Percepcija Bošnjaka na Zapadu

Autor: Mr. Dževada Šuško, Internacionalni univerzitet Sarajevo [1]
Mr. Dževada Šuško, Percepcija Bošnjaka na ZapaduOvo izlaganje govori o percepciji Bošnjaka na Zapadu, odnosno kako je Zapad, naročito zapadna Evropa gledao i kako gleda na Bošnjake. Nastojat ćemo dati kratak historijski pregled o tome koliko puta su Bošnjaci bili suočeni za „Zapadom“, a zatim slijedi prikaz onoga što su „Zapadnjaci“ kazali i napisali o Bošnjacima. Pojam „Zapada“ koristi se kao okvir za političke, ekonomske i kulturne vrijednosti, a ne u geografskom smislu.

Bošnjaci su tri puta u povijesti bili direktno i intenzivno suočeni sa zapadnom civilizacijom (Evropom). Prvo intenzivno suočenje s političkim, ekonomskim, društvenim i kulturnim vrijednostima Zapada desilo se 1878. kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu i izvršila kulturnu misiju kako bi „zaostalo“ društvo pretvorila u naprednu evropsku, ili preciznije srednjoevropsku civilizaciju. S obzirom da se Austro-Ugarska u Bosni i Hercegovini zadržala četrdeset godina, bilo je dovoljno vremena da se izvrši tranzicija iz jedne civilizacije (osmanske) u drugu kulturu i način života (austrougarsku / srednjoevropsku). Tako su Bosna i Hercegovina kao i Bošnjaci stavljeni u koncept Srednje Evrope (Mitteleuropa). U poređenju sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom, jedino Bosna i Hercegovina ima ovo specifično iskustvo sa Zapadom i Evropom.

U njemačkom govornom području i danas je prisutan pojam i kontekst Srednje Evrope (vidi http://www.kakanien.ac.at/). Takvo razumijevanje srednjoevropskog konteksta upravo se ogleda u reakcijama Njemačke i Austrije na raspad Jugoslavije, priznavanju nezavisnosti Slovenije, Hrvatske kao i Bosne i Hercegovine, te prihvatanju najvećeg broja prognanika i pružanju humanitarne pomoći.

Iako je proces evropeizacije pokrenulo Osmansko carstvo (tanzimat) početkom 19. stoljeća, austrougarske reforme značile su temeljite promjene za jednu tradicionalnu muslimansku zajednicu, koja je postepeno izrasla u jednu evropsku naciju. O tom procesu evropeizacije i modernizacije Bošnjaka Fikret Karčić je 1999. godine objavio na engleskom a 2004. godine na bosanskom jeziku knjigu pod naslovom „Bošnjaci i izazovi modernosti. Kasni osmanlijski i habsburški period”. Karčić inter alia u drugom dijelu svoje knjige opisuje uticaje zapadne civilizacije na privredni, politički, vojni, kulturni i društveni preporod Bosne i Hercegovine i Bošnjaka.

Nekoliko svjedočenja izričito govore o Bošnjacima iz zapadne perspektive. Ovaj rad će izdvojiti nekoliko knjiga koje su 2007. godine doživjele reprint i prevedene na bosanski jezik.

Hans Fritz, oficir austrougarske vojske, nakon Prvog svjetskog rata napisao je knjigu pod naslovom „Bosniak“ [Bošnjak]. Hans Fritz 1931. godine piše da je „legenda o bosanskohercegovačkim jedinicama – elitnim jedinicama austrougarske armije – u novoj državi [je] potisnuta u zaborav“, i stoga on želi izraziti dužnu zahvalnost svojim saborcima, svojim uvijek vjernim prijateljima Bošnjacima i njima u čast posvetiti literarni spomenik (Fritz 1931/2007:9). Sam za sebe kaže: „Deutscher nach Geburt und Besinnung, bleibe ich dennoch zeitlebens ‘Bosniak’“ [Nijemac po rođenju i porijeklu, ipak ostajem zauvijek Bošnjak][2] (Fritz, 1931/2007:4).

Jedna od fotografija iz knjige „Bosniak“ autora Hansa Fritza, koja  prikazuje elitnu jedinicu Bošnjaka.[3]

Dio eksponata u Muzeju Grada Sarajeva koji prikazuju uniforme Bošnjaka iz austrougarskog perioda.

Nakon što je 1881. godine uvedena vojna obaveza i muslimanski vojnici postali sastavni dio austrougarske vojske, donesena su posebna pravila kako bi vjerska prava i potrebe muslimana Bošnjaka bila poštivana i zaštićena. Za duševnu opskrbu i održavanje vojne džamije imenovani su taborni imami. . Bošnjaci su bili prepoznatljivi po svijetloplavoj uniformi, turskim pantalonama i crvenom ili zelenosivom fesu. Eduard Wagnes je samo za bošnjačku trupu komponovao marš pod naslovom „Die Bosniaken kommen“ [Bošnjaci dolaze].[4] Isti kompozitor je također kao pozdrav Bosni i Hercegovini komponovao drugi marš pod naslovom „Bosna selamljik“.

Sve to ukazuje da je identitet Bošnjaka bio poštivan i priznat. Bošnjaci su čak činili elitnu jedinicu unutar austrougarske vojske, jer su bili najmlađi a opisani su kao najhrabriji, kolegijalni, srčani, istrajni, borbeni i izuzetno lojalni, odnosno odani svom zadatku i poslu (Fritz; Wiesinger). Karčić (2004:76–77) citira Roberta Donia koji kaže da je austrougarsko ministarstvo rata pri dodjeli Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj  1878. godine na Berlinskom kongresu poslalo 72.000 vojnika da osvoje Bosnu. Kako su se suočili s jakim otporom Bošnjaka, morali su postepeno povećati broj snaga na 268.000 vojnika, dok je na bošnjačkoj strani bilo 93.000 boraca. Bečki Arhiv za rat (Wiener Kriegsarchiv) bilježi 60 većih i manjih bitaka u toku okupacije, u kojima je poginulo 6.000 vojnika. Gubici na bosanskoj strani nisu poznati (Imamović, 1997:16).

Otto Wiesinger u knjizi „Der Ost-Korpus“ [Istočni korpus] piše o urođenoj hrabrosti: „Diese angeborene Tapferkeit war mit viel Beständigkeit und Weisheit fest an die notwendige Disziplin und an die Tradition der alten Armee angepasst und machte dieses „Angeborene“ für einen modernen Krieg sogar besonders fruchtbar.“ [Ta prirodna hrabrost je s mnogo ustrajnosti i mudrosti bila čvrsto prilagođena u neophodnu disciplinu i tradiciju stare armije i tako učinjena plodnosnom i za moderni rat] (Fritz 1931/2007: 12). Postavlja se pitanje da li su s ovim mišljenjem bili upoznati Jugoslovenska narodna armija (JNA) i Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU) tokom pripremanja sistematskog uništenja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka 1990-tih ili nisu bili uvjereni u to?

Slijedeća fotografija pokazuje mezarje Lebring u pokrajini Steiermark u Austriji. Tamo ima 805 pokopanih tijela poginulih Bošnjaka. Ovo mezarje ima nadimak “Bosniakenfriedhof” [Bošnjačko mezarje].

Na komemorativnoj ploči stoji: „Zur Erinnerung an die tapferen Bosniaken, die im Ersten Weltkrieg das gemeinsame österreichische Vaterland bis zum letzten Tag heldenmütig verteidigten“ [Za sjećanje na hrabre Bošnjake koji su u Prvom svjetskom ratu do zadnjeg dana herojski branili zajedničku austrijsku domovinu].[5] Svake godine austrijske vlasti održe komemorativni program na ovom mezarju radi odavanja počasti bošnjačkim vojnicima koji su pali na brdu Meletta 1916. godine.[6] Zadnju nedjelju u mjesecu oktobru u provinciji Steiermark nazivaju „Bosniakensonntag“ prisjećajući se “vjernih sinova Bosne” (ibid.).

Drugi izvor kojim smo se koristili za ovo istraživanje je knjiga Heinricha Rennera „Durch Bosnien und die Hercegovina – kreuz und quer“ [Kroz Bosnu i Hercegovinu – uzduž i poprijeko] napisana 1896. a prevedena  na bosanski jezik 2007. godine. U tom detaljnom putopisu od 398 stranica Renner opisuje bosanske gradove, pokrajine, planine i prirodne ljepote, posvećujući istovremeno posebna poglavlja životu u privatnom i poslovnom okruženju, zanatstvu i trgovini, radnim navikama, arhitekturi i umjetnosti, političkim okolnostima, međuljudskim odnosima i ljubavi. Također, opisuje istaknute Bošnjake  poput Mehmed-bega Kapetanovića, gradonačelnika Sarajeva, citirajući njegove narodne poslovice pod naslovom „Narodno blago“.. Obilne fotografije i crteži ovu publikaciju čine izuzetno zanimljivom i vrijednom. Tako Renner zapaža:

Nigdje nećete sresti tako srdačan i kućevan porodični život kao kod ovdašnjih muslimana… Ono što se na ovim ženama može pohvaliti jeste njihova urednost, radinost, vještina u ručnim poslovima… i nadasve uzoran odgoj kojim podižu svoju djecu. Odgojenije djece od turske, ovo se odnosi dobrim dijelom i na kršćansku djecu u Bosni, nećete naći ni u jednoj zemlji. Neprikosnovena poslušnost, poštivanje i strahopoštovanje prema roditeljima do njihove duboke starosti jeste osnova; kršenje nekog od ovih principa je zločin koji prekršitelja isključuje iz svakog društva.(Renner 1896/2007:77)

Treća knjiga koja govori u percepciji Bošnjaka u austrougarsko doba napisana je 1934. godine pod naslovom „Die Anfänge der Europäisierung in der Literatur der moslemischen Slaven in Bosnien und der Herzegowina“ [Začeci evropeizacije u književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini] autora Maximiliana Brauna. Ovdje se govori kako je priključivanjem Austro-Ugarskoj zabilježen proces evropeizacije Bošnjaka na duhovnom i psihološkom polju, što se izrazilo u književnom stvaralaštvu novog doba. Braun želi  prikazati preokret duhovnog stanja bošnjačkog naroda pomoću književnosti dajući književnohistorijsku analizu. Pri toj analizi pomogli su mu, kako Braun bilježi u svom uvodu, Fehim Spaho, Hamdija Kreševljaković i Alija Nametak (Braun 1934/2007:9). Braun ističe da islam predstavlja najznačajniji faktor u identitetu Bošnjaka, koji se „neprestano morao braniti“ i koji je „u svijesti bosanskohercegovačkih muslimana postao apsolutna činjenica, direktna psihološka nužnost vlastite egzistencije“ (Braun 1931/2007:46). Suočeni s evropskim vrijednostima Bošnjaci su tako počeli proučavati islamske izvore u drugom svjetlu.  Tim pristupom nastala je  racionalizacija i „modernizacija“ islama (Braun 1934/2007:49–50). Braun analizira radove Safvet-bega Bašagića, Osmana – Aziza (pseudonim dvaju pisaca Osmana Nurija Hadžića i Ivana Milićevića), Edhema Mulabdića i sadržaje časopisa Behar. Zaključuje da je cjelokupna muslimanska književnost prožeta „veoma izraženim domoljubljem i osjećajem različitosti“ (Braun 1934/2007:97).

S Prvim svjetskim ratom Austro-Ugarska gubi teritoriju Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina postaje dio različitih jugoslovenskih sistema, a Bošnjaci marginalizirani i svedeni na vjersku zajednicu bez prava na svoje nacionalno ime, bosanski jezik, književnost, tradiciju i vjersku slobodu. Tako su Bošnjaci u okviru Jugoslavije odsječeni od srednjoeEvropskog konteksta i zanemarena je njihova identifikacija s Evropom. Za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Bošnjaci su opljačkani kroz agrarnu reformu, vakufska imovina je otuđena od Vjerske islamske zajednice a vakufska banka obezvrijeđena,  što je Bošnjake dovelo na egzistencijalni minimum. Stoga je nastala izreka:

„Ode Turska, ode majka

Ode Švabo, ode babo

Dođe bre, uze sve“

Slično tome, Austrijanac Gerhard Neweklowsky (1996:190) u knjizi „Die bosnisch-herzegowinischern Muslime“ iz 1996. godine bilježi poslovicu „Nesta Franje, nesta hrane“, što aludira na odlazak austrougarske vlasti koju je vodio car Franjo, što je prouzrokovalo neimaštinu i bijedu među bošnjačkim narodom.

Bošnjaci su drugi put suočeni sa Zapadom tokom odlaska takozvanih gastarbeitera [radnika na privremenom boravku], građana SFRJ, većinom u Njemačku, ali i u Austriju. Krajem 1960-tih i početkom 70-tih godina Bošnjaci, pretežno iz ekonomskih razloga, napuštaju svoju domovinu kako bi privremeno boravili na Zapadu. Početni privremeni boravak u Austriji i Njemačkoj prerastao je u stalni boravak, pri čemu su se gastarbeiterima pridružili i supruge i djeca.[7] Inače, kako ističe Fikret Karčić, u toku Austro-Ugarske i Jugoslavije Zapad je za Bošnjake značio Austrija i Njemačka, kao što za Marokance Zapad znači Francuska ili za Indijce Velika Britanija.[8]

Na Zapadu su se Bošnjaci pokazali kao izuzetno vrijedni i odani građani, što su poslodavci veoma cijenili.[9] Bošnjaci su svojim izgledom, tj. svojim svijetlim tenom, nenametljivim razumijevanjem vjere, svojom kroz povijest naučenom adaptacijom na razne političke, ekonomske i društvene sisteme, i svakako kroz svoju marljivost i pošten rad, stekli pozitivan i često zavidan status. Nerijetko je izazivalo čuđenje to što su bošnjačka djeca kao „Ausländer“ [stranci] imali bolje ocjene iz njemačkog jezika od njemačkih starosjedilaca. Izgleda da je upravo taj odgojni faktor kod Bošnjaka, koji je Heinrich Renner naveo 1896. godineje bio presudan što su Bošnjaci uspjeli nadživjeti čitavo stoljeće oduzimanja ljudskih prava, progona, eksproprijacije, genocida i migracija. Slično o tome govori engleska poslovica „Education is key“ [Obrazovanje je ključ svega]. S druge strane olakšavajuća okolnost je bila što su se Bošnjaci kroz uticaj socijalističkog društvenog sistema otuđili od vjere, i islam je tako postao više kulturno naslijeđe nego svakodnevna vjerska praksa.

Treba spomenuti i niz političkih emigranata, kao što su Adil-beg Zulfikarpašić, Smail Balić i Teufik Velagić, koji su bili prisiljeni da se isele zbog progona neistomišljenika u komunističkom sistemu. Neprocjenjiv je njihov angažman i doprinos kroz Bošnjački institut u Zürichu i izdavačku djelatnost poput časopisa „Pogledi“. Austrija se činila najpovoljnijom kao imigracionom državom za Bošnjake, jer je jedina država u okruženju koja nije ugrožavala opstanak i vjerske slobode Bošnjaka. U poređenju s osalim državama u Evropi Austrija je islam priznala već 1912. godine. Teufik Velagić u neobjavljenom razgovoru potvrđuje kako se iznenadio kada su ga pri prijavi u Beču pitali šta je po nacionalnosti, a kada je rekao da je Bošnjak, oni su bez čuđenja i preispitivanja, čak s razumijevanjem unijeli njegov nacionalni identitet u papirologiju austrijskih vlasti. To pokazuje da je u Austriji postojalo historijsko pamćenje, ali ne i u Jugoslaviji, gdje su historijske činjenice o bošnjaštvu ideološki bile zabranjene.

Pored Bošnjaka koji su se naselili na Zapad, potrebno je istaći nekoliko stručnjaka etnologa koji su poslije Drugog svjetskog rata boravili u Bosni i Hercegovini kako bi istraživali bosanske muslimane.

William Lockwood, učenjak iz SAD-a je tako 1975. napisao knjigu pod naslovom „European Moslems: Economy and Ethnicity in Western Bosnia“ i niz članaka (vidi bibliografiju), u kojima bosanske muslimane svrstava u evropsku etnografsku mapu i smatra ih Evropljanima, mada propušta istaći ulogu vjere. Lockwood je ustvari prelomio akademsku barijeru između onih koji se bave evropskim i islamskim studijama, odnosno antropologijom. Dotada se evrospkim studijama smatralo kršćansko-jevrejsko naslijeđe, a islamska antropologija je obuhvatala sve muslimanske skupine. No Lockwood je svojim zaključcima i naslovima izazvao tu rigidnu definiciju Evrope i Bošnjake obuhvatio kao autohtoni evropsko-muslimanski narod.

Druga autorica je Tone Bringa, porijeklom iz Norveške, koja je uoči agresije krajem 1980-tih godina istraživala kao etnolog u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, gdje je živjela zajedno sa domaćim stanovništvom u selu Dolina kod Kiseljaka.[10] Bringa je isticala ulogu islama u svakodnevnom životu Bošnjaka, tj. u rodnim odnosima, domaćinstvu, porodici, obredima i u kolektivnom identitetu. Tako je formulisala i naslov svoje knjige „Being Muslim the Bosnian way“ (Biti musliman na bosanski način) i zaključila:Islam is the key to understanding the Muslim identity in Bosnia. Yet, Bosnian Muslim identity cannot be fully understood with reference to Islam only, but has to be considered in terms of a specific Bosnian dimension which for Bosnian muslims has implied sharing a history and locality with Bosnians of other non-Islamic religious traditions“ [Islam je ključ za razumijevanje muslimanskog identiteta u Bosni. Ipak, bosansko-muslimanski identitet ne može se razumjeti samo u vezi s islamom, nego u smislu specifične bosanske dimenzije, što je za bosanske muslimane značilo da dijele povijest i teritoriju s Bosancima drugih neislamskih vjerskih tradiciija]. (Bringa, 1995: 231)

Znači, ovdje se ističe specifičnost razumijevanja islama u Bosni i Hercegovini i da identitet Bošnjaka podrazumijeva historijsko iskustvo s ostalim narodima.

Zatim su o bosanskim muslimanima pisali i David Dyker kao i Robert Donia , ali sve u svemu malo je pažnje posvećeno Bošnjacima u fazi postojanja Jugoslavije.[11]

Tek voljom građana Slovenije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine raspada se bivša Jugoslavija.. Politički i vojni centar Socijalističke federativne republike Jugoslavije nije htio prihvatiti rezultate referenduma niti odluke međunarodne zajednice i vrši agresiju nad Bosnom i Hercegovinom. Etabliranjem raznovrsnih međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, Dejtonskim mirovnim sporazumom i uspostavom OHR-a 1990-e godine, odnosno u zadnjoj deceniji 20. stoljeća dešava se treći direktin susret Bošnjaka sa Zapadom.

Kako su Bošnjaci iznova postali najveća žrtva, a komunikacione tehnologije i mediji znatno napredovali, prijenos etničkog čišćenja, koncentracionih logora, silovanja i nasilnog progona Bošnjaka postao je svakodnevnica u medijima na Zapadu i u cijelom svijetu. Zahvaljujući upravo toj snazi masovnih medija u eri globalizacije Bošnjaci su preživjeli genocid, jer su tako Istok i Zapad saznali za dešavanja u Bosni i Hercegovini i humanitarne intervencije sa obje strane svijeta bile su ključne za opstanak Bošnjaka (Alibašić 2005). Richard Holbrook, glavni američki  pregovarač za Dejtonski mirovni sporazum, izjavio je da bosanski muslimani ne bi preživjeli bez podrške iz inostranstva, pogotovo Arapa i Afganaca (Kohlmann 2004:226). Zapad se najviše zabrinuo oko porasta svijesti o islamu. Vladala je bojazan da će stradanjem i patnjom Bošnjaka zajedno s podrškom muslimanskih boraca i raznovrsnih muslimanskih humanitarnih organizacija doći do radikalizacije Bošnjaka. O tome se mnogo diskutovalo i učenjaci kao i mediji i dalje to tematiziraju. Ali Evan Kohlmann, koji je pisao o Al-Qaidi u Bosni (Al Qaidas Jihad in Europe. The Afghan-Bosnian Network, 2004), zaključuje da filozofija selefizma i njegovi sponzori nisu spojivi s bosanskom kulturom i društvom: „Despite terrible war and starvation, the Bosnians desperately clung to their individual identity and held out against Salafi and Wahhabi brainwashing.“ [Bez obzira na strašni rat i umiranje od gladi, Bosanci su očajno držali do svog individualnog identiteta i odbranili se od selefijskog i vehabijskog ispiranja mozga] (Kohlmann 2004:226). Slično tome zaključuje Juan Carlos Antuñez (2009), oficir španjolske armije, specijalizovan za međunarodni vjerski motivirani terorizam. On ističe da najveća prepreka za širenje radikalnog razumijevanja islama u Bosni i Hercegovini nisu NATO niti EU niti bilo kakva međunarodna organizacija, nego sami Bošnjaci. Stoga on drži da su Bošnjaci šansa a ne opasnost za Evropu.

Agresijom na Bosnu i Hercegovinu Bošnjaci se prvi put u povijesti masovno naseljavaju na Zapadu od najzapadnijeg dijela SAD-a preko Evrope do Novog Zelanda. Po nekim procjenama, kao npr. u izjavi reisu-l-uleme Mustafe Cerića u dijaspori ima 8 miliona Bošnjaka. Na zasjedanju VKBI (Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca) u martu 2011. godine u Bošnjačkom institutu spominjala se cifra od 6–8 miliona Bošnjaka koji su naseljeni samo u Turskoj. Kako je broj prognanika na Zapadu rastao, tako su nastala raznovrsna udruženja (klubovi i džemati). Kako su Bošnjaci zajedno s ostalim narodima i bosanskohercegovačkim patriotima pružali neočekivan otpor, tako su postali nezaobilazni politički faktor. Na Zapadu je poraslo interesovanje za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake  i napisano je bezbroj knjiga i akademskih članaka o multietničkoj Bosni i Hercegovini. Ipak, Zapad je teško prihvatio Bošnjake na istoj razini kao Srbe i Hrvate. Na Zapadu je 1990-tih godina još uvijek bio jak jugoslovenski lobi, a istovremeno je ojačao i hrvatski i srpski nacionalistički pokret u širenju njihovog vlastitog nacionalnog identiteta. S druge strane Bošnjaci su bili višestruko oštećeni i oslabljeni kao najveća žrtva pri agresiji i genocidu, s oduzetim i ugnjetavanim historijskim pamćenjem, poteškoćama pri izgradnji države u dejtonskom okviru i komunističkim naslijeđem korupcije i nepotizma.

Jedna druga perspektiva gledanja Zapada na Bošnjake veže se isključivo za ženu Bošnjakinju, odnosno bosansku muslimanku. U knjizi autorice Anne Vanzan „Le donne di Allah. Viaggio nei femminismi islamici“ [Žene na Allahovom putu. Putovanje kroz islamski feminizam] iz 2010. godine govori se o rastućoj ulozi žene u pojedinačnim muslimanskim sredinama (Turska, Iran, Indonezija, Bosnia i Hercegovina) kao i u zapadnoj Evropi. Poglavlje o islamskom feminizmu u Bosni i Hercegovini iz italijanske perspektive zove se „Così vicine, così lontane“ [Tako blizu a tako daleke] i govori o „nuovo corso bosniaco“, tj. o novom bošnjačkom putu, na kojem žene imaju vodeću ulogu: „Molte di loro sono giovani professioniste che stanno dando una forma a una nuova figura di donna in cui coesistono diverse anime: europea, muslumana, femminista.“ [One su dobrim dijelom mlade poslovne žene koje nude novu ulogu žene u kojoj istovremeno postoje različiti identiteti: evropski, muslimanski i feministički] (Vanzan 2010: 85).

Zapad kroz povijest bilježi domoljublje, vojničku hrabrost i lojalnost Bošnjaka. U prošlom ratu hrabrost Bošnjaka iznova  je došla do izražaja i Bošnjaci su pokazali i Zapadu kao i ostalima da nastavljaju svoj put. Historijsko pamćenje bošnjačke prošlosti i univerzalne vrijednosti islama, poput marljivosti, uvažavanja drugog i drugačijeg, poštivanja tačnog vremena, profesionalnosti i maksimalne predanosti radu i obavezama i dalje će uticati na pozitivan status Bošnjaka na Zapadu. Da zaključimo riječima Aydina Babune: „Bosnian Muslims tragedy lies in the fact that they were too Muslim for the West and not Muslim enough for the Islamic world.“ [Tragedija bosanskih muslimana leži u činjenici da su previše muslimani za Zapad, a nisu dovoljno dobri muslimani za islamski svijet.] (Babuna 2006:419).

Bibliografija

  1. Antuñez, J.C. (April 2009). The Adminstration of Islamic Affairs in Secular States: The case of BiH. Integration and Security Perspective. Izlaganje na konferenciji  Administration of Islamic Affairs in Secular States – SE European Experience Islam in South East Europe Forum (ISEEF) i Centar za napredne studije (CNS).
  2. Alibašić, A. (April 2005). Globalization and its impact on Bosnian Muslim practices. Izlaganje na konferenciji Democracy and Global Islam at UC Berkeley
  3. Babuna, A. (January 2006). National Identity, Islam and Politics in post-Communist Bosnia-Herzegovina. East European Quarterly, 34 (4), 405-447.
  4. Balić, Smail. (1992). Das unbekannte Bosnien. Köln, Weimar, Wien: Böhlau.
  5. Balić, Smail. (1994). Kultura Bošnjaka. [Culture of Bosniaks]. Zagreb.
  6. Balić, Smail. (1995). Bosna u Egzilu 1945-1992. [Bosnia in Exile]. Zagreb: Preporod.
  7. Braun, M. (2007). Die Anfänge der Europäisierung in der Literatur der moslimischen Slaven in Bosnien und der Hercegowina [Začeci evropeizacije književnosti slavenskih muslimana u Bosni i Hercegovini]. (I.Dizdar i S.Hedžić, prev. Sarajevo: dobra knjiga (Originalno djelo objavljeno 1934).
  8. Bringa, Tone (1995). Being Muslim the Bosnian Way: Identity and Community in a Central Bosnian Village. Princeton, New Jersey.
  9. Djilas, M. and Gaće, N. (1994). Bošnjak Adil Zulfikarpašić. Zürich: Bošnjaćki Institut.
  10. Donia, R. and W. Lockwood (1978). The Bosnian Muslims: Class, Ethnicity and Political Behavior in a European State. In S. Joseph and B.L.K. Pillsbury (eds.) Muslim-Christian Conflicts: Economic, Political and Social Origins (pp.185-207) Boulder, Folkestone. 
  11. Donia, R. and J.A. Fine (1994). Bosnia and Hercegovina: A tradition betrayed. London.
  12. Dyker, D. (1972). The Ethnic Muslims of Bosnia – some basic socio-economic data. Slavonic and East European Review, 50, 238-256.
  13. Fritz, H. (2007). Bosniak. [Bošnjak]. (Z. Šehić, prev.) Sarajevo: Dobra knjiga (Originalno djelo objavljeno 1931).
  14. Karčić, F. (1999). The Bosniaks and the challenges of modernity. Late Ottoman and Hapsburg times. Sarajevo: El-Kalem.
  15. Karčić, F. (2004). Bošnjaci i izazovi modernosti. Kasni osmanlijski i habsburški period. Sarajevo: El-Kalem.
  16. Kohlman, E. F. (2004). Al-Qaida's Jihad in Europe. The Afghan-Bosnian NetworkOxford, New York: Berg.
  17. Lockwood, W. (1972). Converts and Consanguinity: The social organisation of Moslem Slaws in Western Bosnia. Ethnology, 11, 55-79.
  18. Lockwood, W. (1974). Bride theft and social maneuvrability in Western Bosnia. Anthropological Quarterly, 47, 253-269.
  19. Lockwood, W. (1975). Social Status and Cultural Change in a Bosnian Muslim Village.  East European Quarterly, 9, 123-134.
  20. Lockwood, W. (1975). European Moslems: Economy and Ethnicity in Western Bosnia [Evropski muslimani: Privreda i Etnicitet u zapadnoj Bosni]. NewYork 1975.
  21. Lockwood, W. (1981). Religion and Language as Criteria of Ethnic Identity. In S.Beck and J.W.Cole (eds.), Ethnicity and Nationalism in Southeastern Europe (pp. 71-82) Amsterdam.
  22. Neweklowsky, G. (1996). Die bosnisch-herzegowinischen Muslime. Geschichte. Bräuche.Alltagskultur [Bosansko-hercegovački muslimani. Historija. Običaji. Svakodnevni način života]. Klagenfurt: Wieser.
  23. Vanzan, A. (2010). Le donne di Allah. Viaggio nei feminismi islamici [Žene na Allahovom putu. Putovanje kroz islamski feminizam]. Genova: Bruno Mondadori. 

BIOGRAFIJA

Dževada Šuško je docentica na Internacionalnom Univerzitetu u Sarajevu (IUS) na odsjeku za međunarodne odnose. Zadužena je za predmete vezane za Evropu, kao na primjer „Politika Evrope“, „Evropska Unija“, „Postkomunističke tranzicije“, „Južnoistočna Evropa i velesile“ itd. Dževada Šuško je jedan od autora biografije bivšeg Visikog Predstavnika Christian Schwarz-Schilling. Dala je svoj doprinos kao autor u knjizi o sociokulturnom položaju žene u Bosni i Hercegovini. Kao doktorand u okviru doktorskog programa na IUS-u položila je sve predmete sa najvećom ocjenom, napisala niz akademskih radova, od kojih su neki objavljeni a drugi prezentovani na domaćim i inostranim konferencijama. Doktorski rad se bavi tematikom „Pojam lojalnosti: Reakcija Bošnjaka na Austro-Ugarsku imperiju (1878-1918)“. Disertacija ima za cilj da doprinese boljem razumijevanju Bošnjaka kao autohtonim evropskim stanovnicima i da prikaže uticaj geopolitičkih, ekonomskih i društvenih promjena na Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake. Dževada Šuško je diplomirala i magistrirala u Njemačkoj na univerzitetima Heidelberg i Hamburg, a studirala je i u Italiji (Firenze), Kanadi (Ottawa), Palestini (Ramallah) i Španiji (Madrid). S toga priča nekoliko svjetskih jezika, kao što su njemački, engleski, francuski, italijanski i španjolski. Dževada Šuško je također uljučena u rad nevladinih organizacija kao što su Centar za edukaciju i istraživanje Nahla (www.nahla.ba) i Centar za napredne studije u Sarajevu (www.cns.ba) gdje djeluje kao forum koordinator organizirajući diskusije o ključnim političkim i društvenim pitanjima Bosne i Hercegovine. 2004. godine, nakon 30 godina boravka prvenstveno u Njemačkoj, vratila se sa porodicom u Bosnu i Hercegovinu.

Facebook komentari

komentara

3 komentara na ovaj članak. Slobodno se pridružite razgovoru.

  1. Adnan Koljndar 31.12.2013 u 20:23 - Reply

    jel ova hanuma sa asli rugovskom calmom ikad bila na Zapadu?

    • Diwan-Magazine 31.12.2013 u 20:43 - Reply

      Odgovor na svoje pitanje pronadjite u samom tekstu.

  2. Adnan Koljindar 05.01.2014 u 15:48 - Reply

    smijeshno mi je da pishe takve besmislice. najveca zapreka nashem nacionalnom organizovanju su bili hodze i dzemat svijest.
    nacionalno organizovanje na Zapadu je javno i potajno od hodza proglasheno za antiislamsku i cafirsku aktivnost. u iscekivanju islamske drzave piljuzici vecina emigranata je provela klanjajuci 10 puta dnevo. svaki pokushaj nacionalnog organizovanja je bojkotovan i ignorisan.
    kraju pricu.

Reaguj na ovaj članak