Ovako u svojoj knjizi „Razglednica iz groba“, prevedenoj na sedam jezika, piše Emir Suljagić, jedan od retkih koji je preživeo srebrenički masakr. Diwan Magazine objavljuje roman Emira Suljagića „Razglednica iz groba“ u nastavcima. Po mišljenju mnogih najbolju knjigu na temu srebreničke tragedije koja je i svojevrsni dokument o genocidu u Srebrenici. O značaju ove knjige najbolji govori podatak da su “Razglednice iz groba” do sada prevedene na sedam jezika.
SAMI SEBI SMO SVE VIŠE LIČILI NA ŽIVOTINJE
Umirali smo od gladi, ali je u zimu 1992. skoro postalo lakše podnositi manjak hrane, nego potpuni nedostatak soli. Hrana, tačnije ono što smo nazivali hranom, a između ostalog u to vrijeme jeo se i kruh od samljevene jabukove kore, odavno je postala nepodnošljivo bljutava. Soli nije bilo nigdje, čak ni na pijaci, na kojoj se moglo kupiti i žito i suho meso, ama baš sve… I hljeb i meso bili su neslani. Seljaci koji su dolazili u grad pričali su o svojim kravama i konjima koji su se ponašali kao divlji nakon što ih ne bi “osolili” duže od mjesec dana; sami sebi smo sve više ličili na životinje, kao da je so jedino što nas je od njih ranije razlikovalo.
Usred zime, iznenada, pojavilo se nešto što se u torn trenutku činilo najbliže spasu. Ko je i kako otkrio da se sirova i neprerađena so, koja se nekada posipala po zaleđenim cestama, može koristiti, nije mi poznato. Ko je i gdje pronašao prve neiskorištene, skamenjene grudve soli, također ne znam, ali je skoro svako nekako dolazio do njih. Crne i prljave, donosili smo ih kući u najlonskim vrećama, a zatim dugo prekuhavali prije nego što bi ih upotrijebili. Ponekad su bili potrebni sati da bi u ključaloj vodi nestao i posljednji trun prljavštine koja se sakupljala na površini vode.
Pažljivo se skidao svaki sloj, sipala nova voda, skidao novi sloj prljavštine i strpljivo čekalo da se na dnu šerpe, lonca, kazana ili čega već, pojavi tanka, ali kao snijeg bijela, osušena kora soli. Solili smo preostalu hranu ludački, kao da smo htjeli nadoknaditi sve one protekle mjesece, i ne znajući da se trujemo. Trovanje je možda pogrešna riječ: u soli koju smo koristili nije bilo joda, što je izazivalo “gušavost”, koja je za mene ostala enigma (znam tek da navodno ima neke veze sa štitnom žlijezdom), ali nekoliko takvih slučajeva je i zabilježeno.
Malo šta se promijenilo i kasnije, kada je sa proglašenjem “sigurne zone” u aprilu 1993. UNHCR počeo snabdijevati grad. U konvojima koji su stizali iz Beograda (tamo je naime bilo sjedište UNHCR-a za cijelu istočnu Bosnu, pa tako i za Srebrenicu) soli je uvijek bilo najmanje: radnici UNHCR-a su za svaki naredni put obećavali konvoj soli koji će riješiti sve probleme. Srbi možda nisu pouzdano znali šta se dešava u gradu, koliko je nestašica soli akutna, ali su svaki konvoj u kojem je bila veća količina soli vraćali sa ulaza u enklavu.
Općinski funkcioneri u Srebrenici bili su frustrirani, prijetili su humanitarnim radnicima, proglašavali ih srpskim špijunima, ali to nije polučilo nikakav uspjeh. Soli je bilo ustvari taman toliko da napetost zbog nestašice bude stalna, a cijena jednog kilograma na pijaci zakovana na 50 njemačkih maraka.
Nervoza vlasti nije bila motivirana jedino brigom za stanovništvo. Svima je bilo jasno da so koja se prodavala na pijaci može poticati jedino iz humanitarne pomoći, kao što je bilo očigledno da se ključni ljudi u općinskoj hijerarhiji bogate upravo iz preprodaje humanitarne pomoći.
BORBENE AKCIJE: Sve vrste borbenih djelovanja u Srebrenici su se zvale akcijom. Kada bi Srbi napali enklavu, onda se to, prirodno, zvalo napadom; međutim, kada bi snage Armije BiH, izlazeći iz enklave ili šireći njene granice, napadale srpska uporišta ili oslobađale nekada čisto muslimanska sela, to bi se zvalo akcijom.
Obično se unaprijed znalo i kada će koja akcija biti izvedena i koje će snage u njoj učestvovati i gdje će se odvijati, a na dugim sjedeljkama se sa velikom sigurnošću moglo pretpostaviti i tačno vrijeme početka akcije. U gradu bi dan ili dva prije zavladala nekakva čudna užurbanost, a vojnika je uvijek bilo više nego obično. Odlazili bi dan ranije, na otvorenim kamionima, pjevajući “Poljem se širi miris ljiljana”, mnogi da se nikad i ne vrate.
Vojnici su se u borbi međusobno raspoznavali uglavnom po trakama povezanim oko ruku ili na ramenima, a boja traka bi se sa svakom novom operacijom mijenjala. Nakon završetka svako bi išao na svoju stranu, nije postojalo jedno skladište gdje bi bila odložena zaplijenjena municija ili hrana. Na papiru ustvari jeste, ali je uvijek bilo prazno jer su vojnici i civili koji su ih pratili u svaku akciju plijen nosili pravo kući.
Kako je prolazilo vrijeme, broj civila koji su pratili vojne akcije se povećavao, da bi s krajem prve ratne godine postao višestruko veći od broja vojnika. Strpljivo su čekali da padne prvi bunker ili da prvi srpski vojnici krenu u bijeg, a onda krenuli za njima, ponekad dok su se borbe još vodile, urlajući, lupajući u šerpe i lonce, sve u svemu dižući galamu od koje se ledila krv u žilama. Iz hiljade grla bi se zaorilo “Allahu ekber!”, i taj uzvik je pored toga što je plašio Srbe, stvarao i utisak o brojčanoj nadmoći. Ginuli su, mnogo više nego vojnici: žene bi, sa željom da ugrabe komad hrane više, ulijetale pravo u unakrsnu vatru, djeca se od avionskih bombi krila pod drveće, nenaoružani muškarci natrčavali na puščane cijevi.
Senada Mašića poznavao sam cijeli svoj život, odrasli smo skupa, on, njegov mlađi brat Sead i ja. Ljeta smo provodili na obalama Drine, lomatali se u trčanju za nogometnom loptom za što, u usporedbi sa Seadom, nisam imao nikakvog talenta.
Senad je, za razliku od brata, bio introvertan, povučen, šutljiv i pomalo bljedunjav i slabašan dječak. Kako smo odrastali, i naši putevi su se razilazili: oni su išli u školu u Bratunac, ja u Srebrenicu, obojica su bili prosječni đaci, ja sam uživao u svojoj štreberskoj reputaciji, oni su i dalje ganjali fudbalsku loptu, ja sam počeo igrati košarku.
Ali, ništa od tih razlika nije moglo ublažiti šok koji sam osjetio kada sam čuo da je Senad poginuo; tim prije što sam samo dan ranije, ali samo jedan dan, razgovarao s njim na ulici. Nisam znao da će narednog dana ići u Lozničku Rijeku, mjesto obilježeno za novi napad snaga iz enklave. Nije mi htio reći ili možda ni on nije znao.
Dva dana kasnije, koliko su vijesti putovale, čuo sam da je poginuo bježeći upravo od avionskih bombi, dok je na leđima imao vreću brašna; vreću bijelog, fino samljevenog, svilenkastog brašna, veliku kao cijeli njegov život.
One koje su u borbu ispraćale vojnike, njihove supruge, sestre i djevojke, prosipale su vodu onuda kuda su koji čas ranije prošli izlazeći iz kuće, da im sve ide kao što je otišla ta voda, zabrinuto učile dovu za dovom, išcekujući vijesti, koje kao da su uvijek stizale prije nego što bi ishod bitke zaista bio odlučen.
Da je pojedina akcija uspjela, znalo se po pucnjavi koja bi se približavala gradu: preživjeli vojnici su šenlučili pucajući u zrak, dok bi oni koji nisu učestvovali u borbi, izlazeći na ulice da ih dočekaju, sumnjičavo vrtjeli glavama i prigovarali što troše municiju.
Vojni neuspjesi su u ljeto 1992. bili rijetki, ali i njih je, jednako pouzdano, najavljivala neprirodna tišina koja je obavijala grad. Mrtvi su sahranjivani na novim i brojnim grobljima uz tihi plač, ali teže nego mrtvima bilo je ranjenicima. Bez lijekova, bez mogućnosti da budu izliječeni, ležali su u bolnici, a doktori su se samo mogli moliti za njih. Bolnica je bila jedina zgrada u koju nisam ušao tokom godina stravičnog rata, naprosto nisam imao snage da podnesem zadah koji se širio čak i u njenoj blizini, zadah istruhlog ljudskog mesa. Doktori im nisu mogli dati ni najobičniju infuziju.
Prilikom jednog od brojnih napada na Zvijezdu, uzvišenje izmedu Potočara i Bratunca, koje je ime dobilo po tome što ga je prije rata krasila ogromna crvena petokraka i Titov potpis izrezan u čeličnom limu, očajni brat jednog od ranjenika je ispred bolnice, uplakan, nudio kravu za infuziju. Jedno pakovanje. Niko nije izgledao zainteresiran za takvu trgovinu.
Ne postoji pouzdana evidencija o broju akcija, jer su planovi za mnoge vjerovatno nastajali odveć naglo i izvedene su a da nikad nisu prethodno stavljene na papir. Takvo što je, pretpostavljam, činjeno samo u slučaju velikih, za tamošnje pojmove grandioznih akcija koje su uključivale po hiljadu ili najviše hiljadu i pol vojnika.
Zapovjedništvo šarenila jedinica, čiji je najmanji zajednički sadržilac bio to što su barem formalno pripadali Armiji BiH, izbjegavalo je velike akcije, jer su one donosile velike žrtve, i bar u prvim danima rata koncentriralo se na mala, izolirana uporišta koja su se mogla osloboditi bez prevelikih naprezanja, donoseći dragocjenu municiju, naoružanje i hranu. Velike operacije uslijedile su tek početkom zime, kada je trebalo prehraniti stanovništvo, a tamo gdje je bilo puno srpskih vojnika, pouzdano je bilo i hrane. Slobodna teritorija se širila i bilo ju je sve teže pokrivati, a Srbi su s druge strane shvatili da gomila slabo naoružanih i u dronjke odjevenih gerilaca prijeti da postane vojska.
U proljeće 1993. odlučili su se Srebrenicom, a tada se pod tim podrazumijevala teritorija koja se protezala skoro od Zvornika do Rogatice, pozabaviti mnogo ozbiljnije.
POPUNA JEDINICA
Žuti kamion otvorene prikolice zaustavio se u centru, na pijaci, gdje je uvijek bilo najživlje. Četvorica vojnika brzo su otvorili prikolicu i iskočili, a iz kabine su izašla još dvojica. Jedan od njih, plave, skoro bijele kose, koji je očigledno zapovijedao, izvukao je pištolj iz futrole i za trenutak zastao gledajući oko sebe. Divljački galameći, sa uperenim pištoljem, počeo je muškarcima koji su se tu zatekli naređivati da uđu u kamion.
Nije trpio neposlušnost, udarajući sve koji su mu se suprotstavljali. Njegovi pratioci bili su jednako brutalni, vjerno prateći svaki njegov pokret. Stariji muškarci izlazili su iz hladovine okolnih zgrada i vrteći glavom u nevjerici penjali se na prikolicu kamiona. Za desetak minuta prikolica je bila puna prepadnutih ljudi, kamion se upalio i iščezao u pravcu iz kojeg je i došao. Kasno poslijepodne tog dana svi smo znali, a da nam to niko nije morao reći, da su svi završili na frontu.
Tokom ljeta to se ponavljalo skoro svake sedmice: isti, žuti kamion se zaustavljao na najprometnijoj gradskoj ulici, vojnici su iskakali i hapsili sve koji su se tu zatekli, a potom ih vozili na front. Najčešće je to bio tih dana najvrući dio linije, u Likarima, selu sjeverno od grada, na brdu ključnom za kontrolu prometnice izmedu Srebrenice i Potočara na sjeveru enklave.
Ono što se u zapadnoj štampi zvalo bosanskom vojskom i od čega su Srbi tako strahovali, u to je vrijeme u Srebrenici ustvari bilo nekoliko međusobno nepovezanih skupina. Njihov najmanji zajednički sadržilac bilo je neprijateljstvo sa Srbima, i s vremena na vrijeme zajednički su napadale značajnije srpske ciljeve ili pružale jedne dragima pomoć u odbrani od srpskih napada.
Zbog takve organizacije ili, tačnije rečeno, zbog nedostatka organizacije, najveći broj stanovnika sposobnih za vojsku nije bio u vojsci, nisu postojali nikakvi regrutni spiskovi, dok s druge strane nije bilo oružja za one koji su se dobrovoljno javljali u vojsku. Popuna jedinica na frontu se skoro cijele 1992. vršila tako što je vojna policija, odnosno skupina siledžija koji su se tako zvali, kidnapovala u pola bijela dana ljude sa ulice, bez obzira na dob, u odjeći u kojoj su se zatekli, i sa uperenim oružjem tjerali ih na front.
To što niko nije znao čiju su oni vojnu policiju predstavljali, i ko ih je ovlastio da krše zakon, to već nije bilo bitno. Bez ikakvih obzira, ne govoreći im kamo ih šalju, ljude su slali u smrt. Ovi, pak, ne znajući kamo idu, bili su potpuno izgubljeni kada tamo konačno dođu.
Prestrašenima, kada bi jednom došli na front, drugi vojnici su u ruke gurali oružje i govorili: “Tamo su Srbi!”, pokazujući u pravcu srpskih rovova. Držali bi ih običnoj po sedam dana, sve dok iz grada ne bi došao kamion sa novim ljudima pohvatanim na ulici, jednako uplašenima i izgubljenima.
Bilo je među njima muškaraca svih dobi, od dječaka koji još nisu bili punoljetni, preko onih u dvadesetim godinama, pa sve do ljudi u pedesetima koji se nisu znali odbraniti svojom starošću, nego su šutke prihvaća namijenjenu im sudbinu.
Od svega nekoliko kamiona koji su tih mjeseci prolazili kroz grad, uvijek je bilo jasno koji je opasan jer se kretao nekako zloslutnije, pojavljujući se niodkuda iza Gradske kafane i sporo prolazeći pored Robne kuće, kružeći u potrazi za žrtvama. Muškarci su utrčavali u haustore, bježali u stanove; policajac koji je uvijek vodio tu akciju, mladić tankih usana, potpuno bijele kose i mrtvački blijede kože, trčao je za njima u zgrade, dajući primjer svojim ljudima. Oni su ga pratili, provaljivali vrata, pretresali stanove, preturali namještaj, izvlačili ljude skrivene u ormarima ili ispod kauča kreveta, zaključane u toaletima.
Sa ulice se ovaj mali rat prenio u kuće i stanove, stambene zgrade, koje su policajci temeljito pretresali, od podruma do vrha, ne zaobilazeći ni krov. Proganjani muškarci, koji su se uglavnom proklinjali zato što su roli kao takvi, ubrzo su pronašli novi način da izbjegnu tom lovu nа ljude.
Umjesto da čekaju u zgradama, nadajući se da će ih racija zaobići tog dana, bježali su na padine iznad grada, obrasle niskim žbunjem, i odozgo promatrali paniku na ulicama, koja im je s te visine morala izgledati smiješno. Vojnici su i dalje tražili ljude u zgradama, hvatali ih na ulici i, ponižene, pred familijama, tjerali na kamion, a ponekad, zaneseni misijom, nisu uopće gledali koga tjeraju.
U jednom trenutku valjda je svima postalo jasno koliko je otimanje ljudi sa ulice kontraproduktivno: umjesto da se bore protiv srpskih vojnika, civili su se skrivali od bosanskih, izbjegavajući i front i vojsku koja ih tako bezobzirno tjera u smrt. Niko nije želio biti otjeran u borbu iz koje je imao mnogo veće izglede da se ne vrati; svi smo htjeli barem privid izbora, mogućnost da, ako ne sačuvamo život, barem sačuvamo obraz.
Vidio sam svojim očima kako to izgleda, nakon što je moj stric – pokupljen sa ulice – krvav i uplašen dotrčao sa fronta, bježeći u vrijeme jednog od najžešćih srpskih napada na taj dio linije. Sljedeći put kada se kamion pojavio u našem komšiluku moj otac je, da ja ne bih skončao na frontu, samo šutke pokupio svoje stvari i sam se popeo na prikolicu.
Tek krajem 1992, odnosno početkom 1993, barem je dio muškaraca, kako se to govorilo u žargonu bivše jugoslovenske vojske, “uveden u evidenciju”. Neke od njih sam gledao kako pješače do linije, u grupama od po desetak, sa praznim ruksacima na leđima, u zakrpljenoj odjeći, zaliježući na putu kada bi iznad njih proletjela granata.
POVRATAK SA FRONTA
Došao si kući, umoran kao i uvijek kada si se vraćao sa fronta. Pješačio si skoro deset kilometara nakon što su ti ujutro, za doručak, dali komadić, ne veći od dlana, žute, skuhane tikve. Cijelu noć si bio u rovu, napeto osluškivao i grčevito stezao lovačku pušku. Imao si dva metka u cijevi i još dva u džepu. Da su Srbi napali tu noć, ne bi preživio. Nisi ni trebao da preživiš. Tvoja uloga se sastojala u tome da daš znak za uzbunu ispaljujući dva, pa mozda još dva hica, prije nego što te ubiju, usamljenog na brdu, sa najbližitn susjednim bunkerom udaljenim pedeset metara. Ali, oni nisu napali i ti si preživio sinoć.
Došao si kući, umoran kao i uvijek. Ona je pravila ručak. Ti si svaki put stizao na vrijeme da bi jeo. To te, kažu, pratilo cijeli život; gdje god da bi došao, u iznenadan posjet ljudima koje dugo nisi vidio ili navraćajući nakratko kod komšija, oni su uvijek postavljali stol. Halapljivo si gutao, vodeći racuna o svakoj mrvici, kukuruzni hljeb, možda od istog kukuruza koji si prije rata onako nemilice sipao kravama u jasle. Srkao si vrelu vodu neodredeno bjeličaste boje i uzalud po dnu tanjira pohlepno tražio još jednu krišku krompira. Onda si prišao kauču, ona je sjedila na sredini, kleknuo si, možda te to podsjećalo na mladost, i stavio joj glavu u krilo. Imao si tek nešto vise od četrdeset godina, ali kosa je već osijedila, a okrugla ćela na tjemenu je nezaustavljivo napredovala.
Djeca su već odrasla, bila su negdje vani kad si stigao. Svakako si volio da misliš da vas dvoje i dalje imate pravo na svoje vrijeme. Nisi zelio da gledaju kako ona izvlači češalj i počinje ga pažljivo provlačiti kroz tvoju kosu. Provukla bi ga polako, a zatim spuštala na stol, tražeći na njegovim gustim zupcima malene, sjajne uši, koje su još trzale svojim bezbrojnim nogama. Bile su nadute od tvoje krvi i bučno bi pucale dok ih je ona, na ivici stola, pritiskala svojim otvrdlim noktom. lza njih bi na bijeloj površini ostajala samo mala, jedva vidljiva, krvava mrlja.
Svaki put je to trajalo dugo i svaki put si sa fronta, iz zagušljivih spavaonica, donosio gomile ušiju. Kada bi završila sa ušima, ostavljala je češalj i onda rukama, prebiruci svaku dlaku, tražila gnjide, ubijajući ih u tvojoj kosi tako što bi ih stisnula između dva nokta. Ustajao si umoran, reumatična koljena nisu podnosila klečanje, ukočena ledđa su te boljela. Ugrijao si vodu nasutu u lonac na šporetu, misleći na svog dječaka koji je i tog dana išао par kilometara daleko u šumu, oborio drvo, vezao ga užetom i dovukao, gurnuo niz strminu iznad kuće, dovukao strmim stepenicama na ulazu u dvorište, iscijepao i složio cjepanice uza zid kuće.
Kupao si se u mračnom kupatilu. Od svih mjesta na svijetu, razmišljao si, mrak najranije pada u Srebrenici; od svih kuća u gradu, u ovoj, od svih prostorija u kući, u kupatilu. Upalio si svjetlo, odnosno vrh krpe koji je virio iz posude sa naftom, i prinio je ogledalu. Pogledao si rošavo lice, velike komade kože koji su visili ondje gdje je nekad bilo salo. Otvorio si usta i vidio svoje prorijedene zube. Zavukao si ruku u usta, potražio klimavi požutjeli zub u gornjoj vilici i izvukao ga. Iz rupe koja je ostala iza njega nije potekla krv. Znao si da ćeš umrijeti.
HUMANITARNA POMOĆ: Meals Ready To Eat. Mi smo ih još zvali i Meals Rejected by Ethiopians, u mračnom i ironičnom pokušaju da se šalimo na račun sopstvenog položaja. Nakon što su Srbi još jednom porazili svijet u proljeće 1993, i nakon što ostatak svijeta po ko zna koji put u trogodišnjem životu enklave nije smogao hrabrosti da nam pomogne preživjeti, američka administracija je započela snabdjevati enklavu iz zraka. Kako je operacija počela u vrijeme kada su Srbi još nadirali ka gradu u proljeće 1993, prve palete hrane pale su na njihove položaje koji su promijenjeni u toku noći. Bili smo ogorčeni na ljude koji su godinama odbijali da nam pomognu, iako smo bili na ivici nestanka, i kada su se na kraju odlučili na potez koji nije uključivao nikakav rizik, nisu ni to umjeli da učine.
Gledano odozdo, sa zemlje, stvari teško da su ikada bile gore. Hiljade ljudi sa bakljama su se noću kretale izvan grada, svako vodeći se instinktom ili tuđim nagovorom, jer nikada nismo znali gdje i kada tačno će hrana biti izbačena. Ono što je padalo zvali smo jednostavno i nemaštovito – paketi i, pažljivo osluškujući i smrzavajući se pored neke vatre, ostajali smo praznih ruku skoro jednak broj večeri. Nekada su avioni išli ka Žepi, nekada ka Goraždu, nekada se jednostavno nisu pojavljivali. Onda bismo se mi, pognute glave i razočarani, razilazili.
Onih večeri kada bi avioni istresli svoju kišu, okupljeni na brdima iznad grada, raspršili bismo se u raznim pravcima, trčeći za hranom, držeći čvrsto prazne vreće i ruksake u rukama, ili stiskajući držače dok su prazni mlatarali na ledima. Zvuk bi se bližio polako i bio toliko snažan da se uopće ne bi čuli prvi fijuci ogromnih paleta; svi su bježali pod drveće, da bi zatim, nakon niza tupih, ali prodornih zvukova, koji su značili da su se palete počele prizemljivati, nastajao opći metež. Svi su jurili tamo gdje su mislili da su palete, ne vodeći računa o tome da li su sve pale, ponekad ustvari vođeni novim zvucima. Nekoliko ljudi je tako i poginulo: smrskani pod teretom više stotina kilograma teških paleta, koje su usto, kao da je neko tako htio, padale po najnepristupačnijim mjestima.
Valjalo je sačuvati glavu bauljajući noću po urvinama, a onda pronaći put i izaći iz šume, i nisam jednom na zadnjici klizio niz snježne padine, ne znajući kuda tačno idem i šta me čeka dolje; kada bih se zagubio u mraku, to je bio jedini način da se vratim natrag, jer sam jedino bio siguran u to da ću idući nizbrdo doći u grad.
Bio je to, na neki način, naš rat u ratu. Danju smo se borili protiv Srba, noću jedni protiv drugih, za svaki komadić hrane, jedno plastično pakovanje. Ljudi su po ko zna koji put gubili sve obzire, prelazili sve granice bristojnosti, još jednom gubili dostojanstvo. Borba za opstanak dobila je još jedan oblik. Prijatelj, koji je nekako uvijek prolazio bolje od mene u tom noćnom lovu, jednu mi je noć ispričao kako je umalo ubijen, u pokušaju da se domogne cijele jedne palete hrane. On i još dvojica prijatelja su se našli na mjestu gdje je palo nekoliko njih, i u mraku pored jedne, još uvijek neotvorene, ugledali dječaka.
– Mali, šta radiš tu?, upitao je jedan od njih, tek da utvrdi šta se dešava.
– Čuvam paket, odgovorio je mali, sa osjećajem imanja misije u glasu.
– ‘Ajde, bježi odatle!, povikao je ovaj, pokušavajući da ga zaplaši.
– Babo, ova trojica me diraju, zapomagalo je dijete. Na to se iz mraka, nekoliko koraka iza palete, začuo zvuk repetiranja oružja i njih trojica su, poraženi, ostavili dječaka pored njegovog plijena, znajući da otac nijednog trenutka ne bi oklijevao da otvori vatru da su oni napravili još samo jedan korak ka paleti.
Avioni su pakete ispuštali i pojedinačno, a računica je, pretpostavljali smo, bila ta da do hrane dođe što više ljudi, što je bilo sasvim tačno. Međutim, bio je to zamoran posao: uz pravi pljusak u plastiku zamotanih paketića hrane, ljudi su pohlepno rovili po snijegu, sakupljajući ih, ne dižući glavu satima. Ponekad, nakon obilne isporuke, i sam sam bio među stotinama koji su danima poslije hodali šumama i dugim štapovima prekopavali po snijegu tražeći one koji su bili preduboko ili na suviše skrovitim mjestima da bi ih pronašli odmah.
Kada danas kažem “pakeri”, uvijek prvo pomislim na one koji su padali prvih sedmica, hranu iz američkih vojnih rezervi. Za to postoji i još jedan dobar razlog: njih je uvijek bilo najlakše nositi, bili su to paketi od 12 obroka, čvrsto zapakovani i laki. Ubrzo je teret postao raznovrstan, avioni su počeli izbacivati i hranu iz zaliha britanske vojske (svojevremeno je neko pronašao britansko pakovanje keksa iz 1968), a potom kartonska pakovanja na kojima su uputstva za upotrebu bila na njemačkom, a zatim na italijanskom.
Nama je to bio jedini način da ih razlikujemo, i mjerimo ko je u međusobnom srazu ulovio više ili bolje. Američki paketi su u tom smislu bili najmanje cijenjeni, jer nisu bili raznovrsni; njemački ili talijanski su uvijek bili smatrani malom nagradom “za uloženi trud”, jer su bili najbogatiji; britanski nisu bili ni u konkurenciji. Suze koje mi naviru sa sjećanjima na to vrijeme ponekad prekine neki osmijeh, u mraku zabljesne poneka rijetka situacija koja me nasmije, presjek, tačnije, najsurovije borbe za opstanak, vječite bosanske zbunjenosti i neizmjerne sposobnosti trpljenja, koja i jedno i drugo i treće naprosto učini lakšim.
U moj komšiluk je rane 1993, u još jednoj najezdi izbjeglica na grad, iz okoline Cerske stigla četvoročlana familija. Tamo odakle su došli su također bili prognani ranije, negdje iz okoline Nove Kasabe – gradića na putu od Sarajeva ka Srebrenici – i to se najbolje vidjelo po tome što su svi, muž, žena i dvije kćerke, bili strahovito mršavi.
Kada je započela dostava humanitarne pomoći iz zraka, otac je svake večeri donosio onoliko koliko je mogao, kao i svi drugi. Jednom je prilikom za samo jednu noć, vraćajući se nekoliko puta u šumu, donio nekoliko velikih – od 50 kilograma – vreća bijelog praha za koji je, kao i svi ostali, bio uvjeren da je brašno. Njegova supruga pravila je narednih sedmica kruh od tog praha, i svi su se članovi familije jako brzo udebljali, a obrazi djevojčica se ponovo zarumenjeli. Ne znam kako, ne znam ni koje je medicinsko objašnjenje, ali se na kraju ispostavilo da je tajna upravo ill tom prahu od kojeg je njihova majka pravila kruh. Naime, nije bila riječ o brašnu, nego o – mlijeku u prahu.