Pare – naprijed, Arapi – stoj!

U BiH svi uporno ponavljaju kako su inostrana ulaganja spas za ovu zemlju, no ima i onih koji žele investicije, ali ne i investitore.

Prvi koji je prihvatio Dodikov izazov je ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić, koji je odmah najavio da će sa riječi preći na djela.

Prvi koji je prihvatio Dodikov izazov je ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić, koji je odmah najavio da će sa riječi preći na djela.

Bosanskohercegovačka politička scena uistinu je najsličnija estradi. I jedna i druga ekstravaganciju promoviraju kao najvažniji aspekt promotivnog nastupa. Bombastične političke izjave, pogotovo sadržajno neprovjerene, scenskom nastupu na političkoj pozornici, baš kao i na estradi, daju posebnu draž, što, naravno, ne treba čuditi u ovakvoj vrsti državne konstrukcije.

Zahvaljujući tom skalamerijskom konceptu “jedna država pod dva krova”, čija je feasybiliti studija osmišljena i upotrebnu dozvolu pribavila u Daytonu, političari se na sceni održavaju najviše zahvaljujući širenju straha od drugih i drugačijih. Drugi se, u pravilu, predstavljaju najvećom opasnosti, koja bi “jednom narodu” mogla pomutiti ovozemaljske rahatluke, ekskluzivna prava da živi sam, u svom i na svom, i druge privilegije, zbog čega svako ko u bilo kom smislu ima ambiciju prekoračenja entitetske granice može biti samo “persona non grata”.

Zahvaljujući konceptu ‘jedna država pod dva krova’ iz Daytona, političari se na sceni održavaju najviše zahvaljujući širenju straha od drugih i drugačijih.

Što se hitova takve vrste tiče, nesumnjivo je da u njihovoj produkciji svih ovih godina prednjačio i prednjači predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorad Dodik, koji, zahvaljujući nastupima takve vrste, već deceniju “šarmira” glasače, koji mu, opet, osiguravaju dominantnu poziciju na političkoj sceni ovog entiteta, obnavljajući image najreprezentativnijeg zastupnika srpskih interesa, branom bilo kakvih pretjeranih vršljanja “drugih i drugačijih u njegovoj zemlji”.

Takva politička praksa je čak i od domicilnih (Bošnjaka i Hrvata) za par decenija napravila “strance”, zbog čega su rezultati povratka u RS u osnovi mršavi. Provedba Daytonskog sporazuma u tom smislu kod Dodika se manifestirala u protivljenju Aneksu 7, što je činjenica oko koje se u smislu dokazivanja ne treba posebno truditi. S obzirom da publika, međutim, bez obzira na na njegove estradne kvalitete i navike i monotonu konzumaciju, ipak, pokazuje znake zasićenosti, Dodik se sve više prebacuje na državni nivo, na kojem se već legitimirao kao važan politički faktor pospremanja vlasti prema vlastitim kriterijima i mjerilima.
Radoncic i Dodik

Hitmaker u backstageu

Kako hitovi koji tretiraju strah od bošnjačkih najezdi više nemaju smisla, jer povratak je u osnovi završen, a estrada vapi za novim melodijama, prvi čovjek RS-a se odlučio da javnost, i to bosanskohercegovačku, čiji legitimitet u kontinuitetu osporava, upozori na arapske invazione planove iskrcavanja, koji spremaju pohod na Sarajevo, prethodno osiguravajući kupovinu stotinu hiljada stanova. Priča je lansirana još početkom ovog mjeseca, a Dodik se, naravno, nakon premijernog izvođenja novog hita, povukao u backstage, kako bi drugim omogućio da dokažu svoje kvalitete. Uzgred, da utvrdi i stepen lojalnosti mogućih političkih partnera, da iz pozicije stručnog žirija ocijeni validnost njihovih interpretatorskih sposobnosti.

Predsjednik RS-a se, naravno, potrudio riješiti i sve matematičke zagonetke vezane za invaziju Arapa, precizno sabirajući i množeći, ulazeći čak i u finese trendova razmnožavanja nadolazeće populacije, kako se zaduženi za operacionalizaciju njegovih projekata i studija ne bi odveć zamarali, niti gubili dragocjeno vrijeme. Prema njegovim “statističko-demografskim studijama”, u Bosnu i Hercegovinu će se doseliti pola miliona Arapa.

Prvi koji je prihvatio Dodikov izazov je ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić, koji je odmah najavio da će sa riječi preći na djela.

Prvi koji je prihvatio takvu vrstu izazova je ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Fahrudin Radončić, koji je odmah najavio da će sa riječi preći na djela, založiti se za donošenje zakona koji će svaki takav naum u korijenu osujetiti, kako bi “zemlja bila odbranjena od takve vrste virusa”, i to na način kako se on već obračunao s Irancima.

Šta je reći osim prežvakana zaštitarska priča, kojom je svojevremeno pvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman nastojao pravdati vršljanja vlastite vojske po Bosni i Hercegovini, na koju se u Evropi malo ko više pali. I dok cijeli demokratski svijet, uprkos problemima, migracije promatra, doživljava i prihvata kao trend modernog društva, u kojem bi svaka vrsta zabrana figurirala kao izdaja globalizacijskih principa, koji slobodu kretanja, poslovanja, ulaganja i drugih aspekata naprosto podrazumijevaju, ovdje se oživljavaju ideje izolacije kao vrhunska mudrost u osmišljavanju političke prakse.

Zaglušujuća šutnja

Zaglušujuća disharmonija je nepojmljiva, za zdrav razum apsolutno neprihvatljiva. S jedne strane slušamo predstavnike bh. vlasti vlasti koji već duže vremena alarmantno upozoravaju da je bez stranih ulaganja zemlja osuđena na ekonomski i svaki drugi krah, pa i nestanak, s druge da na državnim granicama treba podići fortifikacijske prepreke, u eri njihovog rušenja u cijelom svijetu.

Upravo zato je reagiranje Semira Efendića, načelnika sarajevske općine Novi Grad, u “zaglušujućoj šutnji” najodgovornijih predstavnika vlasti, sasvim razumljivo. On jednostavno ne želi da, zbog “nečijih” pretpostavki i tlapnji o projektima navodne islamizacije Bosne i Hercegovine, općina kojom rukovodi ostane uskraćena za 2,8 miliona eura, koliko vrijedi projekat jedne kuvajtske firme. On, također, podsjeća da svaka inostrana firma koja ima sjedište u Bosni i Hercegovini ima pravo i na kupovinu nekretnina. Logično, ljudi s kapitalom u džepu neće, valjda, spavati po parkovima? Suštinski, Efendić samo ponavlja ono što građani ove zemlje slušaju već godinama, a to je, treba to ponoviti, da su inostrana ulaganja spas za ovu zemlju. U tom neskladu, međutim, i jeste ključ razumijevanja cijelog slučaja.

Sasvim je logično da će se neko ko u kontinuitetu priziva kolaps BiH kao države zalagati za svaki koncept koji će joj što je moguće prije doći glave.

Dodikova upozorenja su sasvim prirodna konsekvenca jedne politike, koja je producirala sve probleme s kojima se suočavamo već dvije decenije. Politika koja je proklamirala tezu o ekskluzivitetu prava jednog naroda da bude sam u svojoj državi, koja je, naravno, podrazumijevala istrijebljenje svih drugih, bez ikakve sumnje jeste njegova politika, ma kakavim je socijaldemokratskim oblandama nastojao prikriti.

S druge strane, sasvim logično je da će se neko ko u kontinuitetu priziva kolaps Bosne i Hercegovine kao države zalagati za svaki koncept koji će joj što je moguće prije doći glave. Dakle, ako su strana ulaganja spas za ovu zemlju, od Dodika se ništa drugo ne može očekivati osim da podstiče prijedloge koji će takva ulaganja onemogućavati. On se odavno opredijelio – rušiti Bosnu i Hercegovinu po svaku cijenu. Za takav posao su mu, naravno, potrebni saradnici. Da li ih je pronašao ili nije, vrijeme će pokazati.

Autor: Enes Ratkušić
Izvor: Al Jazeera

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak