Diwan priča: Minareti

„…ako minaret na molitvu i milost poziva, i ako nišan ne mora bit’ visok da bi opominjao, što nam, moj Ahmete, treba 8 372 nišana da nas opominje? Što nam treba 8 372 minareta da nas jeza od bjeline polja, u kojim prkosito stoje, hvata, i što se, bolan Ahmete, još uvijek ne odazivamo na taj glas što nas zove, i zašto, dragi moj Ahmete, i zašto, hoću da te pitam!“

najstarije-dzamije-sultan-ahmedova-i-sejmenska-cuvari-zajednickog-sjecanja-zenicana_1404129658_1

Autor: Merima Mustafić

Sjedio sam sinoć na mehkoj zelenoj travi i pomno slušao melodiju prirode, koja je u njoj stanovala. Svako malo, stidljivo bi proletio vjetar, namirisan najljepšim mirisom behara bosanskog, i obuzeo mi dušu i moje biće, i moje skoro pa snene oči, i uši, što su uživale u maloj noćnoj muzici, i ruke koje sam okretao prema nebesima i prosutim usijanim zvijezdama po tami.

Samo na tren, tiho rekoh sebi, da sklopim oči i pobjegnem daleko, a možda i još dalje od tog. Miris onog behara me poče voditi i uzdizati, haman toliko visoko, da me bi strah pogledati dolje.

Kako li se zovem?
Ne mogu se sjetiti.

Srce mi i dalje bije, a dlanovi znoje, i neki me nemir obuzima, pa opet napušta. Istom prestade. Prestade, kad me na mehku travu zelenu povrati mujezinov glas.

Ahmet.
Sjetih se.

Sijalice sa vrha minareta sramežljivo su treperile u daljini. Gledao sam ih, i slušao poziv na molitvu, od čijih riječi kao da se svi zastidješe i utihnuše, osim njega. Minareta. Samo je on stajao uspravno, upirući u nebesa i zboreći milostivo riječi, mudrog arapskog jezika. K'o da me ta njegova čvrstina i ponos, na nešto podsjećala. K'o da sam taj prkos i tu bjelinu, negdje već susretao.

Gdje li?
Gdje li, pitam se samo, dok su me noge polahko podizale sa zemlje i držale uspravnim i čvrstim. Začuh još jednom mujezinov glas, pa se prisjetih.
Ahmet. Elif je prvo slovo imena mog.
Elif, koji stoji uspravno i ponosno i prkosito upire svojim alemom, u prostrana nebesa.
Nekome su minareti slova.
Nekome su minareti samo kraj džamija.
Nekome su minareti nišani.
Možda baš nekog, nišan na molitvu poziva i opčinjava svojom bjelinom i čvrstinom i ponosom i prkosnim stavom. Možda minaret i ne mora bit’ visok.

Al’ mi jedno jasno nije!
„De mi reci, Ahmete,“ pitam samog sebe, dok se one zvijezde polahko počeše razilaziti,
„ako minaret na molitvu i milost poziva, i ako nišan ne mora bit’ visok da bi opominjao, što nam, moj Ahmete, treba 8 372 nišana da nas opominje? Što nam treba 8 372 minareta da nas jeza od bjeline polja, u kojim prkosito stoje, hvata, i što se, bolan Ahmete, još uvijek ne odazivamo na taj glas što nas zove, i zašto, dragi moj Ahmete, i zašto, hoću da te pitam!“

Nekome je minaret munara.
Nekome je minaret slovo.
Meni je minaret i munara i slovo i nišan i olovka.
„Al’ nije svakome isto“ – odgovaram.
_________________________
Diwan magazin
* Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i obaveznog linka koji vodi na izvorni tekst. Autorska prava su zaštićena zakonom.

Facebook komentari

komentara

Prvi komentar na ovaj članak. Slobodno se pridružite razgovoru.

  1. minaret123 26.05.2015 u 09:04 - Reply

    Zaista duboka I poucna prica!
    Svaka cast autorici!

Reaguj na ovaj članak