Intervju| Murat Baltić: “U Sandžaku brat bratu selam carini”

“Jedan narod ne može zadesiti veća nesreća nego kad ga vode asije i kad mu djecu uče neznalice. To je jedna narona mudrost, koju sam ja u vidu Molitve uputio za Sandžak”, kaže u intervjuu sa Almirom Mehonićem sandžački književnik Murat Baltić koji poslije dužeg perioda šutnje govori otvoreno o mnogim temama za sarajevski magazin Stav.

murat balta

Razgovarao: Almir MEHONIĆ

Murat Baltić je jedan od najpoznatijih sandžačkih pisaca današnjice. Rođen je 1952. u Sjenici. Završio je pravni fakultet i radio kao sudija 22 godine. Jedan je od osnivača Sandžačkog intelektualnog kruga, čiji je bio i prvi kopredsjednik, zajedno sa slikarem akademikom Mehmedom Slezovićem. Od osnivanja Zbornika Sjenice 1985. bio je njegov glavni i odgovrni urednik, sve do 1999. kada je morao da napusti Sjenicu i Srbiju, zbog pritiska tadašnjeg Miloševićevog režima. Do sada je objavio na bosanskom jeziku pet romana, dvije knjige pripovjedaka i dvije zbirke pjesama. Pjesme su mu prevođene na nekoliko jezika, a na njemačkom jeziku tri romana i zbrka pjesama. Roman Fetva je proglašen 1994. za roman godine od strane Društva pisaca Sandžaka, ali mu nagrada nije nikada uručena. Roman Uranijumska braća je ušao u izbor za NIN-ovu nagradu za roman 2014. godine. Pjesme su mu zastupljene u jednoj evropskoj antologiji, objavljenoj u Drezdenu na njemačkom jeziku, kao i nekoliko pjesama u sličnoj antologiji objavljenoj ove godine u Vroclavu. Enver Kazaz, u predgovoru romana Zekkum i nesanica, piše: „To je jedan od prvih bošnjačkih romana sa valjanom umjetničkom distancom i veoma lijepog i ubjedljivog jezika, one usmene tradicije bosanskog jezika, koja se očuvala u Sandžaku“.

Baltić danas živi i radi u Njemačkoj i član je Saveza njemačkih pisaca.

Stav: Da li imate danas isti doživljaj doma i zavičaja kao kada ste živjeli u Sandžaku, odnosno Sjenici?

– To nikako nije isti osjećaj. Čovjeka cijelog života prate tri stvari: sudbina, zavičaj i majčina kletva. Džem u Fetvi kaže: Zavičaj ti je kao lijepa žena – nit možeš sa njom, a ne možeš ni bez nje. Čovjek nosi zavičaj kao košulju, osjeća ga na koži, a u srcu mu biju odjeci. Meni u Sjenici nije nikada bilo lahko i nisam nikada bio bez problema. Na drugoj strani, kad sam morao da je napustim, kao da mi je otkinut dio lubine i on sad tamo negdje sam živi. Ali ne samo Sjenicu, već sam sve sandžačke gradove doživljavao kao najrođenije. Makar dva puta u mjesecu, nedjeljom, već u sedam ujutro sam bio u Pazaru, da kod Lađara popijem kahvu sa žara.

Stav: Već dugo živite i stvarate u Njemačkoj. Da li ste se navikli na život daleko od rodnog praga? I da li je to usud koji prati ovaj narod, to stalno rasijanje, ostavljanje kućnog praga, žal za zavičajem, prijateljima, rodbinom… ?

– Kad me Nijemci pitaju koliko sam dugo u Njemačkoj, ja im odgovaram – ni dana manje od dvjesta godina, iako sam došao prije nekih petnaestak godina. To pokazuje koliko sam se na Njemačku navikao i koliko mi zavičaj nedostaje. Ja pripšem onom drvetu iz Fetve, koje Rašid-aga opisuje i kaže da se ne može nigdje van Sandžaka primiti, ni u Kruševcu, a ni u Stambolu. Cio moj roman Duvarine posvijećen je stalnom iseljavanju (rekao bih preseljavanju) Bošnjaka za Tursku. I mislio sam da je stalo. Ali sam se prevario. Dobro, nije Sandžak opustio ako su mene istjerali iz njega, ali moja Sjenica (opština) imala je po popisu iz 1971. godine 36.000 stanovnika, danas deset hiljada manje. Malo je naroda koji su tumbani po dunjaluku kao mi, a sve to nije slučajno.
U modi je zaglupljivanje

Malo se razlikujemo od šabačkih vašarlija

Stav: Šta je osnova identiteta Bošnjaka u dijaspori i u kom smjeru se taj identitet razvija danas?

– U rasijanju sada živi preko dva miliona Bošnjaka i to je veća brojka nego što nas ima u domovini. Međutim, mi se ponašamo kao da nas ima makar koliko Kineza. U dijaspori se identifikujemo za dva Bajrama, a i političari iz domovine nas pred izbore bošnjački identifikuju. Na tzv. teferidžima, a Bogami i ne rijetko i na samim bajramskim sijelima, malo se razlikujemo od, recimo šabačkih vašarlija, jer su tu i ćevapi, pečenje, pivo i vašarski nastup turbofolk mlatipara sa Balkana. Džemati i džamije pokušavaju da održe nešto od našeg identiteta, kao i rijetki kulturni poslenici, ali sve to ostavlja blijede tragove u našim bošnjačkim bićima. Odrasli moraju da dirinče od jutra do sjutra da bi preživjeli, dok se omladina utapa u globalno gubljenje nacionalnog, kulturnog pa i vjerskog određenja. Listajući po cio dan smartfone postaju dio globalnog robovanja multimedijalnoj mafiji, na čelu sa Google, Faceboock, Twiter i ostalim.

Stav: Da li Bošnjaci dijaspore u narednim generacijama mogu opstati u ovom okruženju ili im je možda suđena potpuna asimilacija?

– Ne samo Bošnjaci dijaspore i ne samo Bošnjaci, bojim se da se omladina cijelog svijeta utapa u jednu apatičnu, dirigovano klimoglavu i duhovno izgubljenu masu. Poodavno je u modi zaglupljivanje, koje zahvata naročito mlade i koji više nisu ni tako mladi, jer mladost treba da donosi novine i pokrete. Iako je diljem svijeta mnogo nepravde, diktatora i zločina, nema više nigdje masovnih studentskih niti omladinskih pokreta. Svi smo u jednoj ogromnoj baruštini, a moćnici nam spolja doziraju količine kiseonika, dok se žabokrečina sve više širi.

Stav: Pratite li kulturna i društveno-politička dešavanja u rodnom Sandžaku? Kako ih komentirate?

– Naravno da ih pratim. Na žalost, sa dozom razočarenja, ali ni bolji ni gori od ostalih sa balkanske scene, u kojoj prostakluci, psovke i primitivizam uzimaju sve više mjesta i u medijima. Istina, ima izuzetaka, obradujem se kad iziđe dobra knjiga pisaca iz Sandžaka, jer srećom u Sandžaku još ima dobrih pisaca.

Sandžak se izgovara punih usta

Stav: Šta za Vas danas predstavlja ta riječ „Sandžak“?

– Kad sam bio mali, jednog moga komšiju Omera Ibrovića su oslovljavali sa „poslaniče“, a kasnije sam saznao da je on bio vijećnik ZAVNOS-a. I tad i danas za mene je ta riječ vrijedila za nešto svojstveno, riječ koja se izgovara iz punih usta, što bi rekao naš narod. I danas je Sandžak u mojim mislima i mojoj duši onaj Sandžak po Tršovoj, Ljubišinoj i Volođinoj zamisli, Sandžak osnovan na Drugom zasijedanju AVNOJ-a, kada o autonomiji Kosova i Metohije i Vojvodine nije bilo ni riječi i onaj Sandžak za koji se zalagao i do kraja života borio njegov prvi predsjednik akademik Sreten Vukosvljević, koji je odbio da potpiše odluku o raspuštanju ZAVNOS-a u avgustu1945. Tito je išao i dalje, pred drugo zasijedanje AVNOJ-a naložio je Ivanu Milutinoviću da se osnuje antifašističko vijeće za Boku Kotorsku i Sandžak u čijem sastavu bi bilo i današnje Kosovo. Tada Boka Kotorska nije bila u sastavu Crne Gore. Ivana su preduhitrili i osnovali autonomiju Boke Kotorske, pa se i poslije oslobodjenja cijala današnja Crna Gora zvala Crna Gora i Boka Kotorska, što sam kao učenik osnovne škole nalazio na tadašnjim kartama Jugoslavije. A šta je danas Sandžak? Raspolućen, sa Mehovim kršom kao carinom i granicom, a trebao je biti njegovo srce. U Sandžaku danas brat bratu selam carini.

Ni manje naroda, ni više vođa

Stav: U jednoj svojoj pjesmi za Vašu generaciju kažete „Grjesni i zabludjeli očevi“. Zbog čega smatrate da je Vaša generacija „griješna i zabludjela?

– Moja generacija i njene vođe nose veliki grijeh zbog stanja u kome se danas Sandžak nalazi, jer su ga iskrčmili na kvantaškoj pijaci. Svi privredni kapaciteti su opljačkani, a vođe nisu ni pokušale da to spriječe, dok su neki i učestvovali u tome. Pogledajte Pazar, Sjenicu, Prijepolje, Priboj, tamo su nekada radile hiljade i hiljade radnika u fabrikama. Sad su u njihovim krugovima podignute kule i gradovi privatnika koji su, uz aminovanje države, učestvovali u pljački. Ja prozivam još i više tzv. vodje iz Sandžaka , čije opštine su u Crnoj Gori, što su se tako jeftino slizali u Milovu vlast i za sve vrijeme se živi čuli nisu, pa ni danas. Doduše i ovi iz dijela koji pripada Srbiji, dok su u vlasti u Beogradu tako su mirni i umilni.

Stav: U istoj pjesmi obraćajući se Bogu molite Ga da sačuva novu generaciju od „Asije vladara i neznalice učitelja“. Je li Sandžak toliko ugrožen sa njima?

– Jedan narod ne može zadesiti veća nesreća nego kad ga vode asije i kad mu djecu uče neznalice. To je jedna narona mudrost, koju sam ja u vidu Molitve uputio za Sandžak. A Sandžak ne vode samo naše vođe i ne uče nam djecu samo naši učitelji. Da budem iskren, imao sam vise vjere u tvoju generaciju.

Stav: Iz Sandžaka nerijetko stižu vijesti o međubošnjačkim podjelama, sukobima, svađama. Kako reagujete na takve vijesti?

– Sve te svađe sam doživljavao i doživjavam ih sa velikim razočarenjem i žaljenjem. Pred svake izbore vođe nam „grade“ put od Sjenice prema Pazaru i od Pazara prema Sjenici, vođe dižu privatne zdužbine, a evo koliko je bilo izbora, narod se i dalje trucka od Pazara do Sjenice džadom koju su komunisti gradili prije pedesetak godina. Vođe našem narodu obećavaju pred izbore brda i doline, kao u Domanićevoj Stradiji. Ni manje naroda, ni više vođa, preko tridesetak partija samo u šest opština sandžačkih. A hoće li kad naše vođe staviti prst na čelo, nisam baš ubijeđen u to. Državna vlast iz Beograda se za sve to vrijeme pokazala kao loša maćeha, uz glasnu kletvu da smo joj mi tako mili i važni.

Stav: Jedan od najvećih sandžačkih intelektualaca i pisaca dolazi upravo iz Vaše rodne Sjenice – Muhamed Abdagić. Da li su Bošnjaci odali zasluženu počast ovom nepravedno zapostavljenom piscu?

– Muhamed Abdagić je odličan pjesnik. Bio je zapostavljen, jer su ga komunističke vlasti Jugoslavije progonile sudskim i ostalim postupcima. Godine 1986. u javnosti je pokrenut postupak za njegovu rehabilitaciju i tu se najviše angažovao lično Tempo ( prije drugog svjetskog rata Muhamed je bio njemu partijski sekretar za cio hercegovački okrug, sa sjedištem u Mostaru). Ali, pisac je pisac. U to vrijeme su Književne novine pokušavale da rehabilituju velikog srpskog akademika Slobodana Jovanovića. I eto Muhameda. Na cijeloj stranici Književnih novina osvane njegov prilog pun hvale ( s razlogom) za svoga profesora Slobodana Jovanovića. Tad je Mitević žario i palio Srbijom i već sjutradan u Komunistu ( glasilo SKJ) na cijeloj strani oplete on po Muhamedu. I ukopa ga. Sjenica se, ipak, odužila njemu. Gradska biblioteka nosi njegvo ime, najveća književna manifestacija se održava svake godine u Sjenici pod njegvim imenom. Toliko pažnje ima malo pisaca, ne samo u Sandžaku, gdje su neki dobri pisci dosta zanemareni.

Htjeli su zabraniti roman Fetva

image

Stav: Vaš roman Fetva doživio je četiri izdanja i Vaše je najpoznatije dijelo. Vi u tom romanu, možda i po prvi put, aktualizirate temu zločina u Sjenici 1809. godine. Da li je to bio razlog što je svojevremeno dat prijedlog Javnom tuziocu za zabranu „Fetve“ ?

– Fetva je imala neobičnu sudbinu. Izišla je u jeku rata u Bosni, 1994. I nekako nekima dolila ulje na vatru, a opet nekim drugima i so na ranu. Tad je SPS iz Sjenice dostavio zvaničan zahtjev Okružnom javnom tužilaštvu u Novom Pazaru za zabranu Fetve. Tužilac mi je pokazao taj zahtjev, potpisan od strane dva nastavnika srpskog jezika bošnjačke nacionalnosti, a treći član komisije, Srbin, nastavnik srpskog, nije potpisao zahtjev. U zahtjevu puno razloga za zabranu, a najvažniji – roman izazaiva vjersku i nacionalnu netrpeljivost i mržnju i drugi isti jak razlkog – ugrožava srpski jezik na tim prostroima. Bio sudija u Sjenici i trpio sam hajku od nekih državnih i političkih struktura u Sjenici. Tada su o Fetvi pohvalno pisali Prof. dr Darko Tanasković, David Albahari, Mile Nedeljković, Brano Ikonić, što je donekle ublažilo napade na mene. Zločin koji sam opisao u Fetvi, a koji se na nesreću desio u Sjenici 1809, bio je na putu da se zaboravi. Istina, u prvom izdanju Sočinenijah Vuka Karadžića, spominje se i ovaj zločin, ali se o njemu ne može naći ni slovo u kasnijim izdnjaima Vukovih sabranih djela. Ja sam u Narodnoj biblioteci Srbije našao originalno izdanje male knjižice od Antonija Protića, sekretara Karađorđevog, koja je objavljena 1853. godine u Smederevu pod naslovom – Povesnica od početka vremena Vožda Srbskog Karađorđa Petrovića. Čak niko od Sjeničana nije imao pojma o tom događaju. Rahmetli Asim Vrcić, veliki kulturni poslenik Sjenice je često ponavljao „Dok nisam pročitao Fetvu, nisam imao pojma o tom događaju. Moram priznati da sam se tad i prvi put istinski stravio u životu.“
Ali, Fetva će iziće već iduće godine u Beogradu u jednoj poznatoj izdavačkoj kući i to će biti njeno šesto izdanje.

Stav: Skoro ste bili na književnim promocijama Vašeg zadnjeg romana. Čini se da je sjenička publika sa nestrpljenjem čekala Vaš dolazak kući. Promocija je bila izuzetno posjećena. Šta je tema i radnja Vašeg novog romana?

– Dvadeset godina nisam se predstavio mojim Sjeničanima i imao sam tremu, jer vrijeme učini svoje. Moja generacija odlazi sa scene, dolaze mladi, sa kojima se ne srećem, tako da sam se pribojavao hoće li promocija moga novog romana Uranijumska braća ( izdavač VBZ Beograd i VBZ Zagreb ) imati dovoljno publike. Ali, desilo se nešto neočekivano – opštinska sala je bila mala da primi sve posjetioce, tako da smo se preselili u bioskopsku salu – preko 250 duša. To je za mene nezaboravan doživljaj.
U samom romanu sam pokušao da povučem neku vrstu znaka jednakosti među ljudima, bez obzira na nacionalitet, vjeru, pol i socijalni status. U jednome smo svi isti – u smrti.U bolu i ptanjama smo lsični i ne tako daleki, ma koliko nam se čini da je cio svijet naš i da ga na prsima nosimo, dok smo mladi, bogati i moćni. Taj usud ljudske nemoći nam je na kraju i Knjigom propisan, a mi kao slaba bića, ne čitamo ni Knjigu, ali ni one male knjige. Što je Petar Arbutina, recenzent romana, primjetio: Život nije u prostoru već u sudbini, nije u novcu već u duhu. Roman će već iduće godine biti objavljen na njemačkom jeziku.

Intervju je objavljen u sarajevskom magazinu Stav

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak