KLINTON SANDŽAKLIJA

Pošto sam pročitao priču našeg uvaženog Sidrana “UMREŠ, PA LIJEPO SREDIŠ UTISKE”, sjetih se da i ja imam crticu u kojoj se pominje prezime Kliještorac i riješih da je objavim

071031-N-0696M-119 ANNAPOLIS, Md. (Oct. 31, 2007) - Former President Bill Clinton eulogies Adm. William J. Crowe, the 11th chairman of the Joint Chiefs of Staff, during his memorial service at the U.S. Naval Academy. Crowe, who died Oct. 18 at the age of 82, served in the Clinton administration as an ambassador to Great Britain and was awarded the Presidential Medal of Freedom by Clinton in recognition of service to his country. U.S. Navy photo by Mass Communication Specialist 1st Class Chad J. McNeeley (RELEASED)
Autor: Faiz Softić

Jednoga dana, tokom rata u Bosni, sjedeći u hladnom trebevićkom rovu, okružen s desetak svojih drugara, pade mi naum da im ispričam nešto senzacionalno. Dojadi tako, brate, dan-noć u rovu, pa se moralo tražiti razonode; tako se razbijala ratna monotonija.

Helem, obzirom da je tih dana predsjednik Amerike Klinton bio vrlo popularan, a mi jedva čekali naredbu da njegovi avioni polete iz baze u Avijanu u Italiji i u paramparčad rasture četničke tenkove oko Sarajeva koji su ubijali našu djecu, i da tako stane rat, a mi se sastavimo sa svojim izrasturanim porodicama – sjetim se da o njemu progovorim koju riječ; nije se loše našalit u danima beznađa.

Tokom cijele agresije na Bosnu, zahvaljujući specijalnoj propagandi “odozgo”, postojao je, od strane onih rođenih u Sarajevu, određeni animozitet prema, kako su oni govorili Crnogorcima, a to jest – ljudima iz Sandžaka, bez obzira što su oni bilo dobri borci i čestiti ljudi. Doduše, ta vrsta netrpeljivosti se ogledala kod onih neprosvijećenih koji su uvijek mislili tuđom glavom, a svoja im je, pored šišanja, služila još i da imaju na nešto spustiti šljem. Prosvijećeni svijet je znao da je u pitanju specijalna propaganda s one strane vode.
Uglavnom, upitam ja svoje drugare znaju li oni odakle je Bil Klinton, car Amerike i naša velika uzdanica? Svi do jednog odgovoriše kako je Bil Klinton Amerikanac iz Amerike. A jedan će čak dodati – nije valjda iz Sokolović Kolonije…

– A znate li vi, hljeba ne znali jesti – ustanem ja – gdje je on rođen!? Ljudi se sagledaše, uginju ramenima, niko ništa ne odgovara, čak ni Eso koji je sve na svijetu znao: šta je bilo, šta je sada i šta će biti, sve… I on je sad blijedo gledao čekajući da neko kaže, a on da dočeka: Ne!

Pošto niko nije odgovarao nastavio sam:
Bil Klinton, dragi moji, ako niste znali, a vidim da niste, rođen je u selu Komaran kod Brodoreva, u Sandžaku. Tamo se zvao Bilal Kliještorac, ali po dolasku u Ameriku, zbog netrpeljivosti prema Sandžaklijama i njihovim velikim kućama, predjenuli mu u Bil Klinton.

– I on Sandžaklija!? – začu se iz nekoliko ustiju u isto vrijeme, ali je Hurem bio najgrlatiji i još mu pomenu milu majku njegovu, te ja, ne znajući je li živa ili nije, dodadoh – ne laj, nevaljalče!

– Da, da, Sandžaklija – potvrdim još jednom i sjednem. Ostatak dana, na liniji na Trebeviću kod rova br. 10, prošao je u raspravljanju – je li Bil Klinton Sandžaklija, ili nije…

– Pa zna, bolan, pisac, ne bi pričo da ne zna! – derao se Ćoso da ga i ja čujem, a nisam ga samo ja čuo i ljudi oko nas, već i oni gore pripadnici agresorskih snaga koji su čamili u svojim rovovima, pedesetak metara udaljeni od nas. Nekad smo znali satima lijepo pričat, raspitivat se – kud je ovaj, kud je onaj… Ljudi su i pozdravljali svoje predratne poznanike i prijatelje…

Ponekad smo i cigare mijanjali tako šro bi jedan njihov i jedan naš krenuli jedan drugom u susret, a onda bi zastali, bojeći se mina koje su zlokobno šutjele zakopane između linija i čuvale nas jedne od drugih, i onda, umjesto bombi, poletjele bi kutije cigara. Odozgo, prema nama, letjela je crvena Niška drina, a odozdo prema gore bijela Sarajevska. Rahim je bio majstor; i da baci i da uhvati… Imao je on gore i druga iz preduzeća, prezivo se Zlikovac. Sa njim je ugovorio razmjenu cigareta. Nažalosdt, već sutradan, umjesto crvene drine jedan drugi zlikovac ispaljivao je granate, koje su prelijetale naše rovove i padale na sarajevske ulice sijući smrt.

Uh! Ne povratilo se…

Prođoše dva cijela dana od kako sam pustio priču o mjestu rođenja Bila Klintona, i, odlazeći na isti polažaj, prolazim Baščaršijom, kada mi iz jadne od rijetkih kafedžinica u gradu, koje su radile tokom rata, zamirisa. Pipnem svoj džep da provjerim da li mi još uvijek stoji ona marka koja mi je prije dva dana pretekla od rižinog piva kod Coca na Bogoševcu, pa uđem, sjednem i naručim kafu koje su mnogi ostali željni tokom rata u Bosni, tj. agresije na voljenu nam zemlju. Za jednim stolom, tamo u ćošku, sjedela je grupa momaka i raspravljala: jedan od njih je ubjeđivao svoje drugove kako je Bil Klinton rođen kod Brodareva u Sandžaku, jedan se do besvijesti smijao, dvojica su ga blijedo gledali, a jedan je kategorično tvrdio da nije, i da su iz Sandžaka sami papci. Klinton nije papak – jok!
_________________________
Diwan magazin
* Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i obaveznog linka koji vodi na izvorni tekst. Autorska prava su zaštićena zakonom.

Facebook komentari

komentara

Prvi komentar na ovaj članak. Slobodno se pridružite razgovoru.

Reaguj na ovaj članak