Križari u pohodu na srednjovjekovnu Bosnu

Veliko Tarnovo, nekadašnja prijestolnica Drugog bugarskog carstva, početkom novembra 2013. godine bilo je domaćin Međunarodne konferencije “Crusade and Crusaders in the Balkans.” Na konferenciji je učestvovalo više od 30 mediavelista iz Sjedinjenih Američkih Država, Bugarske, Velike Britanije, Italije, Kipra, Makedonije i Bosne i Hercegovine. Našu zemlju su predstavljali Nada Zečević s Univerziteta u Istočnom Sarajevu te članovi Društva za proučavanje srednjovjekovne bosanske historije čije izlaganje donosimo u nešto izmijenjenom obliku.

Skoro cijelim tokom njenog postojanja Srednjovjekovnu bosansku državu pratile su optužbe da je leglo heretika, nevjernika, katara, maniheja, patarena (no nikada bogumila). Te optužbe redovno su dolazile od političkih neprijatelja bosanskih vladara, počevši najprije od Vukana, vladara Duklje, pa u kasnijim stoljećima od Dubrovčana i, naročito, ugarskih vladara i velikaša. Bilo je to veoma opasno vrijeme kad je sjena hereze prvi put bačena nad Bosnom, vrijeme moćnog pape Innocenta III (1198–1216) koji se veoma surovo obračunao s katarima južne Francuske poslavši na njih križarsku vojsku. Ipak, bosanski vladar ban Kulin na čuvenom je sastanku na Bilinom polju (1204) uspio odbaciti Vukanove optužbe i spriječiti podizanje vojske na Bosnu.

No, Kulinovi nasljednici nisu bili te sreće. U stoljećima što su slijedila ukupno osam vojnih pohoda na Bosnu imalo je karakteristike križarskog rata, sa svim popratnim diskursom i folklorom. Mnogi od tih pohoda nisu realizirani, no njihova prijetnja bila je realna za onovremenu Bosnu. U nedostatku savremenih izvora, naročito hronika, ostalo je mnogo prostora za interpretaciju pravih motiva ovih ratova. Današnja historiografija poznaje stavove koji se kreću od potpunog prihvaćanja vjerskih motiva kao pokretača akcija, do njihovog potpunog negiranja te isticanja političkih aspiracija prema Bosni, u prvom redu Ugarske kraljevine.

Prvi od tih pohoda datiramo u 1221. godinu. Prema riječima Franje Račkog, tada papa Honorije III (1216–1227), “nakon što je uredio neke važnije poslove i izravnao razmirice sa carem Fridrihom … odluči sa jednakom odvažnošću postupati proti bosanskim patarenom”. Papinski legat Akoncije poslan je u Ugarsku da okupi vojsku, no i uz brojna obećanja o papinskom razrješenju grijehova za one koji uzmu učešće u pohodu, nije naišao na odaziv kod kralja Andrije II i ugarskih plemića. Jedino u pisanju hercegovačkog franjevca Dominika Mandića (1889–1973) možemo naći da je Akoncije poveo križarsku vojsku i “bio veoma uspješan”, što moderna historiografija pobija te čak smatra sumnjivim i podatak da je Akoncije sam otišao u Bosnu i tamo skončao.

Mnogo ozbiljnije pripreme za križarsku vojnu na Bosnu vođene su četiri godine kasnije. Glavni protagonist bio je kaločki nadbiskup Ugrin, koji je pod papinim odobrenjem okupio vojsku i na njeno čelo postavio velikaša Ivana Anđela, potomka ugledne bizantske porodice, koji se skrasio u Ugarskoj kraljevini. Anđelu je čak ponuđena i nagrada od 200 maraka u srebru, no izvori nam šute o rezultatima ovog pohoda. Čak i neki od najrenomiranijih historičara poput Sime Ćirkovića vjeruju da je Ugrin imao uspjeha u svom pohodu, mada je danas dominantan stav da je Bosna i tada izbjegla križarsku oštricu.

Dolazak dominikanaca

Narednih deset godina proteklo je relativno mirno. Međutim, desila se jedna ključna promjena – u Bosnu su došli dominikanci, crkveni red poznat po revnosnom progonu heretika. Ovaj red je od 1216. godine, regulom pape Honorija III, zauzeo vodeće mjesto u borbi protiv svih heretičkih pokreta. Prvi pisani trag njihovog prisustva u Bosni jeste pismo pape Grgura IX od 10. oktobra 1233. godine, no zasigurno su došli još ranije. Radnje koje su prethodile pohodu iz 1234. godine bile su uobičajene. Do pape su iz Ugarske stizale brojne optužbe o daljem širenju hereze u Bosni, te on šalje svoje legate do ugarskog kralja Andrije II, uz obećanja da će svim sudionicima pohoda biti uručene “indulgencije”, tj. oprosti svih grijehova. Zauzet drugim aspektima svojih širokih političkih akcija, Andrija II odgovornost za pohod prebacuje na svog sina hercega Kolomana, simbolično mu darujući “bosanski dukat”, termin čije tačno značenje današnja nauka još nije sa sigurnošću ustvrdila. Koloman, koji je neposredno kontrolirao područje Slavonije i Galicije, pokazat će se kao ključna figura za provedbu ovog križarskog rata protiv Bosne.

Inkvizicijske lomače

Gotovo svi istraživači bosanskog srednjovjekovlja, s izuzetkom prema izvorima uvijek kritične Nade Klaić, ne dovode u pitanje to da li se ovaj pohod dogodio ili ne. Pokazat će se da je narednih osam godina, koliko je u manjem ili većem intenzitetu trajao ovaj sukob, jedan od najkritičnijih perioda bosanskog srednjovjekovlja. Kolomanova vojska je bila brojna i imala je mnogo uspjeha. Protiv ljudi optuženih za herezu primjenjivane su različite represivne metode, a Bosna se tada “prvi put upoznala s inkvizicijskim lomačama”, specijalnošću revnosnih dominikanaca. Koloman se tada papi hvalio “kako je gotovo istrijebio herezu u Bosni.” Uloga bosanskog vladara bana Mateja Ninoslava u ovim dešavanjima bila je polje brojnih polemika. Naime, zbog činjenice da je Ninoslav na samom početku ugarske ofanzive bio na strani Kolomanove vojske, mnogi mediavelisti su skloSkoro cijelim tokom njenog postojanja Srednjovjekovnu bosansku državu pratile su optužbe da je leglo heretika, nevjernika, katara, maniheja, patarena (no nikada bogumila). Te optužbe redovno su dolazile od političkih neprijatelja bosanskih vladara…ni ovaj pohod okarakterizirati kao istinski križarski rat. Bosanski ban je morao da pred papom pokaže kako je istinski privržen Katoličkoj crkvi, te da su optužbe da on podržava heretike bile neistinite. Dalje interpretacije idu u smjeru da je Ninoslav prepoznao da se ispod krinke vjerskih motiva ustvari kriju težnje ugarskih vladara da politički podjarme Bosnu, te se on razilazi s Kolomanom i utočište nalazi u Dubrovniku. O intenzitetu ovog rata i progonu ljudi, opravdano ili lažno optuženih za herezu, izvori nam ništa ne govore, no očito je da su ovih osam godina (1234–1241) bile veoma teške po stanovništvo srednjovjekovne Bosne. No, spas je došao odakle se niko nije nadao.

Mongloska pomoć Bosni

Mongoli, najstrašniji ratnici svog vremena, u procesu osvajanja i pljačkanja ogromnog teritorija koji se širio od Kine do centralne Evrope, 1241. godine udaraju na Ugarsku. Ovi tatarski odredi (kako ih nazivaju savremeni izvori) brojili su oko 150.000 konjanika na malim i hitrim azijskim konjima, a predvodio ih Batu-kan, unuk velikog Džingis-kana. Ugarska vojska, na čelu s kraljem Belom IV i princem Kolomanom, pokušala im se suprotstaviti 12. aprila 1241. u Bici na rijeci Šajo, no doživjeli su istu sudbinu kao i brojne armije Kineza, Perzijanaca, Arapa, Rusa i drugih naroda koje je opustošila “mongolska kob.” Ugarska armija je potpuno uništena, Koloman je smrtno ranjen, a Bela IV je pobjegao sve do obale Jadranskog mora, gdje je našao utočište u zidinama Trogira. Treba istaći da su manji odredi Mongola u napadu na Dubicu, koja je tada bila u okviru Ugarskog kraljevstva, doživjeli jedan od rijetkih poraza. Ovu katastrofu ugarske vojske ponajbolje je iskoristio Matej Ninoslav. On se vratio iz Dubrovnika i učvrstio svoju vlast u Bosni, a osjećao se i dovoljno jakim da prihvati titulu vojvode koju su mu ponudili neki dalmatinski gradovi.

Posljednji križarski ratovi

Upravo će ta “drskost” bosanskog bana biti povod i sljedeće križarske vojne koju će povesti Bela IV nakon što se oporavi od teškog poraza. Taj sukob će trajati od 1246. do 1247. godine, no o njegovom toku i rezultatima nemamo nikakvih saznanja. To će ujedno biti i posljednji sukob koji je imao obilježja križarskog rata u burnoj prvoj polovici XIII stoljeća. Direktna posljedica svih ovih događaja bilo je najprije izuzimanje Bosanske biskupije ispod nadležnosti Dubrovačke nadbiskupije, te njeno podvrgavanje Kaločkoj nadbiskupiji, a zatim i konačno dislociranje Bosanske biskupije u Đakovo. Ovo je, dugoročno gledano, bio jedan od najznačajnijih događaja bosanskog srednjovjekovlja. Upražnjeno mjesto popunit će Crkva bosanska, organizacija koja se prvi put u izvorima spominje početkom XIV stoljeća i koja će imati veliku ulogu u daljem političkom razvoju srednjovjekovne Bosne.

To ipak nije bio i kraj spominjanja Bosne u kontekstu križarskih ratova. Godine 1337. papa Benedikt XII kod dalmatinskog je plemstva uspio stvoriti veoma povoljnu klimu za napad na Bosnu, ponovo pod izlikom gušenja hereze. Međutim, tadašnji kralj Ugarske Karlo Robert nije htio ni da čuje o pokretanju rata protiv svog vjernog saveznika, bosanskog bana Stjepana II Kotromanića. Tako je propao i ovaj pokušaj. Križarski ratovi protiv šizmatika u Srbiji i Bugarskoj bili su jedan od načina ostvarivanja teritorijalnih pretenzija moćnog ugarskog kralja Ludovika I Velikog. U taj kontekst bosanski biskup iz Đakova Petar Šikloši uspio je 1357. godine dobiti iz Avinjona odobrenje za pokretanje križara protiv Bosne i tada mladog bana Tvrtka I. Nikakva konkretna akcija nije poduzeta, no doprinijela je pogoršanju odnosa između bosanskog vladara i Katoličke crkve.

Puko pokriće političkih ciljeva

Posljednja dva pokušaja pokretanja rata protiv Bosne pod krinkom križarstva vezana su za kralja Sigismunda Luksemburškog, koji je tokom svoje duge vladavine na sve načine pokušavao doći do bosanske krune. Tako je on 1391. od pape Bonifacija IX izmolio oproštajnice za učesnike sukoba protiv “heretika i šizmatika koji žive u Bosni.” Međutim, Bosna na čelu sa kraljem Dabišom u to je vrijeme bila na vrhuncu svoje moći. Upravo tada je ostvarena velika pobjeda nad osmanskim odredima kod Glasinca, pa je ovaj pokušaj ugarskog kralja vjerovatno povezan s težnjom da se bosanskom kralju umanji slava ovog uspjeha. Sigismund će se križarskom diskursu ponovo vratiti 1408. godine, za vrijeme vladavine kralja Tvrtka II, no i ovaj put bez uspjeha. Ovu raspravu o kasnim križarskim pohodima na Bosnu najbolje je zaključiti riječima bosanskohercegovačkog mediavelista Dubravka Lovrenovića: “Od nekadašnjih križarskih ideala ostala je još ideološka ljuštura, koja je služila za pokriće političkih ciljeva.”

Autor: Dženan Dautović
Izvor: Novo Vrijeme

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak