II dio romana u rukopisu Faiza Softića “Ljudi bez adrese”: Razgovor na kiši (7)

Jedan od najvećih bošnjačkih pisaca u dijaspori Faiz Softić, ustupio je njegov roman u rukopisu Ljudi bez adrese Diwan magazinu za objavljivanje u nastavcima. Kako roman još nije dovršen, čitaoci će imati jedinstvenu priliku da prate novo djelo u nastajanju ovog eminentnog pisca. Poslije ljetnje pauze krećemo sa objavljivajem drugog djela Softićevog romana.

kisa-pljusak-pljuskovi-padavine-vreme-rtv-(predrag-ostojic)-jpg_660x330
II. DIO

RAZGOVOR NA KIŠI

Vraćamo se priči koju smo najavili u I. dijelu, na početku VIII. Poglavlja.

Tragajuć za ljudima bez adrese, u stanici policije u Logavinoj, Fahrudinu se Bjelokosi obrati policijski službenik:

– Rekao bih da ste iz istog mjesta odakle i moj otac?
– Kako se zove vaš otac? – Fahrudin ga iznenađeno pogleda.
– Hanif Pazar, zvani Igla – odgovori inspektor.
– A tebi, kako je ime ?
– Miralem.
– Svijet je, zbilja, mahala! – nasmija se Fahrudin Bjelokosa i, za trenutak, zaboravi ljude zbog kojih je došao.

II

Malo je, bar onih iz Sehilova, koji ne znaju da je davno, skorom prije šezdesetak godina, maloljetni Hanif Pazar, ubio svog rođaka i velikog zulumćara i kabadahiju Bajrama Pazara, ili, kako su ga mnogi zvali – samo kada su bili na dan hoda daleko od njega ¬– Bajrama-Zeka – o kome se pričalo i od koga se strepjelo u dvadeset sehilovskih sela. A i dalje.

Mnogi su, čak preko Lima, drhtali na pomisao da sutra, na putu prema planini, moraju proći pokraj njegove kuće. Nekolicini se bješe ljuto okomio i batina ih je mimoilazila samo ako nije bio tu; a rijetko je kad i rijetko gdje odlazio. Ako je imala gdje dženaza u okolini, petkom u džamiju i rijetko kad subotom do čaršije. Više nigdje!

Znaju ljudi o tome, ali – ne pričaju, kao da se boje da Bajram-Zeka mrtav u grobu ne sazna šta ljudi pričaju gore na zemlji, pa da ne iskoči i ne zamahne svojom snažnom desnicom.

Sigurniji su ovako; od šutnje nikog nije zaboljela glava. Nikog!

No, uvijek se nađe neko da glasne. I to kada se svijet tome najmanje nada.

III

Za nesreću Bajramovu i ljudi kojima je bilo suđeno da prolaze Sehilovom, njegova kuća bila uz sami put, pa i kad bi tek onako izišao napolje, samo da se protegne, da uzme čistog vazduha, a putem prolazio putnik-namjernik ne skidajući se sa svog konja, izašao bi pred njega:

– Je li ti, gorolome, što se ti ne skineš s toga konja kad ovuda prolaziš – što k zemlji ne padaš!? Znaš li ti, vesio bio, čija je ovo kuća?!

Upitani ne bi stigao ni odgovoriti, a Bajram-Zeka jednom rukom uhvati uzde, a drugom toliko zamahne i unutrašnjim dijelom pesnice udari čovjeka u rame, da ovaj, ne stignuvši ni da jekne, izleti iz sedla kao peruška i bez svijesti se prevrne pod put. Nekad bi i sedlo poletjelo za udarenim, pa go konjski hrbat zapuši kao zapaljen, a konj se, u strahu, zavrti oko Bajram-Zeke, nekad i zanjišti.

Ako bi insan, kad se primakne blizu kuće, skočio sa svog konja i mirno prošao, ništa mu ne bu usfalilo, niti bi ga bilo ko mrko pogledao, ali, ako bi samo jednom bacio pogled na kuću i avliju – znalo mu se! On jednostavno nije trpio da neko jaše pored njegove kuće, da mu gleda u prozore, niti u vrt i u avliju. Ne! Takve je Bajram-Zeka mlatio.

I Žene je mlatio! Ako ne bi prije njegove kuće skočila s konja, a Bajram je slučajno ugledao kroz prozor, odmah bi izašao na avliju:

– Snajka! – lijepo zovne Bajram, i žena potegne uzde. – De, zaustavi konja, da ti rečem dvije. – I žena bi, ne nadajući se, zaustavila. Bajram-Zeka je, iako sa svojih stotinu i dvadeset kila, koračao lako, kao dječak. Tek kad priđe blizu i ruke pomjeri s leđa gdje je krio oplovak, žena bi se sjetila da joj to na šiljku kuće jutros zakuka kukavica i da joj je svanulo zlojutro. Žene, što jest – jest, nije udrao rukama, njih je šibao brezovim prutom koji je držao uslonjen uza zid do vrata i niko ga s tog mjesta nije smio pomjerit. Niko!

– A zašta bi ovoooh? – pitale su modre i raščupane. Za sve je bio isti odgovor:

– Za sve što si dosad zgriješila, a nijesi platila! Nego – mrš kud si krenula! I drugi put k zemlji kad ovuda prolaziš. I žene su izmicale. Sretne što više nisu u Bajram-Zekinim rukama – pipale su modrice kroz dimije i ni slučajno se nijesu usuđivale okrenuti. A okreneli se, dočeka je ljutiti Bajram-Zeka:

– Malo ti bi, haaa…? I žena bi istog časa okrenula glavu i ubila putem.

Bilo ih je kojima nije prilazio; ako čovjek ili žena na vrijeme skoče s konja, lijepo ga prihvatil za uzde i ne gledajući u kuću prođe putem, bilo im je sigurnije negoli na Titovom dvoru.

– Put je da se njime ide, a ne da se s njega zaviruje u tuđe kuće i avlije i da se s njega ljudi oko puta zapitkuju kako su, jesu li umorni, jesu li se naspavali… ! – Ponavljao je Bajram Zeka, pritežući im bijelo grlo.

Bilo je i onih, poput Vejsila iz Đerekara ili Saljnikaja iz Lomnice, koji su dolazili da osvete batine, ali – nije lako bilo izać na kraj s goropadnim Bajramom; imao je, tako se pričalo, čarobnu košuljici i samo jedan dan u mjesecu htjelo ga olovo, ali niko nije znao koji je to dan. Pucali su u njega, ali – ili ga promašivali ili od njega odskoči kuršum ko od platije
Brz kao tane, dok su pucali u njega, letio je na njih, hvatao ih za vratove i, cijevi kroz koje su mu slali kuršume trpao im usta i s njima lomio zube kao lješnike.

Tako se i Hajran Pustahija zainati jednoga proljeća – vratit batine Bajram-Zeki ili umrijet. Sačekao ga na putu, zapucao pravo u njegovo srce, a Bajram poleti na njega smijući se iz glasa. I Hajran Pustahija, gledajući iskolačenim očima kako mu Bajram- Zeka u skokovima prilazi, dok njegova kubura zalud prašti, prvo od straha pao, a onda se do zavrat uneredio. Pištolj je nijemo ležao u travi. U trenutku kada ga je Bajram uhvatio za vrat, on je već bio šenuo s pameću. I njegovi su zubi ostali na livadi. Sedam puta je išao mula-Hulu dok mu nije povratio pamet.

Ali, sve ti prosto kada je pamet vraćena. U Sehilovu se teško živi i s pameću, a kamol bez nje.

JESTE LI PROČITALI OSTALA POGLAVLJA?

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak