Musa Ćazim Ćatić: Osmanlijski pjesnik Galib-dede

Diwan vam donosi tekst poznatog bošnjačkog pjesnika Muse Ćazima Ćatića o osmanskom pjesniku Galib-dede.

Musa-Cazim-Catic
Kao stručnjaci u znanostima i pjesnici imaju neku specialnu sposobnost, neki prirodni dar. Takovi su svi glasoviti ljudi. Većina darovitih umjetnika prvu fazu svog umještva provede u krizi neodlučnosti, dok im se prirodni dar ne otkrije i ne nagje pravu tačku, koja odgovara njihovoj sposobnosti i prirodnim težnjama. Uspjeh pak vazda kod izvanrednih talenata počinje samosviješću i nekim ponosom, nekom samodopadnošću tako, da se oni smatraju višim bićem od drugih lica svoje okoline. To se vidi i kod šejha Galiba u svjema njegovim radovima. Njemu se ne sviđaju njegovi literarni predšasnici ni savremenici; on ne trpi zastarjelosti, nego nove oblike, misli i slike unosi u osmanlijsku poeziju i udara osnov njenoj kasnijoj renovaciji i preporodu, kao što sam pjeva:

Za dikcijom ižvakanom nemoj pružat ruke;
Mi imamo nove misli, ljepote i zvuke.
Svojim štilom nadmašismo štil prvih pjesnika,
Propjevasmo riječima drugoga jezika.
Haj, ono je junak pjesme, što nov put otvara
I stihove elegantne i koketne stvara!
Ja u hazni poezije nove slike stvorih –
Ah, tu haznu ja otvorih, ja je i zatvorih!..

Pjesnik “Ljepote i Ljubavi”, kad je prvi korak bacio na književnu pozornicu, našao je veliku oprečnost megju svojim mislima i idejama svog vremena i okoline. Tada Nabija bijaše najslavljeniji pjesnik, najpriznatiji autoritet na osmanlijskom parnasu. Pjesnik “Hajrabada”, kojeg su priznati umjetnici: Samija, Belig, Ragib paša Kodža, pa dapače i naš veliki zemljak Sabit Užičanin smatrali prvakom osmanlijske pjesme svog doba, bijaše i poslije sto godina svoje smrti sačuvao popularnost kao umjetnik par exellenc megju pjesnicima i ljubiteljima književne umjetnosti. Taj Nabijin pjesnički autoritet nije mogao trpjeti jedini mladi galatski šejh, koji je dubokog mističnog filozofa Mevlana Rumiju i perzijskog pjesnika Ševketa Buhariju držao najvećim svojim učiteljima i koji s ponosom ističe, da ne će, dok je živ, prestati tražiti ideje, koje nijesu opjevane.

Autor “Hajrabada”, koji ne imagjaše pravog pjesničkog poleta i jake fantazije, nije mogao u osmanlijskoj književnosti ništa velikog stvoriti time, što je svojim i pučkim frazama u jednostavnoj i ograničenoj formi i slici dao biljeg jedre filozofije, ili pravije frazeologije.

Osobito za Galiba, svestranog poznavaoca perzijske lijepe knjige Nabijin “Hajrabad” nije mogao pokraj “Pendi Attara” imati nikakove vrijednosti kao umjetničko djelo. Ali Galibovi savremenici Vehbija, Sururija, Ajnija i drugi obični verzifikatori o tom nijesu kao on mislili: oni nijesu shvaćali, šta znači književni preporod, pa je za njih Nabija bio svakako majstor i uzor, kojeg su u svojim djelima oponašali.

Da obori te predrasude svojih savremenika i da dokaže neistinost njihove tvrdnje da je “Hajrabad” nemoguće oponašati, Galib je – pun mladenačkog života i znanstvene spreme – napisao “Ljepotu i Ljubav” i tada potpunim pravom doviknuo im:

Meni Bog je u mladosti ono dao,
Što je Nebi teškom mukom postigao!

Lahko je pojmiti, kako se je tadanjih stihoklepaca, Nabijinih obožavatelja čudno dojmila smjelost i pjesnička snaga ovog darovitog “strašnog djeteta” kako ga oni nazivahu.

Oprečnost izmegju Galibovih misli i ideja onog vremena, a naročito odvažnost i silna sprema, koju je on pokazao, davajući osmanlijskoj pjesmi novi smjer i pravac, izazvala je dosta jaku struju proti njemu u prvim godinama artističkog mu života. Izuzam učitelja mu Neš'et efendiju i gorljivog obožavatelja njegova Esrar-dedeta, svi su stihotvorci tog doba poprijeko gledali na mladog umjetnika, koji je imao maniju tražiti nove motive za svoje radove i kojem se nijesu svigjali ne samo produkti njihove kržljave mašte, nego ni djelo njihova učitelja i jedinog uzora, Nabije.

Ta zavist njegovih savremenika najviše je porasla, kad je šejh Galib napisao “Ljepotu i Ljubav”, jer tada su svi shvatili, da je njegova umjetnička snaga crpljena s izvora, koji je posve oprečan bio vrelima njihove ižvakane i obljutavjele poezije.

Akordi, koji su se izvijali s njegova mističnog naja, bijahu duboki i refleksivni poput pobožnih gla-sova akšamskog ezana, što se k zvjezdanom nebu uzdižu, a čisti i opojni kao kristalni žubor rijeke, koja protječe kroz daleke nepoznate krajeve.

Do Galibova vremena osinanlijska pjesma bijaše prošla sve faze svoje evolucije i sve moguće struje; nije bilo predmeta, koji se ne bijaše opjevao, niti pjesničkih tropa i figura, kuje ne bijahu upotrebljene u svjema nuancama orjentalnog estetskog ukusa. Tada su se samo stare misli i forme obnavljale i ništa više.

U “Ljepoti i Ljubavi” sam šejh Galib to ovako opisuje:

“Stariji su pjesnici sve opjevali, neostavivši skoro nikakva sujeta; savremenici pak samo oponašaju njih i ponavljaju sto puta prežvakane stvari”.

Naravno, da članovi takovog literarnog ambienta, koji su po carigradskim kavanama, ispijajući kavu i pušeći nargilu, vodili riječ o pjesmi i lijepoj knjizi i biflali Ragib pašin “Munšiat”, nijesu mogli razumjeti mladog galatskog šejha i njegovo mišljenje o umjetnosti.

Ipak kao što svaki veliki umjetnik, koji se svojim mislima uzdigao nad svoju svagdanju okolinu, tako je i pjesnik “Ljepote i Ljubavi” polagano počeo sticati glas u narodu i pred tim je glasom svaki dan isčezavala zavist, koju su prama njemu gojili savremeni mu pjesnici u prvim danima njegove umjetničke kariere.

Osim megju ljubiteljima mevlevijskog reda, koji ga cijenjahu kao drugog Mevlana Rumiju, on bijaše veoma obljubljen kod visoke carigradske aristokracije, osobito kod ministra vanjskih poslova, Rašid efendije, šejhul-islama Esad zade Šerif efendije, ministra financija, Šerif efendije i prvog sekretara sultanova, Ahmed efendije. Naročito njegov ugled bijaše porasao tim, što ga je sultan Selim III osobno uzeo pod svoje okrilje, cijeneći ga kao učenjaka i pjesnika, a oni literarni krugovi, kojim je njegov umjetnički glas bio zazoran, ne mogahu otvoreno nijekati velike mu pjesničke vrline i sposobnosti.

Najistaknutiji biljeg Galibove pjesničke individualnosti je to, što je uvijek znao izabrati tanke i poput bistrog potočića prozirne slike, a onda ih zaodjeti nevigjenim i nečuvenim riječima.

Za Galiba je mašta – pjesnička stvaralačka moć, a slike su mu vrhunac umjetnosti. Kod njega je više fantazije, nego osjećanja. Njegove su slike svijetle i istančane, duboke i otmene, katkad nejasne, ali žive i refleksivne. Da ih shvatimo i osjetimo njihovu ljepotu, potrebno nam je podulje razmišljati, a kraj toga moramo imati kroz više godina uzgajan estetski ukus.

Na primjer, opisujući u “Ljepotj i Ljubavi” jedno arapsko pleme, Galib veli:

Od'jelo im julsko sunce – bez oblaka -,
A piće im – sv'jet što pali – žarka traka.

Na prvi pogled ova nam se pjesnička slika čini vrlo nezgrapna i nenaravna, jer od julskog sunca ne može biti odijelo. Ali je smisao ove slike dubok i koliko mi u njegovu unutrinu prodremo, toliko ćemo osjetiti u njemu ljepote, estetskog ukusa i istančane mašte. Iz prvog stiha navedene kitice razabiremo, da je u Arabistanu velika vrelina i sunčana žega i da Arapi zbog te vreline goli, bez odijela hodaju. Isto je tako dubok, zamamljiv i značajan smisao drugog stiha ove kitice:

A piće im – s'vjet što pali – žarka traka.
Kad pročitamo Galibov stih:

Ovo plamna pjesma je – o vatrenoj ljubavi -;
Melodije gizdave i akordi krvavi,

odmah se pitamo, zar mogu i akordi krvavi biti. Ali ako o tim riječima malo dublje razmislimo, ako ih potanko analizujemo, onda ćemo shvatitl, kakav dubok i čaroban smisao one kriju. I zbilja, šta li sve ti “krvavi akordi” ne kazuju! Bolni utisak pjesme i pjevačeve melodije na dušu i srce slušaoca; tužna dispozicija pjesnikova u času, kad je te melodije izmamio sa struna svoje zaljubljene duše -; eto to su ti “krvavi akordi”, ta utjelovljena čuvstva. I “gizdave melodije” su besprimjerna slika ljepote i pjesničke umjetnosti.

Šejh Galib često voli upotrebljavati hiperbole. I Nabijina je najviša mahana to, što je bio:

Debelog glasa ptica, što lieće,
Po hiperbolama, da bere cvieće.

Galib je posve jasno u pjesmi izrazio, kakva moraju biti djela onih pjesnika, koji otvaraju nove puteve poeziji:

Nek ne bude pjesma potpunoma jasna!

On dapače dozvoljava i najnejasnije slike, kad oholo veli:

Da usnama moja pjesma
Prijatelj je bila,
Zar bi onda ispod neba
Na krilu se vila!

Osmanlijski moderni pisac i profesor carigradskog sveučilišta, Ahmed Hik'jmet beg o Galibu se u jednoj svojoj dizertaciji ovako izražava:

“Galib je u prvom redu pjesnik boja, kompozicija i nevigjenih slika: hiperbola, antiteza, metafora metonimija, komparacija itd.

Njega više zanosi ružica, nego slavulj; više je odan ljepoti, nego ljubavi; više je fantastični slikar, nego čuvstveni pjesnik:

U grudima mojim nema
Ni svijetla ni ljubavi,
Tek svijeta savremenog
U njima je odraz pravi.

U Galibovoj “Ljepoti i Ljubavi” susrećemo se sa silesijom vlastitih mu neologizama: Rujni plašt, ružićni trak, rumena čarolija, rujna rosa, rumeni čimen, ružični cjelov, rujni znoj, rumeni suncobran islično.Čitajući to remek-djelo, ljudska duša širi krila u svijetu mašte, pa – obasuta cijelom kišom rumenih cvjetova – leti i tone u plava obzorja dalekih neizmjernih nebesa.

Galib je stvorio poseban svoj pjesnički jezik, pun fantazije i slikovitosti. Njegova lica jednim okom sunca piju i oblače se u njihove ružične trake; njegovi mirisi govore, a uzdasi surmu podvlače pod oči i onda se sve to svršava sa:

Ovo plamna pjesma je.- o vatrenoj ljubavi;
Melodije gizdave i akordi krvavi.

Kad osjeti potrebu, on mirisima puni svoj mozak i sav razdragan stvara od ružičnih pupoljaka krilate slavulje i čini, da se gromovi grohotom smiju, a nebesa u svom vječitom kretanju šepaju i hramlju”.

Ovdje ćemo navesti nekoliko stihova, u kojim Galib-dede opisuje perzonifikovani Sevdah, a iz kojih nam pred oči izbija sva dubina njegove pjesničke bogodane mašte i sav plamen njegove neobuzdane mistične ljubavi:

Ah Sevdah je ko Azrail:
Mig mu ljudske duse prima –
Demon smutnje kurban mu je
Povezanim sa očima.

Dim je vatre Nemrudove
Po licu mu mahovina,
Rujne usne: od kevsera
I od vina mješavina.

Pod bijelim ćulahom mu
Crna kosa skovrdžana.
Baš ko da je na mjesecu
“Azam-dova” ispisana.

U ruci mu britki handžar:
Sunce u krv obojeno;
U blijesku njegovu je
Mnogo srce utopljeno.

Hej! kad bi se crna svjetlost
U atome razdrobila,
Solufima njegovijem
Opet ne bi slična bila.

Kad cvijetni pupoljak bi
Duh imao i živ bio,
Pao bi mu na usnice
I med poput pčele pio.

Katkad se Galib upravo igra antitezama i pred oči čitaoca donosi cijeli cyklus zamamnih svetih slika, do kojih naša mašta ne može doprijeti.Tada se s pjesnikova pera cijedi u jedinstvenu harmoniju sliven čitav pompozni šum tišine i bure:

Jedno drugom tajnu ljubav šutke zbore,
Nieme riječi buče kao burno more.

Čitajući opisivanje njegovih perzonifikovah lica Ljepote ili Ljubavi, mi se – htjeli ne htjeli – pripitomljujemo uza sve one njegove prpošne i divlje manire, razmišljajući o tom, kako je veliki pjesnik mogao takova lica naći i doprijeti do one visine umjetničkog stvaranja, oči nam se zanose, a srce burno kuca i mi – ne mogavši shvatiti tih ljepota, koje nam mozak umaraju – prisiljeni smo na nekoliko časaka pokraj sebe odložiti “Ljepotu i Ljubav”.

Ja kao i Galib vjerujem, da kroz ovaj prolazni svijet piri dah samo jednog genija, jednog duha. Taj sveti duh, taj mirisavi vjetrić katkada puše kroz Širaz i Hafiza opija nasladom čarobne mistične poezije iz Gjulgješta i Musalla-gaja; gdjekad on zastruji po vrućim pustinjama Arabije i Ferezdekovu okorjelu dušu razvlaži kapljama proljetnih ljepota; katkada zapiri povrh naše Adrije i našem sićušnom Silviji, koji besvjesno leži u kolijevci u uskočkom gradu Senju, priča na uši vjekovnu priču burnih jadranskih talasa o “Našem čovi” i “Iseljeniku”; gdjekada opet zaleprša viš bosporskih talasa i – cjelivajući oči malog Galiba, koji po gizdavim livadama Sudlidže prpošno tjera nestašnog šarenog leptira – svijet mu prikazuje u slici Edena ljubavi i ljepote, u obliku čarobnog kraja, koji je pun boja, mirisa i zvukova.

Ovaj je dah jedan; ovaj je genij jedan, samo se u različitim vremenima, u različitim umovima i u ra-znim varijacijama manifestuje. Pouzdana vrela vele, da se Galibu nije svigjao ni jedan pjesnik njegova doba, a od starijih predstavnika osmanlijskog parnasa tek mu se u nekoliko dopadao Fuzulija, Nef'ija i Nedim. Njegovo pak pretjerano cijenjenje perzijskih pjesnika Firdevsije, Nizamije, Husreva, a naročito Rumije, Saiba i Ševketa daje nam povoda mišljenju, da je te pjesnike smatrao svojim pravim učiteljima i uzorima i da je iz njihovih djela ponajviše crpio nadahnuće i moć umjetničkog stvaranja. Perzijskog pjesnika Ševketa po svoj prilici je najviše cijenio kao umjetnika, dok o njemu veli:

Ševketove fantazije
Boje su se porascvale
I crtama istančanim
Čarolijski oblik dale!

To se opaža i iz ovog distihona, u kojem on jedan Ševketov gazel oponaša:

Od'jelo je sirotinjsko naše,
A držanje kao u vladara,
Jer, Galibe, mi smo vjerne sluge,
Što dvorimo ljubavnoga cara.

Riječi u ovoj kitici “kao u vladara” odnose se na Ševketa.

Galibov savremenik i veliki poštovatelj Esrar-dede u svojoj “Tezkiri” veli, da je pjesnik u većini svojih gazela imitirao Kelima, Saiba i Ševketa. To imitiranje ni malo ne umanjuje pjesničku vrijednost galatskog šejha. Ta i Nef'ija je Urfiju i Fejziju, a Nabija Taliba i Kelima češće oponašao u svojim radovima, a to se ne smije uzeti kao znak njihove posvemašnje neoriginalnosti i prostog stihoklepstva.

Proučavanje perzijske poezije u to je vrijeme kod Osmanlija bilo poprimilo oblik neodoljive strasti i svak, ko je perom baratao, znao je skoro na izust Hafiza, Firdevsiju, Saiba, Husreva i druge predstavnike perzijskog parnasa. To donekle sliči humanizmu u Evropi, kad su pjesnici najprije u Italiji, a onda drugdje počeli zdušno proučavati grčke i latinske klasike i u njihovu duhu svoje pjesničke umotvore stvarati.

Da su osmanlijski pjesnici tako strastveno perzijsku književnost proučavali i njene reprezentante oponašali ponajglavniji je uzrok to, što je perzijski jezik elegantan i pun muzike i što su Perzijanci u svojim djelima iznosili isključivo vesele elemente mistične filozofije. Naravno, da mistične misli, koje ironički ismijavaju ovaj svijet, nijesu mogle nikad uhvatiti duboka korjena u slojevima jednog vojničkog naroda, kao što su Osmanlije, koji su vječito pod oružjem i u vojnoj stegi živjeli; one su bile poznate samo odabranoj kasti – inteligenciji.Kako nemamo pri ruci dostatnih podataka, djelomično nam je nepoznat Galibov privatni život; no ipak iz njegovih samih djela možemo zaključiti, da pjesnik – izuzam učitelja mu Neš'et efendiju, pa vjerne drugove: Perteva, autora jedne “Medžmue” i Esrar-dedeta, pisca jedne “Tezkire” – nije ni skim imao intimnijih prijateljskih odnošaja. Bio je on preveć ponosan i držao se previsoko ne samo nad svojom svagdanjom običnom okolinom, nego i nad svjema umjetnicima svog vremena, koji smatrahu principom etike megjusobno svagjanje i prepiranje, pa i najžešće psovanje poput ljudi iz najnižih slojeva života.

Po Galibovu uvjerenju pjesnik biti značilo je biti oplemenjen umjetnik, čije je nadahnuće posve nepoznato prostoj masi i neznalicama. Pjesniku treba plamena i bola, pa da bašta njegove fantazije procvjeta nevigjenim ružama i ljiljanima. Taki je pjesnik on sam bio i s toga je nada sve držao do svog umjetničkog ponosa i velikog poziva. Naravno, da se je taj njegov pretjerani ponos smatrao velikom mahanom, jer se je kosio s etičkim načelima mevlevijskog reda, kojemu je on pripadao. Suviše, neke mevlevije tvrde, da njegovoj ranoj smrti jedino uzrok leži u riječima mu: Ja sam, drugog nema; no ta čudnovata tvrdnja nije ničim opravdana.

Umjetnik, koji se osjećao visoko nad svojom okolinom upravo kao nadzemaljsko biće i koji je svojim mislima živio u nepoznatom svijetu ljepote i svijetla, štono ni malo nije sličio ambientu starijih pje-snika, taki umjetnik je naravno morao biti ponosan i ohol, jer osjećanje ponosa i samosvijesti kod pjesnika pošljedica je osjećanja umjetničkog poziva i uspjeha, što ga on postigne.

Autor “Ljepote i Ljubavi”, koji se – slobodno živeći – “pokorava samo ponosnom caru naravi svoje”, ni malo se kraj tog ponosa ne usteže od priznanja, da je vjerni sluga i najzadnjem čovjeku, koji znade cijeniti moć i , vrijednost “eh1i-di1a” . Istina, u životu se rijetko može namjeriti na jednog “ehli-dila”, kako ga Galib zamišlja, a kojeg mi u današnje vrijeme nazivljemo “ljubiteljem umjetnosti”; osobito baš onda, kad se je osmanlijska lijepa književnost gušila u vrtlogu dekadence, teško je bilo naći jedan istančan ukus i ozbiljan umjetnički talenat, koji bi shvaćao pravu vrijednost i svrhu literarnog artizma. Mladi galatski šejh, koji u početku svog pjesnikovanja za se veli, e je lijepa ružica, sposobna, da je ljubitelji umjetnosti podgoje u cvijetnjaku poezije, kasnije je pred sokolovim, i očima svoje bujne fantazije gledao, gdje se otvaraju velebne kapije na “palači smisla”, koju su ispraznim i mrtvim okom promatrali tadanji obični stihotvorci. Taki je pjesnik u potpunom pravu bio, da sam sebe mjeri i poredi s najvećim duhovima na istočnom parnasu. Jer njegova velika duša, koja je gorila vatrom mističnog zanosa i duboke vjere, bila je tako puna svjetlosti, da nikad ne bijaše potrebna piti:

Vino čiste mjesečine
Iz nebeske mjesec-čaše…

Burna i ključava mašta pjesnika “Ljepote i Ljubavi”, koja je nove svjetove osmanlijskoj pjesmi otkrila i uvijek nove boje, slike, zvuke i mirise stvarala, Galibu je osim velikog ponosa i samodopadnosti dala još neko vječito i duboko nezadovoljstvo. Tadanji jezik i pjesničke forme bijahu ograničene i nijesu dopuštale ovom genijalnom pjesniku, da u njima svoje slike i osjećaje izlije; s toga kroz sav život izbija iz njegovih radova nezadovoljstvo:

Gle, šta ja bih sve pjevao,
Kad bi r'ječi dopuštale!

Kao što svi mistici, tako je i Galib pokazivao manje više znakove duševne bolesti. Dr. Dženab Šehabudin beg veli, da pohod u Konju i njegov rani pristup u mevlevijski red svakako dokazuju, da pjesnik nije imao potpuno sregjene i koncentrirane možgjane.

Pretjerano je te pojave u životu pjesnikovu pripisivati samo duševnoj bolesti; ali je svakako opet krivo tvrditi, da Galib apsolutno te bolesti nije imao.

Unatoč tvrdnji nekih kritičara autor “Ljepote i Ljubavi” nije bio veliki pesimista. Galib je, okrenut licem prama velikom Allahu i povučen u svoju osjenjenu samotnu sobu, pjevao svoje pjesme i njegovo je srce bilo oslabljeno samo navalom burnih talasa fantazije -; s toga, ma da je bio vrlo slabe tjelesne konstrukcije, u njegovu se velikom srcu nikad nijesu mogli ustaliti osjećaji dubokog pesimizma, kao kod mnogih drugih njegovih predšasnika i savremenika. Kupruli zade Mehmed Fuad beg o tom ovo veli:

– “Galib-dede, koji je poput Horaca, EI-Hajjama i Bakije gledao na ovaj svijet kao na kakav isprazni fantom, nikad se nije mogao s tim pjesnicima sjediniti u epikurejskom mišljenju, da treba ovaj ništetni i prolazni život koliko je moguće upotrijebiti u nasladu i uživanje. On je bio najviše zabavljen maštanjem o vječnosti i Istini i po njegovu mišljenju jedina je dužnost svakog savršenog čovjeka u tom, da – ne propustivši uzalud života – nastoji, kako će postignuti vječito blaženstvo spoznajom prirodnih i božanskih tajna.

Kod njega čovjek nije najniže stvorenje, što se na zemlji miče kao kod Homera, nego najsavršenije Božije djelo i krajnja svrha svijuh ostalih bića. Ove riječi velikog pjesnika, čije “duševne zublje plamen ne mogu obuhvatiti ni megje neizmjernih nebesa”, vrlo su značajne u pogledu Galibova mišljenja o čovjeku i njegovoj veličini:

Srce moje, srce moje,
Što te tako tuga mori?
Ah, ma da si ruševina,
Ti si hazna začarana,
Gdjeno silno blago gori.

Ti si biće uzvišeno:
Pokretima svojih krila
Angjeli ti klanjaju se –
Ti si duša: bliznac ti je
Dah velikog Džebraila.

Dobro motri bivstvo svoje:
Ti sveg svieta suština si,
Diglo si se iznad svega.
Ti si čovjek… u očima
Vasione zenica si!..

I ako je moguće katkada naći po koji pesimistički izliv iz Galibova srca, koje svoj mistični ponos tako visoko diže, ipak ne smijemo ni pomisliti na to, da bi kakova tamna skepsa mogla zavladati u prozirnim prostorijama njegove velike duše.

Ako je dubokom tesavufskom pjesniku jednom pošlo za rukom, da velikom mističnom ljubavi i intuicijom otkrije “svijet jedinstva i Istine”, onda je on i smisao života shvatio i sve praznine, koje mu duh ubijaju, ispunio svijetlom Božijeg jedinstva.

Izuzam gazele, megju kojim – kako smo prije rekli – imade dosta i neuspjelih, u Galibovu “Divanu” relativno su najbolje pjesme: Musedesi1 , terdži-i-bendi i neke rubaije. Nu najveću pjesničku snagu on je pokazao u pjesničkoj pripovijesti “Ljepota i Ljubav”, koja je općenito uzevši pravo remek-djelo književne umjetnosti. Zaista Galib je tu haznu poezije sam otvorio i zatvorio.

“Ljepota i Ljubav” jedna je velika alegorička priča, čija su lica same pezonifikacije i simboli. Mi ćemo ovdje u glavnom iznijeti njen sadržaj, da čitatelji uzmognu sami stvoriti sebi sud o pjesničkoj ve-ličini mladog galatskog šejha. Pošto pjesnik “Ljubav” uzima kao muško lice, a ta je riječ u našem jeziku ženskog roda, mi ćemo ovdje uzeti mjesto “Ljubavi” riječ “Sevdah”, radi lagljeg shvaćanja, jer-ma da “Sevdah” znači za pravo ljubavna melanholija” – kod nas se upotrebljuje u istom smislu kao i ljubav. Dakle, pregjimo na stvar:

Sevdah i Ljepota, muško i žensko dijete od plemena Ljubovića (Beni Mehabet) zajedno uče u “školi poezije” pred učiteljem “Ludilom” (Džunun). Od vremena do vremena ta se dječica igraju u blizini. “Jezera blagoslova” (havzi fejz), koje se nalazi na šetalištu, zvanom “Zabavište smisla” (Nuzhetgahi mana).
___________________________
1. Museddes ili Tesdis je vrsta pjesničke forme na Istoku, a nastaje tako, kad se svakom distihonu gazela pridodaju još po četiri stiha, koji se rimuju s prvim stihovima tih distihona. Terdži-i-bend je pak cijelo kolo pjesama, spjevanih u obliku gazela, a na koncu svake te pjesme ponavlja se jedan te isti distihon, kojeg zovu “nazm”. Napokon Rubaija je pjesma od četiri stiha, od kojih se prvi, drugi i četvrti srokuju. nazad

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak