Diwan portret: Džemal Latić – pjesnik iz komunističkih tamnica

Bio je dugogodišnji politički saradnik predsjednika Stranke demokratske akcije i Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Svjetskog društva muslimanskih pisaca sa sjedištem u Rijadu. Zastupljen je u svim antologijama i pregledima bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije i u antologiji bošnjačke priče za djecu. Progonjen, zatvaran, osuđivan i dan danas nije miran od progona i etiketiranja.

latic_3
Džemaludin Latić je bosanskohercegovački pisac rođen 1957. u Pridvorcima kod Gornjeg Vakufa u srednjoj Bosni. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, zatim Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i Filozofski fakultet (Odsjek jugoslavenskih književnosti i srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika, kao i prvi stepen na Odsjeku za filozofiju i svjetsku književnost).

Magistrirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Odsjek za svjetsku književnost), a doktorirao na Fakultetu islamskih nauka 1999. na temu “Stil kur'anskoga izraza”.

Profesor je na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, predmet Tefsir (komentar) Kur'ana.

Politička aktivnost i zatvor

Sarajevski proces - Alija Izetbegovic

Sarajevski proces

Zbog političkih ideja uhapšen je 1983.g. i u poznatom sarajevskom procesu protiv muslimanskih intelektualaca osuđen na 6 i pol godina zatvora. Oslobođen na intervenciju Međunarodnog PEN-centra 1986. Po izlasku iz zatvora bio zamjenik glavnog urednika “Preporoda”, islamskih informativnih novina, a pokrenuo je i sedmične listove “Muslimanski glas” i “Ljiljan”, čiji je glavni urednik bio od 1990. do 1994.

Bio je dugogodišnji politički saradnik predsjednika Stranke demokratske akcije i Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića, s kojim je pokrenuo Bošnjačku radioteleviziju. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Svjetskog društva muslimanskih pisaca sa sjedištem u Rijadu.

Zastupljen je u svim antologijama i pregledima bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije i u antologiji bošnjačke priče za djecu. Pojedini ciklusi pjesama prevedeni su mu na arapski, turski, engleski, francuski i italijanski jezik. Zbirka “Moj ummete” prevedena je na albanski jezik pod naslovom Ummeti im (Skoplje, 1998), a “Srebrenički inferno” se upravo prevodi na turski jezik.

“Mejtaš i vodica” – zbirka poezije koja je promovirala pjesnika neobičnog, arhaičnog jezika, drevne bosanske ikavice, zapitanog pred iskonskim pitanjima čovjekove egzistencije.

“Amberom ti cvali puti” – poema o Hidžri, namijenjena djeci, data u dramskoj formi.

“Dome Davudov” – zbirka poezije u kojoj pjesnik, nakon deset godina prisilne šutnje, nastavlja da piše u svome prepoznatljivom stilu u kome traga za drevnim formama (rubaije, npr.), ali se i “poigrava” svim značajnijim formama moderne poezije na Zapadu. Posebno je interesantan ciklus iz tzv. književne logorologije “Pjesnik pamti” inspirisan pjesništvom poljskog nobelovca Czeslawa Milosza (Česlava Miloša) u kome su objavljene pjesme ovog pjesnika iz zatvora. “Dom Davudov” je, naravno, kur'anska sintagma, a u ovoj zbirci funkcionira kao metafora za Bosnu, zemlju različitih kultura i naroda.

“Srebrena česma” – zbirka poezije za djecu, za koju su književni kritičari rekli da je “najmuslimanskija u cjelokupnom bh. stvaralaštvu ove vrste.”

“Škripa vratnica” – najzahtjevnija, najšira i najozbiljnija velika zbirka Džemaludina Latića u kojoj ovaj pjesnik sabire sufijsko, političko, uzničko… iskustvo, ali i piše u najraznovrsnijim formama istočnjačke klasične i zapadnoevropske moderne poezije. “Himne Čistog prijatelja” je ciklus ibrahimovskog iskustva, u kome pjesnik otkriva najdublju vlastitu vjeru i sučeljava se sa totalitarizmom i politeizmom XX vijeka.

“Srebrenički inferno” – poema od devetanaest pjevanja ispjevana u tercinama, svojevrsno “pismo Danteu iz Bosne” koji je – kao što je poznato – svoju Božanstvenu komediju također ispjevao u tercinama. Ovu poemu pjesnik je ispisao potresen tragedijom u Srebrenici, koja je za njega “simbol stradanja muslimana na Balkanu”. Glavni lik je Neznana Bošnjanka, bosanska muslimanka kojoj su srpski četnici ubili sina i muža, silovali kćer i odveli je u nepoznatom pravcu, koja je zatim i sama doživjela silovanje i prošla kroz brojne logore za silovanja bosanskih muslimanki i, na kraju, proživjela kalvariju Srebrenice. U posljednjem poglavlju ona se, kao prognanica, nađe u Raveni, gradu u kome je sahranjen Dante Alighieri, najveći pjesnik Evrope, i u kome se odvija dvadesetstoljetni disput između islama i kršćanstva.

Poznati bošnjački kompozitor Đelo Jusić napisao je potresnu muziku insprisan ovom poemom. Oratorij Srebrenički inferno 2003. g. izveden je u Potočarima, mjestu u kome se sahranjuju zemni ostaci više hiljada žrtava srebreničke tragedije. Taj oratorij je uvršten u program koji će se svake godine izvoditi pokraj potočarskog spomen-mezarja i na Dan genocida nad srebreničkim muslimanima.

“Ja sam tavus ašikane” je prvi divan ilahija i kasida na bosanskom jeziku nakon 12o godina (kada je svoj Divan objavio sarajevski pjesnik Fadil-paša Šerifović). Latićeve ilahije i kaside, u muzičkoj obradi, izvode se širom Bosne i Hercegovine i svuda gdje žive Bošnjaci, a promovirane su i u Turskoj, Maleziji, Iranu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Maroku. Osim tahlila i na't-i šerifa, ovaj divan sadrži i pjesnikove gazele, tahmise, rubaije… i preko stotinu ilahija i kasida u čast Allaha, dž.š., i Njegova posljednjeg poslanika Muhammeda, s.a.w.s.

“Šejtanija” – dramatizirana bošnjačka bajka; jedinstvena drama tzv. pučkog teatra s motivima crpljenim iz bošnjačkih legendi.

Nagrade

Starješinstvo Islamske zajednice u Republici Bosni i Hercegovini,
Slovo Gorčina 1979.
Trebinjske večeri poezije 1980.
Društvo pisaca Bosne i Hercegovine 1991.
studentska nagrada “Hasan Kikić”.

Objavljene knjige i prijevodi

Stil kur'anskoga izraza (doktorska disertacija), El-Kalem, Sarajevo, 2001.
Islam i svjetske religije, I i II, El-Kalem, Sarajevo, 2000.

Zbirke poezije

Mejtaš i vodica, V. Masleša, Sarajevo, 1980.
Amberom ti cvali puti (poema), El-Kalem, Sarajevo, 1980 (dva izdanja)
Dome Davudov, Svjetlost, Sarajevo, 1990 (tri izdanja; treće pod naslovom Moj ummete)
Srebrena česma, V. Masleša, Sarajevo, 1991. (četiri izdanja)
Škripa vratnica, Bosančica-print – Signum, Sarajevo-Zagreb, 2000.
Srebrenički inferno, Bosančica-print, Sarajevo, 2001. (dva izdanja)
Ja sam tavus ašikane – Divan ilahija i kasida, Bosančica-print, Sarajevo, 2003.
Šejtanija (dramatizirana bajka), Bosančica-print, Sarajevo, 2003.

Prijevodi

Halal i haram u islamu šejha Jusufa Qaredawija (prijevod s arapskog, zajedno s mostarskim muftijom, Seid-ef. Smajkićem), Ljiljan, Sarajevo, 1997.
Tematski tefsir kur'anskih sura šejha Muhammeda el-Gazalija (s arapskog, zajedno s prof. Zahidom Mujkanovićem), Obzorja, Sarajevo, 2003.
Islam i sekularizam Syeda Muhammada Naqiba al-Attasa (s engleskog), Bosančica-print, Sarajevo, 2003.
__________________

DŽENAZA U NOĆI

U po dana – vrane grakću!
Noge otiču, strah kvasa.
Kabil je na obaraču!
Habil Nebo gleda, i pada!
Bez glasa…
U prvi akšam nicahu glave
Pokraj puta.
Živi sa živim, nišan sa nišanom
šaputa.
On, što dođe niz naše ruke,
Nečiji je sin.
Onaj spava, ne traži vranu
Dok grude lete za ovi

ALIJA IZETBEGOVIĆ GLEDA BOSNU IZ HELIKOPTERA

100617052.5_mn
On gleda našu zemlju:
sela i gradove – zgarišta sama,
brježuljke gole, šumarke, rijeke…

Bosna spava: lijepo lice – sa krastama.

Lice koje se smije sneno,
dječije lice, unakaženo!

Uz vile i sokole, djevojke iz voda,
po ovom Edenu sam Sotona hoda

vodeći za sobom konjicu crnu,
prikaze koje iz pakla nagrnu

k’o krupe pljusak, dažd pretpotopni…!

I Alija oči podiže u Nebo
da ih gore odmori i stopli.

OŽALOŠĆENA BOŠNJANKA

Pred grafikom Salima Obralića

S visoka
Pogledala je
Niza svoje dimije

I nehotice,
Postiđena,
Spustila je ruku
Na mjesto koje bi da skrije.

Iza nje – kula
I cvijeće pogaženo…

Okrenut će se
I saviti glavu
Na drhtavo koljeno…

I poželjet će
Da Bog ugasi sunčev žižak
I da zauvijek bude – mrak.

* * *

Kad srce vaše čemerom uskvasa
– u svijetu koji vašu čednost vreba,
a vaše patnje ponijeti neće ! – ,
vi oči suhe dižete do Neba ;
pogled po njemu – ko zvijezda bjela –
sav –
s kraja na kraj luta, prelijeće…

I tu biste svoje danovale dane
jer samo tude možete se skljunit
i srce mirom ko rosa napunit;
samotne vam sestre vidale bi rane,
a svijet vam se činio topao i šaren.

* * *

Po čemu trajemo, Bože ?!

Po našem trudu ? Po nadi ? Po bolu ?

Šta drži temelje naše kuće –
visibabe u dol

AL – ‘UDHRI

Volimo se, ljubavi moja,
jer očajnicima preostaje samo ljubav ili smrt.

Volimo se u sjeni naših bašča, ispod krugli i crvenika
Volimo se po našim brdima i pokraj potoka i rijeka
Volimo se na kapiji, iza koje si, nekada davno, provirila
Volimo se u hamamu i halvatu

Volimo se svugdje osim na pragu, ispod krova,
u žitu i pokraj vatre
Volimo se uvijek osim kad mujezin uspaničeno vikne,
ne u prvi akšam, ne petkom u podne

Jer drugi se vole zbog sreće,
a mi zbog uroka

Drugi se vole u zalasku sunca ili u ponoć,
a mi se volimo pred smrt

Drugi se vole u klasju trava,
a mi u klasju nišana

Antara je volio ženu iz drugog plemena,
Lorka svoju daleku nevjernu ženu,
Sajfert je pjevao ženi Jutra, ženi Podneva i ženi Večeri,
a ja ljubim sestru šehida,
kćer čijeg su oca spalili u azotari,
a majku raznijeli granatom.

Daj mi svoje blijedokrvave usne, mila,
i ispit ću sav čemer iz tvoga srca
obuđavjelog u memli tvojih suza,
otrovat ću se tvojom tugom.

Zavoli me, ljubavi,
jer drugi konjanik ti neće doći.

Zavoli me, ljubavi,
jer ti nemaš druge sreće.
Sreća se ne traži, mila,
ona sama dolazi,

ona je kćerka milosti – kao i ti,
ona je dar – kao i ti,
ikad ti pokuca, nemoj se snebivati,
širom joj otvori vrata, kao suncu.

Pusti me da uplašim ta dva goluba pod tvojom anterijom
Pusti da njihovo perje šušti ispod mojih prsta
što ih čežnja izvija kao jegulje

Uzet ću oba ta goluba
i skupiti ih u svojim šakama –
tamo da drhte
i tamo da ih do jutra prolazi strah

Čitavu noć ti ćeš slušati huk rijeke što izvire iz mojih prsa
poteći će svi vodopadi Vrbasa iz moga grla
moji će poljupci čuvati stražu na horizontima Drine i Une,
razbucat ću naviljke tvoje kose

svu ću te natopiti,
čairo moja zelena bosanska

i iz tvoga krila izaći će sin
ko devče iz Salihove stijene

neka naša ljubav živi vječito,
sve dok se Sunca pomalja sa istoka

neka živi Muhammed al-‘ Udhri, koštica naših čežnji

neka živi potomak onih čiji pogled otkriva samo ljepotu
koji se zaljube u sve što im se učini lijepim
i svemu što je lijepo pruže cijelo svoje srce

Al-‘Udhri!

Koji žive u vatri ljubavi,
u oazi punoj zelenila i školjki,
u šatorima zategnutim kao strune njihovih srca –
nadomak neprijateljskih mačeva.

I ZGLEDASMO SE, MI – MUSLIMANI

U nedjeljna jutra,
dok kišica niz oluke cvokota,
u tutnju, iz dubljina,
zvonila su povrh Katedrale krda,
sita, umilna:
Bruuum! Bruuum! Bruuuuuum!…
Brum brum!
Šetali smo ispod njihovih stopala širokih,
pokraj restorana i šimšira mokrih.
Njihove bronze ljuljale su misli na prozoru
o pasijansu, fudbalu i ljetu na moru…
A ovdje, u podrumu gdje svojih sakrih troje,
gdje se prsti od hladnoga straha i vijesti znoje,
gdje samo jedna misao u glavi se zaplete,
gdje u podne se tiska sunce kroz rozete,
kroz tišinu – ciknu zvono na ulici.
Zvono crkveno!
Ciknu jedanput!
I zgledasmo se, mi – muslimani,
ko mrtvi u grobnici.

Facebook komentari

komentara

Prvi komentar na ovaj članak. Slobodno se pridružite razgovoru.

  1. Sven Rustempašić 02.12.2014 u 18:28 - Reply

    Da li će se, jednog dana možda (?), konačno Džemaludin Latić izjasniti o slijedećem svjedočenju o tajnom susretu na kojem je i on u Beogradu bio prisutan, a o čemu je u magazinu ‘Ljiljan’ u intervjuu posvjedočio Halid Čengić Hadžija, maja 1998. godine. Još se traži Latićevo izjašnjavanje (iako je Čengićevo svjedočenje SASVIM DOVOLJNO).

    ¨SRPSKO-MUSLIMANSKA JALTA¨ – Magazin ‘Ljiljan’ od 18. maja 1998., citat iz intervjua sa Halidom Čengićem Hadžijom, ocem Hasana:

    Mustafa Borović: Dvije godine poslije toga (Izetbegovićevog hapšenja) sreli ste se sa Dobricom Ćosićem i drugim akademicima SANU-a. Možete li nam to pobliže objasniti? Ko je sve bio sa vama u grupi?

    Halid Čengić: U društvu smo bili ja, Mustafa Spahić, Džemaludin Latić (već su bili izašli iz zatvora), gospođa Lejla Akšamija, kćerka gospodina Izetbegovića, i Azijada, supruga Ismeta Kasumagića (koji je još bio u zatvoru sa Izetbegovićem). Akademik Ljuba Tadić nas je odveo u Beogradu u neki poznati restoran u šumi na Košutnjaku na ručak, jer tamo služe janjetinu. Tamo smo ostali i razgovarali oko tri sata. Kasnije smo shvatili da je to bila neka ¨srpsko-muslimanska Jalta¨.

    Borović: O čemu ste razgovarali?

    Čengić: O svemu. Moram istaći da su se naši domaćini dobro potrudili. Napravili su takav raspored za stolom da pojedinačno svaki od nas sjedi do jednog od akademika, da može dobro razgovarati. Ja sam sjedio do dr. Božidara Jakšića i dr. Koste Čavoškog. Do Koste je sjedio akademik Tadić, pa do njega Džemal, pa onda Mustafa, pa akademik Dobrica Ćosić, pa Lejla i Azijada.¨ – kraj citata iz magazina ‘Ljiljan’.

Reaguj na ovaj članak