O porijeklu imena Bošnjak iz orijentalnih i oksidentalnih izvora

Smail Balić ulazi u krug Dobrih Bošnjana, velikana, koji su postavili osnove povijesno islamološkog proučavanja Bosne među kojima su Safvet-beg Bašagić, Mehmed Handžić, Hamdija Kreševijaković, Muhamed T. Okić, Hazim Šabanović, osnove s kojih su mogli krenuti brojni istraživači različitih struka i disciplina ovisno o vlastitim sklonostima i opredjeljenju, i o čijoj će važnosti konačni sud dati vrijeme. Djela spomenutih autora međutim, već su u grupi onih glavnih koja se smatraju i nazivaju međašima kulture, znanosti i umjetnosti, posebice sada kad je identifikacija i autentičnost bosanskog bošnjaštva i bošnjačkog bosanstva konačno legitimna. Budući da je bošnjačka komponenta od ostalih pripadnika bosanskoga habitusa diferencirana islamom i specifičnostima proisteklim iz njega, bez radova spomenutih autora prikaz tog susreta Bosne s islamom koji je po nju ostao sudbonosan i radi kojega je ona takva kakva jeste u svim svojim segmentima, bio bi nezamisliv u povijesnim, teološkim, kulturološkim, političkin i inim temama; a ionako presloženo i do danas neshvaćeno bosansko i bošnjačko biće ostalo bi bez šansi da barem sutra sebi i svijetu predoči pravu istinu i autentični autoportret.
Muhamed Ždralović

O porijeklu imena Bošnjak

O porijeklu imena Bošnjak iz orijentalnih i oksidentalnih izvora

Tragajući dug niz godina za imenima naših zemljaka u književnom nasljeđu Orijenta i za njihovim udjelom u razvoju O porijeklu imena Bošnjak iz orijentalnih i oksidentalnih izvoraarapske, turske i perzijske literature, sretao sam se uvijek nanovo s pridjevkom al-Bosnawi, Bosnali ili Bošnaq. Tako sam u dva sveska svoje knjige Kultura Bošnjaka mogao poimenično navesti više od 110 tako opisanih književnih djelatnika i kaligrafa. U međuvremenu se taj broj u mojoj radnoj evidenciji popeo na skoro dvije stotine imena.

al-Bosnawi, Bosnali ili Bošnaq

Pridjevak al-Bosnawi ili njegov turski ekvivalent dodavan je uglavnom samo onim trudbeničkim imenima, koja su se češće pojavljivala izvan Bosne, a nositelji im nisu imali neku drugu karakteristiku, po kojoj su se mogli lako raspoznati. Skupni broj bosanskih poslenika na osmanlijskom književnom polju nadmašuje navedeni broj od 200 za dva puta. Atribut al-Bosnawi, Bosnali ili Bošanaq u prvom redu je služio za što bolje razlikovanje jedne ličnosti od druge. No ipak je ovdje na mjestu pitanje, da li se njime možda označavala i narodnost konkretno imenovane osobe.

Pojedini su orijentalisti, kao u međuvremenu (1985) preminuli Vanča Boškov, u njemu vidjeli samo regionalnu oznaku, što bi značilo, da prijevod ima glasiti jedino: Bosanac. Istina je da u Osmanlijskom Carstvu, upravljanom po srednjovjekovnom vjerskom pravu nije bilo potrebe za vjerskim izjašnjavanjem. Njegovo stanovništvo se u samorazumijevanju i u svijesti suvremenika nije razgranavalo u narode, nego u milete, tj. vjersko-kulturne grupacije s vlastitim životnim pogledima i pravnim poimanjima. Radilo se uglavnom o muslimanima, kršćanima i židovima, sa svim njihovim posebnim interpretacionim i obrednim školama. Javni radnici koji su nastupali izvan granica svoje uže domovine dobivali su obično pridjevke po rodu, porijeklu ili nekoj upadljivoj osobini, jer nije bilo prezimena, a potronymikon (izvednica od očeva imena) nije bila uvijek dostatna da bi se ličnost dovoljno jasno omeđila. U arapskom jeziku se pridjevak po rodu (nesebu) ili porijeklu zove nisba (po turskom izgovaranju: nisbet). Oblikuje se po pravilu dodavanjem nastavka i na korijensku riječ. Tako se pojavljuju imena al-Bosnawî (Bošnjanin), al-Miṣrî (Egipćanin), al-Ḥabaši (Abesinac), al-Hindî (Indijac) i druga. Radi što preciznijeg identificiranja upotrebljava se ponekad čitav lanac pridjevaka. On obično počinje naznakom mjesta rođenja, potom naznakom mjesta boravka, onda podatkom o rodu ili rodnoj zemlji i na koncu ukazivanjem na eventualnu pripadnost određenoj školi mišljenja ili obrednih navika.

Budući da je pridjevak al-Bosnawî mogao označavati i osobu koja pripada bosanskom rodu ili je na bilo koji način povezana s Bosnom, to je opravdano u njemu vidjeti i semantičku preteču današnje narodnosne oznake. To je taj pridjevak uistinu često i bio. Pod promijenjenim životnim uvjetima riječ al-Miṣrî je u međuvremenu dobila nov pojmovni sadržaj, pa danas znači Egipćanin u nacionalnom smislu, ili riječ al-Ḥabaši, koja danas znači jednostavno Abesinac po narodnosti, tako bi se u današnjoj uporabi ime al-Bosnawî moralo prevoditi s Bošnjak. Da se i prije radilo većinom o tom značenju, dokazuje njezino često prevođenje na turski jezik upravo tom riječju. Nekada je prijevod mogao glasiti: Bosnali, što odgovara našem pojmu: Bosanac.

Bošnjaci

Da postoji narod Bošnjaka, na to jasno ukazuje činjenica da bosanski i hercegovački iseljenici na Prednjem istoku nisu poznati ni pod kakvim drugim imenom nego kao Bošnjaci. Pojam je uvriježen i u arapskom jezičkom području: al-Bošnâq, množina: al-Bašâniqa. Tako je naslov spomenute knjige Kultura Bošnjaka, u jednom arapskom prikazu dosljedno preveden Taqâfat al-Bašâniqa, a njime sam se i ja poslužio za naslov knjige Kultura Bošnjaka.

Suštinsko prisustvo bošnjaštva davno prije pojave mađarskog učenjaka i političara Benjamina Kallaya, (umro 1903) i u okviru zapadne, osobito srednjoeuropske, kulture, potvrđuje pored drugih naučnih djela čitav niz enciklopedija i leksika. Bilo bi korisno istražiti sva ova svjedočanstva i učiniti ih pristupačnim širem krugu zainteresiranih ljudi. Skroman pokušaj ove vrste, svojevremeno sam poduzeo svojom bibliografijom Njemačko-jezički arheološki i povijesni spisi o Bosni Hercegovini od početka 19. stoljeća do 1918.

Orijentalne književnosti, poimenice arapska, turska i perzijska, polaze u svom gledanju na naš narod sa stanovišta da postoji bošnjački narod. Oni znaju, štaviše, i za bošnjački jezik. Budući da se duhovni susret redovno odvija unutar islamskog kulturnog kruga, to su za islamske narode Bošnjaci manje više upravo oni Južni Slaveni, koji su označavani Muslimanima u nacionalnom smislu. Stara jezička praksa bosanskih franjevačkih književnika, međutim, dodatno dokazuje da je pojam bošnjaštva bio živ i u nemuslimanskoj sredini. Spomenimo samo bosanske franjevačke rodoljube Filipa Lastrića, Iliju Jukića i Antu Kneževića. Na drugoj strani hrvatski pisci Pavao Ritter Vitezović i Antun Kačić Miošić zalagali su se za prihvaćanje bosanskog jezika za književni jezik svog naroda.

Bošnjaci dolaze!

Čitajući knjigu Die Bosniaken kommen (Bošnjaci dolaze!), nisam se mogao dovoljno načuditi tome s koliko požrtvovnosti su se u bosanskim regimentama, za vrijeme Prvog svjetskog rata, borili za Austro-Ugarsku Monarhiju bosanski vojnici srpskog porijekla. Veliki broj ih je za to odlikovan zlatnim medaljama za hrabrost. Jednome od njih, Gojkomiru Glogoviću iz Bileće, štaviše je za ratne zasluge darovana plemićka titula. Ti, mahom prosti vojnici, nisu bili svjesni toga da za tuđina prolijevaju svoju krv. Ono što je učvršćivalo njihovu vjernost svojim vojnim jedinicama, bilo je prije svega drugarstvo i na krivom mjestu izražena želja da se osvjetla obraz Bosne. Dobar indicij za to je slučaj korporala Rade Save Rajlića, koji je svoju zlatnu medalju za hrabrost bez mnogo razmišljanja prodao, što mu je donijelo degradiranje na stupanj običnog vojnika.

Po svemu ovome se vidi da bošnjaštvo nije ograničeno samo na bosansko·hercegovačke i sandžačke muslimane, nego je širi pojam. Taj moment nije doduše dovoljno jasno izražen u orijentalnim književnostima, koje inače pružaju važno svjedočanstvo o staroj prirodi toga narodnosnog osjećaja, ali je zato jače izražen u bosanskoj državnosti predosmanlijskog vremena i njezinim duhovnim pretpostavkama. Iz tog proizlazi da – historijski gledano – nije opravdano samo u muslimanima u nacionalnom smislu nalaziti Bošnjake. To su i drugi slavenski stanovnici Bosne, ako se takvim osjećaju.

Međutim, razvoj političkih i kulturnih prilika u 19. i 20. stoljeću doveo je do toga da je bošnjaštvo – koliko ga u svijesti naroda ima – splasnulo uglavnom na muslimanski dio stanovništva povijesne Bosne. Službeno viđenje ovog etničkog identiteta kao “muslimanstvo u nacionalnom smislu”, zakonski prvi puta utemeljeno u preambuli Ustava Bosne Hercegovine iz 1963., krupan je korak usklađivanju političkog života sa stvarnošću. Ono je i uvjerljiv dokaz nastojanja oko ravnopravnosti svih građana. Na taj je način i jedna dotle za službenu javnost bezimena, a u stvari osjetljivo prisutna, opisiva i s Bosnom očito jednako usko povezana narodna skupina kao i bosanski Srbi i Hrvati, priznata kao geniun državni narod.

Uza svu snagu argumenata koji su iznošeni u korist priznanja treće nacije u Bosni, ima se dojam da je novopridošlo ime u spektrumu jugoslavenskih nacija prihvaćeno tek iz nedoumice. Očito se pristalije ime, naime bošnjaštvo, izbjeglo kako se bosanska državnost ne bi zabunom kod stranaca ili nacionalističkom navikom kod domaćih pripisivala samo tom bošnjačkom, u stvari, muslimanskom, elementu. Pribojavanje je donekle bilo opravdano. Neobično je, ipak, da se izrazito vjerska oznaka koristi kao ime naroda, iako i toga u svijetu ima. U Sjevernoj Rusiji, npr. živi mala dvojezična narodna skupina po imenu Besermjani ili Busurmjani. Govore tatarski i ruski. Od davnina su muslimani i odatle im potječe ime. Mađarske i neke druge muslimane u susjedstvu su za vrijeme Srednjeg vijeka zvali böszormeny. To se ime zadržalo od Besermjana. Njih su u 17. stoljeću bili nasilno preveli u kršćanstvo, ali su se nakon proglašenja vjerske slobode u carskoj Rusiji 1905. godine ponovno skoro listom povratili u islam.

Musliman

Riječ musliman je perzijska izvedenica od arapskog participium activa muslim, što u vjerskoj terminologiji znači: čovjek koji svoj život i svoju bol svladava u znaku predavanja Bogu. Pod pojam muslimani mogli bi se dakle u krajnjoj liniji svesti svi vjernici jednobožačkog nazora, jer svi treba da savladaju svoj život i svoju sudbinu u znaku predavanja Bogu. Sadržina tog pojma, razumljivo, proturiječi iz temelja bezvjerju ili ateizmu. Prema tome, u izrazu Musliman u nacionalnom smislu određujući elemenat nerijetko se pojavljuje lišen svoje pojmovne sadržine ili, štaviše, prometnut u svoju suprotnost. To lako dovodi do zabluda, posebno u dodiru sa stranim svijetom.

“Historijska svijest, običaji i kultura kao sredstvo nalaženja nacionalnog identiteta su u slučaju muslimana tako usko povezane s islamom”, primjećuje slavista Wolfgang Hopken, u svojoj izvrsnoj analizi poslijeratne komunističke politike prema bosanskim muslimanima, “da nastojanje za čisto svjetovnim legitimiranjem muslimanske nacije u praksi teško polazi za rukom”. Ono dovodi do izvjesnih proturječnosti. “Ali zbog toga gledati na izvođenje muslimanske nacije kao na jedan čisto umjetan proizvod”, zaključuje on, “znači plitko zalaziti u problem”.

Taj je zaključak bez sumnje ispravan. I jedno drugo zaključno utvrđenje njemačkog istraživača iznuđuje suglasno: da su naime jugoslavenski komunisti uza svu svoju povremenu nedosljednost odlukom o priznanju Muslimana nacijom “pokazali više sposobnosti za učenje nego sve druge političke snage prije njih, bilo u staroj Jugoslaviji, bilo u lageru građanskog egzila.”

Pojava novog nacionalnog imena u poratnom vremenu nije usamljen slučaj. Sjetimo se samo naziva Rom i Makedonac, kao i čitavog niza do Oktobarske revolucije nepoznatih etničkih skupina u Sovjetskom Savezu. Sva ta imena ipak pokrivaju jednu u najmanju ruku sociološko-kulturnu osebujnost.

Iz iznesenih razmatranja proizlazi da sagledavanje pitanja nacionalnog identiteta bosansko-hercegovačkih muslimana, još nije dostiglo svoju završnu točku. Nepatvoreni nacionalni identitet stoji uvijek u skladu s naslijeđenim duhovnim ustrojstvom. On je odraz vjernosti samome sebi, toliko potrebne za stvaranje sređenih međuljudskih odnosa. Uskakanje u tuđi identitet nosi za počinitelja opasnost da se nade u položaju koji nije očekivao niti želio, jer mu je misaono stran. To može, kako nas i naša skorija prošlost uči, uroditi tragičnim posljedicama.

Ovo saznanje je uz druge razloge zacijelo rukovodilo radom bosanskih ljudi od nauke na iznalaženje odrednica i dometa muslimanskog duhovnog ustrojstva kao čimbenika nacionalne samosvojnosti. Važan politički razlog mogla je biti i okolnost da nakon oslobođenja široki muslimanski slojevi, službeno svrstavani u red tzv. nacionalno neopredijeljenih, nisu bili zastupljeni u vladajućim tijelima. David Diker je na temelju jugoslavenskog Who is who iz 1956., iznašao da su se od ondašnjih vodećih partijskih i državnih funkcionera s izrazito muslimanskim imenom njih 61,5 posto bili izjasnili kao Srbi, 12,6 posto kao Hrvati, 8,6 posto kazalo da odbacuju svaku vrstu nacionaliteta. Moglo je to izvjesnim dijelom biti odraz lične odredivosti upitanika prema ratnim zbivanjima u našoj sredini. Gledano pak na dugi rok, bila je to posljedica što sustavnijeg prešućivanja muslimanskog kulturnog i nacionalnog nasljeđa u obrazovnom sustavu zemlje, iz čega se izrodila otuđenost od vlastite narodne sredine, što vladajućih ideoloških pogleda o nacionalnom pitanju, što pak političkog pritiska u pravcu određenog identificiranja. Taj pritisak dugo je vremena bio stalan pratilac političkog i nacionalnog raslojavanja.

Samim nepriznavanjem muslimanskog ili bošnjačkog identiteta, elitni krugovi iz bosanske sredine su stavljeni pred izbor: Srbin ili Hrvat.

Jugoslavenstvo je obično služilo kao pribježište iz neugodne dileme. Nacionalna neodređenost usljed izostanka priznanja bošnjaštva izazivala je, već prema političkim prilikama, prelijevanje sad na jednu sad na drugu stranu. Ona je olakšavala nedosljednost i oportunizam, nekada očito iz karijerističkih pobuda.

Nacionalna osjetljivost i odbojnosti prema Turcima

Osmanlije su u Bošnjacima vidjeli zaista narod, na što ukazuje dokumentarno potvrđeni pridjevni spoj Bosnali qawim (bosanski narod) kao i naziv jezika. Nije bez osnova slavni Vatroslav Jagić (umro 1923.), osnivač časopisa Archiv für slavische Philologie i izdavač Enciklopedije slavjanskoj filologii, stajao na stanovištu da postoji bosanskii jezik. Nije dovoljno uvjerljiva teza Miloša I. Okuke, da se on – tako integralna znanstvena ličnost – u pitanju bosanskog jezika tek dao od Kallaya navesti na tanak led.

Popović, orijentalist i bibliograf iz Pariza, uz priznanja vrijedan sakupljački rad literarne građe o islamu i muslimanima na Balkanu i njezine analize, ponekad nepotrebno komplicira određivani predmet time što iznosi previše detalja koji i nijesu bitni za sagledavanje suštine. I u ovome članku on je, uključujući svoje razmatranje neke nacionalistički tempirane napise iz dnevne štampe, predmet, možda i nehotice, zamaglio. Iz sklopa genuine bosansko-muslimanske svijesti on ne zna skoro ništa navesti. Uznemiruje ga – kako on kaže – austrijska ideologija bosnizma, koja je nanijela toliko mnogo šteta. U gledanju na bosanske muslimane on polazi sa stanovišta da su oni Srbi. Priznanjem muslimanske nacije trebalo je navodno pogoditi srpsku stvar u Bosni. Od drugih aspekata muslimanskog pitanja on se zadržava posebno na tzv. islamskom fundamentalizmu i njegovim navodnim političkim aspiracijama (u smislu optužbi iz 1983. godine) i na “muslimanskom laičkom radikalizmu”.

U narodnoj predaji bosanskih muslimana, Hrvati i Srbi nigdje se ne stigmatiziraju kao možebitni neprijatelji. Iz osjećaja ugroženosti gleda se tek na Alamanina (njemački: Alemanne), Lachmanin (od njemačkog Landsmann), Latinina, Vlaha i Moskova. Oni su historijski protivnici Bošnjaka i to dijelom već iz predislamskog razdoblja Bosne.

Bilo je odbojnosti i prema Turcima, kad bi ovi prešli granice fair playa. Poznat je pejorativni naziv za Turke: Turkuša. To je bosanski način izgovaranja turskog status constructusa Türk ušaği, što prevedeno na naš jezik znači: turski sluga, turski skutonoša, Turčinov lakaj. Izraz vuče korijen iz davne prošlosti, kad su skupine turskih plaćenika služile na bizantinskim i abasidskim dvorovima kao pretorijanci. Bizantinci su ill nazivali Turkopuloi.

“Nacionalna osjetljivost kao jedan od izraza reakcije na dugoročnu potčinjenost Turcima i jednostranost u gledanju na izvjesne društvene pojave”, napisao sam u svojoj Kulturi Bošnjaka (Beč, 1973., str. 15), “navele su nemali broj južnoslavenskih pisaca da u turskom razdoblju svoje prošlosti vide ne samo gubitak nacionalne slobode već i posvemašnji kulturni sumrak. Na ovakovo gledanje, apriorno i neodrživo, uticalo je bez sumnje i opće neraspoloženje prema islamu, koje je usljed sukoba izmedu križa (krsta) i polumjeseca u Srednjem vijeku zahvatio zapadni svijet”. Na ovim neodrživim postavkama zasnovana je i Andrićeva krilatica o “tamnom vilajetu”. Doktorska teza Ive Andrića o ovom predmetu znanstveni je promaša] svoje vrste, na što je bilo upozoravano i prije stručno pripremljene publikacije ove teze u prijevodu profesora Konstatinovića.

Negativno držanje prema svemu što je stvarano za vrijeme osmanlijskog i austrijskog vladanja za razdoblje nacionalnog oslobođenja može se razumjeti kao prirodan emocionalan odgovor na tuđinsku vlast, koja je u osmanlijskom slučaju u posljednjem zaletu bila i poročna, nepravedna, obezglavljena. “U pojedinačnim slučajevima”, pojasnio sam u svojoj knjizi, “ono (takvo držanje) se pojavljuje i kao posljedica nepoznavanja toka povijesnog zbivanja i njegove složenosti. Ono je, medutim, najčešće izraz određenog nacionalističkog duha, koji se služi mitovima i legendama da bi valorizirao vlastitu, a obezvrijedio tuđu povijest.” Historijska svijest ove vrste bitan je čimbenik građanskih ideologija.

Krivotvorenje povijesti, primjećuje Burchard Brentjes, ima čvrsto mjesto u sustavu manipuliranja svijesti. Iza njega stoje snage koje teže za podjarmljivanjem drugih naroda. Zato je ono suštinski ne samo nijekanje nauke nego proturiječi i duhu čovječnosti.

Autor: Smail Balić, 1990.
Izvor: Esej objavljen u knjizi „Bosna u egzilu“ 1995. u izdanju KDBH „Preporod“

Facebook komentari

komentara

Prvi komentar na ovaj članak. Slobodno se pridružite razgovoru.

  1. isak 08.08.2014 u 08:19 - Reply

    Prema jezičkoj tradiciji zapadnaog Balkana, stanovnik sliva Drine je Drinjak; reke Bune je Bunjak zatim oblasti Livna je Livnjak itd pa je tako i stanovnik sliva reke Bosne – Bošnjak.
    A to što je pojam Bošnjak asimilovao pojmove Drinjak, Bunjak ” kriva ” je ona Srednjevekovna Hrišćanska Država ponikla u slivu Bosne.
    Pandan ovome je pojam Crnogorac gde je jedna malena oblast imenom Crna Gora šireći svoju Državnost na Zetu, Durmtor, Hercegovinu, Sandžak itd nametnula i Zećanima i Durmitorcima i Sandžaklijama i Hercegovcima svoje Državno kao i Novo Nacionalno ime Crnogorac.
    To je to i nema više a pametnom je i ovo previše.

Reaguj na ovaj članak