softić, ustupio je njegov roman u rukopisu Ljudi bez adrese Diwan magazinu za objavljivanje u nastavcima. Kako roman još nije dovršen, čitaoci će imati jedinstvenu priliku da prate novo djelo u nastajanju ovog eminentnog pisca.

Faiz Softić, jedan od najvećih bošnjačkih pisaca u dijaspori

Faiz Softić, jedan od najvećih bošnjačkih pisaca u dijaspori

– Njima je mjesto u mojoj knjizi, a ne u kući – promrmlja Fahrudin Bjelokosa više sebi negoli susjedima koji ga, čim stiže u svoju avliju, sa svih strana opkoliše, optužujući da je, dovođenjm te sulude familije u njihovu, jednu od najmirnijih mahala na opštini, napravio veliki grijeh i nepravdu koju mu teško mogu zaboraviti.

Ljudi, žene, djeca, došao je čak i ćopavi Vehbija iz susjedne mahale – jedva je koračao svojim, u ratu izrešetanim, nogama – pa Natikuša iz Pelagine, Šahin Oroz sa Curinih njiva… svi su se gomilali oko njega, optužujući da je prekršio običaj i da se – poznat kao dobar komšija – okliznuo, te da mu svako od njih ponaosob kaže kako bi bolje bilo da je doveo čak i četnike s Ravne Gore nego njih, od kojih, da Bog kaže, ni jedno nije normalno i ko insan.

Poželio je da u zemlju propadne i da tu, na tom mjestu na kojem je stajao, nikad više ne kroči njegova noga, ali – tvrdo pod nogama!

Zar on, Fahrudin Bjelokosa, koji je tri pune ratne godine čuvao mahalu od vuka i hajduka, zar on koji je iz trebevićkih rovova pucao i pjevao, a onda ga mahala dočekivala kao oslobodioca, a on rastao, pa zar on danas da se crveni pred tom istom mahalom, kao da je svakom od njih iz kuće jaja pokrao?

– A gdje su oni? – upita Bjelokosa gledajući u svoje zatvorene prozore od kojih je jedan bio polomljen, pa su sitni komadići stakla svjetlucali svuda okolo njihovih nogu. U prozoru je stajala velika rupa kao da je kroz njega uletjela granata ispaljena sa Borija, iz istog onog tenka koji ih je otjerao iz hotela “Osmice” u aprilu devedeset i druge godine kada je poginuo Enver Zulić i još četiri mu ratna druga.

– To niko ne zna – odgovori mu okupljeni svijet. Vojnička ćebad umjesto stora, koja su zanoćila na prozorima, jutros nisu osvanula i niko ne zna kada su i kuda otišli.

Iz kuće na broju pet jedva dotetura bolesna hadžinica Hanka Sućeska; gušilo ju je u prsima i, držeći se za dovratak, prvo mu, drhtavim glasom, nazva selam, a onda reče kako je jutros oko pola tri došao stari kamiončić sa pocijepanom ceradom, primakao se uz sama vrata i zadržao koliko bi insan Fatihu proučio.

– Eto ne više sem koliko se Fatiha more proučit – drhtale su skorušene ruke – oni su, dijete moje, sa zavežljajima na ramenima uskočili pod ceradu kamiončića i otišli. I još nešto – hadžinica se mučila s disanjem – jučer je, jah, poštar donio dva pisma, čula sam – tebe je tražio – i ona plava djevojka istoga časa izvadi upaljač i na njegove oči zapali… oba… eto… jah… Hanka ugnu ramenima.

– Koliko ih je bilo u kući? – upita Fahrudin snuždeno.

– Dvoje staro, dvoje mlađe, pas i golub.

– Pas?! – Fahrudin Bjelokosa iskolači oči pa mu se crvenilo krajem njih, nakupljeno od dugog putovanja bjelosvjetskim džadama, izduži poput dva mokra mala polumjeseca.

– Pas, pas – složi sa svih strana – držali ga u potkrovlju, a goluba vezali ispod prozora pa bi on, boreći se da se odveže, mlatarao krilima i tako često podizao staru deku i pokazivao krajičak sobe po kojoj su se vrzmala gologuza čeljad ko da sva do jednoga bjehu sišli s pameti.

– Često im je – prisjeti se Ševal – dolazio i jedan visoki mršavi brkajlija. I to ga crveni taksi dovlačio, a onda bi otud nastala galama:
Izlazi! Ko te je zvao?! Ti si mrtav! Mrtav si! Mrtavg si! Mrtav si! Napolje mrtvi! Napolje mrtviii…! – odjekivalo je tamo iza zatvorenih vrata kao iz kace.

Oko ponoći palili su papire i hodali oko kuće, a onda ulazili unutra, skidali se i, s vatrom u rukama, trčali iz sobe u sobu ko da ih je hiljadu šejtana gonilo.

– Nekad je otud maukalo, nekad kukurijekalo, nekad zavijalo… Kad svako složi svoj glas – da se čovjeku krv sledi u žilama – žalio se Nisvet. Nikom nisu dali ni prić u avliju; ako bi se neko slučajno naslonio na zidić, istrčavali su, najčešće sa sjekirama i pilama u rukama, i prijetili da će odsjeći glavu svakom ko samo dotakne dugački lanac koji se protezao rubom avlije.

– Lanac je zakon! Lanac je svetinja! – istrčavajući iz kuće sumanuto se derala plavokosa djevojka..

II

Rastegnut tako – s jednog zidića na drugi, lanac je odvajao avliju od ulice kojom su svaki čas drndali stari automobili, a neki od njih, preko spuštenog lanca, ulazili unutra i tu, vrlo često, ostajali po cijeli dan. Iza njih, na mjestu gdje su bili parkirani, ostajale su crnefleke kao lišajevi.

U trenutku kada je Belkan, kao obično, parkirao svog oronulog mercedesa pred Fahrudinovom kućom i taman zaključavao vrata, njih četvoro kao pomamljeno, izletjelo je iz kuće i navalili na njega kao osevi; na začelju je kao i obično, sa mašicama u ruci, gegala sva zapuhana starica:
– Bježi! Goni! Tjeraj! Nosi! Vozi! – Vrište, psuju, prijete i još, što je najgore – kunu!

– Šta vam je, jebo vas Lazar?! – skoči Huso Šabotić zvani Puška koji je, vraćajući se iz treće smjene iz žičare na Alipašinom Mostu, onako pospan prolazio ulicom, pa kad je nastala trka niz stepenice i vriska na isprepadanog Belkana, dade se u bijeg.

Najstariji iz kuće podignu prst, kao na mitingu, i stade saopštavati:
– Od ukupnog broja stanovništva na zemaljskoj kugli, dvije trćine zaslužuju da odmah budu strijeljani! Odmah! Odmah i sad! To su: prevaranti, lažovi, lupeži, zločinci, munafici, špijuni i njima slični! – starac je bio odlučan.

– Previše je! – sin odsječno zareza kažiprstom ispred sebe:
– Jedna trećina zaslužuje da bude strijeljana, a dvije da žive!

– Može i tako! – složi se pomamljeni otac i pljunu, stavljajuć tako tačku na pogodbu da jedna trećina ljudi na zemaljskoj kugli bezuslovno zaslužuje da odmah umre.

Ni riječ ne progovarajući, Belkan jedva uspije da se izvuče iz tolikih psovki i prijetnji, kao da su mu vrelu vodu sipali po glavi, autu i svemu što je bilo njegovo, a sada se našlo tu, pred kućom u kojoj su oni carevali i koju su je štitili od svega ovozemaljskog: ljudskog i neljudskog.

– Ako ustreba ima da ni kiša po njoj ne pada, to jest, ima da ostane suha dok je vijeka i dok je svijeta! Jasno! – iz glasa se derao mlađi čovjek, gledajući uz zid velike kuće, a stari je dodao:
– Tako je, sine! Bog ti pomogao! Mi ćemo izvršit svoj zadatak, a ostali nek se vide i saberu.

Belkan je već izmicao.

Tek pošto parkira pred susjednom kućom – odahnu, a Harunu Pecikozi, koji je sjedio na svojoj terasi i sve posmatrao, podiže ruku:
– Ništa me ne pitaj! – veli, pa, natovaren zidarskim alatkama od kojih se nije odvajao, utišti niz sokak da Nusretu Zimi dozida pregradu u prizemlju.

(nastavit će se)

JESTE LI PROČITALI OSTALA POGLAVLJA?

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak