Osvrt na knjigu “Sandžački čvor”: Teme o kojima se nije smjelo govoriti

Puno stariji od Mehonića, još dugo nakon njegovih prvih tekstova nisu se mogli osloboditi tog grča i straha da progovore o nepravdi, genociodu, i pravima koja se kolektivnim nastojanjima mogu obezbjediti. Zato, prema kontekstu vremena u kojem su neki Mehonićevi tekstovi nastali, ne samo što se može prizanti njegova autorska hrabrost, može mu se i odati priznanje da je odolio vremenima u kojima “bošnjačka glava” nije smjela tako govoriti jer je njena vrijednost bila uvjetovana proračunima o vrijednosti koje su diktirale mračne i nacionalističke političko-nevladine frakcije u Srbiji. Vrijeme kada je Mehonić pisao, bilo je vrijeme u kojemu je bilo opasno izgovoriti pojedine riječi koje je on pretočio na papiru

Sandžački čvor“ Almir Mehonić 250

AUTOR: Dženis Šaćirović

Knjiga pod nazivom “Sandžački čvor”, bošnjačkog autora i publiciste Almira Mehonića, koja je izašla iz štampe 2014. godine, predstavlja zbirku tekstova koje je autor objavljivao u prethodnih 10 godina spisateljskog rada. Tekstovi su objavljivani u najpoznatijim dnevnim i periodičnim listovima, časopisima i na potralima u Bosni i Hercegovini, Srbiji i regionu, kao i u Magazinu Diwan. Sadržaj knjige je koncipiran sadržajem podijeljenim u četiri poglavlja koje je autor odredio prema pojedinačnoj tematici tekstova: 1) SANDŽAČKI PUTOKAZI (sa potpoglavljima: Sandžak uživo, Anatomija autonomije, Život pod krivnjom, i Prilog bošnjačkom pitanju); 2) SREBRENICE NAD BOŠNJACIMA; 3) DEFTERHANA; i 4) DODACI (reakcije drugih na pisanje i djelovanje autora Almira Mehonića). Izdavač knjige je eminentno udruženje “Mladi Muslimani” iz Sarajeva, a recenzenti dobro poznati: Sonja Biserko – predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i Mr. Fatmir Alispahić – publicista i jedan od najpoznatijih bošnjačkih novinara.

Knjiga u 223 stranice predstavlja publicistički rad Almira Mehonića koji u fokus interesiranja šire javnosti pulsira najvažnija pitnja bošnjačke nacije i javno govori o problemima s kojima se sučeljava, uklazuje na stanje i tako u mnogim tekstovima počinje začetnik tematike koja tek kasnije dolazi “na dveni red” i biva inspiracijom mnogih autora u bošnjačkim redovima. Ono o čemu su mnogi novinari nakon “novinarske ekspanzije” u Sandžaku pisali tek posljednjih godina, Almir Mehonić je puno godina prije, tako jasno trasirajući put novonastaloj novinarskoj eliti. Teme koje su izložene u ovoj knjizi, datiraju iz predperioda buđenja bošnjačke svijesti kada je bavljenje novinatrstvom u Sandažaku bilo u grču straha koji datira iz devedesetih godina, kada je javno izlaganje o problemima Bošnjaka u Srbiji bivalo od strane srbijanskih vlasti karakterizirano kao neprijateljski akt i napad na državu. Puno stariji od Mehonića, još dugo nakon njegovih prvih tekstova nisu se mogli osloboditi tog grča i straha da progovore o nepravdi, genociodu, i pravima koja se kolektivnim nastojanjima mogu obezbjediti. Pojedinci poput tada mladog Mehonića, trasirali su put jednoj generaciji koja će nekoliko godina kasnije krenuti putem izražavanja slobodnog mišljnja, iskazivanjem svojih svavova u vezi problema, i koja se će slobodno baviti sociljal-ekonomskim, političkim, i društvenim analizama na ovim prostorima. Zato, prema kontekstu vremena u kojem su neki Mehonićevi tekstovi nastali, ne samo što se može prizanti njegova autorska hrabrost, može mu se i odati priznanje da je odolio vremenima u kojima “bošnjačka glava” nije smjela tako govoriti jer je njena vrijednost bila uvjetovana proračunima o vrijednosti koje su diktirale mračne i nacionalističke političko-nevladine frakcije u Srbiji. Vrijeme kada je Mehonić pisao, bilo je vrijeme u kojemu je bilo opasno izgovoriti pojedine riječi koje je on pretočio na papiru, posebno ako uzmemo u obzir da je sam kao pojedinac stajao ispred svojih uvjerenja.

U godinama prije osnivanja prvih bošnjačkih medija u Sandžaku (televizije, štampe, internet portala), Mehonić je objavljivao za najširi auditorijum u najtiražnijim listovima u Srbiji, te tako bio jedan od rijetkih Bošnjaka koji su se izborili za pravo govora pod tada još postmiloševićevskim novinarkim nebom.

Kada treba opisati prvi dio knjige (Sandžački putokazi), Mehonić u svojim tekstovima zastupljenim u ovoj glavi govori o sandžačkim političkim problemima i novim pitanjima i izazovima koji zaokupiraju sandžačke Bošnjake nakon demokratskih promjena u Srbiji. Od analize političke scene u Sandžaku, uzrocima stanja politike uvjetovanim, kako sam autor na nekoliko mjesta naglašava – odsustvom utjecaja matične države Bosne i Hercegovine, preko najopćijih pitanja koje se tiču socijal-ekonomskih kretanja, do novog aktualiziranja za autonomijom Sandžaka, autor nastoji da izvanpolitičkim djelovanjem predoči mišljenje naroda i profesionalno upoznaje srbijansku, bosansku i regionalnu javnost o prilikama u Sadndžaku. Baveći se istovremeno i historijskim cinjenicama, u mnogim tekstovima autor se služi argumentacijama tako potkrepljujući svako pravdanje o borbi za interese Bošnjaka Sandžaka pisanom riječju. Također, mnogi tekstovi nastali su kroz autorevo direktno učestvovanje u mnogim institucijama od nacionalnog značaja sandžačkih Bošnjaka, što je predstavljalo dodatni nivo ozbiljnosti u pisanju, naročito ako se gleda sa strane da je sam autor živi svjedok odigravanja određenih društveno-političkih procesa.

Autor se u ovom poglavlju dalje bavi analizama iz devedesetih godina, te daje prijedloge kako, i na koji način se mogu akumulirati bošnjački politički i kulturni resursi kroz konsenzus o najvitalnijim nacionalnim interesima.

Na putu govora istine, koja se vješto zloupotrebljavala u političke svrhe, autor je znao kritizirati političare prema mjeri od koje počinje njihova zloupotreba nacionalnih osjećanja i interesa. Na tom putu se znao zamjeriti kako srbijanskim režimskim vlastima postmiloševićevskog doba, tako i aktualnim sandžačkim političarima. Na tom putu, u tekstovima se nalaze i dijelovi koji upućuju na sveopću misiju koju autor želi iskazati, a jedan takav sadržan je upravo u prvom poglavlju knjige, u tekstu pod nazivom “BOŠNJACIMA JE NEOPHODNA SMJENA GENERACIJA” iz 2009. godine, koji ujedno predstavlja i autorev govor na tribini Udruženja sandžačkih studenata u dijaspori u Klenu iste godine:

“Skoro čitav vijek su nam ispirali mozgove, stvarali pogodne i podobne pojedince. Došlo je vrijeme za smjenu generacija, došlo je vrijeme da mladi ljudi, neopterećeni i neucijenjeni, povedu Sandžak i Bošnjake. Naše pitanje ne možemo riješiti za godinu, dvije, pet. Ovo je dugoročni proces koji zahtijeva velike žrtve i ulaganja. Naša generacija treba da bude samo stepenik na koji će stati generacije koje dolaze iza nas. Nema većeg poniženja za jedan narod od robovanja drugom. Zato vas pozivam da počnemo proces izgradnje generacije koja će biti sluga samo svome narodu.”

Dalje se autor bavio i pitanjima bošnjačke emigracije, ukazivao na njene probleme odvojenosti od svojih matica, Bosne i Sandžaka, te prijedlozima za stvranjima nekih budućih koncepata samoodrživosti iskorištavanjem sopstvenih kapaciteta koje bošnjačka emigracija posjeduje (sprječavanje asimilacije u uvjetima življenja izvan govornog i kulturnog područja, te podizanju svijesti o nacionalnim elementima na viši stupanj). U jednom dijelu koji se upravo ticao stanju Bošnjaka u dijaspori, u odjeljku koji govori o organiziranju Bošnjaka u Luksemburgu, autor daje slijedeću poruku u tekstu BOŠNJACI U EMIGRACIJI, ORGANIZIRANJE I JEDINSTVO iz 2012. godine, odbjavnjenom u Magazinu Diwan:

“Mnoštvo je boja. Sam Bog nije nam dopustio (i ako je mogao) da na sve i svakoga gledamo kroz prizmu koja prikazuje samo dvije boje – bijelu i crnu. Takav je i život. On nije ili – ili. I tu je ključ jedinstva i nejedinstva. Umjesto da budemo isključivi, zašto ne bi bili uključivi? Svega i svih u sebe, i sebe prema svemu i svima.”

U drugom dijelu knjige (Srebrenice nad Bošnjacima), autor govori o genocidima nad Bošnjacima na prostorima Bosne i Sandžaka u posljednih dvjesto godina i antibošnjačkoj medijskoj i političkoj kampanji u postmiloševićevskom periodu. Autor pominje i iznosi u svojim tekstovima istinu i informacije o genocidu u Šahovićima kod Bijelog Polja; o masakru na sarajevskoj tržnici Markale; o otmici i likvidaciji Bošnjaka iz voza u Štrpcima kod Priboja, likvidacijama Bošnjaka u pribojskoj općini Sjeverin i granatiranjima i paljenjima Bošnjačih sela: Bukovica (Pljevlja) i Kukurovići (Priboj); o sjeničkom genocidu; i posljednjem genocidu u Srebrenici.

U trećem dijelu knjige (Defterhana), autor u svojim tekstovima aktualizira pitanja relacije Srbija-Bošnjaci u Srbiji kroz pojedine događaje koje su obilježili period 2005-2010. godine. U tekstovima u ovom razdoblju, autor komentira srbijansku i sandžačku politiku, te javnost u Bosni upoznaje sa pojedinim događajima, koji su teško pristizali do bosanske javnosti.
U četvrtom dijelu knjige (Dodaci) sadržane su rekacije/tekstovi drugih na pisanje i djelovanje autora.

U pomenutim tekstovima se ime Almira Mehonića s jedne strane nastoji prikazati u pogrešnom ili montiranom kontekstu od strane mnogih autora tekstova pri čemu mu se s jedne strane čini nepravda, a s druge strane odaje priznanje njegovog spisateljskog utjecaja na javnost i njega kao jednog od tada već istaknutih boraca za prava Bošnjaka u Srbiji.

U najtiražnijim srbijanskim listovima kao što su: Blic, Danas i Večernje Novosti, autori zauzimaju negativan stav prema Mehonićevom pisanju gdje ga čak i pojedini optužuju za tako popularno tzv. “kršenje ustava”, koje ni u najciničnijim iskazivanjima nemaju smisla. Postižući tako efekat prepoznatljivosti jednog mladog publiciste koji priča bez apetita postizanja političkih poena u svom narodu, piše o istome, autori ovih tekstova ne demantuju tvrdnje o današnjim uvjerenjima da je pisati o svom narodu i temama koje ga se direktno tiču, u Srbiji put kojim su se mnogi sustezali poći.

U još trusnim vremenima, kao što je vrijeme koje je pratilo velika srbijanska i sandžačka politička previranja, pero u rukama mladog čovjeka moglo je značiti: ili – ili, potpunu slobodu – ili potpuni strah. Autor je pribjegao osjećanjima ovog prvog što se u svim tekstovima koje sadrži knjiga “Sandžački čvor” prikazuje jasno, nedvosmisleno i sa namjernim namjerama autora.
________________
Diwan magazin
* Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i obaveznog linka koji vodi na izvorni tekst. Autorska prava su zaštićena zakonom.

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak