Karađoz – prvo bošnjačko pozorište

Bošnjački narodni genije, koji je imao sve potrebne pretpostavke za afirmaciju drugoga i drugačijeg, pokazao je da je u potpunosti ravnopravan spram drugih, evropskih i svjetskih, da može polučiti djela koja se svrstavaju u red najboljih ostvarenja na mnogim poljima stvaralačke djelatnosti, i da je bosanskohercegovača tradicija kao takva jedan od bitnih elemenata u stvaranju konačnog mozaika svjetske kulturne baštine.

perde_arkasi Autor: prof. Alen Zečević

Nalazeći se na razmeđu dva civilizacijska kruga, dva svijeta, Istoka i Zapada, Bosna i Hercegovina je tokom svoje historije afirmisala mnoge kulturne i obrazovne tekovine, pored onih naslijeđenih iz vremena srednjovjekovne bosanske kraljevine, zadobijajući svoj konačan, potpuniji oblik, stvarajući autohtonu, cjelinu sui generis, u mnogo čemu prepoznatljivu i bogatu duhovnu supstanciju njenih ljudi. Ta supstancija, koja se izgrađivala i postojala kao formula koegzistencije različitih kulturno-umjetničkih tradicija, a koju smo naslijedili od naših predaka kao multilateralnu, snažila se i kontinuirano obnavljala duhovnim snagama bosanskog čovjeka kao njegovo kulturno-historijsko i duhovno tkivo. To duhovno tkivo sačinjavale su, pored ostvarenih književnih i obrazovnih dostignuća, i mnoge narodne igre, plesovi, javni događaji koji su se održavali na ulicama i trgovima gradova, kao prelazne forme od uličnih predstava sa skromnim sadržajem do savremenog pozorišta.
imagesU bogatoj duhovnoj tradiciji Bošnjaka svoje mjesto je pronašlo tursko ”pozorište sjenki”, nazvano Karađoz (Karagoz – Crnooki), po istoimenom junaku. Pozorište sjenki, koje je nastalo u istočnjačkoj, osmanskoj kulturi, steklo je veliku popularnost u Bosni i drugim provincijama Carstva, ponajviše zahvaljujući činjenici da uslijed islamskih propisa u Osmanskom carstvu nije postojao teatar u savremenom evropskom smislu. Figure u karađozu, izrađivane od štavljene i jarko obojene kože, pokretao je glumac – izvođač pomoću konca, pri tome igrajući sve likove istovremeno, pa je, prema tome, Karađoz osmišljen kao predstava dvaju likova, Karađoza – kao čovjeka iz naroda, i stranog gradskog aristokrate Hadživata (Hacivat). Glavni junak, Karađoz, je običan stanovnik sa ulica Carigrada koji je svojim šalama, bez imalo ustezanja, provocirao niže organe vlasti, najviše zbog korupcije i grubog kršenja moralnih obrazaca ponašanja, razotkrivajući nedostatke tog potkupljivog svijeta jezikom koji izaziva batinu i kažnjavanje. O prirodi njegovog lika pisao je francuski pjesnik Gerard de Nerval koji je u zapisima naslovljenim kao Voyage en Orient istakao da ” u savremenim komadima, ovaj gospodin (Karađoz) uvijek pripada opoziciji ”. Pored tih likova, Karađoz je obogaćen sa još nekoliko sporednih istanbulskih likova kao što su pospani pušač opijuma (tiryaki), nasilnik Tuzsuz Deli Bekir, čelebi (dendi), hvalisavac Matiz i nekoliko ženskih likova (zenne) koje ogovaraju stanovnike Istanbula. Radnja je nekada mogla da bude posve nepredvidiva i spontana, pa su se u predstavi nerijetko pojavljivali i likovi iz brojne Karađozove rodbine, hodža, rabin, igrač na konopcu i dr. Prema tome, Karađoz je vjerno oslikavao svakodnevni život običnih ljudi u Istanbulu kao kosmopolitske metropole, kao paradigme šarolikog Osmanskog carstva čije se stanovništvo sastojalo od različitih etno-nacionalnih i vjerskih grupa. Tako se u karađozu pojavljuju likovi iz različitih etnosocijalnih grupa: Turčin ili Baba Himmet kao gorostasan lik drvosječe iz Anadolije, čovjek koji u postupcima drugih ljudi ne vidi loše namjere i pri tome se ne srdi na Karađozove šale; zatim tu je i Laz, debeli mesar sa obala Crnog Mora. Jedan od zanimljivijih likova je svakako Kurd, noćni čuvar u nekoj od istanbulskih mahala, ne naročito rječit, što nastoji prikriti svojim ozbiljnim izrazom lica. Uz njega tu je i Adžem, Perzijanac, čovjek koji trguje ženskom odjećom, šalovima i tepisima, odličan poznavalac perzijske poezije čije stihove često recitira u posve patetičnom tonu, pa ga zbog toga domišljati Karađoz naziva ”ružom Irana”. Prikrivenu aristokratiju predstavlja lik Ermenina, draguljara sa fesom i kišobrana slomljene drške, čovjek koji nastoji da impresionira druge svojim naizgled aristorkratskim držanjem, iako je i sam svjestan da si takav status ne može priuštiti. Cjelokupna predstava ne bi bila potpuna da se u njoj ne pojavljuju likovi Grk i Franak, Levantinac i Evropljanin, u svojstvu trgovca i liječnika. Pored njih je stalno prisutan Jevrej (Yahudi), dobro poznati lik u Karađozu, sklon cjenkanju, kao i Albanac (Arnaut) koji na ulici prodaje bozu, trguje stokom. Njima se pridružuje Rumelijac (Rumelili) ili muhadžir, doseljenik sa Balkana odmjeren u svakoj svojoj riječi.

Koliko je ljudi različitih nacionalnosti živjelo u Istanbulu najbolje potvrđuju stari Bošnjaci koji su govorili da je to grad u kojem se stiče ”jetmiš ići mile”, odnosno, sedamdeset i dva svijeta, a Karađoz je upravo odražavao takvu sliku istanbulskog ali i osmanskog svijeta u cjelini.

Iako se Bošnjaci nisu pojavljivali u ovom carigradskom teatru, predstava Karađoz je ipak stigla u Bosnu, putujući kroz mnoge gradove osmanskih provincija. Pojavu i igranje Karađoza u Bosni zabilježio je Evlija Čelebi na početku druge polovine XVII stoljeća, gdje se teatar u potpunosti prilagodio tadašnjim prilikama usvajajući bosanski jezik. Karađoz, koji je dospjeo u Bosnu i tu trajno ostao, doživjeo je nekoliko promjena u odnosu na njegovu izvornu, carigradsku formu. Imao je pet standardnih likova, junaka koji su proživljavali sve moguće i nemoguće situacije, počev od Karađoza, ćelavog grbavca kojeg odlikuje snalažljivost i vještina da se prilagodi svim nedaćama koje mu život donese. Uz njega je Hadži – Hajvat, njegov prijatelj i drug, lik kojeg karakteriše lukavost, spletkarenje i logika varalice, koji je uvijek tražio priliku da nadmudri svog prijatelja Karađoza. Treći je Bekri Mujo, siledžija i problematični pijanica, čovjek koji je uokolo nastojao da dokaže reputaciju velikog zavodnika i ljubavnika. Nasuprot njega stajao je simbol moralne policije, predstavnik uleme Mehmed-efendija, poznatiji kao Fenjerli, jer je imao običaj da danju i noću nosi fenjer u potrazi za sitnim kradljivcima. Peti, i posljedni lik, bio je bogati Jevrej Bonsokadli Moša, lik težak na novcu, škrtica, premda jedan bezazlen i dobroćudan čovjek, zbog ćega je uvijek bio predmetom trojice šaljivđija.
0 hacivat-karagoz-12431366
Iako je Karađoz bio jako popularan u širim društvenim krugovima, ipak, njegovo održavanje nije uvijek nailazilo na odobravanje. Tako se u vilajetskom listu Sarajevski cvjetnik, koji je izašao u štampu 1870. godine, pisalo da su to ”sramotne predstave”, ali sve to nije spriječilo da se Karađoz nastavi održavati i za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, sve do 1930. godine. Njemački pozorišni historičar Georg Jacob je zapisao da se 1904. godine u Sarajevu odigrala predstava karađoza u kafani Huseina Pašalića, i da je tada bio zadivljen veoma dobrim izvođačem programa, izvjesnim Samuilom Gratijanijem. U toku predstave, kao kuriozitet, moglo se primjetiti prisustvo dvaju jezika, u prvom dijelu bosanskog, a u drugom turskog jeziika, što je govorilo o harmoniji bosanskog pozorišta sjenki. Posljednji Karađoz-teatar u Bosni održavao je u Sarajevu, na Crikus-placu, Hasib bin Mehmed, koji je za sebe volio reći da je prvi bosanski hokobaz (mađioničar), ali je uslijed prodora zvučnog filma i drugih oblika narodne zabave, bio primoran da 1930. godine ugasi svoje pozorište.

Karađoz je stoljećima bio prisutan u duhovnom biću Bošnjaka, svojim humorističnim predstavama doprinosio obrazovanju i edukaciji najrazličitijih slojeva društva, zanemarujući njihova etno-konfesionalna opredjeljenja, pokazujući se kao kulturna vrijednost koja nadilazi unutardruštvene razlike i odbjedinjuje bosanski folklor. Bošnjački narodni genije, koji je imao sve potrebne pretpostavke za afirmaciju drugoga i drugačijeg, pokazao je da je u potpunosti ravnopravan spram drugih, evropskih i svjetskih, da može polučiti djela koja se svrstavaju u red najboljih ostvarenja na mnogim poljima stvaralačke djelatnosti, i da je bosanskohercegovača tradicija kao takva jedan od bitnih elemenata u stvaranju konačnog mozaika svjetske kulturne baštine. Plodovi jedne takve kulture, kakva je bošnjačka, sa čijim se tekovinama znatan broj evropskih zemalja, nota bene, ni u kojem smislu ne mogu komparirati ili čak staviti u istu ravan, pokazali su da bošnjačka tradicija nosi specifičan kod duhovnog stvaranja.

Diwan, oktobar 2013.

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak