Nuradin Dino Trtovac: U VRHU SVJETSKIH SLIKARA

Dino Nuradin Trtovac, doc. Sc. Art ( akademski slikar ), mnogo poznatiji u svijetu, nego u svom zavičaju.

Nedzib Vuu010Delj i Nuradin Dino trtovac na Nedu017Eibovoj   izlou017Ebi u Zagrebu
Piše: Nedžib Vučelj

Na sreću, oni koji ga znaju iz njegovog zavičaja, hvale ga i dive mu se, pa o Dini nikada nisam čuo ružne riječi, što me jako raduje, jer danas vam mogu sve oprostiti, osim uspjeha, a Dino je izuzetno uspješan umjetnik i jedan od najvećih lučonoša likovne kulture našega kraja u Svijetu. Kada mu Ministarstvo za kulturu Francuske dodijeli Prvu nagradu za slikarstvo, onda je postignut vrh, a ka tom vrhu Dino je gazio šarenim stazama cvijeća Sandžaka postirući ih po Parizu, Tokiju, New Yorku… Oni koji su ga dobro poznavali, znali su da su ti apstraktni motivi , ustvari, inspirsani svojim zavičajem, sa kojim se on cijeli život ponosi.
U vrijeme kada je želio nastaviti studije umjetnosti, u njegovom rodnom kraju nije bilo uvjeta, institucija, akademije likovnih umjetnosti. Sanjao je studij u Parizu, SAD-u. Slučajno je imao prijatelje u Zagrebu koji su tamo već studirali i oni su ga nagovorili da se tamo prijavi na akademiju. Prijavio se i bio primljen. Da se to nije dogodilo, bio je spreman ići u Pariz. Učio je francuski u osnovnoj i srednjoj školi, tako da jezik nije bio problem, no Pariz se tek dogodio nakon završene Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Zagreb se dogodio slučajno na putu za Pariz, tj. put je bio sudbinski. Između Zagreba, Pariza i Londona desetak će godina neprekidno putovati, istraživati, izlagati, živjeti, završiti dvije stručne specijalizacije – na L'Ecole Superieure des Beaux Artes u Parizu, te Slade School of Fine Arts u Londonu. To je bilo sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Nakon svega što se dogodilo, Nuradinu Dini Trtovcu je Zapad bio privlačniji; imao je više mogućnosti. Povremeno je posjećivao zavičaj dok su mu roditelji bili živi. Nakon njihove smrti, kao i smrti starije braće i sestara, bilo ih je sve manje. No, zavičaj se nosi u srcu, on je uvijek tu, on se voli i nikada ne napušta. Čitavog života slika, sve njegove slike su posvećene zavičaju. Samo je fizički bio odsutan, u mislima ga nikada nije zaboravio. Cavtat, kraj Dubrovnika, je kasnije preko ljeta bilo njihovo obiteljsko okupljalište, s obzirom na to da većina obitelji živi u dijaspori.

Nuradin Dino Trtovac se sjeća i svoje prve izložbe. Ona se urezuje najintenzivnije u memoriju. Ona je kao rađanje, kao početak umjetničkog života, vlastiti izričaj. Bilo je to davne 1978. -79. u Galeriji „Vjekoslav Karas“ u prostorima Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Ciklus se zvao jednostavno „Slike“. Asocirao je na svitanje zore … Još uvijek ima nekoliko tih slika. Ništa ne bi promijenio. One su neponovljive. Tada je bio i primljen u Društvo likovnih umjetnika Hrvatske.

IMG_0347

Teško je nabrojati njegove najvažnije izložbe. Ipak postoje neke koje su mu ostale duboko u pamćenju, npr. Salon d'Autonomn u Grand Palaisu, zatim Comparasation u istom prostoru u Parizu. Bezbrojne izložbe na internacionalnim salonima diljem svijeta. 8. internacionalni bienale u Cairu, Firenza, London, Tunis, Sarajevo, Beograd, Tuzla, Bihać, Dubrovnik, Rabat …

Nuradin Dino Trtovac je radio gdje god je živio. Uvijek ima slikarski pribor sa sobom. U Zagrebu, Parizu, Londonu, New Yorku. Mijenjao je atelje, gradove i države, ambijente … bavio se istovremeno – privremeno i pedagoškim radom. Bio je profesor na Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, no Pariz ga ponovno privukao. Bile su to briljantne generacije mladih ljudi. I danas se susreću. Puno ih je uspješnih umjetnika i puno ih živi u inozemstvu. Devedesetih je realizirao jednu umjetničko-edukativnu inovaciju. Napisao je program i realizirao ga na privatnom učilištu Agora pod nazivom „Autorska slikarska škola“. Model je izvrstan, i danas je aktualan, te se izvodi na spomenutom učilištu.
Radio je kao docent na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci na katedri za primijenjeno slikarstvo i slikarstvo 2008. – 2012. godine.
Trenutno je predavač na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na poslijediplomskim specijalističkim i doktorskim studijima.
Upravo završava rad na vlastitoj monografiji. Radi na njoj već tri godine. Autor teksta je akademik Tonko Marojević, povijesničar umjetnosti koji prati njegov umjetnički rad duže od trideset godina.
Bavi se dizajnom suvremenih prostora, uređuje časopise o kulturi, itd.

Mnogi likovni umjetnici su danas sretni da im je Nuradin Dino Trtovac bio profesor. Neki od njih su danas veoma poznati umjetnici po Hrvatskoj, Europi i po čitavom svijetu, te su najrazličitijih profila.

Uz toliko godina rada dolaze i nagrade i priznanja. Najdraža su mu ona internacionalna.
Pariz 1983. Prva nagrada za slikarstvo francuskog Ministarstva za kulturu
Arles 1982. Prva nagrada za kolorizam i to u dvorani Van Gogha
Sorbonne,Pariz 1979. Pohvala za slikarstvo
Cairo 2001. Pohvala 8. Cairo internationalle bienale, itd.

No najdraže su mu nagrade njegovih studenata. Svake godine ima samo odlične studentske evaluacije.

Apstraktna umjetnost već dugo vremena nije nikakav bauk. Ona je samo vrhunska figuracija; stvar izbora i rukopisa; izričaja umjetnika; njegovih afiniteta, sklonosti. U takvom pristupu izvrsno ga razumiju i struka i potpuni laici – oni je naime više osjećaju, a manje razumiju.

Sigurno bi je osjetili i razumjeli i ljudi njegovog šireg zavičaja, zato što su korjeni njegovog slikarstva nastali u ranom djetinjstvu u njegovom zavičaju u Sandžaku… Prepoznat će i u apstraktnoj formi najljepše poljsko cvijeće Pešterske visoravni. Tamo je nebo najplavije, najcrvenije, purpurno. Na toj visoravni puše bezbroj vrsta vjetrova s najljepšim zvukovima na svijetu (muzika). Zvijezde se mogu skoro rukom dohvatiti, sve je briljantno, trava je kristalno čista… Ta muzička komponenta će se provlačiti čitavo vrijeme njegovog stvaralaštva, kompozicija je uobičajen naziv njegovih slika.

IMG_0349

Nuradinu Dini Trtovcu je prvi, zadnji i najbolji uzor bila priroda, no tijekom studija bio je izložen i drugim utjecajima. Kada je došao na studij u Pariz vidio je sve što se moglo vidjeti – od prapovijesti do današnjih dana – i tu slijedi tzv. ‘umjetnička katarza’.
“ Pa ja nisam niti jedan od njih.“ To je čarobno, veličanstveno; Roden, Michellangelo, impresionisti, pariška škola, ruska avangarda, newyorška škola američke liričke apstrakcije – to su smjernice, putevi, putokazi… „a tko sam ja?“ Nije niti jedan od njih. Vraća se sebi. Svojim korjenima, svojim bojama zavičaja. Slikat će tim bojama, ali one će biti samo njegove boje i tako je bilo.
Kod dodjele prve nagrade u Parizu poznati povijesničar umjetnosti ( na njegov direktan upit : „ Zašto Ste mi dali nagradu?“) mu je odgovorio: „ Gledajući Vaše slike od tisuće drugih tu smo predahnuli, te smo se od svega ostalog odmorili.“ . Očito je da je oduvijek slijedio sebe i bio svoj, ali to je dug put. Trebalo se usporediti s drugima u megapolisima među tisućama umjetnika iz čitavog svijeta. No konkurencije niti manipulacije u umjetnosti nema jer prava umjetnost je istina. Osjeća se, ona to jest ili ona to nije.

Korice „Tutinskog zbornika“ ilustrirane su njegovim slikama iz broja u broj, a to je znak da u Sandžaku cijene njegova djela. „Tutinski zbornik“ je prihvatio njegove slike kao praktički svoj logo ili vizualni identitet. To je jedna vrsta komplementarnosti. Sada im želi ponuditi i neka nova rješenja u smislu redizajna zbornika, da se ne bi ponavljali, ali predlože da to rade i mladi umjetnici. Planira i neke izložbe. Logično bi bilo da u Tutinu i drugim gradovima Sandžaka njegove slike budu izložene i otvoren je i voljan izložiti ih. Jedan dio svoje kolekcije želio bi donirati zavičajnim muzejima i drugim kulturnim institucijama. Očekuje da će mu se te institucije obratiti u vezi toga. Naročito Novi Pazar. To je grad njegovog djetinjstva, odrastanja, školovanja, grad koji je oduvijek imao svoj kulturni identitet – onaj građanski, urbani – svoju civilizacijsku infrstrukturu, svoje kulturne spomenike, svoju povijest. Jedan je od gradova na Putu svile; grad susreta više kultura. Tutin također.

Nuradin Dino Trtovac predugo nije posjetio Sandžak. Nemili događaji u zadnjih dvadesetak godina poremetili su normalnu komunikaciju s rodnim krajem, familijom, prijateljima. Taj život kao da je zaustavljen u njegovim sjećanjima. U memoriji mozga ogromna je crna rupa. Sjeća se samo fragmenata, detalja, ali nema cjeline. Nema kontinuiteta. Poželi se svega. Često u snovima vidi neke davno zapamćene krajolike, ljude i neka stara arhitektonska zdanja.

„Kultura je bila jedino sredstvo kojim smo se mogli oduprijeti ratu i agresiji. Bošnjaci su morali po ne znam koji puta dokazivati da su tu oduvijek i da su autentični i autohtoni narod, i da je to njihov teritorij, njihova zemlja, da su i oni bili žrtva drugih osvajača, te da su se i oni borili protiv tih osvajača.Intelektualci su se okupili i organizirali instituciju Kulturnog centra Bosne i Hercegovine u Zagrebu. Govorili su svijetu ko su, što su, izložbama, filmovima, koncertima, književnim večerima, tribinama, intervjuima poznatih bošnjačkih intelektualaca, ali i mnogih drugih prijatelja Bosne i Hercegovine iz regije i inozemstva. Posjećivali su izbjegličke kampove i škole izbjeglica djece iz Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj i inozemstvu. Kada je rat završio, tiskali smo katalog o svim aktivnostima koje smo radili. Nikada niko nije imao prigovora na rad tog prvog Kulturnog centra Bosne i Hercegovine.“, pričao mi je prilikom jednog susreta, Dino Trtovac.

IMG_0360

Nuradin Dino Tratovac je imao izložbe i po Bosni i Hercegovini. Bilo je to poslije rata, 2000. godine. Bihać, Tuzla, Sarajevo, Mostar. Velika izložba sa skoro stotinjak djela optimističnih kolora, apstraktnih, vedrih, meditativnih i toplih medikamentoznih boja. Publika je prepoznala poruku, sve spomenute aspekte. Vidio je osmijeh na licima, nadu, osjetio prisnost i povjerenje napaćenih ljudi; shavtio je dobrotu, ponos, veličinu, besmrtni duh dobrih Bošnjaka, briljantnih Krajišnika, prkosnih, gordih i čvrstih.
Tuzla je opet fenomen za sebe, grad velike, duge i zanimljive povijesti. Velika galerija, puno ljudi, intelektualaca i umjetnika, te novinara – sveučilišni grad. Gostoprimljivi, topli, srčani ljudi.
„ Sine, onaj tko gleda ove slike ne može biti tužan.“, prišla mu je starija gospođa koja je dugo promatrala slike.
Sarajevo. Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, puna TV kamera, fotografa, publike. Doputovao je i njegov brat Šerif iz Sandžaka. Dugo ga nije vidio. Bio je zbog toga susreta jako sretan. Došli su i prijatelji iz Mostara; Klub Sandžaklija, što ga jako iznenadilo. Svi mediji su popratili izložbu kao veliki događaj. Sarajevo je prošlo pakao i sada se oporavljalo kulturom, koncertima, izložbama i opet ponos, prkos i dostojanstvo – nepobjedivi duh Sarajlija.
Mostar. Zastrašujuća praznina srušenog mosta; umjesto mosta bezdan. Samo Neretva teče, kao uvijek. Mostar bez mostarskog Starog mosta – nezamislivo kako i koliko grozna može biti ljudska destrukcija. Koliko je rat besmislen. Ponovno puno ljudi. Divnih ljudi željnih izložbi, kulture, koncerata, života.
Bosna je preživjela; ranjena je; teško je stradala, ali je i dalje ponosna i prkosna.
Za sve vrijeme svih ovih izložbi prati ga prijatelj, pjesnik, književnik i glumac Enes Kišević.Napisao je prekrasan tekst u katalogu – tako rečeno bezvremenski. Posjećuju me tada obojica. Enes Kišević je samo slušao, a ja i Dino smo evocirali uspomene na Sandžak. Enesu je to očito jako godilo i nije se osjećao zapostavljenim. Dapače, zamolio je da ga jednom tamo povedemo.

Poseban plan likovnog umjetnika Dine Trtovca i kao umjetnika i kao čovjeka bila je njegova neiscrpna snaga da istraje i završi svoju monografiju, za koju već vlada veliko interesovanje.
I završio je. To je likovna monografija o njemu i njegovim djelima sa puno dokumentacije, tekstova, kritika, fotografija, filmova o njegovom minulom radu, ta knjiga ima čisto slikarsko-umjetnički stručni aspekt, pa planira napisati još jednu knjigu stručnog karaktera o radu s vodenim tehnikama – akvarelu i akriliku – edukativno-umjetničkog karaktera, koja bi dobro poslužila studentima na likovnim akademijama. A onda bi trebala slijediti i automonografija.
U jedan dio njegovog ateljea uselila se njegova kćerka Alma, koja je također diplomirala slikarstvo pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ponosan je na nju. Dobila je nagadu akademije. Već je izlagala u Beču, Sofiji, Dresdenu, Zagrebu… Jako dobro surađuju i to ga posebno veseli. Priprema se za poslijediplomske studije u inozemstvu, te priprema izložbe za ovu i sljedeću godinu.

Nuradin Dino Trtovac zna da je njegovima u zavičaju teško. Ali trebaju da izdrže i sačuvaju svoj zavičaj. Da budu dobri sa svim susjedima sa svih strana; Europa je sve bliža. Vidi i lijepe slike Sandžaka. Mladi su svuda po svijetu. Educirani su. Žive u Europi, SAD-u, Australiji, ali zavičaj je samo jedan. Zato ga svako treba voljeti. Želja za zavičajem i da bude pozvan da izlaže u vsim gradovima Sandžaka biće mu posebna čast i nagrada, jer se i na taj način želi odužiti svoj zavičaj, mada bismo, slobodno, mogli reći, da zavićaj duguje mnogo Dini Trtovcu, sa kojim se svugdje u svijetu ponosi.

* Kao ilustracija za tekst korišteni su neki od radova Dina Trtovca.
_________________________
Diwan magazin
* Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i obaveznog linka koji vodi na izvorni tekst. Autorska prava su zaštićena zakonom.

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak