Mehonić snimio prilog u ulici “Sulejmana hodže Pačariza”

Snimanjem priloga u ulici jednog od branitelja bošnjačkog naroda prijepoljskog kraja i Polimlja htio sam da ukažem i podsjetim na ovog velikog čovjeka koji je sačuvao ovaj sandžački kraj od genocida četničkih jedinica u II svjetskom ratu. Stiče se dojam da je on kao ličnost potpuno zanemaren i da se forsiraju ličnosti iz prijepoljskog kraja koji su daleko manjeg značaja za Bošnjake od Sulejmana ef. Pačariza, kaže Mehonić.


Almir Mehonić, sandžački novinar i publicista gostujući u emisiji Fatmira Alispahića “Defter hefte” poselamio je gledaoce iz ulice “Sulejmana hodže Pačariza”. Mehonić kaže da je nakon tog priloga dobio mnogobrojne poruke u kojima su ga ljudi iz Sandžaka pitali gdje se nalazi ta ulica i da li je ona u Sandžaku.
– Snimanjem priloga u ulici jednog od branitelja bošnjačkog naroda prijepoljskog kraja i Polimlja htio sam da ukažem i podsjetim na ovog velikog čovjeka koji je sačuvao ovaj sandžački kraj od genocida četničkih jedinica u II svjetskom ratu. Stiče se dojam da je on kao ličnost potpuno zanemaren i da se forsiraju ličnosti iz prijepoljskog kraja koji su daleko manjeg značaja za Bošnjake od Sulejmana ef. Pačariza, kaže Mehonić.

On dodaje da kao Bošnjak osjeća obavezu da javno progovori o zanemarivanju ličnosti hodže Pačariza i od samih bošnjačkih institucija.

Podsjećamo da Bošnjačko nacionalno vijeće u Srbiji nije u red značajnih ličnosti Bošnjaka uvrstilo Sulejman ef. Pačariza, tako da nije postavljena spomen ploča u njegovu čast. Ona bi mogla biti postavljena na džamiji u Hisardžiku, gdje je Sulejman hodža radio kao imam. Danas se njegova ulica nalazi u Sarajevu.

Hodža je pod svojom kontrolom držao grad Prijepolje kroz čitav rat. Poznat je po mnogim osobinama, a prva koja nam pada na pamet kada pomislimo na njega je – hrabrost. Prijepolje je nekoliko puta napadnuto od strane četnika i svaki put Hodža je pobijedio. Poznat je po tome da je poznatog i glavnog crnogorskog četnika Pavla Đurišića na pregovorima ošamario jedan od njegovih boraca na mostu u Bijelom Polju, pošto je ovaj prije toga popalio 33 bošnjacka sela. Prijepoljci i danas prepričavaju događaj kada je Hodža sa još tri borca, prije početka rata, došao u centar grada gdje su bili okupljeni četnici (njih oko 200) i zaprijetio im da se raziđu što su ovi i uradili. Njegovi borci u najvećoj borbi za Prijepolje presudili su bitku tako što su stavili mitraljez na minaret od džamije i tako poskidali četnike kojih je bili mnogobrojni u odnosu na branitelje.

Ovom prilikom donosimo kraći prikaz ovog bošnjačkog velikana.

KAKO JE ZAVRŠIO SULEJMAN-HODŽA PAČARIZ
Jedan od muslimanskih junaka Drugog svjetskog rata

PacarizJedna od najvećih nepoznanica bliske bošnjačke prošlosti svakako je Drugi svjetski rat. Strah koji su zaveli komunisti kako bi spriječili objavljivanje u javnosti golemih žrtava, koje su se prema procjenama povjesničara kretale do 115.000, jedan su od glavnih razloga zašto o tom periodu naše povijesti vrlo malo znamo. Prikraćeni stvarnih informacija o udjelu Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu sve naše nacionalne i vjerske vođe prikazani su kao simpatizeri i pripadnici stranih neprijateljskih formacija i domaćih izdajnika. Bilo je to omiljeno objašnjenje komunista. Tek potkraj socijalističke vlasti neki su povjesničari poput Vladimira Dedijera otvoreno progovorili o četničkim zločinima nad muslimanima i prikazali sve strahote koje su nad njima činili i komunisti, dojučerašnji pripadnici četničkoga pokreta. Njihova stradanja u redovima Domobrana i drugih vojnih formacija Nezavisne Države Hrvatske, također nisu istinito prikazana, zbog čega i danas imamo dvojaka tumačenja njihove uloge u Drugom svjetskom ratu. Dok jedni tvrde da su Bošnjaci bili vjerni nositelji ustaštva, drugi tvrde da je njihov udjel u stvaranju NDH bio minoran i nezamjetljiv i da su oni zapravo glavni razlog propasti ove državne tvorevine.

Jedan od bošnjačkih čelnika pred Drugi svjetski rat, koji je osjetio da se Bošnjacima spremaju teška iskušenja bio je Sulejman-hodža Pačariz, obični seoski imam iz Prijepolja. Svjestan četničke opasnosti koja je zaprijetila muslimanima, Sulejman-hodža odlučio je svoj autoritet seoskog imama staviti na raspolaganje narodu i skromnim mogućnostima okupiti sve koji su bili spremni braniti svoj narod. U njegovim jedinicama našlo se nekoliko tisuća odvažnih boraca branitelja nacije i vjere. Zahvaljujući upravo Sulejman-hodži i njegovim borcima Bošnjaci tog dijela Sandžaka nisu doživjeli sudbinu braće gornjeg Podrinja.

Sulejman-hodža je tijekom rata dobivao pomoć jedino od NDH pa su otuda i nazvani ustašama i zbog toga nakon Drugog svjetskog rata tako i okvalificirani. Po završetku Drugog svjetskog rata i jedinica hodže Pačariza sa oko tisuću boraca kreće prema Zapadu i u travnju 1945. godine stiže u Zagreb. Tu Sulejman-hodža stupa u kontakt s dr. Sulejmanom Mašovićem koji ga savjetuje da sa jedinicom krene prema Zapadu i preda se engleskim ili američkim jedinicama. Zbog nekih incidenata Sulejman Pačariz se vraća s pola puta ponovo u Zagreb gdje mu dr. Mašović savjetuje da sačeka nekoliko dana pokušavajući ga skloniti od prepoznavanja jer su partizanske jedinice bile na prilazima Zagreba. Šalje ga u Kozarac u Bosnu i Hercegovinu gdje je svojom vezom uspio Silejman-hodži ishoditi novi identitet i dokumenta na ime Selim Ibrahimović. Partizanski oficir OZN-e Mujo Redžić izdao mu je dokumenta i postavio ga za imama u Kozarcu. Kratko vrijeme je službovao kao imam dok jedne večeri domaćin kuće, neki Ibrahimaga, nije primijetio je da je kuća okružena vojskom. Malo zatim čuo se poziv da iz kuće izađe Sulejman Pačariz. Domaćin kuće izašao je iz kuće rekavši da tu nema nikakvog Pačariza, već je s njim u kući hodža Selim ef. Ibrahimović. U to se umiješao hodža Pačariz rekavši domaćinu: “Halali! Ja sam hodža Sulejman Pačariz, oni mene traže.”

Kako je s njim bio najmlađi sin Zaim, zamolio je domaćina da pripazi dijete rekavši da će već netko doći po njega. Prije polaska iz Zagreba sa Sulejman ef. bila su i njegova dva starija sina, ali su bez očeva dopuštenja napustili Zagreb i vratili se nazad u Sandžak. Kad je to otac čuo prokomentirao je riječima: “Ne valja ništa”. Znao je da će ga upravo oni pod prisilom odati.

Kada je izašao pred kuću tamo ga je čekala partizanska vojska. Jedan od vojnika opsovao mu je Boga, a Sulejman-hodža je strelovito reagirao udarivši ga šakom u lice i odmah ga bacio na zemlju. Vojnik je poletio za oružje ali ga je još brže zaustavio zapovjednik. Rekao je vojnicima da je pred njima veliki zarobljenik i da ne smiju ništa poduzimati bez njegova odobrenja.

Okrenuo se prema Sulejman-hodži i rekao mu: “Ako obećaš da ćeš biti poslušan nećemo te vezati”.

Obećao je da neće bježati. Odveden je u pravcu Kozarca. Negdje u samu zoru iste večeri netko je pokucao na vrata. Domaćin Ibrahimaga je otvorio vrata i zaprepastio se kada je vidio Sulejman-hodžu. Odmah ga je pitao da li je oslobođen ili je pobjegao. Rekao je da je pobjegao. Zamolio je domaćina da mu nađe toplu odjeću i nekoliko pari vunenih čarapa. Odlučio je odspavati dva-tri sata i zamolio da ga probudi prije nego svane dan. Na polasku iz kuće rekao je Ibrahimagi da kada dođe potjera neka im kaže istinu, da je bio tu, i da je otišao prema Kozarcu, jer ako bude lagao ubit će ga. Tako je i bilo. U bijegu Sulejman-hodža je svratio u džamiju da klanja i da se napije vode. Pred džamijom ga je primijetila neka muslimanka i odmah obavijestila partizane. Vidjevši da je otkriven, Sulejman-hodža bježi kroz naselje. Iz jedne kuće izlazi čovjek s puškom pred njega. Oklijeva da ga ubije.

Sulejman hodža mu se obraća riječima: “Ako si katolik, kunem te Isusom ubij me, opraštam ti moju krv, a ako si pravoslavac kunem te tvojom slavom ubij me, oslobađam te grijeha moje krvi, a ako si musliman kunem te Allahom ubij me, ne daj da me zarobe partizani, halalim ti moju krv”.

Nepoznati je podigao pušku i jednim hicem ga riješio života.

Oficir UDB-e koji mu je izdao nove osobne dokumente objesio se slijedećeg dana u strahu od osvete.

Petnaestak godina nakon smrti u jednoj sarajevskoj bolnici Sulejmanov sin se liječio. Jednoga dana došao je jedan bolničar i pitao ga je li mu u rodu bio neki Sulejman-hodža Pačariz. Rekao mu je da mu je to otac. Tada mu je nepoznati rekao da je on ubio njegova oca u Kozarcu jer ga je ovaj molio i halalio mu proljivenu krv. Rekao je da je zbog toga imao velikih neprilika i zbog toga nije uspio postati liječnikom.

Tako je prema ispovijedi rahmetli Sulejmanovog sina Zaima okončao ovaj veliki borac svoj ovozemaljski život. Legenda o njemu još je uvijek živa, a naročito među Sandžaklijama, jer su njegove zasluge u zaštiti Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu, goleme i neporecive.

Hrvati svjesni veličine Pačariza htjeli ga prisvojiti

Zov_hrvatske_krvi_pacariza
Zanimljivo je da su veličine hodže Pačariza bili svjesni Hrvati, oni su ga sve vrijeme željeli prisvojiti sebi. Čak su ga proglasili i pukovnikom Hrvatskih oružanih snaga. Ipak, hodža Pačariz je bio samo branilac bošnjačkog življa prijepoljskog kraja i dijela Polimlja. Gdje su njegove jedinice dosezale, tu nije došlo do genocida u limskoj dolini.

Facebook komentari

komentara

Prvi komentar na ovaj članak. Slobodno se pridružite razgovoru.

  1. Enko 02.02.2016 u 13:25 - Reply

    Od Rasima Ljajića se ne može očekivati da pomene Sandžak jer je debelo u službi velikosrpske politike.
    Zašto ovo potiranje termina Sandžak prihvataju Prijepoljci, Pribojci i dr. nije mi jasno jer ih smatram svjesnim dijelom Bošnjačkog naroda.

Reaguj na ovaj članak