Počitelj – Grad zelene brade (Nekrolog jednoj čaršiji)

Davno je pojeo svoje posljednje kapetanske čakšire s lampasima.
Jutros mu pred otvorenim gradskim kapijama presvisnu nekoliko posljednjih vojnika žutih kao takiše.
(…rodio se bezimen, nekršten, neturčen… kao pastirska varda na obali zelene rijeke čudnog romanskog imena… hiljadu četiri stotine četrdeset četvrte prvi put ga pomenuše na dnu stare povelje; Počitelj – tvrdi grad na Neretvi… čuvala ga je mađarska posada, jedna kula i jedan ugarsko-hrvatski kralj…)

Počitelj

Jeza je prošla rebrima dotrajalih kostura starih čardaka i bastiona i procvala u izlokanoj kaldrmi njegovih mrtvih sokaka. (…dvadeset sedam godina utvrđivanja, dubrovačkih zlatnika, Matije Korvina i mađarskih oklopnika… nadživi sijedog Hercega Stjepana… završi svoju hrišćansku biografiju i predade se humskom vojvodi i arnautskim čaušima poslije kratke opsade… zadrža staro ime i dobi novi čin…)
U tamnom viru Neretve pod vrbama udavio je odavno obje kazaljke sa crnog brojčanika svoje stare sahat-kule. Potonule su brzo i lahko, kao dvije odsječene ruke vremena. (…mjenjao je zastave, posade i molitve na svojim kulama… zavijao čalme i turbane, vodio vojske, dizao bedeme, hareme i šedrvane… opasavao se tabijama, topovima, kumbarama, kapetanskim dimiskijama i tepsijama baklava i pilava… zidao dizdarske konake… i stajao prema Gabeli i Veneciji na mrtvoj straži jedne mrtve carevine… general Filipović prođe Bosnom… Jovanović – Hercegovinom…)

Za šaku groša prestajao je posljednje dane pred “Cajsovim sočivima” i “Kodacima”, žalostan i smiješan kao albanski knez Viljem od Vida u nekom češkom cirkusu. (…služio je be-ha regimente… dvorio feldvebelske švalerke što su po Hercegovini sadile grincajg, kuhale ajpren-supe i pržile uštipke po žandarmskim kasarnama i od Metaljke do Domanovića… pisale anzihtskarte sa “domaćim krajobrazima u boji i nakladi St. Kugli” – “Grüs aus Čapljina…” i čitale nabožne obiteljske tjednike… četrdeset berićetnih svih svetih godina valcera, lapaloma, malih i velikih misa, naizmjenično – od korotnog povratka Maksimilijanovog admiralskog broda “Navare” iz Meksika i od melodrame u Majerlingu, do pucnjave na Latinskoj ćupriji i “gnusnog umorstva nadvojvodskog para u Sarajevu…”)

Sada mu u baštama srušenih starih hamama vehnu posljednje djevojke “s ibrikom u ruci”… pune mladeža, viklera i sevdaha.

…Utopio se za mnom u crnom viru nabujale bogumilske rijeke – suvišan i smiješan!
…U pocijepanoj anteriji zaboravljenih starih kapetana – sakat i gladan!
…Pod jorganom trešnjevog behara – mrk i dotrajao!…
…I ovog proljeća na mrtvoj straži mrtvih carevina…

Gologlav.
Goloruk.
Golokrak.
Gologuz.

Autor: Zuko Džumhur
Zulfikar Zuko Džumhur – ”hodoljubac”. Zulfikar Zuko Džumhur – putopisac, slikar, karikaturist, filmski i televizijski scenarist, kazališni scenograf i kostimograf, likovni kritičar.

Facebook komentari

komentara

Reaguj na ovaj članak