Jesmo li što mislimo da jesmo?

U organiziranim nacionalno-plemenskim zajednicama kakve su u Bosni i Hercegovini svi glasaju samo za svoje. Ne interesiraju ih konkretni programi, profesionalni i moralni profil čovjeka za kojeg glasaju. Svoj glas iznova daju vjerujući u uopćena i nerealna obećanja stranaka i njihovih lidera, koja su često svedena na pitanja nacionalne ugroženosti i nacionalnog opstanka.

Novo-vrijeme

Čovjek se ne rađa svojom voljom. Ne bira svoje roditelje, naciju, vjeru i zemlju. Sve drugo tokom života uvjetovano je njegovom sposobnošću da u nasljeđenim okolnostima, izgrađujući svoju ličnost, gradi odnose s drugim ljudima. To je veoma složen zadatak u ovom području opterećenom historijskim nasljeđem i svakodnevnim, politički potenciranim, nacionalnim i vjerskim tenzijama.

Gdje nas je doveo pogrešan izbor političara

Država Bosna i Hercegovina, ovakva kakva jeste, nastala je 1995. godine kao rezultat određenih političkih i drugih odnosa i okolnosti koje su vladale unutar nje i između nje i susjednih zemalja. Na nastanak takve Bosne i Hercegovine veoma su utjecali zahtjevi međunarodne zajednice ali i odnosi u njoj. Bosna i Hercegovina, koja ima 3,5 miliona stanovnika i u kojoj žive tri naroda – Bošnjaci, Srbi i Hrvati – zemlja je izuzetnih prirodnih ljepota i raznovrsnih kultura s prirodnim potencijalima za razvoj raznih djelatnosti. Te prednosti ne mogu doći do izražaja zbog međunacionalne napetosti potencirane političkim igrama među strankama koje su na političkoj sceni. Bilo da su na vlasti ili u opoziciji, gotovo sve stranke pozivaju se na zaštitu vitalnih nacionalnih interesa, a pritom ili negiraju, ili zaboravljaju državu u kojoj žive.

Nacionalno pitanje, kao ključno pitanje, na ovom prostoru nikad tokom historije nije na adekvatan način riješeno. Nije riješeno ni danas unutar novoformiranih država. To pitanje je u našoj državi mnogo složenije nego u državama u okruženju.

Richard Holbrooke, kreator ovakve državne tvorevine, pred smrt je izjavio da mu je koncepcija Bosne i Hercegovine, koja je prihvaćena i zaživjela, najveća greška u karijeri. Od rata do danas lideri sva tri naroda zloupotrebljavaju sve što je moguće i što proističe iz potpisanog sporazuma, a što nas je dovelo na dno ljestvice u Evropi po gotovo svim pokazateljima o kvalitetu života, i na vrh ljestvice po negativnim pojavama (kriminal, korupcija, siva ekonomija itd.).

Osim lidera stranaka, ovakvom stanju doprinose i mnogi predstavnici međunarodnih organizacija, ali i obični građani. Svi su nezadovoljni postojećim stanjem, ali niko sebe ne smatra odgovornim. Historija neće dozvoliti da ostane bez odgovora na pitanja: ko je birao vlast, stranke i njihove lidere koji se nisu u stanju ni o čemu dogovoriti? Ko podliježe pritiscima, ko pristaje na ucjene, ko vjeruje u ista lažna obećanja istih ljudi, ko nasjeda na iste priče o krivici onih drugih, i na tvrdnje da je sve to radi vitalnih nacionalnih interesa? U nedostatku znanja i volje, stranački lideri koriste moć i vlast da se raznim improvizacijama i potenciranjem nacionalne ugroženosti dodvore biračkom tijelu. Ta strategija je do sada uspijevala. U vremenu velike ekonomske krize i burnih političkih događaja na svjetskoj sceni, ipak nećemo moći negirati da je porazna slika naše stvarnosti u velikoj mjeri rezultat izborne volje građana ove zemlje.

Živimo s lažnom percepcijom o sebi i drugima

Iz razgovora o ovim temama s ljudima raznih nacionalnosti, vjera, obrazovanja i starosti, zaključio sam da kod većine naših ljudi emocije potiskuju razum. Ta isključivost ih dovodi do nerealne percepcije o sebi, svom nacionalnom biću i njegovoj ulozi u savremenim svjetskim tokovima. Razumno nastupanje u takvim okolnostima ne nailazi na prihvatanje. Pritom se sve što nije u skladu s njihovim gledanjem proglašava zavjerom protiv njih.

U našoj historiji mnogo je događaja, pojava i pitanja ostalo bez pravih odgovora. Mnoga pitanja iz prošlosti do danas nisu na pravi način objašnjena, pa živimo s lažnom percepcijom o sebi i drugima. Jedno od ključnih pitanja jeste naše shvatanje slobode, razuma, pravde i tolerancije među ljudima raznih nacija i vjera. Naše društvo ne uvažava činjenicu da apsolutne slobode nema. U svakom uređenom društvu sloboda pojedinca ograničena je slobodom drugih ljudi i nju ne smijemo svojom slobodom ugrožavati.

Vratili smo se nekoliko stotina godina unatrag

U vremenu sumnjivih vrijednosti u kojem živimo, teško je graditi dobre međuljudske odnose među ljudima raznih vjera i nacija. U mnogim našim sredinama izražen je vjerski i nacionalni ekstremizam koji se odražava u svim sferama svakodnevnog života. Vratili smo se nekoliko stotina godina unatrag. Nacionalna, vjerska i plemenska mržnja na razne se načine sugerira mladim generacijama. O tome se malo priča i malo piše. Opasne posljedice toga ostavit ćemo u naslijeđe budućim generacijama.

U ovako organiziranim nacionalno-plemenskim zajednicama svi glasaju samo za svoje. Ne interesira ih konkretan program, profesionalni i moralni profil čovjeka za kojeg glasaju. Svoj glas daju iznova vjerujući u uopćena i nerealna obećanja stranaka i njihovih lidera, koja su često svedena na pitanja nacionalne ugroženosti i nacionalnog opstanka.

Ništa u ovoj državi od općinske, preko entitetske do državne vlasti ne funkcionira ni pojedinačno, a ni kao cjelina. Na državnom nivou sklapaju se neprirodne i neshvatljive koalicije s ciljem ličnog i stranačkog interesa, a pod maskom borbe za vitalne interese jednog, drugog ili trećeg naroda. Državne institucije su prebukirane stranačkim kadrovima od kojih mnogi nisu kvalificirani za te funkcije i ne znaju šta trebaju raditi. Za njih se na državnom nivou troše ogromna sredstva. Oni nikome ne odgovaraju za svoj neodgovoran i veoma dobro plaćen rad. Jednom izabrani, stječu privilegije bez obaveza, odgovornosti i sankcija. Jedina odgovornost im je pred vlastitim stranačkim vođama. Uzor ovakvom ponašanju su politički lideri. Kao da se dogovaraju kako da se ne dogovore, oni se godinama na raznim mjestima sastaju razmatrajući razne probleme. Dogovora i iskrene volje za saradnju nema, problemi ostaju, a svaki od njih opravdanje za sebe i za svoj stav nalazi pred svojim biračima. Ignorirajući okolnosti u kojima živimo, oni se ponašaju kao da rješavaju probleme u zemlji blagostanja.

Kad se tome doda ovakva primjena zakona, koji podrazumijevaju zakone stranačkih lidera putem institucija u kojima su njihovi kadrovi, s pravom se postavlja pitanje: kako da gradimo multietničko društvo u kojem vlada razum i tolerancija.

Do čega su dovele inscenirane međunacionalne tenzije

U medijima svakodnevno slušamo proizvoljne ocjene naše stvarnosti, načine prevazilaženja postojećeg stanja kao i procjene naše budućnosti. Nedostaju im ozbiljne analize u svim sferama života i rada. Kad pokazatelja iz tih analiza nema, sve što se radi svodi se na improvizaciju. Umjesto ozbiljnog rada i analiziranja postojećeg stanja, “veliki” stranački lideri narod obmanjuju velikim idejama i projektima o državnosti i trećem entitetu.

Međutim, sve ima svoj kraj. Ubrzat će ga teška ekonomska situacija. Bliži se vrijeme kad će susjedi i svjetski moćnici, koji su Dejtonskim sporazumom garantirali mir, javno reći da sva tri naroda moraju naći rješenje za zajednički život unutar svoje države. S ovakvim stranačkim liderima, to će biti teško izvodljivo. Kenedijeva misao iz 1960-ih godina prošlog stoljeća prije ili kasnije morat će zaživjeti i na ovim prostorima. Svi ćemo morati početi razmišljati o tome šta mi možemo uraditi za državu, a ne samo o tome šta država može uraditi za nas.

O glasačkom apsurdu

Kao i u cijeloj Bosni i Hercegovini, i u Republici Srpskoj se broj stanovnika konstantno smanjuje. Prema posljednjem popisu u RS-u živi 1,32 miliona stanovnika. Prognoze za narednih 30-40 godina su da će tu živjeti oko 500 hiljada ljudi. “Veliki”, ovakvi kakvi jesu i ovako kako rade, kradu budućnost narodu i postepeno ga vode ka nestanku. U svim anketama mladi izjavljuju da žele otići. U praksi se to već svakodnevno dešava. Za to vrijeme, strankama i njihovim vođama novac siromašne mase omogućava lagodan život i apsolutnu slobodu. Istovremeno, tako apsolutno slobodne vođe doziraju slobodu masama. Tek kad građani shvate ovu apsurdnu situaciju i kad se zauvijek zahvale ovakvim liderima, moći će se nadati boljem. Nama je danas neophodan novi, mudriji, razumniji i realniji odnos prema stvarnosti, životu i nama samima.

Od građana svakodnevno možete čuti velike primjedbe na vlastite vođe, a kad dođu izbori, oni ponovno biraju iste vođe i stranke. Iskren, pošten, savjestan i odgovoran čovjek u toj sredini nema šta tražiti. Njega svi ignoriraju. Vrijeme uvijek pokaže ko je i koliko bio upravu. To je slaba utjeha za mnoge ljude, jer su prošle godine u kojima su mnogo propatili i propustili.

O historijskoj istini

Historiju su pisali pobjednici. U njoj imamo samo crnu i bijelu stranu. Crna je neprijateljska, a bijela je naša. O vlastitim slabostima niko ne govori. O sebi pišemo samo najljepše, pa generacije koje dolaze i uče formiraju pogrešnu sliku o pobjedniku iz nekog perioda. Svi dobronamjerni koji su pokušali na to ukazati nailazili su na nerazumijevanje i osudu sredine. U svim periodima naše historije mnogo je takvih. Istina je velik problem za sve, kako za vladajuću elitu tako i za obične ljude. Zbog istine su u prošlosti mnogi proganjani, knjige su spaljivane, mnogi su moćnici, pa čak i crkva mučili i ubijali. Istinu ne voli niko, ali će se jednog dana ona sama nametnuti. Dug je to proces, i samo slobodni, umni i hrabri ljudi mogu se nositi s njom. Stoga se danas s pravom postavlja pitanje: kako slobodan i uman čovjek treba djelovati u okolnostima biračko-stranačke ostrašćenosti i jednoumlja? To je veoma teško, ili ne može djelovati gotovo nikako.

Pobjednička izmanipulirana istina opasna je za pobjednika, ali i za poraženog. Djeca sva tri naroda od malih se nogu uče svojoj istini, zavisno od toga kojem narodu pripadaju. Time se produbljuje jaz među narodima na ovom području. U budućnosti nas tako izmanipulirana istina može odvesti u nove nesuglasice.

Proslave, kojima sam prisustvovao kod sva tri naroda, najbolji su primjer za to. Tad političari i vjerski dostojanstvenici drže govore i izgovore mnogo lošeg o drugima bez imalo stida i mjere. Utisak je još lošiji uz svu ikonografiju koja je prati, jer je sve u funkciji nacionalne ostrašćenosti.

Historija nam govori da je običan čovjek, bez obzira na to jesu li njim vladali njegovi ili strani vlastodršci, uvijek teško živio. Učili smo o velikim vođama i njihovim osvajanjima, ali smo saznali veoma malo ili gotovo ništa o tome koliko je uz te vođe narod teško živio.

Samovolja i bahatost bila su osnovna obilježja vladavina vlastodržaca tokom historije. Tako je vladala vlastela u doba Nemanjića, tako su vladali knezovi u Srbiji poslije Prvog i Drugog srpskog ustanka, a ništa bolji položaj običnog čovjeka nije bio ni nakon Prvog svjetskog rata. Samovolju vladajuće elite u periodu Prvog srpskog ustanka veoma dobro su opisali Božidar Grujević i Prota Matija Nenadović. O toj je temi, poslije Prvog svjetskog rata, vojvoda Živojin Mišić u jednom razgovoru rekao da ono što je na političkoj sceni ne daje ozbiljnu perspektivu za budućnost države. Zato ne čudi što je novonastala država opstala svega dvadeset godina. O vladavini komunističke elite poslije Drugog svjetskog rata rečeno je mnogo tek nakon raspada bivše Jugoslavije.

Siromašan narod i bogate vođe

Kako je moguće da iz rata iz kojeg je narod izašao siromašan vođe izađu bogate? Neki od njih javno izjavljuju da su osigurali sebe, djecu i unučiće. Oni su ponosni, ali se i narod ponosi njima. Ono čega se savjestan, ozbiljan i odgovoran čovjek stidi, time se oni ponose. Kad se uz “velike vođe” nađu još i crkveni velikodostojnici, teško onda narodu kojeg vode, a i svim drugim narodima.

Narod nesvjestan svoje moći pristaje na prevare, na sitna davanja, obećanja i ucjene, a na kraju, kad to shvati, rezignirano konstatira da tu ništa nije mogao izmijeniti. On nije svjestan svoje uloge i zadatka, očekujući da se rješenje nametne samo. Narod je taj koji se mora organizirati, koji za vođe mora izabrati najbolje ljude iz svojih redova, pa se pokrenuti i provesti promjene. To će morati, ako ne danas, onda sutra ili za desetak godina.

Šta treba da se desi da bi narod shvatio

Uvijek smo na ovim prostorima imali problem s vlašću, bila ona domaća ili strana. Čovjek, da bi opstao, bio je prisiljen da joj se dodvorava, da se odrekne svog prava i svoje slobode i tako iz stoljeća u stoljeće. Vođe su to obilato koristile, što čine i danas.

Poslije rata, sva tri naroda su formirala svoju političku elitu. Politička elita je kreirala svoju ekonomsku elitu, koja je putem pljačkaške privatizacije za mizerne cijene kupovala sve što je valjalo i vrijedilo a što je narod godinama gradio. To se odigralo pred očima naroda. Na taj način sve mu je oduzeto. Politička elita koju je on birao i koja i dalje ima njegovu ogromnu podršku odgovorna je za to. Šta treba da se desi da bi narod shvatio ko su oni i kuda ga vode?

 

Izvor: Novo vrijeme

Facebook komentari

komentara

Prvi komentar na ovaj članak. Slobodno se pridružite razgovoru.

  1. Kaden 02.09.2014 u 16:08 - Reply

    Sharp thgnkini! Thanks for the answer.

Reaguj na ovaj članak