Skip to content

Dva zapisa sa obilježavanja genocida u Srebrenici u Parizu

ZAPIS PRVI – Pariz, 4. juli, 2015.

Jedan moj prijatelj reče ovako: “Na bosanskom bi se mjesec JULI trebao zvati SREBRENICA!” I uistinu, svaki dan mjeseca jula na jedan ili drugi način, ne samo Bošnjake, muslimane, već sve narode, sve nacije, cijelo čovječanstvo asocira na najveće stradanje ljudskoga roda na tlu Evropre od 2. Svjeskog rata naovamo.
Genocid nad Bošnjacima, muslimanima u Srebrenici, ali i u Prijedoru i drugdje širom drevne, medjunarodno priznate i suverene zemlje, Republike Bosne i Hercegovine, počinjen tokom agresije od 1992. do 1995. godine od strane bosanskih “trojanskih konja” na uzdama, naoružanim do zuba svim konvencionalnim i nekonvencionalnim naoružejem i metodama od strane ekspanzionističkih projekata susjednih zemalja, pogotovo one sa istoka, kojima je u pomoć priskočila inertnost, neodgovornost i krajnja bezosjećajnost medjunarodne zajednice, komemorativno obilježava, već treću godinu zaredom, i malobrojana ali odvažna bošnjačka zajednica okupljena oko “Bošnjačkog kulturnog centra-Džemat Paris”.
Subota je, 4. juli 2015. godine., 17-ti je dan mjeseca Ramazana 1436. hidžretske godine.
Podne. Sunce iz zenita prži li, prži…Ne manje od 38 stepeni je u sjenci “Muzeja čovjeka” (Musée de l’ homme) na platou Trocadéro, tačno naspram Ajfelove kule. A ona, onako elegantna, kao da se je svojim vrhom zabola u usplamtelo parisko nebo odakle, reklo bi se, vidi cijeli dunjaluk. Sa ona svoja četiri masovna kraka nadmeno pritisla na zemlju. Kao da je tu oduvijek i zauvijek. A i dunjaluka oko nje vazdan ima. Vrvi, razbibriži, smije se, žamori svakakvim govorom.
Pristižu i Bošnjaci. Drugim, svojim poslom. Jedan po jedan ili u grupama. Gordi, uspravni, koraka odlučnog. Na licima, u očima im sija nur posta, a sa usana čita šapat dova za šehide jedanaest genocida nad Bošnjacima sa ovim zadnjim, srebreničkim. Izviru iz metroa, izlaze iz auta. Nose u rukama svakakvog materijala koji su pripremili za ovaj dan, za comemoraciju dvadesete godišnjice Genocida nad 8372… srebrenička Bošnjaka, muslimana. I to baš na ovom mjestu, kod ove kule i ovoga “Muzeja čovjeka”. Da sav ovaj silni svijet vidi ako nije vidio, da čuje ako nije dobro čuo, da se sjeti ako je zaboravio, da bošnjačku poruku u Svijet ponese, da se Srebrenica više nikada nikome ne ponovi. A ima šta i vidjeti. Rastiremo pažljivo, skrušeno kao da smo u namazu mi Bošnjaci i Bošnjakinje transparent sa natpisima “11. JULl-DAN SJEĆANJA NA GENOCID U SREBRENICI”, na bosanskom i francuskom jeziku. Sa desne strane na njemu zvanični grb države Bosne i Hercegovine, a sa lijeve grb sandzačkih Bošnjaka u Republici Srbiji i Republici Crnoj Gori. Jedan narod u tri države, vazda zajedno, i u dobru i u zlu. Iznad njega dodajemo zastave. Najprije onu zvanična, državnu, dejtonskim mirovnim sporazumom “nametnutu” i “prihvaćenu” zastavu. Pa onda francusku, zastavu zemlje koja nas je unjedrila nakon bosanske i izvanbosanske golgote Bošnjaka. Iz zahvalnosti za pruženu humanitarnu pomoć i prihvat. Za dodijeljeni politički azil. A i reda radi. Jer mi Bošnjaci nijesmo zaboravili, zamjeramo francuskoj vladi iz tog perioda i pokojnom predsjedniku Francuske Republike François Mitterrand na otvorenoj pristrasnosti i diplomatskoj podršci agresoru. Zamjeramo generalu Bernard Janvier i još više onom drugom, generalu Phillipe Morion koji reče, obeća i slaga da će zašititi izbezumljenu, terorisanu nejač i razoružane Bošnjake. I pobježe kukavički “general” sa svojom regimentom. U isto vrijeme, ističući francusku trobojku, ne zaboravljamo, odati počast bivšem predsjedniku Jacques Chirac koji podrža inicijativu da se bombarduju četnički položaji po brdima oko opkoljenog Sarajeva, bosansko- hercegovačke prijestonice. Zahvalni smo i Bernard-Henri Lévy kao i mnogim drugim Francuzima, znanim i neznanim, na pruženoj podršci u najtežem periodu u historiji Bosne i Bošnjaka. Tu je i zastava Evropske Unije, suodgovorne za stradanje Bošnjaka, muslimana i Genocid u Srebrenici, ali i kao poruku o pripadnosti bosanske nacije i bošnjačkog naroda evropskoj porodici država i naroda i aspiracija ka evropskim i evroatlanskim institucionalnim integracijama.

Na ogromnom tepihu-zastavi dejtonske Bosne i Hercegovine redamo fotografije masovnih grobnica, lobanja, kostiju ruku vezanih bodljijavom žicom, ostataka odjeće žrtava,…Izlažemo fotografije uplakanih nana, majki, sestara skrhanih, poleglih po nizovima tabuta. Tu je i transparent na kojim je spomen obilježje, mezaristan u Potočarima. Nizovi imena, istih prezimena od kojih se neka ponavlju i više od deset puta. Na njemu godine rodjenja i… 1995. godina, kao posljednja u životu svih do jednoga. Pa nišani. Sve nišan do nišana, do u nedogled. Tu su i bijele majce sa prigodnim natpisiom i cvijetom sa jedanaest latica, simbolom jedanaest genocida nad Bošnjacima koje se oblače i dijele posjetiocima i prolaznicima.Tu su na hastalima i četvorostrani, ilustrovani pamfleti na francuskom i engleskom jeziku. Razglas je već montiran i sa njega cijelim platoom Trocadéro odliježu, paraju srca sjetni tonovi i riječi ilahija i kasida, srebreničkog inferna,…
U čas posla je cijeli plato Trocadéro je u znaku komemoracije 20-te godišnjice od Genocida u Srebrenici. Rasporedismo se mi aktivisti, džematlije Bošnjačkog kulturnog centra- Džemat Paris svuda unaokolo. Dijelimo pamflete prolaznicima, razgovaramo, objašnjavamo, tumačimo…Zaustavljaju se Francuzi, Englezi, Nijemci, Kinezi, Pakistanci, Španci,…Gledaju, slušaju, ibrete se, gnušaju se zločinaca, odaju počast žrtvama. Zastade u jednom momentu jedna gospodja, Holandjanka. Ize mi iz ruke podudjen joj pamflet, prgleda ga ovlaš i veli mi na korektnom francuskom:
” J’ ai déjà vu un film documentaire film sur ce sujet. (Vidjela sam već jedan dokumentarni film na ovu tu temu)”. Reče to onako smeteno, stidno, s’ pogledom ustranu, s’ vidljivim osjećajem “suodgovornosti” zbog saučesništva u zločinu, Genocidu, holandske vlade. Zbog predaje od strane plavih šljemova holandskog bataljona više od 8000 srebreničana u “sigurne ruke” Ratka Mladića i njegovih krvi žednih falangi. I ne samo njih, nego i u one njihove braće sa crvenim beretkama sa istočne strane Drine, pristiglih da pripomognu u krvavom piru.
Zaustavi se žena, nakratko. Na svoj način oda počast nevinim žrtvama i ode potrešena, pognute glave. “Danke schön und guten tage, maine damen. Merci bien, et bonne journée madame.”, rekoh joj.
U jedno vrijeme ovog usplamtelog julskog poslijepodneva počesmo s pripremljenim govorima . Najprije mladji ljudi, aktivisti Bošnjačkog kulturnog centra. Čita se prvo onaj na francuskom jeziku, lijepo pripremljen, hronološki razvoj dogadjaja u regionu Srebrenice od početka rata pa sve do mjeseca jula 1995. godine. Čitaču glas podrhtava, kao sve kada se posti po ovoj žegi. Ali nadje snage, glasom britkim ga dopravi. Odjeknu aplauz! A onda drugi govor. Mlad momak ga čita. On isto tako telhanom hronološki govori o jedanaest genocida nad Bošnjacima. Od onog tokom i nakon Bečkog rata, preko onog nakon Berlinskog kongresa, onog tokom i nakon balkanskih ratova, Drugog svetskog pa sve do ovog zadnjeg, srebreničkog. Opet, aplauz okupljene mase!
I na kraju se prisutnima obrati naš musafir, Salih Brkić, novinar, autor mnogih dokumentarnih filmova o našem stradanju tokom agresije na B i H, a i patnjama, nepravdi, discriminaciji Bošnjaka nakon po manjem bh entitetu, sve do današnjih dana. Već u poodmaklim godinama, povijen, smireno, polahko, govori prisutnima o tvrdoglavom bježanju od naučno-historijski i pravosudno dokazane činjenice od strane medjunarodnog suda u Hagu, već usvojenih rezolucija, o nepriznavanju, o nenazivanju pravim imenom, o negiranju Genocida nad Bošnjacima u Srebrenici i drugdje širom B i H od strane pojedinih država, državnih zvaničnika i zlonamjernih krugova.
U kasnim poslijepodnevnim satima se okupi to prisutnih što se posteći ukani da dodje i ostane tokom više od pet sahata pod ovim suncem koje sada, čini nam se, ponajžešće vrelinom tuče otud sa zapadne strane neba. Sabrasmo transparente, zbismo se zadovoljno za zajedničku fotografiju.
A navečer, poslije akšam namaza i iftara odgledasmo seriju fotografija o novopronadjenim posmrtnim ostacima, masovnim grobnicama, sudskim procesima, kršenju ljudskih prava ,…Bošnjaka u srpskoj (zlo)tvorevini u B i Hvaaluz uvjerljive komentare autora Saliha Brkića.
Nakon toga odgledasmo još dva njegova dokumentarna filma. Jedan o novootkrivenim masovnim grobnicama u jamama kakvih je širom etnički očišćenih teritorija u manjem bh entitetu. Istraga i sudsko vještačenje dokazale da su zlikovci žive ljude, ruku bidljikavom žicom vezanih, u jamu duboku više desetina metara bacali! Nekima, isto tako vezanim, pucali u potiljak pa ih onda dolje u jamu bacali !
Drugi film govori o nepravdi, o muci koju muči bošnjačka heroina Fata Orlović oko uklanjanja pravoslavne crkve koju za vrijeme njenog izbjeglištva četnici podigoše na sred njene avlije.
Odgledasmo, uzdahnusmo, šehade proučismo, dovu donesosmo da se Srebrenica nikada ne zaboravi ako hoćemo da se ne ponovi. Zaključismo, dobar dio nas, da nama Bošnjacima u dijaspori treba mnogo više ovakvih posjeta i zadržaja, a mnogo manje hodžanskih posjeta, traženja para i teološkog tumačenja političkih dogadjanja i procesa.
Zahvali nam se na svemu Salih i traži nam halal s njegove strane. Halalismo. Zahvalismo se i mi njemu i tražismo halal sa naše strane. Halali nam i sve nas poselami prije povratka u Bosnu. Tako se to radi medju braćom, Bošnjacima i muslimanima.
A mi, Bošnjakinje i Bošnjaci okupljeni oko “Bošnjačkog kulturnog centra-Džemat Paris” ostasmo pri dogovoru da se iduće subote, 11. jula 2015. godine u 14 časova, potekar u što većem broju nadjemo na Trocadéro i još jednom podsjetimo javnost da se Genocid u Srebrenici mora od svih nacija i naroda priznati, ne smije poricati i da se nikada nikome ne smije ponoviti.
Jer, bi rekao moj prijatelj sa početka ove priče, cijeli je mjesec juli, mjesec Srebrenice.

ZAPIS DRUGI – Pariz, 11. jul 2015.

Podnevlje je, subota, 11. jul 2015. po Isau a.s. i dvedeset četvrti dan mjeseca Ramazana hidžretske1436. godine.
Nebo je danas vedro, bistro plavo, rekao bi namah insan da je ono dolje naše, visoko, peštersko, sandžacko ili bosansko. I pojetarac lahak pirka, pristižući čak do’vdje, do Pariza, nekud otud sa zapada, sa Atlatika.
Danas, ovih dana, cijeloga mjeseca jula, mjeseca Srebrenice, navršava se tačno dvadeset godina od onog paklenog, podrinjskog, bosanskog ljeta 1995. godine i one vriske, plača izbezumljenih žena, sestara, majki, Bošnjakinja, muslimanki, sa djecom u naručju u potpunosti svjesnoj da se nešto stravično sprema, kao da je posljednji dunjalučki dan. Dvadeset je godina od njihovih krikova za svojim muževima, za braćom, za njihovom snagom, za babom, za njihovom zaštitom, što ih nakrvljene horde s lijeve i desne obale Drine odvajaju, utovaraju i u nepovrat vode. Dvadeset je godina od onih uzdaha, zgužvanjih lica starih Bošnjaka, djedova, uvehlih, blijedih, ne od godina, ni od gladi, ni od žedji, već od straha, od nade da im zlotvori ispod lakta, ispod miške, iz stiska, ne istrgnu onu mušku unučad s tek proniklom mahovinom povrh usnana, s glasom koji se tek mijenja u stisnutim dječijim grlima, i ukape im potomstvo. Dvadeset ljeta danas imaju ona, na taj dan novorodjena, preživjela djeca. Dvadeset je godina od zadnjih genocida po Bosni i od onog koji ih sve najupečatljivije odslikava, srebreničkog. Dužni smo se i danas svega toga jos jednom sjetiti, zavijeka sjećati, svijet podsjetiti. Da se ne zaboravi, da se ne ponovi.
Mi se nadjosmo, po dogovoru, naš imam Avduselam i ja, tu ispred Bošnjačkog kulturnog centra i mesdžida u pariskom predgradju Le Pré Saint Gervais. Hitro, odlučno pokupismo sto smo svi zajedno, članovi centra, džematlije tokom posljednjih nekoliko godina pripremali za ove dane, dane Srebrenice. Potovarismo sav taj materijal, pomagala, halatke u kola i dadosmo se na put ka Trocadéro, svjetskoj “pozornici” broj jedan pod vedrim nebom, gdje se okupljamo već tradicionalno, treću godinu zaredom, povodom comemoracije genocida u Srebrenici, kao i svih drugih tokom naše desetovjekovne historije. Probismo se za čas kroz parisku saobraćajnu vrevu, buku, halabuku i stigosmo na taj trg naspram Ajfelove kule. A ona otuda, s juga i odozgo s glavom kao zabodenom u nebo kao da nam klimnu njome i reče: “Bienvenu à vous aussi chers Bosniaques – Dobrodošli i vi takodjer dragi Bošnjaci”. Obezbjedjenje, za slučaj bilo kakve potrebe već bijaše tu, mahsuz za nas. Lijepo, ljubazno nas i ono dočeka i reče da im damo znak ako nas bilo ko bude tokom našeg odavanja počasti žrtvama Genocida uzmemiravao. Jedan od njih, crnomanjast, visok, vidjen čovjek, s blagim osmjehom na usnama sa kojih se primjećivase ramazanski post dodade da imaju na raspolaganju sve što treba da odagnaju bilo kakvu opasnost po nas. Drago čovjeku bude kad to čuje. Ne zna možda on, mislim se ja, da mi za to ni habera nemamo, da na to ni ne mislimo.
Mi Bošnjaci i Bošnjakinje, koji već polahko odasvud pristižemo, danas kao i cijeli mjesec juli, cijelu godinu, svake godine, mislimo na onu životnu opasnost u koju dovede i mimo “čvrstog” obećanja ne otkloni medjunarodna zajednica u “zoni sigurnosti”, u Srebrenici i okolini. Mi mislimo na naših 8372…šehida, na one zelene tabute i one iskopane kabure u koje će danas biti spušteni odasvud po srpskih zločina paradržavnoj tvorevini u Bosni rasutih, skrivanih, sa bagerima sitnjenih, premještavanih, potekar zatrpavanih, spaljivanih, tokom dvadeset godina, hej čovječe, dvadeset godina, traženih i do današnjih dana još svih ne pronadjenih posmrtnih ostataka bošnjackih žrtava genocida. Mi danas pokušavamo zamisliti bol u dušama, tugu u srcima, svu patnju, koju danas osjećaju najbliži svih nevino ubijenih žrtava tokom agresije na Republiku Bosnu i Hrecegovanu, nezavisnu, medjunarodno priznatu, punopranu članicu Ujedinjenih Nacija. Mi nastojimo na ovaj način doprinijeti da budu osudjeni, zasluženo kažnjeni, da debelo plate svi oni pojedinci koji su učestvovali, pomogli, podstrekavali ili nijesu spriječili, a mogli su, najveći zločin protiv čovječnosti na tlu evropskog kontinenta od Drugog svjetskog rata. Mi našim okupljanjem na ovome trgu, u Gradu svjetlosti, želimo poslati poruku da se nepravda učinjena našem narodu i naciji, matičnoj državi Bosni i Hercegovini, ispravi, njene spućene državne institucije razvežu i omogući njeno normalno funkcioniranje. Očekujemo da u tom cilju, nakon što je evropski parlament izglasao Rezoluciju o Srebrenici u kojoj se on jasno kvalifikuje kao genocid, po ugledu na luksemburški parlament i ostale članice Evropske Unije, da i drugi državni parlamenti širom svijeta donesu takvu rezoluciju. O tome mi pariski Bošnjaci mislimo i na tome svi radimo dok, već u znatnom broju, cijeli ovaj trg Trocadéro marljivo, dostojanstveno pretvaramo u veliku pozornicu na kojoj nastojimo francuskoj javnosti, svom ovom svijetu, ovom velegradu preseliti, dočarati, preslikati djelić srebreničkog genocida. I u čas posla, kao da je genocid “u Parizu”, reklo bi se. Nekoliko desetina članova BKC-DŽP i onih koji to još nijesu, došli da se priključe i daju svoj doprinos tokom ove javne komemoracije, prezentacije i komunikacije. Dijele se naveliko letci na francuskom i engleskom jeziku, vrşi se distribucija listova utisaka i poruka koji će se dostaviti Memorijalnom centru u Potočarima, pokazuje se, tumači, razgovara na današnju temu sa učesnicima i prolaznicima.
I ljudi se zaustavljaju, pažljivo gledaju sve izloženo, žele više o Srebrenici da znaju, interesuju se, pitaju, fotografišu i u svijet slike šalju. U jednom momentu, jedna djevojčica, sa ne više od deset godina, iz svoje dječije duše nam pruži na kartonu napisanu poruku sa tekstom ” Je suis 8372…” i u potpisu “Srebrenica, 11.05.1995.”, očito inspirisana dogadjajem, atentatom u sjedištu pariskog “Charlie hebdo”.

Kao i zadnje subote, 4. jula, na istom ovom mjestu odlijegaju sa razglasa sjetni tonovi i muzika ilahija i kasida i srebreničkog inferna. U jedan vakat se oglasiše govornici sa već unaprijed pripremljenim prigodnim tekstovima. Dostojanstveno, glasno, resko, iz punih pluća, na francuskom jeziku, stariji sa bosanskim naglaskom, mladji bez njega, upoznavaju prisutnu masu ljudi sa detaljima razvoja dogadjaja prije, tokom i poslije genocida u Srebrenici. Intonacijom, gestikulacijom, pogledom skreću pažnju prisutnih na najvažnije momente i šalju poruku za danas i sjutra, svim narodima svijeta, i za sva vremena, da se Srebrenica nikome i nikada ne ponovi.
Postasmo tu na trgu svi skupa još kodža vakta u vrlo prijatnoj općoj atmosferi, ako se to može reći za jedan skup povodom jednog tako tragičnog dogadjaja, a onda u podmklim poslijepodnevnim sahatima polahko proglasismo skup završenim. Pokupismo sav izloženi materijal i pomagala i zadovoljni uspješno organiziranom i bez nijednog incidenta izvedenom manifestacijom se razidjosmo ostavljajući iza nas kulu, trg Trocadéro i nepreglednu rijeku ljudi koja tu danonoćno protiče do iduće godine 11. jula i, ako Bog da, ponovnog obilježavanja genocida nad Bošnjacima, muslimanima Srebrenice i od trugdje po nama miloj, divnoj zemlji Bosni ponosnoj.