Džemaludin Latić: Pogled na “Vreme zmija”, knjigu Dobrice Ćosića

Pogled na Vreme zmija, posljednju knjigu Dobrice Ćosića, velikosrpskog „oca nacije“.

latic_3

VRIJEME OČAJNIKA (I)


Prof. dr. Džemaludin Latić

„Vreme zmija“ objavljeno je 2008. god. u beogradskoj izdavačkoj kući „Službeni glasnik“ i vjerovatno je posljednja Ćosićeva knjiga. Ovaj pisac, koji za sebe kaže da pripada svim Srbima, godinama je vodio „Piščeve zapise“ , neku vrstu memoarske literature, u kojima se osvrtao na sve značajnije događaja koji se tiču Srpstva i Srbije.

Iako „Vreme zmija“ obuhvata period od 1999. do 2000. god., kada se vodio, kako Ćosić kaže,“Mali svetski rat protiv Srbije“, i iako je glavna „zmija“ u njima Hašim Tachi, a Natovo bombardovanje Srbije njezina glavna tema, mnogi pasaži iz ove knjige odnose se na našu zemlju te na Hrvatsku, Hrvate i „Muslimane“ (Ćosić nikada nije prihvatio historijski naziv za jedan narod!), što sve skupa baca novo svjetlo na „lik i djelo“ ovog pisca sa neslućeno velikim utjecajem na zbivanja u balkanskom regionu. Njega velikosrpski pokret naziva „ocem nacije“, a on se nigdje nije odricao te laskave titule. On to jeste – bez obzira šta taj pojam označavao, i zato su njegovi pogledi interesantni za svakoga ko prati političku događajnost na Balkanskom poluotoku. Ali, i ova knjiga, zapravo, otkriva kontradiktornost u mišljenju ovog pisca, njegovo političko sljepilo, gotovo naivnost, sukob njegove doktrine sa činjenicama I povijesnim procesima na evropskom kontinentu sa kojima se Ćosić, i nakon što su neki od tih procesa definitivno završeni, ni danas ne miri.

Isto tako, ova knjiga dobrim dijelom razotkriva raskošno otrovno carstvo laži na koju se, kao osobinu svoga Srpstva, Ćosić poziva („Laž je u historiji srpskog naroda učinila više nego svi njegovi ratovi“ – njegova izjava, ovdje citirana po sjećanju). Te će dvije dimenzije ove opake knjige biti tema ovog osvrta.

Što se tiče Bosne i Hercegovine, Ćosić se, nakon svega što se u njoj dešavalo od 1990. do 2000. god., nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, ne libi da prizna kako je nikada nije priznavao i kako nikada nije vjerovao u njezinu održivost kao države. U ovoj knjizi on sam svjedoči o svojoj ulozi u stvaranju Srpske demokratske stranke, o vezama sa Radovanom Karadžićem, eliminaciji Vladimira Srebrova iz ove stranke, ali i iz političkog života, te zajedničkim dogovorima nedavno počivšeg patrijarha SPC Jovana i vođa bosanskih Srba tokom njihove agresije na našu zemlju, pred potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i nakon njega. „Pomogao sam i, koliko sam mogao, zalagao se da se srpski narod politički organizuje u Bosni,“ govorioje Ćosić za „Dugu“, 9. aprila 1994., „da se ukine podela na četnike i partizane…Razume se da sam bio duboko uveren da, raspadom Jugoslavije, mora da se raspadne i Bosna. Nikako nisam verovao u opstanak Bosne, i to dokazuje i moj tekst od marta meseca ‘92. na Kongresu intelektualaca u Sarajevu…Radovan Karadžić je najdarovitiji srpski političar danas, čovek sa svetskom vokacijom… Ako hoćete pravu istinu, najradikalnije predloge o karakteru buduće Bosne izneli smo Tuđman i ja u Ženevi, u dva-tri navrata sa Ovenom i Vensom, kada smo bili apsolutno istomišljenici da je Bosna više neodrživa kao državna tvorevina. Tuđman je izvanredno ubedljivo, sa istorijskim činjenicama, zastupao neodrživost Bosne i Hercegovine kao države, nailazeći na moju punu podršku…Ja sam se zalagao za federaciju Bosne i Srbije. Tvrdio sam da muslimani imaju sve istorijske razloge da budu sa Srbima. Prvo, mi smo jedan areligiozan, bezbožan narod, i između pravoslavaca i katolika, njima su bliži pravoslavci. Živeli smo zajedno pod Turcima, više smo izmešani, mi smo narod sa dubokom istporijskom tradicijom i mi možemo da se lakše snađemo i sporazumemo…Neminovan je rascep Bosne, neminovna je etnička podela Bosne i dugotrajan nemir, nestabilne granice, jedno palestinsko tle koje će da bukti. Neprestano će se muslimani tući za istočnu Bosnu, za Drinu, za Sandžak, za te veze…Smatram da najveću opasnost za balkanski prostor i za jugoistok Evrope predstavlja panislamska internacionalizacija rata u Bosni. Tome teži Izetbegović…To može biti poražavajuće za jugoistok Evrope, jer Muslimani ne žive samo u Bosni i Hercegovini. Oni takođe žive na području Crne Gore, u Albaniji, Trakiji i Makedoniji, dakle, postoji realna opasnost da će se ovaj rat proširiti na sva ova područja, i to je najveća opasnost… Tuđman i ja smo se dogovorili da je razumno i humano da države države pomognu u organizovanom preseljavanju i razmeni stanovništva…Možda ćemo morati da stvorimo naročite institucije i agencije koje će regulisati razmenu imovine, stanova, kuća…Moramo rešiti sukob između višenacionalnih i multikonfesionalnih zajednica…“ Kakvi genocidni pogledi i planovi sadržani – i, nažalost, realizirani! – u „humanom preseljenju stanovništva!“ Kakav krvavi sukob sa povijesnim činjenicama i realnošću – jer ljudi nisu predmeti, a Bosna – kao i veći dio Jugoslavije – je (bila) toliko nacionalno i vjerski izmiješana da je Ćosić- Tuđmanov „humanizam“ doveo do masovnog krvoprolića i stradanja naroda! A koliko su Ćosićeve teze o „najvećoj opasnosti po jugoistok Evrope“ bile slijepa, ciljano lažna i opasna propaganda – o tome govore sve posljednje godine u kojima „Muslimani“ naznačenih prostora nisu izazvali nijednu pobunu, nikakvu nestabilnost, povrjedu granica i sl.! Pa i pored toga, u „Vremenu zmija“ Ćosić piše o svojim razgovorima sa delegacijom vodećih bosanskih Srba iz B. Luke kojoj je izložio svoje somnambulne teze:“Prekompozicija Balkana i stvaranje nacionalnih država još nisu završeni“; „Srbi i dalje treba i moraju da teže stvaranju jedinstvene nacionalne države“;“Republika Srpska mora svim sredstvima da se bori da sačuva svoju dejtonsku osnovu. Sa okupatorom treba voditi lukavu borbu, isključivo mirnodopskim sredstvima i tiho, a intenzivno raditi na ujedinjavanju sa Srbijom: ekonomskom, kulturnom, institucionalnom…“; „Srbija treba da ide ka trajnom rešenju Kosovskog pitanja i podeli Kosova“; „Jedinstvo Srbije i Crne Gore treba sačuvati; ono je danas potrebnije no ikad. Podržavati obnovu srpskog nacionalnog bića crnogorskog naroda…“ (3. april 1999.; str. 29-30.).

A ko je „okupator sa kojim treba voditi lukavu borbu“? Na to pitanje Ćosić je dao slijedeći odgovor: “Teškoće, skoro neprolazne, srpske potrage za sopstvenim krivicama nalaze se u istorijskom i moralnom biću naših neprijatelja:Hrvata, Muslimana, Mađara, Albanaca naročito, koji su prožeti rezidualnom mržnjom i ne pokazuju znake samokritike. Njima nacionalne ideologije i nacionalni interesi nalažu da ne govore istinu o svojim zločinima i krivicama. U tome ih politički izdašno pomaže svet“ (str. 236.). Banjalučka delegacija, koju je prevodio Branko Đokić, na spomenutom sastanku uvjeravala je Milorada Ekmečića, Ljubu Tadića, Vasilija Krestića i Ćosića da su „Hrvati nacionalno izgubili rat za Bosnu i Hercegovinu; hrvatsko stanovništvo se uglavnom iselilo,“ a Brčko je „arbitražom podelilo Republiku Srpsku.“ Prema tome, ostali su samo „Muslimani“ kao „okupatori“ jedinstvenog, „dijasporičnog“ (Ćosićev kvalifikativ!) srpskog bića; oni su glavni problem Ćosićeve političke doktrine, kako oni na Kosovu („Šiptari“), tako i oni u Bosni. Za njih Ćosić kaže da su poturčeni Srbi i da su poveli osvajački rat protiv Srba te da su suodgovorni za razbijanje Jugoslavije. „Mi nismo vodili osvajačke ratove,“ govori Ćosić u ime svih Srba, i nastavlja:“Mi smo pokušali da zaštitimo Srbe u Hrvatskoj i Bosni od pretećeg dejstvujućeg ustaštva i islamskog fundamentalizma“ (str. 235.).

Prethodno se Ćosić obračunava s Miroslavom Krležom optužujući ga da „nikada nije osudio ustaški pokret“ (str. 234.) kao i sa ostalim intelektualcima „neprijateljskih“ naroda koji, navodno, nisu osuđivali zločine vlastitih naroda nad Srbima. „Otac srpske nacije“ time pristaje uz jednu od najopasnijih teza na Balkanskom poluotoku: povijesno opravdavanje zločina – iako se nijedan zločin ne može ničim opravdati. No ukoliko rješavanje srpsko-hrvatskog konflikta i bude vodilo preko priznavanja i osude ustaških zločina od strane hrvatske historiografije i politike, neshvatljivo je kako Ćosić u gorućem konfliktu na Balkanu (pravoslavno-islamskom, iliti: srpsko-bošnjačkom) ponavlja nepostojeću povijesnu kolektivnu krivicu nezapamćenoj žrtvi velikosrpskoga genocida, za koji je itekako odgovoran.

ĆOSIĆ NAJAVLJUJE ULAZAK U ISLAM
NOVIH SRPSKIH GENERACIJA (II)

dobrica-cosic-vma-bol-1356793934-87992

Ćosićeva laž je okrugla pa na ćoše, turbulentna, teško uhvatljiva; njezin model se možda najbolje može sagledati u slijedećoj rečenici:“Palili su i rušili džamije (tj. Srbi – Dž.L.) u mestima otpora. Bio je to kolektivni srpski zločin nad albanskim narodom – osveta za njihove (tj. albanske – Dž.L.) zločine“ (186). Dakle, Srbi jesu počinili zločine (na nekim drugim mjestima ove knjige Ćosić priznaje i srpske genocide!), ali uvijek nađe opravdanje za te zločine i genocide – kod Srba, ali nikada kod drugih (i ne treba ih tražiti!), kod „neprijatelja srpskog naroda“: Albanaca, „Muslimana“ i Hrvata, koji, da ponovimo, prema ovom piscu, imaju „rezidualnu mržnju“ prema Srbima; ta mržnja je, dakle, uzrok zbog kojeg nesrbi čine zločine i genocide nad Srbima. Tako i u ovom slučaju: priznaje srpske zločine nad albanskim narodom (čitav savremeni svijet je na tv ekranima mogao da posmatra biblijski egzodus Albanaca sa Kosova), ali ih opravdava prethodnim navodnim albanskim zločinima nad Srbima. U tom smislu, za Ćosića historija počinje od Drugog svjetskog rata – kada su se, po njemu, samo Srbi, antifašisti – i to po drugi put u XX. st. – našli na pobjedničkoj strani boreći se ne samo za svoju, nego, navodno, i za slobodu svih ostalih naroda u avnojskoj Jugoslaviji. Za ovog pisca, Jugoslavija je bila prvenstveno srpska antifašistička državna tvorevina iz koje je izlazak nesrpskih naroda bio prijetnja Srbima navodnim ponovnim genocidom od strane „genocidnog ustaštva i mudžahedinskog islama.“ Nigdje ni riječi o četničkim zločinima nad drugim narodima u tome ratu (zbog toga komunistički režim nije dopustio da se podigne ma i jedno spomen-obilježje na stratištima gdje su četnici i srpski partizani ubijali balkanske muslimane, Bošnjake i Albance!); nigdje ni riječi o Nedićevoj kolaboraciji sa Nijemcima; nigdje ni riječi o porobljavanju drugih naroda, onih srpskih „neprijatelja,“ od strane Ćosićevog velikosrbizma u toj i takvoj Jugoslaviji.

Za jugoslavenski krvavi rasplet Ćosić optužuje prvenstveno SAD i EU koje su, po njemu, na vlast dovele srpske „titovce“, na čijem je čelu stajao Slobodan Milošević, i „pomagale samo Muslimane i Šiptare.“ Iako je upravo on, u svojim intervjuima koje je godišnje davao beogradskoj Politici, veličao Miloševića predskazujući mu mesijansku ulogu u odbrani srpstva i Jugoslavije, u ovoj knjizi „otac srpske nacije“ njega okrivljuje za zločine koje je srpska vojska počinila po Hrvatskoj i Bosni – kako bi, u Ćosićevom zaključku, dao alibi zapadnim silama da povedu „mali svetski rat protiv Srba.“ Ako neko skriva ili opravdava zločine, on mora da laže, a ako laže, mora, bar koji put, samom sebi skočiti u usta. Tako Ćosić na drugim mjestima svoje otrovne knjige „mudroslovno“ govori o navodno povijesno determiniranoj strateškoj „prekompoziciji Balkanskog poluotoka“ i neminovnom – istina, „još nedovršenom“ – „procesu stvaranja etničkih država“ u ovom regionu. Ta mu teza, jasno, treba kako bi opravdao „vekovnu težnju Srba da žive u svojoj nacionalnoj državi“ budući da je, poslije Drugog svjetskog rata, u Evropi nastupilo vrijeme kada je „antisemitizam zamenjen antisrbizmom.“ Ćosić ne vjeruje da jedan narod može da preživi izvan granica svoje nacionalne države.

Mračnijih i retrogradnijih misli, opasnije logike, sračunatijih i dalekosežnijih laži, crnjeg svjetonazora i brutalnije političke doktrine na Balkanu nismo vidjeli od Drugog svjetskog rata do danas! Za Ćosića, ateistu i ekstremnog nacionalistu, političkog makijavelistu bez ostatka, svaki nesrbin svakom Srbinu je -vuk; svaki nesrpski narod je srpskom narodu – vuk; svijet je poprište krvavog obračuna, lukavstva i rata, u kome samo jaki imaju pravo da žive i u kome je svako ko je slab kriv i odgovoran pred jakim ukoliko se brani od njega! „Mi (tj. Srbi – Dž.L.) smo okupirani u Bosni i na Kosovu i prognani iz Hrvatske,“ piše on.“Mi smo u logoru „međunarodne zajednice.“ Mi smo u sudnici sveta…Mi nismo hteli ni izazvali rat sa Hrvatima i Muslimanima. Rat su izazvali oni…Muslimani su prvi počeli da ubijaju Srbe po Sarajevu, Tuzli, po čitavoj Bosni. I vojnike JNA koji su napuštali Bosnu…Muslimani su izvršili zločine u ulici Vase Miskina u Sarajevu i dva puta na Markalama, a optuženi su Srbi i od Nato avijacije bombardovani za podmetnute krivice. Mi smo dužni danas da govorimo celu istinu o ratovima sa Hrvatima, Muslimanima i Albancima“ (226).

Preostali dio Piščevih zapisa bio bi dosadan da Ćosić u svoja razmišljanja nije uključio dvojicu ruskih pisaca, Solženjicina i Šentalinskog, te njemačkog filozofa Karla Jaspersa. „Otac srpske nacije“ zamišljen je nad Solženjicinovom knjigom Rusija u provaliji, zbog čega se odlučio da pravi komparacije između svojstava i sudbine ruskog i srpskog pravoslavnog naroda. I dok se Solženjicin „mesijanski“ nada da će Rusi izići iz provalije (u koju su ih gurnuli komunizam i divlji kapitalizam) zahvaljujući pravoslavlju koje im je očuvalo „organsko jedinstvo,“ Ćosić očajnički misli da su „dijasporični“ Srbi to jedinstvo izgubili i da bi do njega mogli doći tek u XXI. vijeku „ako ga ne razori amerikanizacija sa njenom supkulturom“ (199). „Nas je pravoslavlje odvojilo od muslimanskog i budističkog Istoka“, piše Solženjicin, a Ćosić dodaje:“I nas je pravoslavlje odvojilo od Hrvata i drugih katolika, a najviše od islama – Turaka i poturčenjaka. I nama je vera jezgro duhovnog identiteta kad god smo izloženi potčinjavanju i asimilaciji.

Pravoslavlje je poslednja odbrana srpstva. Naša vera možda je manje religijska, a više osećaj i pravo slobode“ (199). (Što se tiče Šentalinskog, on je objavio Iznenađenja iz Lubjanke, knjigu svjedočenja u kojoj iznosi dosije poznatih ruskih pisaca i filozofa u vrijeme staljinističkog terora; Ćosić smatra da njegov partijski šef Josip Broz nije imao potrebe da hapsi pisce (?!) iako je bio staljinist.)

Njegov dnevnički razgovor sa Jaspersom, filozofom koji je, uz T. Mana, bio moralna savjest njemačke nacije tokom i nakon Drugog svjetskog rata, vrhunac je Ćosićevog cinizma: poput ovog filozofa, koji je tokom čitavog svoga života bio i ostao nesmiljeni kritičar njemačkog nacizma i koji ni za jotu lično nije bio odgovaran za nacističke zločine, a ipak je, kao Nijemac, osjećao pritisak savjesti, Ćosić bi – nakon velikosrpskih genocidnih ratova i zločina po Jugoslaviji nad „neprijateljskim“ narodima, za koje je direktno, kao član SANU-a, pisac-propagandist i predsjednik SR Jugoslavije, odgovoran – danas da „preispituje sebe“ i svoje srpstvo, da „priznaje srpske krivice i zločine i osuđuje njihove“ (tj. hrvatske, „muslimanske“ i albanske) – „isključivo zbog našeg duhovnog i moralnog zdravlja“ (227). Dok se Jaspers, u znamenitom pismu Hani Arent, „osjećao lagodno kao Nijemac“ tek nakon poraza nacističke vojne sile, Ćosić se danas osjeća očajno – na kraju vijeka u kome je, navodno, „najslobodarskiji, najdemokratskiji i najobrazovaniji balkanski narod“ trpio sve same poraze od svojih „neprijateljskih“ susjeda i čitavog svijeta. On priznaje srpske krivice, ali ih, „kao pisac koji misli i govori jezikom svih Srba“ i koji „razume sve Srbe bez obzira šta su mislili i činili“, opravdava i ne pokazuje ni trun savjesti za patnje i golgote drugih, nesrpskih naroda i pojedinaca. On je očajan ne zbog patnji koje je velikosrpsko intelektualno, političko, vojno i crkveno rukovodstvo nanijelo drugima – o čemu je, koliko-toliko, upoznat čitav savremeni svijet – nego zbog toga što njegov projekat srpske ujedinjene nacionalne države nije ostvaren.

Otuda se ne može vjerovati njegovim „osudama“ srpskih zločina; otuda je bestijalno netačna njegova ispovijest koju je izgovorio prilikom posjete Banjoj Luci prije dvije- tri godine u kojoj je rekao da „nije napisao nijednu nacionalističku ili ratnohuškačku rečenicu.“ Pa iako je u Banjoj Luci, a kasnije i u Trsteniku (15.-16. oktobra 2008.), „strateški“ progovorio o Republici Srpskoj kao „najvećem uspehu srpske politike u XX. veku“ i o „međunarodnoj konstelaciji odnosa koja će, sama od sebe, ići naruku Srbima i dovršiti ono što smo započeli“, u ovoj knjizi Ćosić ponovo zapada u krupnu kontradiktornost kada „mudroslovno“ uviđa da će mondijalizam zatrti srpski nacionalni identitet. Govoreći o savremenim srpskim generacijama, on piše:“Šta će se njih ticati sudbina srpskog naroda, Kosova, Republike Srpske, Vojvodine, Srbije? Oni su mondijalisti; oni su „građani sveta“… Za njih neće postojati narod ni sirotinja. Žene će im biti samo „ribe.“ Zabava će im biti nasilje; sivi biznis i seks. Dokle će takvo društvo trajati? Dok postoji ovakva kakva postoji Amerika i njena ideologija i civilizacija.

Dvadeset i prvi vek će biti apokaliptički vek; vek užasa nepoznatih dosadašnjoj istoriji. I pobeda Ihtionove monoteističke religije. A to će biti islamska“ (213). Za one manje upućene, recimo da je Ihtion (grč. Ixion), mitološko biće, sin Flegije ili Areja, kralj Lapita. Kad mu je tast zatražio svadbene darove, Ihtion ga pozove lukavo i nevjerno u goste i mučki ga gurne u jamu punu usijana žara i tako ga usmrti. Od toga grijeha ovog ubicu u vlastitom rodu niko nije smio da očisti od grijeha. Kasnije mu se dva puta zaredom smilovao Zevs, ali Ihtion i njega prevari, nakon čega je bačen u Donji svijet (A. Zamurović, Mitološki rečnik).

Tako, dakle, Ćosić misli o islamu i njegovim „lukavim“ sljedbenicima „neočišćenim od grijeha“ i nezahvalnim „zevsovskom“ srpskom narodu što uopće egzistiraju na Balkanskom poluotoku.

Mi tako dolazimo do centralnog pitanja naše diskusije, a to su islamskopravoslavni, odn. bošnjačko-srpski i, još šire, muslimansko-srpski odnosi na Balkanu. Oni su u dubokoj krizi i neće se razriješiti Ćosićevom političkom doktrinom. Unatoč njegovim projekcijama, Srbija, ostavljena od Rusije, moli EU da je primi u svoje članstvo, spremna da ispuni sve njezine uvjete osim jednog: rješenja muslimanskog pitanja. Jer – danas je pola miliona muslimana koji žive u Ćosićevoj Srbiji i onih nekoliko hiljada koji žive u RS – najobespravljenija zajednica na evropskom kontinentu. (To je zajednica različitih nesrpskih nacionalnosti izuzme li se nekoliko desetina obrazovanih Srba koji su ušli u islam ovih godina.) Tu činjenicu EU, „koja pomaže samo Muslimanima i Šiptarima“, sasvim dobro vidi, ali se na to ne osvrće. Ćosićevom doktrinom, po kojoj je sukob na Balkanu uglavnom „sukob između Srba, jer je jedan deo Srba u vreme turske vladavine primio islam“, kako tu doktrinu ovih dana obrazlaže njegov „najlucidniji“ sljedbenik u Hagu, ta se kriza može samo pogoršavati. Ostaje nam onaj drugi put, koga je istinito predskazao Ćosićev sotona: da nove srpske generacije, po mentalitetu srodne balkanskim muslimanima (i to je jedna od rijetkih Ćosićevih teza sa kojom se slažemo), u procesu mondijalizacije, u informatičkoj eri, neometane od Ćosićeva paganstva, upoznaju islamsko učenje i na trezven način, zagledane u se pred vlastitim ogledalom, razmisle o svojoj i našoj zajedničkoj budućnosti. „Jedna stvar, da bi došla na svoj početak, prethodno mora doći do svoga kraja,“ pisao je Piri Ahmed-efendija, posljednji bošnjački muhaffiz (čuvar) karaule u Kaniži krajem XVII.st. Ćosićeva Srbija došla je do kraja u svojim vjekovnim genocidnim pohodima na nesrbe i u svome paganstvu; vrijeme je da „dođe na početak.“ Islamsko univerzalno, miroljubivo učenje i jeste objavljeno sa ciljem da, u prvom redu, ljudski rod spašava od paganstva a la Ćosić – na svakome mjestu i u svakom vremenu.

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak