Emir Suljagić: REŽIM GLADI

„Sredinom maja 1992. desetine hiljada ljudi slile su se u , bježeći pred naletom srpskih snaga; artiljerija JNA mljela sela i gradove, tamni koji se dizao u zrak bio zloslutan znak onoga što dolazi; dobrovoljačke jedinice iz Srbije ostavljale su za sobom krvav trag i slale ispred sebe preživjele od čijih se priča ledila krv u žilama. Srbi su u drugoj sedmici maja, nakon što su je temeljito opljačkali, napustili Srebrenicu i taj grad je, smješten na dnu vrlo uske i strme kotline, postao stjecište desetina hiljada očajnika. Među njima su bili moji prijatelji, poznanici, porodica i ja“.

Ovako u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, piše Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Diwan Magazine objavljuje roman Emira Suljagića „Razglednica iz groba“ u nastavcima. Po mišljenju mnogih najbolju knjigu na temu srebreničke tragedije koja je i svojevrsni dokument o genocidu u Srebrenici. O značaju ove knjige najbolji govori podatak da su “Razglednice iz groba” do sada prevedene na sedam jezika.
Srebrenica-razglednica-iz-groba-potocari-un-zene

REŽIM GLADI

Do jula 1992. glad je već postala središna tačka u životu svakog stanovnika enklave. Jeli smo jednom, rijetko dva puta dnevno. Grad je bio pun iscrpljenih ljudi, koji su dane provodili lutajući uokolo bez određenog ciIja ili mirovali, dobuko zavučeni u hladovinu koju su nudili stanovi. Predvečer bi, sakupljeni u grupice, stajali pred zgradama i preglasno raspravljali uglavnom o onom što su čuli na vijestima.

Što su gladniji i iscrpljeniji bili, rasprave su bile glasnije; što su beznadniji bili, argumentacija je bila žučnija, kao da su htjeli nadomjestiti osjećanje nemoći koje je preovladavalo. Onda bi se ponovo vraćali u kuće da provedu još jednu dugu noć čiju će tišinu prekinuti iznenadni noćni artiljerijski napad ili glad, koja se javljala tako snažno da joj se nijedan san, ma kako čvrst, nije mogao oduprijeti.

Doručak, ručak i večera bili su privilegije rijetkih, ljudi koji su najbliže gospodarima rata i nove kaste ratnih profitera koja se već počela formirati u gradu. Režim gladi, koji je podnosio obični svijet, podrazumijevao je jedan obrok dnevno, nikad dovoljno velik da se glad utoli, obično u podne.

To smo još uvijek po navici zvali ručkom, odbijajući da se povinujemo novim uvjetima, kao da smo barem u jeziku htjeli zadržati ono što smo bili sve do jučer; drugi put bismo jeli kasno navečer, što je moguće kasnije, stavljali, ako smo imali, pokoji zalogaj u usta, ali i pored toga smo svako jutro ustajali gladniji nego što smo zaspali i iscrpljeniji nego ujutro prethodnog dana. Dani su s ljetom postajali sve duži, predugi, a zalazak sunca nije bio poziv na večeru; najteže je bilo poslijepodne, glad se pretvarala u bol, nalik grču u stomaku, bol koju se nije moglo odagnati. Poslije rata u Sarajevu sam upoznao mladića iz Foče koji je rat proveo u Goraždu, također opkoljenom tri godine, i zajedničkom računicom došli smo do prilično pouzdanog zaključka da smo tih godina dnevno dobijali manje kalorija nego zatočenici Staljinovih gulaga.

Svi su se pretvarali da ne primjećuju kako se svaki naredni dan sreću mršaviji nego prethodnog. Bili su tamniji, sa lica se gubila prirodna boja i naprosto su svi postajali isti, beskrvni i gotovo bezlični, sve više ličeći jedni na druge. Na kraju su svi postali isti: ista siva boja naborane kože, podočnjaci, izmoreni pogled. Ali, razgovarati o hrani bilo je ispod časti. Rijetka čorba ili ponekad posljednje rezerve graha bili su na jelovniku. Poslije toga više nije bilo ništa.

Dok je izbjeglice u gradu morila glad, seljani iz okoline Srebrenice, manje-više, nisu je niti osjećali. Nastavili su obrađivati njive ne obazirući se na novopridošle, osiromašene i izgladnjele ljude koji su preko noći ostali bez svega za što su radili cijeli život. Usput su još samo dobacivali: “Što se niste branili!” Kada je glad postala neizdrživa i kada su oni koji su bili njene najveće žrtve iz dobro skrivenih zavežljaja počeli izvlačiti i posljednje, davno ušteđene njemačke marke i porodični nakit da kupe hranu, seljani su to koristili da zarade.

“Dao sam vjenčani prsten za nekoliko kilograma paprike”, kazao mi je stariji poznanik. Nije bio jedini koji je posljednje što je imao založio za malo brašna ili nekoliko jaja i mrvu sira. Vojska njemu sličnih je krstarila selima: neki su prosili, drugi trgovali ostacima svojih života. Ubrzo je uspostavljeno čudovišno tržište na kojem se najčešće mijenjala roba za robu, jer skoro niko više nije vjerovao u novac.

Trgovci su mijenjali cigarete i šibice iz preostalih prijeratnih rezervi za krompir ili brašno. To ljeto se za jedno pakovanje šibica moglo dobiti desetak kilograma krompira ili desetak jaja, kilogram sira, ponekad. U jednoj prilici sam za jednog od gradskih trgovaca, za procenat zarade, prodavao šibice po okolnim selima. Hodajući od jednog do drugog sela primijetio sam da je glad u potpunosti izmijenila moj karakter; od dječaka koji je prije rata bio stidljiv i povučen, postao sam agresivan i surov; od sedamnaestogodišnjaka koji bi se zamrznuo pred pogledom djevojčica iz razreda, postao sam skoro beskrupulozan. Prepao sam se onog što sam vidio, ali sam jednako brzo shvatio da je to pitanje opstanka.

- Hoćete li kupiti šibice?
- Koliko koštaju?
- Jedno paklo – deset kilograma krompira.
- Skupo ti je to.
- Pa šta je skupo, imaš na njivi deset tona, a ne možeš odvojiti deset kila. Al', šta me briga, ti ćeš sjediti u mraku, rekao sam jednom od seljaka koji je tog časa upravo vadio krompir iz njive. Nekih sat vremena kasnije vratio sam se istim putem, s teškom mukom tegleći vreću krompira, koju sam dobio od nekog drugog. Seljak me vidio izdaleka, izašao na put i rekao da će kupiti paklo šibica za deset kilograma krompira.
- Sad je skuplje: petnaest, odvratio sam.
- Eh, sad pretjeruješ.
- Dobro, dvanaest i niti grama manje.
- U redu, veli seljak i nareduje supruzi da “odoka” natrpa u vreću dvanaest kilograma.
- Nema “odoka”, rekao sam i iz džepa trijumfalno izvukao ručnu vagu.

Nakon što smo potrošili sve rezerve bijelog brašna, ubrzo smo prešli na crno, zatim kukuruzno, da bi na red došla zob koja se nikad nije mogla samljeti dovoljno dobro pa je, osim što je bila gorka, parala izranjavano grlo; u vodenicama se mljelo i kočanje i lijeska.

Kada je u martu 1993. general Phillipe Morillon stigao u Srebrenicu, ponuden mu je kruh od lijeske ne bi li se uvjerio kako i od čega Srebreničani preživljavaju. Nakon što je okusio komad hljeba, kazao je, pomalo postiđen, da je “zdrav, dobar za probavu”.

Mjeseci su prolazili sporo, ali gradska je pijaca bila užurbana i bučna kao i prije rata. Činjenica da nisu mogli krenuti nigdje dalje sa svojom zaradom, nije nimalo zbunjivala trgovce. Nakon kratkotrajnog pokusa sa prodajom šibica, nikad više nisam dobio priliku da isprobam snagu svog karaktera. Danas mi je drago da je tako, jer ne smijem ni pretpostaviti u šta bih se pretvorio. Ali, sve to vrijeme padali smo sve niže i niže, i do zime više nije bilo ničega što nismo bili u stanju uraditi za komadić kruha.

Odnos u vrijednosti najvažnijih artikala kojima se trgovalo u gradu na najbrutalniji način diktirao je rat, odnos snaga na frontu. Do marta 1993. Srbi su nadirali preko granica enklave i u grad su, sa svim što imaju ili što su stigli ponijeti, počeli pristizati stanovnici okolnih sela. Sa zavežljajima na leđima ili prnjama nabrzinu potrpanim u konjsku zapregu, dolazili su vodeći sa sobom i stoku s kojom nisu niti imali kuda.
Ostali su bez zemlje i bez žetve, a stoku koju su poveli su nakon nekoliko dana morali zaklati i na gradskoj tržnici zamijeniti za kukuruz. Prvih dana odnos je bio jedan prema jedan, ali sa svakim srpskim napadom svakim novim spaljenim bošnjačkim selom cijena mesa je padala. Za kilogram kukuruza se nakon nekoliko sedmica dobijalo i po tri ili četiri kilograma mesa.

Bilo je teško gledati ih kako ulaze u grad, sa konjskim ili volovskim zapregama, sa porodicama, djecom manje ili više pažljivo zamotanom u krpe koje su ih trebale zaštititi od zime. Neki su suosjećali s njima, drugi su pak govorili da su dobili ono što su i zaslužili, ali njihov dolazak je značio da se i opasnost približava, pa čak ni potonji nisu imali vremena za likovanje.

Srebrenica-razglednica-iz-groba-potocari-djeca-ispred-un-baze

CIGARETE KAO NAJVEĆE BLAGO

Radio sam za UNMO (United Nations Military Observers) već nekoliko sedmica, možda čak i mjeseci, kada me danski policajac kojem ne pamtim ime zamolio da mu prevedem dnevni izvještaj koji su oni (oni su u ovom slučaju United Nations Civilan Police) svakodnevno dobijali iz srebreničke policijske stanice.

Kako UNCIVPOL nije imao svog prevodioca, postalo je pravilo da prevodioci ostalih UN-ovih agencija povremeno rade i za njih. Nakon što sam preveo izvještaj, on je u znak zahvalnosti iz velikog kofera koji je držao u svojoj sobi izvukao karton cigareta, sjećam se, bio je to Kim mentol, i pružio mi ih. Zbunjen, jer nisam bio naviknut na plaćanje – proteklo vrijeme radio sam za tri obroka dnevno i zbog toga se osjećao privilegiranim – iskreno sam ga upitao: “Šta će mi?”. Bio sam tim zbunjeniji jer tada uopće nisam ni pušio.

Hladno mi je rekao: “Onda ih prodaj!” i ostavio ih na drvenom pultu u holu pošte. Gledao sam u cigarete i mislio o tome šta bih mogao uraditi s njima. Mogao sam ih prodati, ali to nisam htio; drugi izbor je bio da ih nekom dam, ali znao sam da će i u tom slučaju završiti na crnom tržištu; treća mogućnost bila je da ih sam popušim. To sam i učinio, znajući da možda neću sačuvati zdravlje, ali obraz sigurno hoću.

Krajem zime 1992. cigarete su dostigle nevjerovatnih 150, pa čak i 200 njemačkih maraka za jednu kutiju i uglavnom se pod tim pojmom podrazumijevala čudom preostala kutija “bijele”, sarajevske Drine. Jedini preostali izvor cigareta za koji sam ja znao, zahvaljujući rođaku koji ih je kupovao i preprodavao za jednog od bliskih suradnika Nasera Orića, prije srpske zimske ofanzive bio je izvjesni trgovac iz Gostilja, sela na putu između Srebrenice i Potočara. On je, kao nakupac, svaki put morao pod granatama ići do njegove kuće, obično čekajući da padne mrak kako bi se uopće usudio poći na taj put. Vraćao se kasno navečer ili sljedećeg jutra sa nekoliko klica koje je zatim prodavao na pijaci, noseći novac čovjeku za kojeg je radio, ali pazeći da i njemu ostane najmanje jedna ili dvije kutije viška.

Oni koji nisu imali novce, na razne su se načine dovijali da se domognu duhana. Neki su ga tokom ljeta sijali u saksijama i držali na balkonima, svakog jutra pažljivo berući liske odozdo prema vrhu, sušeći ih na platama šporeta, a zatim, zelene ali sasušene, rukama mrvili u novinski papir. Oni koji si nisu mogli priuštiti ni to pušili su lišće dunje, jabuke, podbjela, koprive, bokvice ili bilo koje druge biljke.

Sa dolaskom UN-ovih snaga cigarete će pojeftiniti. Cijena je još u prvoj sedmici spala na pedeset maraka za kutiju, da bi se s vremenom spustila na deset ili petnaest, u zavisnosti od vrste. Kanadski a potom i holandski vojnici su ih u kantinama kupovali za dvije marke po kutiji, prodavali za pet švercerima, a ovi za dva ili tri puta više malobrojnim stanovnicima Srebrenice koji su ih mogli platiti.

Dok su kanadski vojnici bili u gradu, na pijaci je u ogromnim količinama bilo Playersa, koji su oni najčešće pušili; najcjenjeniji i najskuplji bio je Marlboro, koji se također mogao kupiti od UN-ovih vojnika, da bi se ubrzo počele prodavati i cigarete za koje se znalo da dolaze s druge strane fronta. LM je stizao iz Žepe gdje su cigarete preprodavali za svaku trgovinu pripravni pripadnici ukrajinskog bataljona koji je bio raspoređen u toj enklavi, a VEK, Bond ili skoro zaboravljeni i neukusni Partner šverceri su kupovali direktno od Srba, na prelazu poznatom kao Žuti most.

Cigarete su u naredne dvije godine postale jedna od stvari oko kojih su se vrtjeli životi ljudi; koliko god da ih je bilo u enklavi, to nikad nije bilo dovoljno. Postale su jedna od dvije ili tri čvrste valute, u cigaretama se plaćalo i naplaćivalo, prodavalo i kupovalo. S gađenjem se sjećam trenutka kada mi je jordanski oficir, koji je u Srebrenicu stigao negdje u ljeto 1993, prišao i ispod glasa upitao da li mu mogu naći neku djevojku, platiće, veli, u cigaretama.

Rekao sam mu da mu ne mogu pomoći, da ne znam ništa o tome. Uspio je i bez moje pomoći; jedan od starijih dječaka koji su od trenutka kada je UN stigao u grad doslovno u svako doba dana i noći bili na ulazu u zgradu PTT-a pronašao je djevojku za njega; ne znam koliko je platio, ali znam da nije stao samo na tome. Kupovao je sve i svašta: stomak mi se prevrtao dok sam gledao kako za tri kutije cigareta od postarijeg sijedog muškarca kroz bodljikavu žicu uzima ogromni, mislim najveći zlatni prsten koji sam ikad vidio. Znao sam da on nije jedini, ali nisam, za razliku od nekih mojih kolega, htio da učestvujem u tome.

Ustvari, samo sam jednom prekršio obećanje koje sam sebi dao. Moj rođak koji je, ostavši sam u gradu kao i ja, počeo trgovati cigaretama, potražio me jedan dan na poslu. Stražar me pozvao sa ulaza i izašao sam van. Bio je vidno zabrinut, rekao mi je da je nekom ostao dužan novce, oko dvjesta maraka, i da će ga, a mislim da nisam htio ni slutiti o kome je riječ, u najboljem slučaju prebiti na mrtvo ime. Iz duga bi ga izvukao karton cigareta, za koji on nije imao pare.

“U redu”, rekao sam mu, “dobićeš šteku cigareta, ali samo ovaj put.” I pet-šest kilograma šećera, dodao je. Nisam znao šta će mu, ali sam i to obećao. Nekoliko dana kasnije, jedan od promatrača otišao je u Bratunac na razgovore; vratio se sa kartonom Partnera i pet kilograma šećera. Tu noć sam, iako me prethodnih dana mučilo to što sam prekršio jedini princip u koji se u tim uvjetima može vjerovati, da ne vrijedi zarađivati na tuđoj muci, lakše zaspao.

Autor: Emir Suljagić
Izvor: knjiga „Razglednica iz groba“

Emir Suljagić, Razglednica iz groba

- nastavak slijedi za sedam dana

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak