DIWAN PRIČA: Džekina mazga

Umro je jedan divan čovjek koji se bavio i pisanjem – Ferhan Kočan. Ova priča je sjećanje na njega.

Le_matin

Autor: Faiz Softić

Motiv za ovu priču uzeo sam iz knjige
rahmetli Ferhana Kočana „Budimo ljudi“

Vraćajući se iz Gloga, Džeka na Ravništima, pod kućom, ugleda mazgu koja je pobjegla od talijanskih šatora i pasla otavu u zabranu, halapljivo i slobodno, kao da je rođena tu, u Godočelju.
Preko potoka, na Ledincima, iz talijanskog logora, gdje su vojnici pisali pisma kući, i mezetili žabe iz bihorskih bara, jedan vojnik je dozivao: – Sinjora Minguela, sinjora Minguela.
Mazga se nije odazivala.

Talijanska vojska bila je u rasulu. Bližio se dan kapitulacije – vojnici su to znali, ili bar osjećali, i unaprijed se radovali. Bilo ih je koji su prodavali puške i bježali u Sansavino ili Forli, gdje su ih čekale djevojke. Oficiri su ispijene boce bacali u potok. Džeka spusti bisag na kladu pred kućom, uđe u hambar, stavi dvije-tri šake ovsa u rešeto, i mirno krenu, sve korak po korak, zastajkujući i treskajući žitom u rešetu – pokušavala je da obaška životinju. Kad joj se primakla na svega dva ukopa, mazga zastade, mahnu repom, s visoko podignutom glavom krenu njoj, a onda skoči u stranu i okrenu ka potoku. Džeka stade s obje noge na kraj konopca, i kad se on zateže, mazga previ vrat, i tako osta za časak, mašući repom iznad otave koja odavno ne bješe tako rodila, bili su to debeli dušeci u kojima, kao u snijegu, ostaju tragovi. Zategnuti konopac podrhtavao je kao struna. Džeka se osvrtala uokolo – vidi li je ko, a kad se sve primirilo, i onaj vojnik prestao dozivati sinjoru Minguelu, priuze konopac i krenu k štali. Za njoj poslušno pođe talijanska mazga Minguela.

Mudra je Džeka. Od kako je ostala udovica iza, nadaleko čuvenog, Kuja Kočana, koji umrije na prekočas – izoštrila joj se čula. Jer ona podiže siročad, i ne smije pogriješiti. Kod nje nema popravnog. Uvede mazgu u štalu i priveza je u sam ćošak. Dobro joj skrati konopac. Napuni jasle otavom, a vrata ostavi otvorena da niko, ko tuda prođe, ne posumnja da je unutra mazga.
Džeki je mazga značila što i život: približavali su se nemili gosti, vjetar je nanosio miris paljevine, valjalo je što prije put pod noge. Cijeli Bihor, bježeći ispred Đurišićevih kama, gledao je prema Rožajama i Peći. Tamo su čekali kazani vrućeg graha. No, bili su beskrajno daleko.

Kraj Džekine kuće ubrzo su stala da cijuču pretovarena kola. Narod je bježao i niko se ni na koga nije obazirao. Svijet, izmoren i prestravljen, grabio je što dalje. Na goduškom Vijencu, sahat hoda dalekom, zadimiše Šabotski katuni. Nekolike puške glasnuše se iznad Goljovih krša. To stogodnji Salko Škrijelj, sa družinom, ne da Bihor.
Džeka izvede mazgu, priveza za samar dvoje sepadi a u svako po dvoje djece. U atriešalj je, uz nešto brašna, stavila, zavezanu u crveni ihram, posteljinku koju bi rahmetli Kujo mogao ponijeti u naručju. Sa cijelim imetkom krenula je uskim puteljkom prema Musinoj Stopi . Zanjihaše se sepad.

Mazga ispusti čudan glas, kao da upita: kuda? Ne bjehu odmakli ni dva konopca od kuće, kad Salkan Žvalo, u bezanim gaćama, sa crnim prigrnutim kaputom i kapom spuštenom do obrva, preskočivši plot i izađe pred njih. Priđe i uhvati mazgu za jular, malo iznad Džekine ruke. Mazga stade. Stade i Džeka, pa se zablenula u Salkana. Bila je posljednja u raštrkanoj koloni koja bježi.

– Đe si, Džekna, ukrala ovu mazgu? Nije treptao. Caklile su mu oči, zelene kao u mačka. Donju vilicu skrio ispod gornje i ušiljio bradu. – Tvoja nije. I miči mi se s puta! – Džeka ga snažno odgurnu ispred sebe. Salkan se zatetura, ali osta na nogama, ne puštajući jular, pa se i mazga pomjeri kao da je i nju Džeka gurnula. Salkan se okrenu u mjestu prebacujući jular iz ruke u ruku. Hitro pridiže kaput, jer mu jedna strana bijaše skliznula niz rame.

– Ovu, čini mi se, Talijani traže. A ti se, bogomi, ućutala ko mačka – istrže joj jular i krenu nazad. U to je iza okuke iskočio Kadrija. U onoj bezglavici, među prvima je krenuo da bježi, ali se u neka doba sjetio sestre, i povrnuo se kao da mu je nešto reklo da će joj nevolja izaći na put.

– Jesi li ti, Žvalo, zadužen da čuvaš mal Benita Musolinija i Trećega rajha?! Uhvatio ga s leđa za vrat, šakama za koje se pričalo da su vlačege kidale. Škrgutao je zubima pritom. Ruke Salkanove, kojim je pokušao da se ne da, brzo malaksaše. Djeca su, u četvoroglasu, vrištala iz sepadi. Bijel ko duvar, Salkan prevrnu očima i pade na plot kao da je bez kostiju.

– Hija! – Kadrija ošinu mazgu i pohitaše uz put. Salkan je bio čudan čovjek. Prije rata, treba li kome pomoći – tu je. Sakatom Amiru je dvaput drva spremio za zimu, siroti Petruni nosio jaja na pijacu u Berane. Starom Raifu je orao. Ali često su mu dolazili žandari, i on odlazio njima: pričalo se da je s njima po tri dana lokao i ljubio se kao nevjesta. Dva puta su ga vidjeli kako čuči ispod Sehratove i Mušanove strehe, a jednom ga je Hajrija Kasumova zapljusnula splačinama iz leđena, i to one noći kad joj je kuća bila puna musafira od Pešteri.

Svui su u selu znal da je plašljiv kao zec; ako mu jače podvikneš, požuti kao med. A kad mu je Barut priprijetio da će mu lijevo oko izvaditi, da će mu vilice rasčevrljiti, da će mu jebat sve što mu se za kvaku fata, zato što mu noću pušta jagnjad u otavu – mjesec dana nije izlazio na bijel dan. U ratu, bio je onoga čije je carstvo. Čim osjeti vojsku u selu, poleti tamo kao leptirica ka svijeći – svaka mu je bila po meraku. Ničeg mu nije falilo. Ni pšeničnog hljeba. Ni njemačke soli i šećera. Niti talijanskih makarona. Pušio je gospodski duhan, od kojeg je mirisalo od Rijeke do Strništa. Imao je, kažu, punu kuću šinjela i opasača. Ona rupica na kapi, kroz koju je provlačio držače znački, proširila se kao da kroz nju bješe kuršum proletio. Hvalio se, kako će, poslije rata, da kupi krave simentalke.

– A možda se Salkan jopet i oženi. Jes’, jes’, ništa se vi ne smijte – da se jopet oženi, jakako… oženi… – govorio je, zadižući kapu i visoko podižući kažiprst desne ruke, kao da se nije obraćao ratom isprepadanim Bihorcima, već nekom na nebesima. Jes’, jes’, oženi… – promicalo je Džeki kroz glavu dok je grabila putem. Okrećući se ponekad, gledala je Ravništa i trag kroz otavu, kuda je provela mazgu. Činilo joj se da još iznad Salkana, koji se hladio iza plota, vidi visoko podignutu desnu ruku i na njoj kažiprst koji joj je prijeteći mahao.
_________________________
Diwan magazin
* Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i obaveznog linka koji vodi na izvorni tekst. Autorska prava su zaštićena zakonom.

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak