Diwan objavljuje roman u rukopisu Faiza Softića: LJUDI BEZ ADRESE (2)

Jedan od najvećih bošnjačkih pisaca u dijaspori Faiz Softić, ustupio je njegov roman u rukopisu Ljudi bez adrese Diwan magazinu za objavljivanje u nastavcima. Kako roman još nije dovršen, čitaoci će imati jedinstvenu priliku da prate novo djelo u nastajanju ovog eminentnog pisca.

granicna_policija_bihedited
III

Jednoga dana, ispred podne – pričali su komšije – zakuca im na vrata nesretna prosjakinja Kalinovka i, gorko se pokaja; u kući je nastala strašna galama kao da su čekali da ona prstom dotakne vrata pa da oni poskaču i pojure prema ulazu. I ona iz istih stopa stade bježati. Tjerali je čak do starog groblja na Harbinoj Carini, a i dalje bi, nego im se ona ukrila u šiblju i tu ostala okamenjena sve dok se oko nje nije sve umirilo i dok nije, izvirujući između širokih liski kupine, vidjela de se plava raspamećena djevojka i njen crvenperi otac sa sjekiricom u ruci vraćaju ravnom ulicom kojom je ona bezbroj puta prošla noseći svoj veliki plavi ceker u kojem je bilo skoro svo njeno bogatstvo i koji je sada čvrsto stiskala znojavim rukama u kupinovom šipražju. Toliko su je prestravili da se zaklela Sudnjim časom ženi Hasan-efendije Žepljaka, da nikad više neće doći u tu ulicu, pa makar skapala od gladi ko Imšir Sofradžija sa Rujišta. A često je dolazila – privlačila ju je pitominja i darežljivost ljudi iz Čakal-mahale.

– Gdje ih nađe, ‘nake nikake? – pitao je Eno Šako koji se nekoliko dana prije bješe ljuto zavadio sa plavokosom djevojkom, po imenu Merima, ili, kako se sama predstavljala – lijepa Merima. Došlo je i do koškanja, pa se ona, istoga časa, noseći kosu modricu na desnoj ruci, strmoglavila u stanicu policije u Logavinoj i prijavila kako ju je tog jutra čovjek sa broja devet iz ulice Lipe – u kojoj odnedavno i sama stanuje, sa svojim bratom, majkom i ocem – psa i goluba nije pominjala – udario tvrdim predmetom po desnoj ruci i pokušao da joj oduzme život i to za sva vremena.

– Ako vam to nešto znači, gospodo policajci – nastavila je djevojka – na jednu lijepu, mirnu i čestitu djevojku Bosne i Hercegovine, zvanu lijepa Merima, jutros oko deset časova i pet minuta izvršen je napad u želji da joj se oduzme život, a tek joj je, kao što se vidi iz priloženog, dvadeset sedam i pol. Pa vi vidite, gospodo policajci, u kakvom je stanju naša država za koju smo krv proljevali! – Visoko je podizala desnu pesnicu kao da je saopštavala da je u okolini Sarajeva buknuo vulkan i da će njegova usijana lava svakoga trenutka zasuti i zgradu u kojoj su se nalazili. – Dok vi ovdje uživate – nastavila je Lijepa Merima – jedete, pijete i privodite sitne lopove i kokošare, jedna mlada djevojka, u cvijetu mladosti, trpi gvozdene udarce po svojoj lijepo odnjegovanoj desnoj ruci to jest podlaktici, a ugroženi su i drugi dijelovi njenog tijela, kao što se da primijetiti iz priloženog, mada ne bih da se skidam, iako bi to pojedini u ovoj prostoriji jedva dočekali – djevojka je teatralno mahala rukama i pokazivala na svoj stas. A kad je policajac upita kakvim je predmetom udarena, odgovori:
– Ne mogu se tačno sjetiti, odnosno kazati, gospodin policajac, o kakvom se predmutu, odnosno cijevi radi, jer je to pomenuti siledžija i nasilnik izvukao ispod radničke bluze kad mi se toliko primakao da ga ni u šta drugo nisam mogla pogledat sem odozgo u glavu, jer je pomenuti, napominjem – manji rastom – ali znadem i dobro se sjećam da mu je kosa mirisala na farbu i razređivač, to jest izgorelo ulje. Taj opasni predmet – nastavila je – posigurno je gvohžđe, odnosno željezna poluga, boje sive, veličine tvojega pendreka – rekla je – a možda i nešto duža. I najprije će bit da se radi o komadu vodovodne cijevi i još strahujem – bila je, tako mislim, u stanju zahrđavanja, jer se pomenuti predmet na pojedinim mjestima pomalo žutio, a hrđa je, kako smo i učili u našim cijenjenim školama – žućkasto-zelena.

Rekla je da se taj isti čovjek toliko zaljubio u nju i da je želi što prije živu ili mrtvu!
– Živu me, gospodo policajci, ne može imati! Nikad! Imala je Lijepa Merima sedam puta boljih od njega i sve sam ih najurila – nisu za mene: ološi, neradnici, pijanice, dangube, lezihljebovići, kurvari, govnari a čak i mornari. Ne! Moj budući muž mora biti za glavu veći od njih i da je, pobogu ljudi, normalan, a ne ko ovi današnji ljudi: jednu za ruku vodi, a preko druge u treću gleda i četvrtu doziva. Šta da vam kažem drugo gospodo policajci osim da je, što bi rekao moj prujatelj Nahod Lomigora, na djelu kriza morala, bolje reći kurvaluk i da su, zajedno sa domaćom valutom, devalvirale osnovne ljudske vrijednosti, to jest da cijena one rabotre nikad nije bila niža i mizernija, a i za to je kriv, niko drugi doli agresor na našu dragu i voljenu, međunarodno-priznatu Bosnu i Hercegovinu! Najstariji među policajcima Asim Kaplan, koji je sljedeće nedjelje trebao biti penzionisan, naslonio bradu na skrštene ruke položene na sto i gleda u djevojku Merimu. Nezainteresovan je, pa samo rijetkim zijevom pokaže da je tu. Nekoliko njih mlađih – pomno slušaju, a jedan čak i bilježi ono što ona izgovara u crni kožni rokovnik.

IV

Pošto se dobro nastidio, Fahrudin Bjelokosa pokuša da urazumi okupljeni svijet:
– Nisam našao ja njih, božji ljudi, razumijete li me? – već oni mene – počeo je drhtavim glasom. – Od njih četvero samo sam jednom vidio mladog gospodina…
– Gospodin, gospodin, jašta nego gospodin… – kroz kiselkast osmijeh dodade Mahir Halvadžija i svako od njih napravi nekoliko koraka, pa ponovo stadoše.
– Jebem ti gospodina koji sa zapaljenom novinom trči oko kuće i pred sestrom hoda go i još onu stvar pokazuje s prozora narodu! – derao se iz sveg glasa Harun Pecikoza, pa je mahalom odlijegalo kao da neko tojagom udara po limenom krovu.
– Čovjek me lijepo zamolio – pravdao se Bjelokosa – da ih upustim u kuću da lijepo žive…. ’ Ionako ti je prazna, daj, brate, da sklonimo glave ‘ – molio me čovjek i ja ih pustih. I to ni za kakve pare… I ti bi mu dao da te onako zamolio – Fahrudin se okrenu Harunu.
– Dao bih mu da umre..! – još jednom zapraska ona tojaga po limenom krovu, a onda suho i oštro pljunu i sasječe Fahrudina Bjelokosu pogledom kao mačem, da se on lijepo posuvrati za cijeli korak unazad.

(Nastavit će se)

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak