Emir Suljagić: ISPOVIJEST IZ LOGORA

„Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u , bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela sela i gradove, tamni koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja“.

Ovako u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, piše Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Diwan Magazine objavljuje roman Emira Suljagića „Razglednica iz groba“ u nastavcima. Po mišljenju mnogih najbolju knjigu na temu srebreničke tragedije koja je i svojevrsni dokument o genocidu u Srebrenici. O značaju ove knjige najbolji govori podatak da su “Razglednice iz groba” do sada prevedene na sedam jezika.

Srebrenica-razglednica-iz-groba-slika-b

ISPOVIJEST IZ LOGORA

Bilješke koje slijede rezultat su desetak razgovora sa rođakom koji je bio u logoru u Sušici kod Vlasenice. Njegova porodica, koja je inače živjela u mom susjedstvu, uhapšena je, otac i on zatvoreni, majka i sestre deportirane u Kladanj; otac je potom ubijen, a on pušten i nakon zadržavanja u logoru stigao u Srebrenicu u pozno ljeto 1992. Bio je jedan od prvih koji je u julu 1995. nakon pada Srebrenice prešao na teritoriju pod kontrolom vladinih snaga. Danas živi u SAD-u i zatražio je da njegovo ime ostane skriveno.

Ne znam tačno koliko sam bio u logoru. Zatvoren sam krajem mаја, na slobodu sam pušten sredinom juna. “Vozite ih u Cersku, nek’ krepaju od gladi”, rekao je neki vojnik, zaustavljajući naš autobus koji se kretao prema Kladnju. Vozač je bez pogovora okrenuo autobus. Izvinjavao se da nas ne može voziti dalje. Morali smo pješice preći nekih deset kilometara do naših linija u Cerskoj.

***

Prvi koga sam sreo u logoru bio je upravnik, Dragan Nikolić Jenki. Ušao je na vrata hangara i zatvorenici su se najednom povukli. Svi su se nekako sabili u ćošak, kao da su htjeli da budu što manji i neprimjetniji, da mu ne bi pali u oči ili se isticali bilo čime što može privući njegovu pažnju. U trenutku kad je otvorio vrata, našao sam se izmedu njega i zatvorenika.
- Kud si ti krenuo?
- U WC!

Pljuus! Nisam ni vidio kad me udario, samo sam pao, dok mi je pred očima sijevalo. – Vraćaj se tamo!

Viđao sam ga i kasnije, dolazio je u hangar svaki dan, dva ili tri puta, i izvodio djevojke. Obično se nisu vraćale. Kao ni muškarci. Njih bi izvodio neki Lukić. Stao bi pred nas i pažljivo promatrao, zatim bi prstom pokazao u nekoga: “Ti!” Oni su se vukli prema izlazu, polako. Osuđenici na smrt.

* * *

Tukli su nas svaki dan. Ja sam tada imao samo 17 godina, ali sam bio sav izubijan. U prvih 15 dana zatočeništva, dok nisam došao u Sušicu, nisam jeo ništa. Uspio sam, tražeći od stražara u zatvoru u Vlasenici da me puste u WC, popiti ponekad malo vode. Već sam bio izgubio 20 kilograma i jedva sam stajao na nogama. Prvog dana u Sušici neka mi je žena, dovedena iz jednog od tek očišćenih sela iz okoline Vlasenice, dala hljeba. Pојео sam pola kilograma odjednom, a zatim izgubio svijest. Organizam nije mogao primiti toliku hranu odjednom. Dvadesetak dana nisam vršio veliku nuždu, a svaki izlazak u WC mogao je biti koban, tako da sam se ustručavao pitati. Na putu od hangara, iz kojeg nas inače nisu puštali, tukli bi nas čime stignu.

* * *

Tukli su nas i inače. Palicama sa metalnim vrhom, sajlama, baseball palicama, natjerivali su ljudima puščane cijevi u usta. Gledao sam kako nekom čovjeku stražar gura cijev snajperske puške u usta. Snajper ima cijev dužu nego ostale puške, a ovaj ju je skoro cijelu progutao. Nekad mi se znalo dogoditi da ostanem bez glasa pjevajući četničke pjesme; jednom prilikom, sjećam se, više od dva sata sam pred stražarima morao skandirati: “Kra-lje-vi-na Sr-bi-ja”. Za vrijeme koje sam proveo u Sušici nisam mogao zaspati. Ustvari, to nije bilo moguće: svaki čas bi ulazio neki od stražara i nasumice udarao po ljudima, složenima jedni na druge u mraku.

* * *

Zarobljen sam kod kuće, sa svojim ocem, sredinom maja. Obećali su nam da nas neće dirati, štaviše, rekli su: “Vašoj familiji se ništa neće dogoditi!” Dvije sedmice kasnije u dio grada u kojem smo živjeli došao je autobus u pratnji policije. Zatražili su da ponesemo samo neophodne stvari i požurimo na autobus – voze nas u Kladanj. Međutim, u Novoj Kasabi naišli smo na kontrolni punkt. Vojnik koji je ušao naredio je svim muškarcima da izađu. Autobus je zatim produžio. Stajali smo na livadi, gledajući za njim, unutra su bile naše familije, majke, sestre. Tri dana kasnije ponovo su nas iz Vlasenice dovezli u Kasabu. Bilo nas je 38, određenih za strijeljanje. Poredali su nas na livadi, nasuprot nas 12 vojnika i transporter. Za velikim mitraljezom poznao sam Željka Lukića, konduktera u gradskom autobusu, istom onom koji me svaki dan vozio u školu. Lažu da ljudima suočenima sa smrću cio život ne prođe pred očima. Meni je u jednoj minuti prošao cijeli moj život. Iz streljačkog voda se odvojio jedan od vojnika. Prišao mi je:

- Koje si godište?
- ‘75.
- Šta ćeš ti ovdje?
Uhvatio sam oca za ruku i odgovorio: “Ja sam ovdje s babom, neću da se odvajam od njega!”
“Hajd’ bježi, šta ćeš ovdje'”, kazao je, a onda me je sa još četvoricom vršnjaka izveo iz stroja i odveo nas na mjesto odakle nećemo vidjeti stratište. Hodali smo kad se iza naših leđa začula pucnjava. Okrenuo sam se i, kunem se, možda sam to samo umislio, ali se kunem, vidio sam svog oca kako pada.

Autor: Emir Suljagić
Izvor: “Razglednica iz groba”
Emir Suljagić, Razglednica iz groba
- nastavak slijedi

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak