Diwan objavljuje roman u rukopisu Faiza Softića: LJUDI BEZ ADRESE (3)

Jedan od najvećih bošnjačkih pisaca u dijaspori Faiz Softić, ustupio je njegov roman u rukopisu Ljudi bez adrese Diwan magazinu za objavljivanje u nastavcima. Kako roman još nije dovršen, čitaoci će imati jedinstvenu priliku da prate novo djelo u nastajanju ovog eminentnog pisca.

Roman u rukopisu Ljudi bez adrese Faiza Softića

Roman u rukopisu Ljudi bez adrese Faiza Softića

Tu, po svemu, ters familiju, neko je bio obavijestio da je nedovršena kuća Fahrudina Bjelokose – u ulici Lipe, prazna, i da u nju često, obično za vrijeme noćnih kiša i grmljavine, upadaju mahalski lopovčići i prave zijan. Taj, koji ga je naputio dao mu i broj telefona vlasnika kuće, ali čovjek nije htio priznati ko ga je nagovorio, mada je, Fahrudin lično, ponajviše sumnjao na Mujicu Kahrimana, trgovca voćem i povrćem, koji se, sa svojim pretovarenim žutim kombijem, zavlačio po sarajevskim mahalama, a često išao i na periferiju, pa čim iskoči iz kombija, trehne ramenima i stane se derati: Voće, povrće! Navali narode! Vitamini, Vitamini…!
Doduše, Mujica je imao i zvonce kojim je zvonio, ali je najviše vjerovao svome grlu.
– Sve ja znam – tvoja kuća je na meti velikog broja sitnih lopova – rekao je mladi gospodin Fahrudinu Bjelokosi, i ponudio se da revnosno štiti njegovu kuću, da ništa neće faliti iz nje, a da će račune redovno plaćati – ako treba i prije negoli ih poštar i donese! I da on, što se kuće tiče, neće više imati nikakve brige, problema, to jest sikiracije bolje reći štete.
– Ko čini sastav tvoje familije? – pitao je Bjelokosa proćelavog čovjeka, omanjeg rastom, u žutoj košulji i braon pantalonama.
– Otac – penzioner, počeo je mladi gospodin, majka – domaćica, Sestra… tu je malo zastao kao da se pokušavao sjetiti zanimanja svoje setre, a onda dodao – umjetnica. Samo što Fahrudin zausti da upita o kojoj se grani umjetnosti radi, Dado – tako je rekao da ga zovu – dodade: – Estradna umjetnica.
– Pjevačica? – Bjelokosa ga pogleda pravo u čelo i primijeti da mu je ćela sva nakvašena znojem.
– I pjevačica i igračica – dodade i pljucnuo u stranu.
Rekao je da mu je pravo ime Šemsedin – i to baš Šemsedin, a ne Šemsudin kako znaju davati ovi novi Bošnjaci – ali ga niko tako ne zove već Dado, i da on voli što ga tako niko ne zove jer je to ime pronašla njegova mahnita tetka Sihribaza negdje u Rogoju, koja je, još kao dijete, otišla od kuće samo što ju je njen brat a njegov otac par puta izbio bukovom grančicom.
– Eto, grančica nije bila ni koliko moja ruka – Dado je podigao svoju desnu ruku iz koje je visila najlon-kesa i u njoj nekakav čudan smotuljak. Tu kesu nije odvajao od sebe i u nju je svaki čas pogledivao.
Prisjetivši se svoje tetke, Dado se najednom toliko rasrdio, čak je od tolikog jeda počeo i zamuckivati:
– Pogana žena! – nastavio je – svuda po svijetu pričala da je prebijena, istjerana, i da više za nju nema mjesta u kući u kojoj je prvi put proplakala, a to je selo Boljoglava, Istočna Bosna, bolje reći Goražde. Da su joj, što je i istina, otac i majka mladi umrli, to jest zaklani za vrijeme drugog svjetskog rata tokom napada domaćih izdajnika, odnosno četnika, na naše pitomo podrinjsko selo. Da su ona i njen brat, a moj otac, siročići ljuti, preživjeli samo zahvaljujući što su bili na volujskim kolima koja bjehu podobro odmakla od sela, i pred kojima je koračao djed moga oca, čuveni Hasan-beg Istočnjak, a sin mu i snaha, roditelji moga oca i moje mahnite tetke, se vratili da natrpaju krompira iz trapa i tu ih uhvatali Čajničani te im krompiri prisjedoše, ko Zejni halva. Kad je saznao da su mu sin i snaha lekvidirani, to jest zaklani, otac njihov, a moj pradjed istoga časa odvezao konop s kola i na prvoj jabuci presudio sebi. I ta moja tetka – pogana žena, svima govorila, odnosno lagala, da ju je moj otac otjero od kuće i zaprijetio: vidi li je gdje – posut će je benzinom, a onda ide šibica, a može i upaljač. A laže! Evo može ti i otac potvrdit da ona to laže. Zaklet će ti se na mlijeko materino, koju ni on ni ona nisu čak ni upamtili, da laže. Kad ti kažem da laže – laže! Zaklet će ti se i na oca, kojeg se samo kao kroz maglu sjeća, da laže. I malo joj bilo što je to lagala nego još i da ga je moja majka, a njegova vjenčana supruga, je l, na to nagovarala. E ona je, ta moja tetka skitulja, to ruglo od imena donijela druge večeri pošto se ja rodio i ubacila u našu kuću. Provukla ga ispod iste one strehe pod kojom je, onako očogorna, provela mnoge letnje a i zimske noći, odnosno dane, i ubacila ga majci mojoj u krilo. A majka moja – dobra žena, smilovala joj se – uzela ga i njim me, umalo, otrovala, bolje reći – ubila. Samo da nisu promijenili da me zovu – ja bih sada, ne daj Bože, ležao na groblju u Krivokućama, a duša bi mi se kupala u hladnoj, bolje reći studenoj Drini. Ali neka – Bog sve vidi, Bog sve zna – stići će je zaslužena kazna. Ako je već nije! Neko nam je rekao da se u Sokolac zavukla i da gore služi! Bezobraznica! Pokušavala mojoj majci, preko kurira šejtanskih, kose s glave skinuti i na noge vrelo olovo sasuti, ali se ona odvrgla i svoje mlade stražare na boj podigla, mehlem-travama se nakadila i tako se, za sva vremena, spasila đavolje družine koja ju je, na čelu sa tetkom Sihribazom, neprestano pokušavala prigrabiti – pjenušao je od silne srdžbe.
– A što se tiče mog oca, nastavio je, reći ću ti u povjerenju: da znaš, ime mu je Sifet, znači skoro Safet, ali nije Safet već Sifet, ali ga ti, bratac moj, kada ga budeš video, to jest sreo, zovi Šaraf.
– Šerif? – priupita iznenađeni Fahrudin Bjelokosa. .
– Mooože i Šerif, ali, bolje Šaraf – Dado iz sve snage zaklima svojom ćelavom glavicom, pa povjerljivo nastavi:
– Više voli kad ga neko zovne Šaraf; tada mu cijelo preduzeće dođe pred oči i on odmah počne razgovarat sa svojim radnim drugovima, rekao bih kolegama.
– A čime se vi bavite? – upita Fahrudin u trenutku dok je Dado pokušavao da se još nečeg prisjeti vezano za svog oca koji voli da ga zovu Šaraf – želio mu je još nešto ispričati, ali je njemu bilo dosta.
– Ja se bavim, bavim se… – Dado je blago klimao glavom stisnutih usnica kao da su mu zubna kliješta bila pod nosem – enterijerom i eksterijerom, a inače sam nesvršeni pravnik, bolje reći sudija. Sada, u doba vedrih ljetnih noći brojim zvijezde i zavodim ih u svoj tefter. U jednu sam se zaljubio, jednom ću ti reći kako i u koju – nasmijao se ne šireći usne samo ih je uobličio u slovo O i kroz njegovu nutrinu, podignute glave kao tetrijeb, proturio: ha,ha,ha… kao da se neko drugi iz njega smijao, a onda nastavi: – Ako naleti koji avion, leteći tanjir ili neki treći leteći predmet, što bi rekli objekat – pomuti mi računicu pa moram iznova, ali – šta ćes – ništa nema dok se čovjek malo ne promuči, što bi rekli oznoji.
– Da – složio se Fahrudin – ništa nije lako, a pogotovu ne brojanje zvijezda na tolikim nebesima.
– Ranjen u ratu! – nastavio je Dado podignutog kažiprsta na desnoj ruci u visini svoje ćelave glavice – i sada invalid šezdeset posto! Kuršum prošao kroz koljeno! Tačka!
– Gdje si ratovao? – sažaljivo ga pogleda Bjelokosa, i on jedva dočeka:
– Žuč, Milinkladska, Ohridska, Zagorska, Trebević, Igman, Foča i okolo nje, diverzantske akcije preko Drine, a stizo i do krvave Krajine i tamo jurišao na neprijatelja. – Dado zaćuta, a kao da veli: sve ti rekoh, pa ti vidi s kim imaš posla, bratac moj.
– Aferim! – Fahrudin mu pruži ruku, ali on ne pogleda u njega već u postarijeg čovjeka koji je prolazio ulicom, noseći u providnoj najlon-kesi tri banane,jednu jabuku i jednu kutiju Drine sarajevske, a onda mu, kao tuđu, baci svoju hladnu i od znoja mokru šaku, pa sav potonuo u duboke misli progovori:
– Ne idu ljudi putevima, već putevi ispod ljudi.
– Gdje vam je radio otac? – pitao je Bjelokosa.
– U Vase Miskina Crnog – odgovori Dado kao zapeta puška – radio pa se penzioniso i sada uživa. Kod njega ti, odkako se penzioniso, što se godina tiče – godine idu unatrag: lani je imao osamdeset, a ove, kako god da sračunamo sedamdeset osam – dvije manje od osamdeset. Prižmirio je smrtno ozbiljan, a onda pljasnu dlanom o dlan:
– Kad orah u Boljoglavi bude nadmašio duplo staru djedovu kuću, otac će imati trideset četiri i ja ću se ponovo roditi, a tetka Sihribaza će biti mrtva i neće mi moć ubacit nikakvo ime: niti ispod strehe, niti kroz vrata, niti kroz prozor – ko umre zemlja mu ne da nikad više hoditi. A meni će moja majka dat ime Alija. Po Aliji Izetbegoviću, bolje reći Titi bosanskih muslimana. Hoću da budem Alija Izetbegović. Tačka!
– Kako to da dosad niste imali, odnosno nemate svoju kuću? – upitao je Fahrudin Bjelokosa Dadu, budućeg Aliju. Fahrudin, vlasnik kuće, imao je razumijevanja prema ljudima s kojima se sudbina poigrala, pa su, u poznim godinama, primorani tražiti spas pod tuđom strehom. Zna to dobro Fahrudin Bjelokosa; i samom su mu, dugo godina, bile suđene tuđe podnice. Pokušavajući, u svakoj prilici, biti dobar svome gazdi – gospodaru kuće, čovjek počne kriviti karakter, kao što se iskrive vrata dok ih zalivaju kiše.
Dado se duboko zagleda i, piljeći poluzatvorenim očima, probadao je Bjelokosu do same kosti:
– Lijepo si to,bratac moj, upito. Vidim da si načitan i sigurno si velike škole učio, i ja ti hitim tačan odgovor dati – mirno će upitani.
¬– Imali, pa prodali i zato sada nemamo.
– Čudno mi to pjevuši, prijatelju, da čovjek proda svoju kuću i krene pod tuđ krov. Danas u vrijeme dugih zima ne ostavlja se lako svoja kuća – i Fahrudin se duboko zamisli, prvi put od kako se sreo sa ovim čudnim čovjekom.
– Imali, bratac moj, interes da je prodamo. A danas se sve radi iz interesa, sve. Da nije u interesu – ljudi, ujutro kad svane, ne bi ustajali, već bi sastavljali noći, bolje reći po cijelog dana spavali. Je li tako ili nije pametni čovječe?
– Tako je, tako je – veli mu Bjelokosa. – No, nastavio je – N¬adam se – da novac nije uludo potrošen.
– Novac je u banci – čovjek je toliko uvio vrat da je Fahrudin pomislio da će od tog trenutka glavu nositi naopako i dok je živ da će gledati u svoje pete, a onada se okrenuo kako valja i šmiknuo na nos kao da su mu u obje nosnice bile peruške.
– Svi ste normalni? – nasmijao se Fahrudin.
Poluzatvorenim očima Dado ponovo upilji u njegovo čelo, a onda će vrlo ozbiljno:
– Normalno da smo normalni! Ja, ja… normalni. A što ne bismo bili normalni…? – čovjek se podiže na prste i naže prema njemu, a Bjelokosa dodade:
– Ovo te upitah eto onako… reda radi…
– Ništa nemoj: reda-radi – radi-reda! Meni je reda-radi – preko glave. Ja sam ozbiljan čovjek i moja familija je ugledna u cijelom gradu i državi, a pogotovu u Istočnoj Bosni i nekim dijelovima Sarajevskog kantona bolje reći Ilidže. Tačka! Znaš li ti, bratac moj, da je pjevač Haris Džinović, kakvog nadaleko nema, kojega ja zovem i nazivam Džin, koji kad zapjeva i žabe se u barama poraduju – e on je raja od moje sestre?
A onda, pošto je to rekao, tiho, samo da ga Bjelokosa čuje, glasom slavuja zapjeva:
– Zelen lisje goru kiti,
miris cvjeća poljem šara,
a u lugu sirotanče,
tiho s gorom razgova…
– Odavno nisam čuo da neko tako lijepo pjeva – iznenađeno veli Bjelokosa, pa zastade i odmjeri ga od glave do pete – a on se, sav sretan, osmjehnu:
– Sitno je ovo – veli, pa uskoči u šaht zapisa brojeve sata za vodu, a onda hitro iskoči, pope se uz stepenice, otvori ormarić od strujomjera i tu sve lijepo popisa, pa objasni da su gornji brojevi za skupu, a donji za jeftinu struju, odnosno električnu energiju.
– Znam – veli mu Fahrudin i predade ključeve baš kao da nikad nisu bili njegovi.
Otkako je otpjevao onau pjesmu više nije bio onaj – izbistrila mu se pamet, a i u hodu je sigurniji.

JESTE LI PROČITALI OSTALA POGLAVLJA?

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak