Naser Orić: Hamdija Jusufspahić mi nije htio pomoći

Prije odlaska iz Beograda, otišao sam u beogradsku džamiju kod muftije Hamdije Jusufspahića. Čekao sam dugo u džamiji na Dorćolu. Napokon, on uđe. Nazovem muftiji selam, a on samo prođe i uđe u neke svoje odaje. Dugo sam čekao, nekoliko sati, a on nikako da izađe. U jednom momentu je izašao, ja mu opet nazovem selam, predstavim se ko sam i šta sam i kažem da bih želeo da se vratim u Bosnu, da mi se više ne ide na Kosovo, da neću da ratujem u Hrvatskoj i zamolim ga da mi pomogne svojim relacijama, da me preporuči nekome u Sarajevu. Umjesto da mi pomogne, muftija Jsufspahić me je samo sasekao pogledom i kazao: „Ne mogu ti ja tu ništa pomoći“ I ode bez pozdrava. Ostao sam k'o bjednik u beogradskoj džamiji, da razmišljam šta dalje, priča Orić.

1010011_314284692039209_155891723_n
Slobina ćerka Marija je voljela da živi punim plućima. Kada su me raporedili da je obezbjeđujem, ona je imala stan na Dorćolu. Bio neki Vlado, komandir naše grupe. Vlado – konj smo ga zvali. Kada su me rasporedili, on je bio u šemi s njom i strogo mi zapretio da ne ulazim kod Marije u stan. Međutim, kada je on otišao, specijalci mi kažu : „Do osam sati, ona će te sama uvući u stan”.

Ovo je dio iz  knjige o Nasru Oriću, ratnom komandantu Armije BiH iz Srebrenice,  pod nazivom “Naser – od Gazimestana do Haga i nazad”, koju je sinoć predstavio u Sarajevu. Autor knjige je Avdo Huseinović.

Unuk crnokošuljaša u MUP-u Srbije

Bio je kurs za policajce u Beogradu, a prije toga predavao sam molbe u Sarajevo, Slavonski brod, Sremsku Mitrovicu, pa opet u Sarajevo, i uvjek sam dobijao odbijenice uz obrazloženje da je bio veliki broj kandidata. Tačno se znalo koja porodica može da prođe, a koja ne može. Glavni razlog je bio taj što mi je deda bio ustaša. I kada sam došao u Beograd, prođem sve testove, a na razgovoru to otvoreno kažem jednom članu tročlane komisije. Među njima je bio čovjek rodom iz Ljubovije, znači odmah preko Drine, preko puta Bratunca. Tešić se prezivao. Čuo sam da je i danas živ. Pita mene Tešić: „Šta te navelo da dođeš u Beograd“?

Ja kažem da neće nigdje da me prime, navodno uvjek veliki broj kandidata, a istina je ta što je moj deda bio u crnokošuljašima, ustašama.  Međutim, taj Tešić, čovjek iz Ljubovije, kaže mi „Kada si tako iskren, bićeš primljen odmah“.

Položivši test fizičke kondicije, i to pod visokom temperaturom od 40 stepeni, biva primljen u Specijalnu jedinicu MUP-a Srbije, no prije toga počinje da radi u policijskoj stanici Savski venac. Priča kako bi u Srebrenici, da bi uspio, morao da bude sin nekog iz komunističke nomenklature, pa se na život u Beogradu lahko privikao i uklopio.

Najviše sam trenirao sa jednim dragim prijateljem, Tonijem Provićem iz Požarevca, koji je poslednjih godina radio u BIA-i, onda s Aleksandrom Jovićem, koji sada živi u Novom Sadu i bori se u džudou u srpskoj ligi…Moram spomenuti i specijalce, drage prijatelje Nebojšu Arsića i Negovana Radovanovića. Bilo nas je 38 pod komandom Radovana Stajčića, zvanog Badža. On je bio džudista. Odličan policajac. Imao sam s njim korektan odnos. Badža je ubijen 1997. godine u beogradskom restoranu „Mama mia“.

Prema Orićevom svjedočenju, Badža mu je spasio život.

Radili smo puno tih akcija, između ostalog, pred sami rat smo pratili transport oružja preko Bačkog Petrovog Sela za Knin, i u jednom momentu on mi kaže: „Nasere, tebi više nije mjesto ovdje. Ne daj Bože da ti se šta desi, rat je na pragu, neću da te nosim na duši“.

Za Beograđanke Orić kaže da su posebne, prirodne, izazovne druželjubive, da se znaju doterati i „prodati“.

Imao sam u Beogradu jednu Jelenu, veliku ljubav. Ona je bila razlog da se povučem i odmah oženim. Jelena je bila iz naselja Braće Jerković, gdje je tada živio čuveni kriminalac, uličar Knele, ubijen nekada 1992. godine, te ekipa Đorđa Božovića Gišketa. Vidio sam da to s Jelenom neće izdobriti i onda sam odlučio da se oženim. Ona je počela da se drogira, meni to nije odgovaralo i ja sam prekinuo. Ne znam ni dan-danas šta je s njom. Kada je u pitanju noćni život, baš skoro sam se sreo sa jednim pripadnikom naše Specijalne jedinice. Bio je u Beogradu i čuo kako se o meni još priča. Pričali mi specijalci kako sam ja, pored svoga posla u Specijalnoj jedinici, kada sam se oženio, počeo da radim kao izbacivač, kao redar na vratima, jer mi nije mogla biti plata za egzistenciju. I ostalo je upamćeno kako sam radio po najopasnijim beogradskim lokalima. Tamo gdje nikad niko nije smio da radi, ja sam radio. I to su pričali specijalci.

1_1Foto / Na promociji knjige i akademik Abdulah Sidran

Beogradski klubovi i Gazimestan

Kao specijalaca sa dopunskom djelatnošću redara u noćnim klubovima, Orić navodi da je radio u klubu „Metro“, restoran preko puta Galerije likovne umetnosti, koga opisuje kao opasno i posjećeno mjesto, potom na Kalemegdanu u „Ljetnjoj diskoteci“, gdje je kaže, bilo najopasnije.

Zatim sam radio u restoranu „Šumatovac“, zgrada „Politike“, onda „Johnie Walker“ kod turske ambasade…Uglavnom, tu su se tinejdžeri skupljali i bili non-stop, a po potrebi, ako se tinejdžeri potuku, jedni noževima, drugi palicama, onda mi dođemo. Pa onda diskoteka „Duga“, „Bonafides“, gdje je Ruadarski fakultet. Radio sam i na „Tašu“. Bilo je tuča, pucnjava, bilo je svega. Još tada, krajem osamdesetih, dok su naši gradovi u Bosni bili oaza lijepog i mirnog života, Beograd je bio grad opasnog življenja.

Orićeva jedinica je bila direktno podređena Kabinetu Slobodana Miloševića, a Milošević je jedinicu angažovao preko ministra policije.

Mi smo trenirali, radili i živjeli za dan da nas upotrebi. San svakog specijalca i danas je da učestvuju u akciji hapšenja, itd. Kada su počeli mitinzi Slobodana Miloševića širom Srbije, on je držao govore, pogotovo pred sami rat. A onda, proslava 600 godina Kosovske bitke na Gazimestanu. To je bilo 28. juna 1989. godine i to je dan koji ću pamtiti do kraja života. Bio je to veliki dan za nas. Radili smo u civilu. Pokojni Nenad Batočanin je prevodio akciju Miloševićevog obezbjeđenja na Gazimestanu.

Orić u knjizi opisuje general-majora Sentu Milenkovića kao najnesposobnijeg specijalca kojeg zna. Budući da se prvi put javno predstavio javnosti na Gazimestanu, kao lični Miloševićev pratilac, Oriću nije bilo jasno kojom je linijom Milenković dospeo do tog mjesta.

Kasnije se potvrdilo da je nikakav čovjek, bez obzira što je i Milošević bio to što jeste, on je bio čovek koji je trebao da ostane sa njim do kraja, u profesionalnom smislu, da ga ne izda, a on ga je izdao na kraju…A sve je pogodnosti za sebe dobio od Miloševića i njegove porodice. I danas uživa na račin toga. A Slobu je izdao.

Vuk, ćud i muftija

Prisjećajući se devetomartovskih demonstracija 1991. godine, Orić svijedoči kako je njegova jedinica obezbjeđivala zgradu Televizije Beograd, a onda je po njih došao Badža, odveo ih u zgradu Predsjedništva, odakle su preobučeni otišli do Skadarlije i uhapsili Vuka Draškovića.

Za Draškovića kaže da je u razgovoru s policijskim lekarom na pitanje šta misli o Muslimanima, odgovorio kako bi im dao maramicu preko ruke, i tacnicu, što je Orić protumačio kao Draškovićevo mišljenje da Muslimani trebaju da budu srpske sluge.

Uz Vuka Draškovića je bio Branislav Matić Beli. On je na Bežanijskoj kosi imao autootpad, a u to vrijeme je finansirao Vuka Draškovića. Prve srpske dobrovoljce Kninđe, novine su objavile priču o njima, formirao je Vuk Drašković. Mislim da je to Državna bezbjednost prepoznala kao opasnost. On je bio veoma moćan čovjek. Beli je bio veoma opasan čovjek, pa  je u to vreme SDB morala da to pospremi, očisti i da ga skloni sa piste. Posle mog odlaska iz Srbije za Bosnu, Služba državne bezbjednosti je iskoristila situaciju i njegovo ubistvo prebacila meni na teret. U stvari, on je bio ozbiljna pretnja državi, imao je dosta novca, mogao je dosta da izfinansira, udružio se sa pogrešnom stranom u to vrijeme. Vuk Drašković je bio dobro jaka opozicija. Tada je Šešelj bio mala beba za Vuka. Šešelj jeste imao svojih pristalica, ali nije imao kao Vuk Drašković, koji je faktički razvaljivao Beograd. Dakle, oni su imali ozbiljnu prijetnju sa te strane, i oni su ga sklonili. Iskoristili su moj odlazak, moje angažovanje u Srebrenici i lansirali priču kako sam ja ubio Belog. Naravno, to je jedna velika podvala i laž, koja za cilj ima da skrene pažnju sa naručilaca i izvršilaca ubistva Branislava Matića Belog.

Nakon Badžinog upozorenja Orić šalje zahtjev za premeštaj u MUP SR BiH, obrazlažući da je izložen raznim pritiscima u matičnom organu.

Bila je to 1991. godina. Već je počeo rat u Sloveniji, pa onda u Hrvatskoj. Prije odlaska iz Beograda, otišao sam u beogradsku džamiju kod muftije Hamdije Jusufspahića. Čekao sam dugo u džamiji na Dorćolu. Napokon, on uđe. Nazovem muftiji selam, a on samo prođe i uđe u neke svoje odaje. Dugo sam čekao, nekoliko sati, a on nikako da izađe. U jednom momentu je izašao, ja mu opet nazovem selam, predstavim se ko sam i šta sam i kažem da bih želeo da se vratim u Bosnu, da mi se više ne ide na Kosovo, da neću da ratujem u Hrvatskoj i zamolim ga da mi pomogne svojim relacijama, da me preporuči nekome u Sarajevu. Umjesto da mi pomogne, muftija Jsufspahić me je samo sasekao pogledom i kazao: „Ne mogu ti ja tu ništa pomoći“ I ode bez pozdrava. Nije se ni okrenuo za mnom. Ostao sam k'o bjednik u beogradskoj džamiji, da razmišljam šta dalje. Nakon toga, odlučio sam. Vraćam se majci u Bosnu.

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak