Diwan priča: H U J D U R

Diwan nastavlja sa objavljivanjem priča bošnjačkih pisaca. Ovog puta je to priča Hujdur Šefke Begović Ličine.

128

Autor priče: Šefka Begović-Ličina

Nošena oštrim vjetrom, snježna oluja je, poput zapjenušalih talasa, visoko letjela ka nebu. Kovitlajući se zrakom, bijela prašina je iznad smrznute zemlje, izvodila prekrasan ples. U poluzaleđenoj rječici, jedva se provlačeći ispod povijenih vrbovih grana i nagomilanih ledenica, voda je polahko krkoljila. Od studeni i isparene vode, gustra magla je razapetom neprovidnom zavjesom potpuno zaklonila drugu obalu rijeke.

Baš kada se u bjelini ravnice, zimska tišina spremala za noćni počinak, na jednom puteljku, koji je vodio ka seoskom mezarju, odjednom zapršta smrznuti snijeg.

Jedna povijena silueta, ogrnuta izvehtalim ogrtačem od ovčje kože, zamotana debelim šalom, na nekoliko mjesta poderanim, skliznu između natruhlih vratnica, čije zahrđale baglame uz jezivi pisak škripnuše i odjek im odjednom proguta noć.

Od vratnice do sredine mezarja, gdje se kraj bjelih nišana crnila svježa humka i na smrznutoj zemlji nesigurni koraci ostaviše šareni trag, ispod polegnutog kožuha, potmulo krkljanje i jeka, probudiše zimsku tišinu. Kad Hujdur licem ničice pade dolje i oštrim noktima smrznutu zemlju zagreba, raskvasivši je balama, natrpa je sebi u modra usta.

-Ki…mooo…!- iz natruhlih zuba, napunjenih zemljom, zakrkolji očaj.

Kad Hujdur obgrli mezar i prisloni glavu na bašluk, sa jedne noge mu skliznu opanak bez toke i daleko se niz put ofuja. Iz pocijepanih vunjenih čarapa, izvirjele prste studen ošinu, nogu mu zgrči.

-Ah, ahhh, aaa, aa, au, ah…- tresući se od zime, Hujdurova ledena usta potmulo zacviliše, bjelilo noći mu u modroplavim očima zaustavi i zaledi uzavrjelu suzu.

Jedva uspravivši glavu, on pogleda ka nebu, snježnoj prašini predade misli da bi ih odnijela gore, gdje mu se činilo da sija sunce, gdje će se ugrijat i gdje će se vrijeme naopako obrnut…

U sekundi se obrete u malehnoj hudžarici, gdje je kao dječačić, u strahu i samoći dugo u noći osluškivao majčine korake. Sjetio se one neizmjerne sreće kada bi začuo škripu vrata, njen umoran hod i na svojoj kosi osjetio ruke, od tereta joj izbrazdane i hrapave.

Iako je majka Arifa bila gluhonijema, iako mu nije mogla reć ni jednu riječ ljubavi, znao je koliko ga je silno voljela. Svakog jutra kad bi ustao, pored jastuka ga je u ćahatu čekao zamotan komad hljeba, kukuruze ili okrajak pite, malo sira a ponekad i kuhano jaje, donijeto iz Dervišbegove kuće, gdje je ona, kao hizmećarica, obavljala najteže poslove. Znao je da majka od svojih usta odvaja da sve to njemu donese. Oca se Hujdur nije sjećao, od malih nogu je u najvećem siromaštvu živio samo sa majkom.

U selu su ga svi zvali Hujdur, a kako mu je majka bila nijema, nije je mogao pitat da li mu je to pravo ime ili nadimak, niti ko je bio njegov otac.

Kako je cijelog dana u kući bio sam, u toj svojoj samoći bio je naviknut na neprestanu tišinu. Kad su ga seoska djeca zbog pocijepane odjeće i neočešljane kose zadirkivala, govorila mu da je budala i nedoveden, Hujdur se povukao u kuću i svoj svijet. Sam se igrao sa gušterima, sa žabama, hvatao u rječici punoglavce, ponekad i zmije, koje bi posle izvađenih im zuba, puštao u grmlje. Sam je naučio svirat na listu, na travi, na vrbovom prutu.

Kad je malo podrastao i Dervišbeg ga uze u najam da mu čuva ovce i goveda, Hujdur se obradova da makar tamo bude malo više uz majku. Iako je ona bila odjevena u dronje, iako je u jednom oku bila ćorava i bila nijema, pružajući mu ljubav i toplinu, činila mu se najljepšom ženom na svijetu. Čim bi naveče stoku dognao sa paše, on bi založio furunu sa trijeskama ili suhim baljegama, koje je ljeti skupljao po putu, u plehani ibrik stavio bi raznih trava ubranih i osušenih za zimu i tako sa vrelim čajem svako veče bi doček'o majku.

Iako su živjeli u oskudici, i kućica im, od natruhle čatme oblijepljena zemljom, na mnogim mjestima zvrjila i kroz nju šištala studen, iako im je ubuđali slamni krov prokišnjavao i u nekoj zahrđaloj konzervi se slivala kišnica, a spavali na tankoj slamarici, ispod koje ih je žuljala neravna zemlja i zakrpljeni im jorgani bili nemljivi, Hujduru se činilo da uz majku živi u dvorcu i da je najsretniji insan na dunjaluku.

Dok je noć odmicala, studen sve više stezala i dolje ispod mezarja u rijeci vrbove grane postepeno krckale led, iako mu je cijelo tijelo bilo ledeno i skoro ukočeno, misleći na proteklo vrijeme sreće i topline, Hujduru se činilo da leži na livadi gdje grije sunce.

Prislonjen na ledeni mezar, sjetivši se majčinog zadnjeg izdisaja, Hujdurova jeka se pretvoru u prodornu riku probodenog bika, koju je razljućena dolina raznosila na sve strane.

Sjetivši se majčinog umirućeg pogleda i svog jecaja kada ju je molio da zbog njega ne ide, da ga samog ne ostavlja. „ Majko, kako ću bez tebe živjet sam? Ne idi majko, ozdravi mi, majko!“

Pokušavajući da se uspravi, nijeme Arifine usne su u nemoćnom grču zijevale, niz izbrazdano lice, iz ćoravog oka joj se za jedihnikom, mazlumom Hujdurom, izlivala krvava suza.

Ostavši sam, u svojoj bijedi i samoći, Hujdur je želio je da ga ljudi k'o majku u mezar zakopaju, prekriju zemljom, da ne misli, da ga samoća toliko više ne boli. Noćima mu se, od zadaha neoprane postelje povraćalo, mrzeći na svojoj odjeći svaku zakpu i na zakrpama zakrpe, dvoumio se da li na razgranatoj lijesci pred kućom prebaci konopac i sa grane ga u omču sebi oko vrata navuče.

I kad je već izrastao u momčića , za onaj komad hljeba je i dalje Dervišbegu čuvao stoku. Iako je silno bio znatiželjan i želio da razgleda Begovu kuću i avliju, po naredbi glavnog hizmećara, Hujdur je gledajući samo stoku, blizu Begove kuće, pogled obarao ka zemlji.

Jednog dana, dok je uslonjen na jedan pokrupniji kamen drijemao i udišući poljske mirise, zatvorenih očiju letio kroz dunjaluk, neko ga taknu za ruku. Uplašen, skočivši, on hrupi ka nasmijanoj djevojci. Kad se zavede i nehatno joj se preko tanke bluze nasloni na prsa, Hujduru se učini da ga u mozak peči ona zmija što joj zaboravi izvadit zube i da mu njen otrov zamrači svijest. Naglo odskočivši od djevojke, on se od straha cio ukoči.

Vidjevši je, učini mu se lijepom, k'o taj Džennet o kom su ljudi na posecima pričali, dok ih je on sakriven i zgučen pod pendžerom, bez daha slušao.

„ Ne boj se, Hujdure, to sam ja, Dervišbegova kćer Kima. Danas mi se osunetio brat Faruk, pa ti donijeh malo umutme da se zasladiš. Što drhtiš, jadan? Neću te pojest.„

Kad mu Kima okrenu leđa i upravi livadom, iza šarenih joj dimija, ostadoše izmiješani mirisi divljih ljubičica, jagorčevine, majčine dušice, jorgovana…

Slast unutme u Hujdurovim ustima bi jednak soku divljih jagoda i meda, iscijeđenog iz saća šumskog debla, po cijelom mu tijelu, razli nekakvu neoprobanu milinu, ispuni ga srećom, pretvori u pticu koja preletjevši dolinu, kandžama smaknutu omču, s lijeske odbaci u rijeku…

Od tog dana, Hujdur više ne htjede gledat samo u zemlju, sem pravo u Begovu kuću. U gluhoj noći, šunjao se ispod Begovih pendžera, ne bi li gdje ugledao Kimu, ne bi li otkrio u kojem su dijelu kuće smještene njene odaje. Želio je samo još jednom osjetiti onu milinu kratkog dodira, pa nek ga na mrtvo ubiju, nek umre, zauvijek nestane.

Ponekad, kad bi stoku ranije dognao kući i kad bi iz daljine ugledao da joj se ispod nekog drveta šarene dimije, Hujduru se činilo da ne hoda, nego da ga po livadama nose tek mu iznikla krila. Želio se pretvorit u leptira i sletit joj na kosu, u zamršenim crnim talasima se zagubit. Njegovoj sreći nije bilo kraja, kada bi mu se nasmijala i pitala ga:

„ Hujdure, umori l’ se? „ – ispod grana mu je cvrkutala najljepša lastavica.

Znajući da malo zamuckuje, da je sav glibav i zapušten, Hujdur bi mašući glavom, bježao u štalu, gdje bi zagnjuren ovcama u runo, zadugo jecao. Iako nigdje nije išao dalje od sela, iako je znao da je ubogi siromah, bez ikoga i ičega, žudio je za nekim boljim i lagahnijim životom.

Iako mu nedostižna, Kima postade njegova opsesija, noćna mora, svijetla mu zora, životni smisao svakog narednog dana.

Jednog podneva mu se, sakrivenom u rakiću, posrećilo da je na rijeci ugleda kako se hladi. Pri svakom pokretu, bluza joj se na leđima zatezala, mišići su ispod kujruka u ritmu igrali, a prsi naprijed joj drhtale poput onih voćki, sa grana i stabla stresenih. Iako se na ljetnoj vrelini znojio, gledajući joj na kukovima zatnute dimije i do koljena obnažene noge, Hujduru su k'o u sred zime cvokotali zubi, škrbine se u ustima lomile.

Od neke neobjašnjive miline, iz otvorenih usta mu se bale do zemlje otegoše. Činilo mu se da bi za samo još jedan njen dodir, iz sebe srce iščupao, pa taman iste sekunde da ga grom ubije. Ona je bila njegov život, upotpunjena majčina praznina, u čatmi zapušene pukotine, krovu nanizana nova slama, sefte napunjena slamarica, vruća soba, mirisni đurđevak…

U poodmakloj noći, pri smiraju vjetra, odignuta snježna prašina, slijegajući se po zemlji u Hujdurovim se ustima polahko istopi. Iako je noćna studen i dalje jezivo cičala i iz ukočenog mu tijela isticao život, Hujdur nije nimalo zimu osjećao. Dok je gledao ka nebu i grčevito stezao taze bašluk, u modroplavim očima mu se lijepio snježni prah i pretvarao se u malehne svjetlucave iskrice.

„ Iako su obje ovdje ukopane, ja znam da su njihove duše negdje na nebu..“, – ledene mu misli otprhnuše gore.

U sred zime, u slatkom snu i ljepoti sklopljenih mu očiju, ponovo osjetivši onaj neodoljivi Kimin miris, u raskravljenom Hujdurovom tijelu se razli čudno blaženstvo.

„ Hujdure, na ti ova’ moj jorgan. Mene je babo kupio nov drugi…“

Nestrplivo iščekujući svaki akšam, trčeći kući, radovao se počinku i onom divnom ugođaju ispod Kiminog jorgana, kada je sebe silio da što duže ostane budan. Šišteći kroz nos, svom snagom je u sebe uvlačio miris ružinog sapuna i onaj prekrasan djevoja��ki, mirisan, njen.

„ Evo ti, Hujdure i ova Suljova polovna košulja. Rek'o mi je da je dam nekom ko je muhtačan. Znaš li da se za mjesec ¸dana za njega udajem? Juče me za njega isprosiše. Eh, Hujdure, tebe smijem rej koliko ga volim, a samo sam ga dva put u vijeku vidjela“, – u njegovim ušima odjeknu munja, naprasno mu puče grom, rasperišani mu cijelo srce.

Iako je znao da mu je Kima, Begova kćer, nedostižna, daleka, da ga ne gleda, da ga samo zbog sirotinje sažaljeva, znao je da je tu i da još nije ničija.

Odjek njenog glasa, handžar na pola rasječe ono srce što ga nije žalio naživo izvadit i njoj ga dat, oči mu žiškom oprži, usta čemerom začepi…

K'o razobadan bik je ravnicom jurio, k'o neukroćen konj glasno hrzao, gustu mrčnu pjenu iz dušnika vriskom i krkljanjem čupao. Razjaren k'o ranjena zvjer, sjekao je mladice hrasta, kopao i radsturao po livadi busike trave, uhvaćenim zmijama, golim rukama kidao glave, petama zelembaće prštio, iz šupljih bukvi po šumi rasturao i gazio saća meda. U izlivu bijesa i bola, žvakao je otrovnu tatulu, povraćajući iskolačenih očiju, ječeći, na zemlji gubio svijest.

Na dan Kimine svadbe, začuvši svirku i najavu svatova, bježeći u šumu, zatiskajući uši ostriženom vunom, u iskopanoj jami je zavlačio glavu, da ne čuje, da ne vidi. Kad bi naveče dognao stoku, podbuhle i krvave oči, krio je ispod grgurave, nepošišane kose.

„ Na ti, Hujdure, pojedi ovo pite. Danas nam preteče iza Kiminih svatova,“ – Begovica mu doturi mlaki zavežljaj.

Iako je bio gladan i pred nosem mu nedoljivo mirisala još uvijek topla pita, Hujdur sa brda u rijeku džilitnu zavezak. Kad stiže do svoje hudžarice i ispod strehe ugleda zatnut zavežljaj sa složenom košuljom, vrišteći iz sveg glasa, on brutvicom košulju razbuca, sa struzama bubnjaru potpali.

Iza Kimine svadbe u dolini i Hujdurovoj duši zavlada nezamisliva pustoš.

U nastupu bijesa, Hujdur ona lastavičja gnijezda, nalegnuta pod slamnom strehom za jedan dan sva razvali. Cičali su po zemlji rastureni ptići, sa visine prskala i lomila se malehna jaja, oko njih tužno lastavice pijukale. Kroz pukotine na čatmi, u kuću su noću serbes ulazili slijepi miševi, grebli Hujdura po licu, cijukali mu iznad glave, kroz kosu mu hmiljele uši, ispod noktiju virjela baljega, na zakrpama mu se taložio glib…

Od izlaska, sunce je bježalo od uboge hudžarice i surove bijede, od onih džamova umazanim ispljuvkom konjskih muha, od pendžera sa navučenim konopljanim džakovima i izvehtalom ćilimačom.

Dok je Hujdur svake noći pod onim Kiminim jorganom plakao, Sulja i sudbinu kleo, danju je dolinom odjekivalo:

„ Bežite djeco, eve ga Hujdur!“

Hujdur u cijeloj okolini postade baja kojom su se plašila djeca, odraslima postade glibavi kudravi čudak, koji je krijući oči, sam sa sobom zborio, sebi u bradu nerazgovijetne riječi mrmljao.

Kad je Hujdur posle udaje iz daljine vidio Kimu sa nabreklim trbuhom, plakao je sve do zore, pa su mu oči i usta od plača vazda bile podbuhle.

Pognut ka mezaru, toneći u slatki san noćne tišine, Hujdur ukočenim rukama zagrli zemlju.

„ Noćas je Kima samo moja. Ne dam je nikom. Evo smo ovdje Kima i ja sami samciti.“

Nešto ga oštro probode kad se sjeti jučerašnjeg vriska i ukubeta iz Dervišbegove kuće:

„ Preseli nam rodilja Kima!!! Prije vade rodi sina naopako i u čas bi teslim!!!“

Iako je bila zima, da bi ugasio žišku koja mu se od zlog habera zapalila, Hujdur iz hudžarice niz brdo strč'o, glavu u ledenu rijeku zavuk'o. U očaju, polomio je sve smrznute vrbove grane, ledenicama se grebao po licu, iz glave čupao pramenove ušljive kose…

Kako je odmicala noć i Hujdura hvatao san, uvjeren da Kima više ne može biti ni Suljova ni ničija, sem njegova, on osjeti divno olakšanje. Ispod pazuha mu se isfuja šareni jorgan, razastrije se po smrznutoj zemlji, gdje on prisloni ozeblu glavu. Ono srce koje je iz njega za Kimu kucalo, zastade, klonu ka zemlji, dolje niz brdo, smrznutoj rijeci zaustavi tok.
Kad se Hujdur slatkom snu potpuno predade, na mezar opruži, nijeme Arifine usne se grohotom nasmijaše, sa neba svom jedihniku kliknuše pjesmicu, Kimino dijete u bešici za majčinim prsima pisnu, šareni jorgan se od snježne prašine u zimskoj noći k'o đurđevak zabijeli, Hujdur ga zadnjim udahom mirihnu…
_________________________
Diwan magazin
* Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i obaveznog linka koji vodi na izvorni tekst. Autorska prava su zaštićena zakonom.

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak