Od imidža glupana do imidža žrtve – i natrag

Kad se osvrnemo na dešavanja u protekloj sedmici, kao šamar zabridi skidanje riječi genocid sa spomenika u Višegradu, a evo slušamo i o sličnim željama da se izbriše spomen “srpskog agresora” sa spomen-mjesta na Kapiji u Tuzli gdje je agresorska granata oduzela 71 mladi život

Izbacivanje pojma genocid iz naših glava

Izbacivanje pojma genocid iz naših glava

Čovjek zašuti kao šokiran pred pogubljenima u Tomašici kod Prijedora, baš kao što su u neobičnom vonju koji je dolazio od leševa (rahmetlija) stanovnici Tomašice šutili dvije decenije. Šuti se kao u Potočarima dok se gleda kako se na obližnjem brdu gradi pravoslavna crkva. Šuti se kao da smo poplavljeni vlastitom glupošću, obuzeti nemoćnošću i nesposobnošću da razumijemo povod zločina i ugnjetavanja, fašizma i diskriminacije. Šuti se i gleda kako to jedan narod sat svog viteškog ponosa navija potezanjem noža, da parafraziram Vešovića.

Kad se osvrnemo na dešavanja u protekloj sedmici, kao šamar zabridi skidanje imena genocid u Višegradu sa spomenika, a evo slušamo i o sličnim željama da se izbrišu riječi “srpskog agresora” sa spomen-mjesta na Kapiji u Tuzli gdje je agresorska granata oduzela 71 mladi život.

Bošnjak pokušava pronaći uzrok i u sebi, pa ne može a da se ne zapita: kakvi smo to mi kao narod? Jesmo li to zaslužili? Kakav je imidž nas Bošnjaka? Nismo li mi ti koji istinski šute, makar ne stajali na trgu? U kakvom smo “filmu”? A filmovi se u Bosni i Hercegovini ionako slabo snimaju, ali o jednom se u posljednje vrijeme najviše šuti. Film oko kojeg nema nikakve fame, nego samo golemi stid. Zove se “Za one koji ne mogu da govore”, rediteljke Jasmile Žbanić. Film o Bošnjakinjama koje su sistematski silovali u hotelu “Vilina Vlas” u Višegradu. U lijepom gradu u kojem je genocid odbrušena i zabranjena riječ.

Ratovi nikad ne prestaju

Većina ratova, ako ne i svi, vodili su se i vode se (iako ne i zvanično) zbog ekonomskih razloga. Naravno, ideja koja je pokretač svih jeste težnja da se upravlja dunjalukom. Da se ostvari pravo na upravljanje koje je povjereno prvom čovjeku iz vizure Svetih knjiga – Ademu a.s. Zato se i možemo osvrnuti na historiju i primijetiti da su se preko leđa Bosne smjenjivali vladari. Još jedna stvar pada u oči: od odlaska Osmanlija činilo se sve da ona postane pokrajina poput Vojvodine ili Kosova. Ili da se jednostavno “diplomatski” podijeli flomasterom na salveti sa cvijetnim uzorkom.

Osim neljudi, Bosnu oduvijek nastanjuju i beskorisni. Među njima preovlađuju dvije vrste: oni koji ne znaju slijediti i oni koji ne znaju voditi. Nivo beskorisnosti ogleda se u njihovoj glupavosti zbog koje sigurno ne mogu opstati, jer se pretvaraju u brojeve. Zato i jesu postali žrtve. Davno je Bertolt Brecht kazao: “Najgora od svih vrsta nepismenosti jeste politička nepismenost. Politički nepismena osoba ne čuje, ne govori, niti učestvuje u političkim dešavanjima. Ona ne zna da cijena graha, ribe, brašna, stanarine, cipela, lijekova te svi troškovi života zavise od političkih odluka.

Politički nepismena osoba je toliko glupa da je ponosna i busa se u prsa govoreći da mrzi politiku. Taj imbecil ne zna da se iz njegovog političkog neznanja rađa prostitucija, napuštena djeca i najgori od svih lopova: loši političari, korumpirani i potkupljeni od lokalnih i multinacionalnih kompanija.”

Među tim žrtvama žive i oni kojima se ne sviđa realni imidž Bošnjaka kao žrtve. Zato se javljaju neljudi da im dodaju imidž islamskih fundamentalista, takozvane “bijele Al-Kaide”. Tjeraju ih da se osjećaju kao “fašisti” jer govore da su narod koji je žrtva te time vrijeđaju koljače. I ponavljaju im da je pozicija žrtve nezdrava i da od toga treba odustati. I autora smatraju fašistom kad koristi ove argumente. Jer se, eto, brine za opstanak nedoklanog naroda.

Nezavisni k’o narkomani

Onih koji ne vole da Bošnjaci imaju imidž žrtve ima među svim narodima. Ne sviđa im se ideja da ovim ili nekim drugim tekstom podsjetim sve da su Bošnjaci, sa 11 genocida nad njima izvršenim, postali žrtve čudne tradicije klanja. I, zaista, zapitam se ima li smisla odustati od pozicije žrtve i reći: “Ne, mi smo samo dobri i merhametli, pa, ne mogu dobre osobe biti žrtve!” S nama se prvi ne bi složili Jevreji. Oni nikad nisu odustali od te pozicije. Štaviše, još su i profitirali na imidžu žrtve koji im u svakom trenu na masmedijskoj sceni daje za “pravo” da ugnjetavaju Palestince, kao da je riječ o svetoj osveti nacistima. Ako tome dodamo i filmove o holokaustu, a koje možemo posmatrati gotovo kao jedan poseban podžanr koji redovno osvaja nagrade, onda imamo sliku izuzetno profitabilnog brenda.

Nedavno se, lamentirajući nad književnim djelom svog druga, jedan glodur “nezavisnih intelektualaca” želio pametno zapitati: “Zbog čega mi pamtimo naše mrtve: zbog metafizike ili politike, i kakav je cilj našeg pamćenja: ljubav spram naših mrtvih ili naša ljubav prema političkoj moći?” Ono što ne mogu shvatiti jeste da postoje ljudi koji su gotovo dočekali penziju, ali ne znaju da zbog političke nemoći i dolazi do “uklanjanja” naroda – ili izvan zemlje kao što su Francuzi protjerali Rome, ili pod zemlju kao u Tomašici. Takvi, s tom glupom pričom navodno se ne bave politikom, ali vole obavijestiti javnost ko je k’o kruška zreo da bude lider u Bošnjaka.

Takvi su nezavisni k’o narkomani: sve će učiniti za “malo bijelog praha”, nazivali to ljudi naslovnom stranom ili kešom. Kriza srednjih godina gora je od puberteta. Ali gore od svega jeste bježati od svog identiteta i imidža koji su drugi iscrtali nožem.

Autor: Emir Džambegović
Izvor: Novo Vrijeme

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak